KUDA IDU DIVLJE SVINJE

Sad kad su se EMOcije malo slegle, mogu napisati dva tri retka prije petka…

Svaki put se začudim kad na početku „programa“ izgovaram četrnaesti, petnaesti, šesnaesti i ove godine sedamnaesti Sljemenski maraton Kuda idu divlje svinje… Moj prvi trail iz 2000. godine, a ujedno i prvi trail u Hrvata, a i šire. I ne samo prvi trail, nego jedina, baš jedina utrka na kojoj sam nastupio te godine, ni kros liga, ama baš ništa!

Atmosfera na vrhu na viši je nivo prešla prije koju godinu kad je Garmin počeo dijeliti satove na tomboli, što većinu ljudi stimulira na ostanak do proglašenja pa se Sljeme pretvara u cjelodnevni trkački tulum. Prije dvije godine prvi put smo „instalirali“ i dernek koji sada već treću godinu traje do mraka, a novu razinu predstavlja angažiranje benda.

Ove godine poklopila se i najzanimljivija utrka štafeta do sada. Možda je prijašnjih sezona bilo i bržih trojki, ali ovoga puta prve su tri došle unutar minute, a vrlo brzo stigla je i četvrta. Zapravo, koliko je bilo napeto znaju samo izravni sudionici zadnje dionice, zbog čega čovjek požali što nemamo direktno praćenje i ekran s točkicama na cilju, tako da svi izravno mogu pratiti zbivanja na stazi.

No, zašto uopće ovo pišem? Ovaj put to nije zbog Vece, Nikice i ostalih nevjerojatnih likova, nego zbog onih još nevjerojatnijih. Na primjer, Josip Bek koji sa 65 godina trči ovaj ubitačni maraton po velikoj vrućini ispod 5 sati! I finišira 24. od 84 startera!!! Kao i svi oni 60+ koji su ovo završili: Juraj Evačić i Škot Scott Mcivor te Safet koji spada u 70+ kategoriju.

Ali ni to nije sve 🙂 Apsolutno uživam u činjenici i povlastici što su neki ljudi ovaj maraton odabrali za svoju nezaobilaznu stanicu. Pokojni Zdenko Svetina imao je prvih 11 i siguran sam da bi i on danas brojao svih 17 da netko prerano nije odlučio drugačije. Mladen Stojević ima ih ukupno 15, od toga 14 u nizu između 2002. i 2015., na žalost, ove godine ga nije bilo. Dragoljubu Tomiću je 2003. godine ovo bio prvi maraton u životu, i to u dobi od 50 godina!!! Ovaj u nedjelju bio mu je trinaesti na Sljemenu, a namjestio je i da to ujedno bude njegov pedeseti!!!

Kao što rekoh gore, to su ljudi koji bi trebali biti na naslovnicama i na televiziji, a ne da glavna vijest budu pripadnici organiziranog kriminala koji se izmjenjuju na vlasti i što je Calvin Harris odgovorio Taylor Swift na Twitteru…

A šećer, naravno, dolazi na kraju. Rijetko što mi može izmamiti suze, a ovaj čovjek spada u tu kategoriju. Stjepan Puh, rođen 1937. godine, da, tisuću devetsto trideset i sedme!!! Jedina osoba koja ima svih sedamnaest maratona i svakome tko ima imalo udjela u organizaciji, kao i svim maratoncima, najveća je čast što Štef ne propušta ovu utrku. Ali od pustih brojki još više fascinira način na koji on to čini, uvijek sa smiješkom, bez obzira koliko mu je teško, izgleda kao da je s lakoćom.

Živio Štef i želimo ti još barem sedamnaest!

 

 

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

5 Responses to KUDA IDU DIVLJE SVINJE

  1. saša says:

    Sljemenski Maraton zaslužuje da ga što više trkača/rekreativaca/maratonaca/trekera/planinara/hybrida shvati i prihvati kao “nezaobilaznu stanicu”. U Jaski nam je Štef pričao o tome kako ćemo se “nadamo se” videti na Sljemenu, “ako doživi”, jer bi voleo trčati taj maraton dok god je sposoban.
    Štef skoro sve polumaratone završi negde kad i moja Lola, i onda kad se ja ravno sa cilja vratim natrag po nju, često trčim i s njim “u grupi”. Pričamo, motiviramo se, družimo se.
    Igrom slučaja, i sada smo se malo družili, ja sam završavao maraton a on svoj II krug. Kada sam ga dostigao, bistar i vedar kao i uvek ispitao me je glede prvoplasiranih, moje prognoze, mojeg stanja, ja sam malo usporio bez razmišljanja (desetak sekundi ovamo-onamo će mi se ionako vratiti u sledećem kilometru) i nakon obostranog “sretno” smo se razišli, svak svojim tempom, svak u svojem mikro-svetu beskrajnog odmotavanja filma Sljemenskog Maratona.
    Rizikujući da budem shvaćen kao onaj što previše fantazira, reći ću da ovo možda nije tek neki običan maraton : upravo tako kako ga shvataju mnogi od ovih koje si spomenuo, on je na pola između maratona i hodočašća, puta ka nekom razumevanju nečeg… neću reći čega, da ne pokvarim izazov onima koji ga još uvek nisu savladali.

  2. batica says:

    Sine, smanji malo s tom travom 🙂

    Zato i jesi bio četvrti jer si trčkarao s Puhom! 😛

  3. saša says:

    ja ne znam zašto bi neko imao nešto protiv trave – smanjio je Janko ove godine travu, i ubacio asfalt, pa su svi najebali

  4. batica says:

    Istina! Puno je lakše prehodati one livade do Hunjke, nego otrčati onaj asfalt. I tamo svi hodaju pa ne gubiš ništa ili vrlo malo, ali ako prohodaš po asfaltu, gotov si!

  5. davor says:

    Ja bi reko netko vlada svemirom , a ti vladaš Sljemenskim maratonom svojom osobnošću kao što Messi vlada nogometnim svijetom 🙂 Vamos Kiki

Comments are closed.