HRVATSKA-BRAZIL I FINALE NBA

Život nije sport, ali sport je moj život, a ovaj blog je ionako sportski, tak da…

Sad kad se sve malo smirilo, moram reći da sam nakon preko nekoliko pregledavanja snimke zaključio da je Lovren ipak napravio faul i da je kazneni udarac opravdano dosuđen. Fakat bi nam bilo pametnije da prestanemo cmizdrit i žalit se na suce i tu završavam s tom temom…

Nego, probdjeh ovu noć gledajući prvo Bosance (bili su odlični! I tu se moglo vidjeti kako se može igrat kad sudac sudi vrhunski i bez navlačenja), a onda zadnju utakmicu finala NBA i  ne da mi nije žao, nego mi je fakat drago jer ovo je definitivno bilo za, kak bi Šiki reko, nebitnu povijest! Peta tekma, San Antonio vodi 3:1 i za razliku od prethodnih godina kad je sistem odigravanja utakmica u finalu, tj. domaćinstava bio 2-3-2, ovaj put to je promijenjeno u 2-2-1-1-1 pa je peta utakmica odigrana u San Antoniju, umjesto u Miamiju. Miami je krenuo ludo, poveo 8:0 i odmah time out, ali nije pomoglo, odlaze na 22:6, da bi se Spursi vratili na 22:18, ali onda Lebron zabija tricu s preko osam metara za 25:18, ukupno 17 koševa u prvoj četvrtini. I to je bilo to, poslije toga više nije bilo ni njega ni Miamija. Na kraju druge četvrtine već je 47:40 za San Antonio, a razlika je samo rasla. U tom prvom poluvremenu Parker nije zabio nijedan koš, ali su zato ubijali Manu i Leonard. Mali je pogađao sa svih pozicija i još čuvao Jamesa, a Ginobili je između trica zakucavao kroz trojicu, a 37 mu je godina. http://www.youtube.com/watch?v=ZccwsKtCIxU  Duncan kao i uvijek dobar, njemu je 38.

On mi se nikad nije sviđao, Twin Towers su mi uvijek bili spori i dosadni, ali sad kad je star i sa svim tim iza sebe ne možeš ne navijati za njega. Nešto slično kao Becker, nikad ga nisam volio, ali kad je ušao u tridesete, obožavao sam ga gledati i navijao sam za njega. Duncan je prvi NBA igrač koji je osvajao naslove u tri različita desetljeća, ukupno pet komada između 1999. i 2014.! Ujedno ima i drugi najveći razmak između prvog i zadnjeg (za sad!) osvajanja lige – 15 godina. Bolji je samo Kareem Abdul Jabbar sa 17. Ta dugovječnost i ti dugački razmaci su mi zakon. Zadnji put su Spursi prvaci bili 2007. Zato mi je i Ivica zakon – pobjeđivanje u razmaku od 12 godina, olimpijske medalje u razmaku od osam godina, a bilo bi i dvanaest da u Salt Lakeu nije propala staza…

Kawhi Leonard je s 22 godine treći najmlađi MVP finala, mlađi su bili samo Magic i – Tim Duncan te ’99.! Kakva ekipa! Pod ekipa ne mislim na momčad, nego, ono, kakva fucking ekipa: Duncan 38, Manu 37, Parker i Diaw 32… Strašno! Imaš osjećaj da bi mogli još dva, tri puta uzeti ligu, ali NBA je bitch – u prvom kolu play offa jedva su prošli Dallas 4:3, nikad ne znaš kad ćeš naletjeti na minu.

No, vratimo se mi na nogomet. Tko je popušio formulaciju „i tu završavam s tom temom“, taj je stvarno jazavac. Mislim, ko tak priča?!?

Ok, nogomet ne da nije najvažnija stvar na svijetu, nego je totalno nevažna… Bat jebi ga, kako sam zaostao u svemu (bicikl naučio vozit u 14. godini, zapravo, održavat smjer jer ne znam ga vozit ni danas, auto u 33., sorry, ne naučio, nego dobio vozačku), tako sam do prije nešto više od deset godina mislio da je to najvažnija, ne sporedna, nego najvažnija točka stvar na svijetu i uvijek mi je bilo čudno zašto su sportske vijesti na kraju novina, ono, trebale bi bit na početku, kuiš? No, kako ni danas, kad mi je sve više i više svejedno, i dalje ne mogu pobjeći od toga jer mi je i u genima, moram malo olakšati dušu…

Kad onaj trol i degenerik Blatter veli da je faul postojao i jedanaesterac opravdano dosuđen – đubre laže! Sep iz ful of krep – ez južual! Kad onaj njegov posilni kaže da FIFA ne bi imala ništa od pomaganja Brazilu – đubre laže! Kad ih slušaš, to nije kao da slušaš (naše) političare – oni JESU političari! Uostalom, domaćini su protežirani još od prvog prvenstva i tako sve do danas, ništa se promijenilo nije. U polufinalu 1930. Jugoslavija je povela protiv domaćina, a Urugvajci su, nakon izjednačenja, poveli tako što je policajac loptu vratio u igru, sudac je nije prekinuo, da bi Urugvajci dali gol pokraj reprezentativaca Jugoslavije koji su stajali očekujući prekid. Da ništa nije bilo prepuštano slučaju dokazuje i činjenica da je izjednačujući gol za 2:2 poništen zbog sumnjivog ofsajda. Završilo je 6:1 i kog onda briga za sudačke pogreške?!? Urugvaj je jednostavno morao ući u finale, isto kao što u ova moderna vremena domaćin mora proći grupu (nabijem ih na moderna vremena i gol lajn teknolođi-prknolođi, jebo me pas ako je ona lopta za 2:0 Francuza prešla crtu!!!), valjda jedini jadnici koji grupu nisu prošli jer im ni Bog Otac nije mogao biti od pomoći su Južnoafrikanci…

Nego, prisjetimo se davne ’82. kad je Jugoslavija pod Miljanićem igrala u Španjolskoj u grupi (takođe!) s domaćinima, Sjevernom Irskom (mislim da je Norman Whiteside još uvijek najmlađi koji je nastupio na SP) i Hondurasom. Prvo su naši u totalno impotentnoj utakmici s Ircima „odigrali“ 0:0, a onda su bedni Španci, još bedniji nego Brazilci danaske, odigrali s Hondurasom, kojem je to bilo prvo prvenstvo, neriješeno!!! Španiju i FIFA-u (popularnu FIFU) napala su sva četiri jahača apkokalipse simultenijesli: šok, nevjerica, konsternacija i rezignacija! Naime, svi su očekivali da će Španjolci zgaziti siroteke iz Srednje Amerike, ali brus! I ko će onda nadrajsat? Zna se! Nije HDZ nadrajso, mi smo nadrajsali pod njima! Ako Španjolci ne dobiju drugu utakmicu, ode sve k vragu! I vrag se potrudio da naši povedu, Gudelj je zabio glavom za 1:0, koje je to ludilo bilo, petarde, deračina, ono, lu-di-lo!!! Ali tad nismo znali da je FIFA, ako nešto krene po zlu, na terenu imala produženu ruku u vidu švedskog inkvizitora (Mamić bi rekao zločinca) Sorensena, koji je dosudio takav penal da je onaj onog Japanca Nakitu Minajašija, na čiju smo mi kitu protiv Brazila dobrano najašili, najregularniji na svijetu. Zajec, koji je skrivio faul, a ne penal, ostao je klečati na mjestu na kojem je spotaknuo španjolskog igrača, a to je bilo najmanje pola metra izvan kaznenog prostora, no Šveđanin je imao zadatak, što se vidi u nastavku jer je, ne lezi vraže, Španjolac je promašio gol, ali majstor je bio na zadatku, ponovio je jer je Pantelić prije udarca krenuo s crte. Da je Pantelić znao engleski ili, ne daj Bože, švecki, prigovorio bi Sorensenu, a ovaj bi mu odgovorio: „Ako si neki golman, obranit ćeš opet!“ Da su tad suci imali radio vezu, Sorensen bi iz slušalice čuo riječi upućene iz FIFE u stilu nekadašnjeg fudbalskog „menadžera“ (namještavača utakmica) Džarovskog: „Ako si ti neki sudac, bit će gol!“ I vidje Sorensen da je dobro da Španjolci zabiju gol. I bi gol! http://www.youtube.com/watch?v=s_a2snN7lZE  (Baš me zanima kaj bi onaj naš Japanac Jebaćute Samotako, a taj nas je pojebao fakat samo tako, napravio da je Plete obranio karate kidu, a trebao je…) I onda nije čudno kad dječarac koji plače kad u kvalifikacijama za EP izgubimo od Walesa („Gdje je taj Wales?!?“ – Sebastian Veron, Manchester United) mašta o karijeri terorista koji po svijetu asasiniše čelnike UEFE i FIFE… Ah, kako bi to romantičan život bio!

Ni siroti anglikanski Sjeverni Irci nisu dobili Honduras i kaj sad? U zadnjem kolu mi na Honduras, a Španjolci na Irce sa sjevera, ali i tu se FIFA pobrinula da ništa ne bude prepušteno slučaju jer su domaćini igrali dan nakon nas. Ni mi siroteki nismo mogli niš protiv Hondurasa, sve dok Grba Šestić nije minutu prije kraja napravio slučajni slalom, zapeo za nekog i dobio penal koji je u gol pretvorio Pižon. Mi smo u toj, kao i u prvoj utakmici, igrali očajno (naš sindrom – protiv dobrih motivirano, protiv slabih – lako ćemo), tako da mi je, dok sam gledao igrače Hondurasa kako plaču jer su tim porazom izgubili svaku šansu da idu dalje, bilo žao što smo ih dobili. Ali sutra je novi dan pa su Španjolci lijepo pustili Ircima da ih dobiju jedan razlike tako da oboje mogu dalje. Tako su se isto u zadnjem kolu, čak i bez potrebe poznavanja stranog jezika, dogovorili Nijemci i Austrijanci jer su Švabovi bili u problemu nakon što su u prvom kolu izgubili od Alžira http://www.youtube.com/watch?v=dZsPNFUacfQ  (najveće iznenađenje prvenstva, tad je, inače, jedan Nijemac, kad ga je žena zajebavala jer su izgubili od tamo nekog Alžira, istu bacio kroz prozor) pa su se, sve od 10. minute kad je Horst Hrubesch zabio za Nijemce, dodavali do kraja utakmice bez ikakve namjere da zapucaju po golu http://www.youtube.com/watch?v=p4tpSjeJ28s . Shvativši što se događa, alžirski ambasador napustio je utakmicu polovicom drugog poluvremena, dok, usporedbe radi, naš bivši ministar prosvjete ne napušta stadion čak ni kad pale hrvatsku zastavu…

Ne šalje FIFA svoje egzekutore samo radi domaćina, nego i kad joj se netko zamjeri, kao Hrvati 1996. nakon što je retard Ćirohito protiv Portugala na teren pustio drugu momčad, zbog čega Danci nisu išli dalje pa je u četvrtfinalu uslijedila kazna: naš ubojica ponovo je bio Šveđanin, ovaj puta Leif Sundell, a nije pomoglo ni to što je, po meni, Hrvatska odigrala svoju najbolju utakmicu ikad – satrali smo Nijemce presingom kao nitko nikad, imali duplo više udaraca na gol, ali protiv suca ne možeš jer se nalaziš u situaciji „kadija te tuži, kadija ti sudi“ i možeš jedino plakat! Lakat karate kida Neymara Modriću u facu je ništa prema onom kako je Klinsmann pokosio Stanića – e, to je bio klasični crveni, dok je Štimac drugi žuti dobio za puno bezazleniji start. A kad smo kod Štimca… Frajer je isključen u svojoj najvažnijoj reprezentativnoj utakmici u životu i jednoj od najvažnijih klupskih (Panathinaikos u Splitu) i direktan je krivac što smo izgubili od Nijemaca, odnosno, što se Hajduk ponovo, nakon legendarne sezone i četvrtfinala s Ajaxom, nije plasirao u ligu prvaka. I zovu ga u studio da kritizira igru hrvatske reprezentacije („ostavimo suca, ajmo vidjeti što nije valjalo u našoj reprezentaciji“ – njegove su riječi), njega, pod čijim izborništvom repka nije odigrala ali nijednu dobru utakmicu, negativnog rekordera u svemu – porazima na domaćem terenu, broju bodova u kvalifikacijama, utakmicama bez postignutog gola… On će kritizirat igru protiv Brazila, a dvaput je izgubio od Škotske koja pobjeđuje samo i eventualno Maltu, Farske Otoke, Istočni Timor, Fidži i Trinidad & Tomislavbago… Kao vrhunac krađe protiv Švaba u tom polufinalu bio je drugi gol, kad se Babel, u pokušaju da prijeđe Jerkana zabio u njega tako da ga je srušio i onda neometan centrirao Sammeru za 2:1. Jedna od većih krađa uopće na velikoj sceni…  http://www.youtube.com/watch?v=-mNXRf9Qoys

Da ne bi ispalo kako smo na piku Skandinavcima, ok, možda samo Šveđanima, kad je Norvežanin Rune Pedersen u četvrtfinalu ’98. Wörnsu pokazao direktni crveni, odmah sam se poželio uskladiti s njegovim prezimenom i s njim pored kamina čitati rune… Zagrljeniiiiii, zagrljeniiii!!! http://www.youtube.com/watch?v=SNA3HO9sJ-Q

I tak… Kaj smo mogli očekivati. Pa nisu u FIFI ludi da stvar prepuste slučaju pa ne uspiju izvaditi stvar ni s Meksikancima i ode prvenstvo u krivom smjeru, čovječe, revolucija bi izbila da Brazil ne prođe grupu, prvenstvo bi se prekinulo. Kad Brazilci ’50. u finalu uspjeli osvojiti prvenstvo, s Maracane su pobjegli obučeni kao žene, zamisli kaj bi sad bilo…  http://www.youtube.com/watch?v=6pMmRFKKZfk

A mi, u stvari, ne kužimo da iza svega stoje – Srbi!!! Ono, Srbija do Tokija, ne?

A od suca još su jadniji ti Brazilci. Mislim, jasno mi je da Scolari nemre reć da je sudac sudio za njih i da je njegov igrač glumac, ali šuti bolje brko jer da su tak nekaj protiv tebe sudili, srce bi te strefilo!!! A onaj Fred? Frajer zahvaljuje Bogu!!! Na čemu? Hvala ti Bože što si mi omogućio da prevarim suca! Fakat si Fred!

No, zanimljivo je kako glupi nogomet ujedini (mušku) naciju u blejanju u teve i iskazivanju emocija… Kad bi nas tako ujedinila poplava, brzo bi ljudi koji su ostali bez ičega dobili sve natrag, a o rušenju raznih besprizorovića na vlasti pod krinkom SDP-a i HDZ-a da i ne govorimo. Pitali prajm ministra hoće li porezni obveznici platiti njegov put u Brazil, a on će: „Nego tko bi to trebao platiti, neka tajna organizacija?!?“ Bahatnik sam od malenaaaaaaaa… Ne, majmune, nek ti ga plati frendica predsjednica Brazila koje te zvala ili si to plati sam i kaj uopće u ovoj situaciji imaš uopće ikud ić, a o trošenju para da i ne govorimo.

Ali, jbga, najlakše je navuć „kockastu“ majicu, napit se, derat se i srat… Da ne bi ispalo kako želim reći da sam drugačiji, meni se čak ne da ni obuć kockastu majicu, a ni napit se…

Samo da je srat :)

 

Posted in Uncategorized | 9 Comments

MEDOTREK PROLAZI

Vremena uzbrdo uključuju i kratki boravak u boksu:

vrh-stepenice ispod donje stanice žičare: 28:03

stepenice-vrh: 48:30 (1:16:33)

vrh-Bistra (via raspelo): 42:44 (1:59:18)

Bistra-vrh (via Oštrica i “jezero”): 57:59 (2:57:17)

vrh-Kraljev Vrh (via Hunjka): 53:46 (3:51:04)

Kraljev Vrh-vrh: 1:17:14 (5:08:18)

vrh-stepenice ispod donje stanice žičare (via Puntijarka): 45:11 (5:53:30)

stepenice-vrh (via Medvedgrad): 1:58:20 (7:51:50)

Posted in Uncategorized | 2 Comments

MEDOTREK 2014.

Dok Blatersa, Traversa, Rab i ine utrke mogu ostati neopjevane, kad je Medotrek u pitanju, that is unacceptable pa opet pripremam jednu, kak bi Sablja rekao, kobasicu :)

A možda i ne… Ili ipak da! Nemam neku inspiraciju, ali kog briga, nije da će ovo bit objavljeno u etabliranim časopisima hrvatskog izdavačkog pustolovno-trekersko-biciklističkog i ostalog džabalebaroškog zviježđa poput Autdor Fitnesa ili Gou Auta…

Elem, osmi Medotrek… Davna je ta 2005. (ne, ne brojim krivo, dvije sezone nije bilo Mede!), a opet, kao da je bila jučer :) Zapravo, devet godina uopće nije dugačko vremensko razdoblje, ali ogromno je ono što se promijenilo u našim glavama – onda nismo znali ništa, a sad mislimo da znamo sve, što treba, što ne treba, bolje poznajemo vlastito tijelo i reakcije istog u ekstremnim uvjetima, a ova utrka je, bez obzira na frendli podlogu i idealno vrijeme koje nas je počastilo tu nedjelju (nedjelju?!? Say whaaaaat?) – baš exxxtremna! Ono što se nije promijenilo, barem ne kod mene i jako sam sretan zbog toga, to je strast i uzbuđenje koje osjećam pred ovu i većinu drugih utrka. OK, sigurno ne na sto posto kao nekad, ali dovoljno da to bude, kako sam napisao, ono za što se živi. Ni meni nije jasno zašto sam već mjesec dana prije Medotreka totalno lud od utrke, toliko da moj one track mind misli samo na to i toliko da mi svi govore da ću izgorit prije starta, no, znam da neću jer je tako uvijek, a nikad ne izgorim, nego najčešće dam tih 92,46%, koliko sam u stanju dati od sebe. Žao mi je što se ne mogu dovesti u situaciju da padam u nesvijest kao neki, ali, evo, baš sam u cilju ovog Mede bio najbliže tome, dakle, ima vremena, mlad sam, ne baš k’o (kak je ono bilo? Šivak, jeb’o te (evo ga opet!) apostrof! i zagrada unutar zagrade) rosa, ali kao Sunce za zvizdana svakako…

Konačno taj rivajvl staze iz 2006. i 2007., koje su, zapravo, na tragu one iz premijerne godine, samo što smo tad krenuli u podnožju, točnije, kod tunela (dakle, jedan spust manje), no, zbog lakše organizacije, kasnije je i start prebačen na vrh. Zašto konačno? Na Medvednici je moguće napraviti tisuće raznih staza u više koncepata, kao one genijalne sa skor orijentacijom ili one iz 2009. i 2013., koje nisu bile ništa manje atraktivne, ali ova je staza automatski postala standard i ultimativni treking kao što su to isto Durmitor, bilo koji Velebit, Učka i Risnjak iz prvih godina… Staza koja će satrati svakog. Staza za koju je malotko spreman. Ove godine je to bio eventualno Lesi, iako ne znam u kakvom je stanju bio dan-dva nakon utrke. Dovoljno je pogledati vremena Mauricija ili Stivena dok su bili na svojim trekerskim počecima. Ova staza ubila je Maura 2006. tako da je morao odustati. To je bilo i zadnji put da su Istrijani organizirano došli na Medotrek. Previše satiranja za premalo atrakcije jer Medvednicu mnogi smatraju nezanimljivom. Poslije su to bili izolirani incidenti, poput dolaska Paliske (naglasak na drugi slog, molim!) prije dvije godine ili onaj Roceta 2010. kad je ganjao ligu, odnosno, Ljubasa iste godine kad je slučajno prolazio pored starta, privukla ga gužva, spontano odlučio nastupiti pa prošao cijelu utrku s Pećotom :) Dakle, kao što je UTMB prešutno postao trail prvenstvo Hrvatske u tuđini, kao što je Velebit majka svih trekinga, a Durmitor ultimativni treking, tako bi svaki treker barem jednom trebao probati ovu stazu. Zašto? Teško je objasniti, rekao bih i nemoguće za moje „spisateljsko“-intelektualne (ne)mogućnosti – to jednostavno treba probati i sve će odmah bit jasno. Što se mene tiče, iako zbog trajne zaljubljenosti u ovo brdo nisam neko mjerilo, ne da mi ne bi smetalo, nego bih volio da ovu stazu prolazimo svake godine (isto kao što bi greben Mosora od Klisa do Omiša jednom godišnje bio baš taman!), no, svjestan sam da je to, zbog relativno malog broja ultraša nemoguće pa neka se onda, s vremena na vrijeme, upriliči pokoji rivajvl poput ovog. Dobro, stvari se mogu postaviti i drukčije, ono, Šivak, brdo ti je tu svaki dan pa si odi tu stazu kad hoćeš, ali teško se natjerati proći je cijelu ako nije utrka…

A utrka… To je nešto potpuno drugačije. Otprilike onako kako je rekao pokojni Ayrton Senna: „Trke i utrkivanje su mi u krvi. To je dio mene…“ Nisam neki fan ni Senne niti F1, nije da sam na utrkama u nekoj pogibelji, ne eksploatiram lude kratice, a nisam ni dobar po kiši, ali mogu se naći u ovoj izjavi… Na žalost (ili na sreću), kad je Medotrek na tapeti (znam da je uobičajeno napisati „kad je Medotrek u pitanju“, ali che cazzo, u pitanju? Zašto bi Medotrek bio u pitanju? On je neupitan :) ), u mom slučaju sama od sebe se nameće još jedna Sennina izjava: „Biti drugi znači biti prvi među gubitnicima.“ :) Kad već citiram tog u cijelom svijetu obožavanog Brazilca, ne mogu pučanstvo ne podsjetiti na legendarni zagrebački grafit nastao nakon njegove pogibije: „Bože, uzeo si krivog Sennu!“ :)

Medo je utrka gdje ćeš rijetko biti u grupi, iako, bilo je i takvih situacija pretprošle godine, a najšešće ćeš veći dio utrke, pogotovo u drugom dijelu, provesti sam ili u društvu jedne osobe. Ovaj put, doslovno od početka do kraja, sa mnom je bio Šole, no, o našem ću druženju kasnije… Od prvog metra Šimun je produžio stazu (što bi bilo totalno nebitno da se ne priča o nekim rekordima) jer je start pomaknuo na sam vrh, premda je nekad bio na pola bijelog spusta, malo poviše Činovničke livade. No, malo smo izigrali njegovu uputu pa smo se spustili po Koloturu. Krateći ulaz po stepenicama na Leusteka (kol’ko bih prištedio, sekundu i pol?), uspio sam se prosuti po blatu već u četvrtoj minuti utrke, tako da sam jedini do kraja bio kao svinja od glave do pete, a kako je torbica koju sam imao oko struka (da, ugledao sam se na Jaya Aldousa, inače, prijavljen je i za Velebit!) mrežasta, još uvijek imam blata na mobitelu :) Pri prvom spustu, Lesi je odmah odmaglio, viđen je još samo jedanput iznad donje stanice žičare i to je bilo to – uz Markicu, drugi dvostruki pobjednik Medotreka i prvi dvije godine u nizu, uz rekord (koji nije bio 7:22, to je bilo moje vrijeme, nego Brajkovićevih 7:20), iako je ova staza bila duža, ne samo zbog starta, nego i zbog kontrola na raspelu prema Bistri i podnožju Crvenog spusta. Bilo mi je malo čudno kako to da downhill brzanci poput Šo-Kre Goleca ili Chappyja nisu odmaglili nizbrdo, no ova staza, bez obzira na pitomost, tjera na oprez. Najoprezniji od favorita od drugog mjesta nadalje bio je Chicar, što se pokazalo dobrom taktikom jer je na kraju bio četvrti, ali tko zna što bi bilo da je krenuo sa mnom, možda bi bio drugi. Najlakše je krenuo Pandža, treker from the very beginnings, ali on je izvan forme, no Medotrek se ne propušta… Sa mnom i Šoletom do Bistre je bio MC Šime, a na pola spusta, kod raspela, našu malu družinu podebljao je i Rza, koji je s nama bio vrlo kratko te, na žalost, nakon trećeg uspona morao odustati, ne zato što se zaletio, nego zbog želučanih problema koji su ga mučili zadnja dva sata. Posebna je priča naš prvi Master Chef, koji me nekoliko dana prije utrke nazvao i pitao može li sa mnom na utrku. Mislim, naravno da može, ali ovakva utrka nije za plemenitog trkača Šiminog kalibra dvostrukog prvaka Hrvatske na 1500 metara u dvorani. Da, u DVORANI :) Šime, ono, nije ti ovo dvorana, a i pinkicu je duže od km i pol!!! Ali nema veze, bilo je to super iskustvo i odličan materijal za dobru priču i hvala ti zbog toga i u prošlom tekstu spomenutih uspomena koje će se prepričavati dovijeka…

Naime, na cesti za Bistru, ostadoše Rz i Šime desetak metara iza Šoleta i mene, ali dovoljno da ih možemo čuti te Rza priupita Šimu kak mu ide, a ovaj odgovori da mu je skroz lagano i baš čudno jer nikad nije bio na sporijoj utrci, veli „trčimo 4:20/km nizbrdo“, što je meni, iako nezadovoljnom ukupnim vremenom od vrha do Bistre, zvučalo prebrzo, dok je MC-ju to jogging. No, niti pet minuta nakon svoje izjave, čim je počeo drugi uspon, Šime je instantno zaostao pa ga nakon petnaestak minuta više nismo vidjeli te Šole i ja ostadosmo „sami“ do kraja utrke. Šime se jedva drugi put popeo do vrha, počašćen muskulfiberom identičnim onom koji su imali oni koji su završili utrku :) Bez obzira na to, jasno je da je Šime materijal za nekog budućeg pobjednika Medotreka, ali ima li smisla potratiti tu urođenu brzinu na „šetnju“ po Medvednici… Dan poslije utrke poslah Šimi sms da doznam kako je i dobih sljedeće odgovore: „Malo je reć da sam umro ko …..!“ :) i „Ovaj treking osim što nema veze s mozgom nema ni veze s trčanjem! Ima veze s umiranjem i tihom patnjom!“ :) Dobro jutro! Neprocjenjivo! Šime, još jednom – hvala ti na ovome :)

A sad nekoliko crtica o mom cjeloutrčnom društvu… Inače, Šole i ja smo već u ozbiljnoj vezi, bili smo dobar dio utrke zajedno u Zagorju, a i na Papuku… Treći uspon iz Kraljevog Vrha uvijek je poseban, a budući da je Šole Bosanac iz Posavine, možemo parafrazirati onu bosansku „jebeš zemlju koja Bosne (i piramida) nema!“ – jebeš Medotrek koji ne ide u Kraljev Vrh, od mojih šest, samo jednom nisam bio, prije dvije godine… Uz taj uspon, naravski, vezane su nekolike dirljive pričice, na primjer, ona iz 2005., kad sam pohlepno ganjajući Markicu s kojim sam se krajcao u Kraljevu Vrhu, što me iznenadilo jer sam mislio da mu nisam ni blizu, potegnuo malo previše, što je u kombinaciji s pijenjem premalo vode iz glupog mijeha (odmah poslije Mede napustih tu tehnologiju nakon samo dvije utrke) izazvalo najjače grčeve u životu malo ispod Krumpirišta, koji su me doslovno bacili na pod i zamalo izbacili iz utrke… Sljedeće godine, UPRI uspon svladavao sam s Draženom Perkovićem, koji je, nakon što smo prošli najstrmiji dio, na lokalitetu Črna mlaka, ovo je jedna od najboljih fora svih Medotreka, odlučio odspavati desetak minuta usred bijela dana :) I onaj iz 2010. ostaje nezaboravan jer sam ga proveo sam usred noći http://blogeri.gelender.hr/batica/2010/11/29/bljuuuuuuuu-predator/ . U društvu sa Šoletom, hajlajt ovog trećeg uspona, na rijetkim ravnim dijelovima (Frane, hvala na naranĐama!) bio je „ovu ravnicu neću trčati“. Naravno, bile su to moje riječi jer zna se ko laje, a ko samo šuti i „radi“, no pokoji put me i Šole preduhitrio istim riječima :) Inače, naši su razgovori tijekom tih zamalo osam sati izgledali ovako: „Šole, oćeš naprijed?“, iako i on i ja znamo da ne želi jer ne zna stazu. Ili: „Šole, ne misliš li da malo presporo idemo ovu nizbrdicu?“, što je opet, podrazumijeva se, bilo podjebavanje jer ni on ni ja ne možemo brže. Prvih šest sati svi su njegovi odgovori bili isti – niječni, sve dok na Bikči, pri četvrtom spustu, na ovo posljednje pitanje nije odgovorio, nego zagrmio: „NE SERI!“ 😀 Eeeee, to mi je najdraži dio ovog trekinga! :) Na zadnjem usponu pokušao sam ga motivirati činjenicom da bi mogao postati peti (Rajković, Brajković, Lesi i ja) čovjek (u stvari – šesti, zaboravih Dražena iz 2006. unatoč spavanju) koji će ovu stazu ići ispod osam sati, no odgovorio je da ga to ne pali. „A šta te onda pali?“ „Volim završiti utrku, popit pivo, družiti se, zajebavati nekog i da mene zajebavaju…“ Aha! Ako je tako, nastavimo: „Šole, imam jedno pitanje za tebe!“ „Ne, ne želim naprijed!“ Ma ne, ono drugo.“ „Ne, ne mislim da idemo presporo.“ Ili kad smo se našli u gustišu krateći prema KT 13: „Šole, jel znamo di smo?“ „Nemam blage veze!“ :) A kako je nastala razlika od 40 sekundi između nas dvojice? Na Sljemenskoj cesti ispod Medvedgrada drmnuo sam svoj zadnji adut, najfiniji gel svih vremena gordog naziva double cappuccino, koji je počeo djelovati baš na početku drugog, onog širokog, dijela Bažulovke, nekih pola sata do cilja. Tad sam krenuo trčati, a Šole je zaostao možda nekih 150 metara, no pet minuta prije kraja staze i početka zadnjeg strmog uspona prema vrhu, platio sam cijenu kofeiniziranja – kako me gel digao, tako me i spustio, ali prizemljenje je bilo puno gadnije od uzleta, nešto kao na kraju Medotreka iz 2012. http://blogeri.gelender.hr/batica/2012/01/16/medotrek-2012/ (još jedna kobasica u mojoj režiji), samo puuuuuuno gore – uglavnom, jedva, ali doslovno jedva, sam se dovukao do vrha, mnogi vele da me takvog nikad nisu vidjeli, a Darko iz Vidikovca odmah mi je donio pola litre Cedevite s medom… Mislim, svakakav sam ulazio u cilj (opet 2012.), ali nikad mi nije trebalo preko sat vremena da dođem sebi. Ono, na proglašenju molim ljude da se povuku do zida da se mogu nasloniti, svi nešto pričaju, valjaju fore, ja ništa ne razumijem, magli mi se pred očima, mislim da bi infuzija dobro došla (Primo, hvala što si nam donio grah, sam to ne bih mogao)… Vjerojatno ne treba posebno napominjati, ali nije zgoreg, punih sedam dana nakon utrke još uvijek me opako zatežu Ahilove tetive, tri dana nisam mogao normalno hodati, baš kao i svi ostali finišeri, a Medotrek je nevjerojatno uspješno u meni ubio volju i želju za kros ligom, super ligom te radom na brzini, dok mi je u cilju omiljena misao bila – penzija :)

Za kraj, dva kurioziteta: a) prva trojica rade u školi i b) bila je ovo druga ultra u povijesti Treking lige bez žena, prvi je bio Samoborski treking iz 2007. Bez obzira na to, imale su žene svojih trenutaka na Medotreku. Prve godine, Himalajka Darija B. je bila šesta. Sljedeće godine, Ana Ješovnik također šesta, s uvjerljivo najboljim ženskim vremenom na ovoj stazi: 8:58! 2009. Veronika je u cilj utrčala u vremenu četvrtoplasiranih koji su panično finiširali da ih ne dostigne (spominjem ih malo niže u tekstu)… Prošle godine, Jeka je ponovila najbolji ženski plasman do sada – šesto mjesto!

I to je bilo to što se tiče „doživljaja“ sa staze. Ako je netko pročitao do ovog mjesta, a nije bio na Medotreku, sljedeći odlomak posvećen je ultrašima koji su završili ovogodišnju utrku…

O Lesiju smo sve rekli, dva nastupa, dvije pobjede, rekord… Šošiću je ovo bio prvi put i odmah medalja, ukupno četvrta u utrkama Treking lige, čekamo još samo njegovu pobjedu, možda na Papuku ove godine… Chicar, dva tjedna nakon 120 km Madeire četvrti, prošle godine drugi, gadni Medotrek igrač i za budućnost… Peti je, u svom prvom pokušaju, a trebalo se tu i orijentirati, bio Slovenac Aleš Novak, trenutno drugi u ligi. Šesti je bio Šo-Kre Golec i to dva tjedna nakon sto milja Istre!!! Ako sam dobro brojao, Kreši je ovo treća Medoultra, a prve dvije nije završio, oba puta ga je odustajanja koštala ona zeznuta skor fora… Sedmi, također nakon stomajlerice, bješe Sablja, a njegova je povijest na ovom brdu dugačka i dosta uspješna: na premijeri 21. mjesto od 23 finišera, ali tad je još bio zelen. Sljedeće dvije godine, na stazi identičnoj ovogodišnjoj, uzima 17. mjesto, da bi 2009. već podijelio četvrto mjesto s Klikerom, bić-Bom i Elvirom, a 2010. uzima broncu – svoju jedinu medalju, kako na Medotreku, tako i u cijeloj povijesti Treking lige! 2012. je četvrti za možda minutu, dvije, što je ponovio i 2013. – ponosni vlasnik svih osam ultri na Medvednici!!! bić-Ba ove godine (postao je tatek!) malo manje trenira pa mu je ovo osmo mjesto najslabiji plasman, već smo spomenuli njegovo četvrto mjesto iz 2009., a 2010. bio je peti… Deveti je bio Vanjak, još jedan junak sa stomajlerice! Njemu je ovo bio drugi nastup, prošle godine je bio šesnaesti. Prvi put na Medi, jedanaesti je bio Ante Ercegović, dva tjedna ranije završio 105 km Istre! Na svojoj prvoj Medoultri, dvanaesti je bio Matić. Kaj bu bilo kad Toni počne ozbiljno trenirat?!? Trinaesti je bio Debeli, sreli smo ga na putu prema doma, taman kad je ispao iz šume ispod Tomislavca, blijed k’o gringo, ali svaka čast na finiširanju ove staze! Naravno da mu to nije bio prvi Medotrek, 2010. je i njega zeznula skor orijentacija, a 2012. je bio pametniji i završio šesnaesti… Očito ni Chappy ne trenira, čim je bio četrnaesti! Prije dvije godine i njega je zavela ašik žena ta – skor, a prošle je godine bio dvadeseti… Roža petnaesti, prošle godine jedno mjesto bolji… Slično kao i Glava – šesnaesti, prošle petnaesti, 2012. nije uspio pohvatati obavezne kontrole. Pećot sedamnaesti, još jedan ovogodišnji Istra stomajler, u tandemu sa Sabljom sa svih osam Medotreka! Vjerojatno nitko kod nas nema sve ultre na jednoj utrci u razmaku od devet godina! Pećot je 2005. bio 21. zajedno sa des Sablesom, sljedeće dvije godine je 18. pa 11., 2009. prvi put među deset (9.), 2010. osmi, 2012. najbolji – šesti i prošle godine, kao i ove – 17. Tomislavu Šprohu bilo je prvi put i odmah finiširanje ove teške staze na 18. mjestu. Štefo Graho bio je 19. – ali i njegova povijest je duga i bogata: prošle godine sedmi, baš kao i prije dvije godine, dok ga je 2010. zeznula noćna skor orijentacija… Slovenac Cvelbar na 20. mjestu skinuo je svoj Medo junf, a 21. Huti, organizator prve Traverse, također je stari treker sa samih početaka: Huti je zadnji put na Medotreku nastupio 2007. na ovoj istoj stazi (11. mjesto), a prvi put 2006. (8.)!!! Tomislav Renić, kao 22., bio je i posljednji koji je prošao sve kontrole u svom prvom nastupu. Također u prvom nastupu, Domagoj Horvat prošao je 12, a Jadranko Pušić 10 kontrola, baš kao i Tomislav Pandža, gorespomenuti stari treker, koji je nastupio i prošle i pretprošle godine.

Ako sam kod nekog fulao sa sratistikom, bute me ispravili…

Za kraj sam, nimalo slučajno, ostavio onog koji je zatvorio TOP 10, Gorana Perića: šta reći, čovjek je dva tjedna ranije završio stomajlericu… Ok, imamo takvih još, ali Perić ima 57 godina!!! i trenutno je trećeplasirani u poretku Treking lige! Smiješno mi je kad ga se sjetim unazad pet, šest, devet godina kad je pohodio light utrke (osim Mosora koji je imao jednu jedinu kategoriju) s jednim štapom, da bi onda, prije nekoliko sezona, krenuo na ultre, a ove godine završio sto milja i to nakon operacije bruha prije devet mjeseci!!! Što stariji – to luđi :) Prilično je jasno da je Perić svima nama malo, a i onima puno mlađima – idol i da mi želimo tako, a može i slabije, u njegovim godinama, samo da hodamo i trekamo…

I šta reći za kraj, iako je to prilično lako zajljučiti iz ove kobasice – I FUCKING LOVE THIS GAME!!!

Posted in Uncategorized | 9 Comments

TRKE ZA KOJE SE ŽIVI

Premda sam sebi, Bogu i ljudima dužan najmanje četiri kola JGL-a, doživljaj Istanbula, a ponajviše Mrak komba VII kloužr, ne mogu ne osvrnuti se na sutrašnji Medotrek, meni najdražu treking utrku…

Nije teško pogoditi zašto mi je fejvorit, u Sljeme sam vječno i nepovratno zaljubljen, a mogu i preformulirati onu izjavu da me ne bi smetalo da nikad više ne izađem iz Hrvatske – bez obzira što obožavam sve hrvatske planine i brda na kojima sam bio, ne bi me ni smetalo da Medvednica ostane jedina po kojoj ću jezditi do kraja života. Čak smo se Sablja i ja zajebavali da ćemo jedne godine organizirati alternativnu treking ligu samo na Sljemenu :)

Neopisiv je gušt u trci se vraćati na mjesta na kojima si bio toliko puta u raznim situacijama i smiješno mi je kad me netko, misleći na Medvednicu, pita jesam li bio u šumi – kakva šuma?!?, to je naše dvorište!

Nikad neću zaboraviti kako sam dvije i pete trčao s Ferrom i Draženom Perkovićem, a pobijedio Markica Rajković, sljedeće opet s Draženom, a pobijedio Brajković. Dvije i sedme cijelu trku, sve do Medvedgrada, bio sam s jedinim dosadašnjim dvostrukim pobjednikom Markicom. Naredne godine Medotreka nije bilo, a dvije i devete, zbog tri operacije ruke, šetao sam u planinarskoj kao Miralem Zjajo, upoznao Bilija koji je u dvije utrke zaredom okusio i vrh i dno, dok su rasturali Štumsi, Trs i Mukki…

Dvije i desete (jedini Medo na kojem je bio neprežaljeni Ljubas) Šimun je genijalno ubacio noćnu skor „orijentaciju“, a tad sam mračnjario s Vođom, Trsom i Peđom Sabljićem (uzeo jedinu i toliko dragu broncu!), kasnije i sa Štumsijem po kamenolomu iznad Kraljevog Vrha, rudnicima Zrinskih i Šestinskom groblju u ponoć :) Dvije i jedanaeste opet postimo, a sljedeće ponovo skor sustav u prvom i jedinom zimskom dnevno-noćnom Medotreku tog savršenog dana u siječnju, kad sam jezdio s Carinom, Jazzom, Paliskom, a najviše s Vedranom des Sablesom – noćno forsiranje potoka uzvodno se pamti, a pobjeđuje Andraž! Prošle godine drugi put apstiniram (ozljeda!) u light kategoriji, a rasturaju Lesi, Chicar i opet Vukelić…

Hm, primijetih da cure nisam spomenuo, bogek, bogek… A kaj da vam velim, napišite si svoj tekst :)

I tak… Jedva čekam start, znam da će mi na putu od vrha do Hunjke, gdje počinje treći spust, već biti svega dosta, no tek tad počinje ono po što se svaki put vraćamo! Sutra na najtežem trekingu u Hrvata neće biti Rajkovića ni Brajkovića, Ferre ni Dražena, Bilija ni Štumsija, Trsa, Vođe ni Mukkija, a osim Lesija i Chicara, nastupaju neki novi Medo klinci, iako to po godinama života nisu, s kojima ću sutra kreirati nova nezaboravna sjećanja (sad možete ispovraćati sve ugljikohidrate koje ste danas proždrli :) )… Naravno, uopće nije upitno da će svoj osmi Medotrek odraditi Sablja i Pećot!

Posted in Uncategorized | 8 Comments

42 GODINE I 195 DANA – 42 KILOMETRA I 195 METARA

Naslov je mogao biti „Tko je lud, ne budi mu gospodin“ (mislim, halo, kakav drug?!?, nemoj da te prebijem!!!, nismo više u komunizmu…) ili „Šivak, nabavi si život!“, ali ja volim svoj ne-život, a da ga imam, ne bi bilo ovog „uratka“.

Hm, o čemu se uopće radi? Nisam siguran odakle mi ideja, ali ne vidim drugi izvor osim onog u liku i djelu, na žalost, prošle godine prerano preminuloga, Williama Govija, talijanskog dugoprugaša s pretrčanih 745! maratona, a koji je, na svoj maratonski rođendan, u vlastitoj ulici upriličio svoj privatni maraton na kojem je nastupio i trener svih trenera (ne Ćiro Blažević, tupsone!)…

I sam sam prije pola godine razmišljao o nečemu sličnom na nasipu, no kako sam vidio da klub desetak dana ranije odlazi na maraton u Ferraru, nekako mi je ta zamisao isparila iz glave (mislim, ko bu mi doš’o na maraton nakon najvažnijeg nastupa u polusezoni?!?, mislim, znam da bi bilo nekoliko lujki, ali ne da mi se, brate!), sve dok vikend koji sam proveo u bunilu od temperature te koktela sastavljenog od lupoceta, tableta ubojica boli, antibiotika i zubarske anestezije, nije iz mračnih dubina trkačkog mozga izvukao na površinu tu suludu ideju, podebljanu činjenicom da se maratoni ne trče u polubolesnom stanju.

No, tko bi uopće trčao da nema nekih problema u glavi pa je tako i maraton „pao“ tog 25.3.2014. Nakon posla, auto je parkiran kod Texte, GPS startan, šećer u venu i ajmoooooooooooooooooooo!!! Sve četiri sedmice u Maksimiru imao sam društvo kolega iz U.P.R.I. Gelender pokreta: Bernija, Sablje i Poljaka, a onda sam u akciju odlučio uključiti i svoj drugi (prvi!) klub te sam se, kroz grad (Svetice, Branimirova, Heinzelova, Vukovarska, Pile, Slavonska), uputio do Štenare (od cijelog crewa, tamo su bili Žana, Sever, Janko Orešković i džukele) i natrag istim putem, plus još tri kilometra po Maksimiru, da bih se na kraju vrtio oko auta samo da skupim tih 42,2 km :)

Kao i svaki maraton, i ovaj je bio pun iskušenja tipa „ne da mi se više“, „da me bar netko iz Štenare odbaci do Maksimira“ i slično, ali kako to uvijek biva, čovjek vječno žali kad odustane, a sretan je kad završi ono što je naumio. Ovu ludoriju preporučujem svima, osobito kao nezaobilaznu crticu u trkačkom životopisu koju ćete prepričavati djeci i unucima (ko ima), kao i novim generacijama rastućeg pokreta trčanja u Hrvata te građana i građanki Republike Hrvatske…

Posted in Uncategorized | 3 Comments

OVCE ILITIGA NADRKANI ŠIVAK SEDAM GODINA KASNIJE

Ovo je tekst koji se “trebao” naći u aktualnom broju Outdoor Fitness magazina uz tekst o UTMB-u, u okviru, strogi maksimum od tri tisuće znakova, no, ispalo je da nije bilo mjesta. Hvala svima, osobito “uredniku” i “izvršnoj urednici”, veselim se budućoj suradnji, dosadašnja je bila real joy :)

“Često se priča da su Hrvati OVCE, a baveći se problematikom utmb-OVACA i „vadeći“ sve hrvatske utmb-OVCE od stoljeća sedmog naovamo i šire, dođoh do istog zaključka: iako je Ultra Trail du Mont Blanc jedina svjetska trail utrka koja zahtijeva skupljanje kvalifikacijskih bodova, hohštaplerski nastrojeni kao i uvijek, baš tu manifestaciju proglasismo neslužbenim prvenstvom Hrvatske.

Elem, odakle i uopće ja tamo? Ponukan pionirstvom hrvatskog Ramba Željka Paleta (prvog cro utmb finišera), treking institucije u Hrvata i prvog hrvatskog trekera Ivana Ferenčaka te doktora Predraga Radića koji su utmbarili 2005., a ovca radi što ovca vidi (ček malo, jel to ovca ili…?), odlučih i sam to isprobati naredne godine. Dobro, ne baš sam: hrvatska moćna gomila brojala je, baš kao i ona ruska, pet startera te pridruženog člana i budućeg hrvatskog zeta, šestog mušketira Maika, Nijemca koji je baš tom prilikom u Chamonixu upoznao svoju Ivanu, našu logističarku.

Za razliku od tadašnjih lijeponaških trekinga, koji su okupljali najviše stotinjak duša i tijela, već sam start, s dvije i pol tisuće nabrijanovića u šik opravicama, u mojoj mizantropskoj osobi izaziva nelagodu, a još kad se najavljivač masi obratio riječima kako su svi koji se ovdje nalaze već pobjednici (oukej, idem ja onda doma…), malo je nedostajalo da nakon obilatog trodnevnog karboloudinga uslijedi instantni karboempting po glavnom gradskom trgu i kolegama po odabiru hvatanja magle u životu.

Iako mnogi našijenci vele da im utrka i nije nešto lijepa, meni je ostala u dobrom sjećanju jer u Alpama ne možeš pogriješiti. Što najviše pamtim iz tih tridesetak sati? Stotine lampica što gmižu planinom u koloni. Pričanje s Ferrom u noći na single tracku dok Francuzi između nas šute k’o zaliveni i ništa ne razumiju. Špalire kroz koje prolaziš na kontrolnim točkama i ljude koji doslovno vrište bodreći te – baš kao na Touru. Brutalne uspone u prvom dijelu utrke poslije kojih misliš da do kraja utrke nećeš više moći potrčati. Fluorescentne oznake koje stazu čine bolje označenom po noći nego po danu. Spuštanje na tranziciju u Courmayeuru baš u zoru, gdje deseci natjecatelja leže na stolovima za masažu, a još nije ni polovica utrke ili „Bitka za ranjenike“ kako je tu scenu nazvao Šimun. Kao dodatak, na istom mjestu iz zasjede vreba čučavac kao krajnji test vaše spremnosti za nastavak – čučni ili odustani! Nekontrolirana trominutna drhtavica pri presvlačenju u švicarskom Champexu, odakle mi do cilja preostaje još jedan maraton i devet sati da se dovučem u ciljanom vremenu – ispod 30 sati. Zvuči prilično dohvatljivo? Trebalo mi je 8 sati i 45 minuta! Za maraton… Forsiranje zadnja dva spusta i višekratno prosipanje po blatu – eno ga još na startnom broju. Kišu koja me ohladila početkom druge noći te nakon izlaska iz skloništa na zadnjoj kontrolnoj točki izazvala drugu drhtavicu i primorala na povratak unutra i grijanje uz peć. Francuskog tinejdžera koji me pred kraj utrke uputio na tečnom engleskom s američko-reperskim naglaskom. Ulazak u cilj usred noći i ispunjenje zadanog u stilu, kako se maštovito izrazio naš jedini dvostruki UTMB finišer, gorespomenuti Ferro: „Veni, vidi, miči s liste!“

Zaključak? Svakako probati kao one time experience koje se, kao uostalom većina utrka koje pohodimo, pamti zauvijek. U slučaju prekomjernog lajkanja – ponoviti…”

Posted in Uncategorized | 6 Comments

ISTRA STO MILJA – LINEAR

Vjerojatno je potpuno deplasirano pisati o utrci skoro osam mjeseci poslije, ali razlozi za pisanje, kao i oni za ovoliki vremenski odmak nalaze se dalje u tekstu…

Krenuo sam euforično, u prvom tjednu nabacio karticu ili dvije, što je puno jer mi je izbacivanje svakog teksta poput kompliciranog poroda (isprika svim ženama koje su ikada rodile, rađaju ili će roditi), ali onda se dogodilo ono što je cijelo naše društvo totalno izbacilo iz normale i od čega se nikad nećemo potpuno oporaviti. Osim svega onoga što ova utrka jest u sportskom smislu, za mene će ona biti „mjesto“ gdje sam posljednji put vidio Dejana i Dalibora, Dalibora i Dejana…

Dalibora sam upoznao poslije IMO Challengea 2005. godine, kad su nam domaćini pored rijeke Vrlike upriličili domaću večeru. Ne sjećam se više zašto, ali nas nekoliko nije bilo odveć raspoloženo, no Dalibor je svejedno pokušao uspostaviti komunikaciju, a kad nije uspio, rekao je da smo sigurno iz Zagreba, aludirajući na našu nadrkanost :) Kasnije sam uvijek bio predmetom njegove zajebancije, što mi je bilo super jer mi je ostavljalo hrpu manevarskog prostora za kontre. Zvao sam ga Dačo. Na ovoj utrci, Dalibor je bio na improviziranoj okrepnoj stanici zajedno s Markom, Sunčanom i Ivanom poslije Male Učke. Kad sam se zaustavio s Dujom, zbunjen, što zbog kilometara koji su bili iza mene, što zbog njih četvero na tom neočekivanom mjestu i količine primamljive hrane i pića, pitao sam što tamo rade, a bosonogi Dačo mi je stao na nogu i uz glasni smijeh rekao: „Gazimo ljudima po nogama!“ :) Ne moram ni reći koliko me to zaboljelo nakon više od sto prijeđenih kilometara, ali tko bi mu ikad išta zamjerio. To je bio taj zadnji put…

Dejana sam prvi put primijetio na timskoj utrci Pazin-Učka 2006. godine, kad me na dionici tunel Učka-Vojak prestigao kao da stojim. Pomislih si „kako ovaj trči“… Upoznao sam ga manje od dva mjeseca kasnije za vrijeme Učka trekinga iste godine. Tu utrku opisali smo i Marko Rajković i ja, tekstovi su negdje na adventure sport portalu i u oba Dejan zauzima značajno mjesto, ne samo zato što je pobijedio, a bio mu je prvi treking… Kasnije smo se uvijek srdačno družili na utrkama, on je valjda bio jedini koji me mogao nagovoriti da drmnem koju rakijicu, a na ovoj njegovoj posljednjoj družili smo se prije, poslije i za vrijeme utrke, što je rijedak slučaj jer je uvijek bio puno brži od mene. Valjda jedini čovjek na svijetu koji na utrku od 100 milja dolazi s posla, a opet – ne bez ambicija. Dok su svi već sjedili u busevima, on je na haubi svog auta plastificirao karte. Možda bih mu i pomogao da su mu stvarno trebale, no ovako sam ga samo zafrkavao jer što će mu na trailu karte. Drugi put sreli smo se na KT 1 jer je pokušao kratiti pa nije uspio, treći put u Bujama, on u grupi prema dolje, ja tek prema gore, četvrti put na Standaru gdje se malo odmarao i zadnji put poslije utrke kad je izgužvan izašao iz vreće nakon nekoliko sati sna… Znam da to što sam napisao nema neku poantu, ali ovako će barem ostati zapisano…

Ne mogu ni zamisliti kako je obitelji i prijateljima jer nama koji smo ih viđali samo na utrkama nije lako…

A ovako je počelo:

Od pitanja kako početi ovaj osvrt, puno je teže odgovoriti na pitanje zašto uopće pisati, pogotovo u stanju postutrčnog sindroma koji se očituje u vidu neispavanosti i bolnog tijela te stalne izmjene letargije i nervoze izazvane teškim umorom i euforije zbog zadovoljstva završenom utrkom. Dakle, zašto? Stara je fora da se mora samo umrijeti, Grci su govorili da se mora ploviti, naši ponovili istu foru s jedrenjem, a ja mislim da se poslije ove i ovakve utrke mora ostaviti pisani trag jer koliko ćeš imati stomajlerica u životu? Možda nekoliko… Koliko ćeš imati stomajlerica na prvoj utrci „100 milja Istre“? Naravno – samo jednu :)

Sve je počelo Velebitskim trekingom 2003. godine koji se pisao pod 130, da bi kasnije ispalo da je bliži 140 km. Ako prvotni UTMB od 158,1 km i 8500 metara visinske razlike u plus i u minus priznamo kao stomajlericu, a želim da priznamo jer se onda priznaje i meni, onda je prvi hrvatski trail stomajler Željko Pale koji je tu utrku finiširao još 2005. godine. Te iste godine održao se i zadnji Velebit 140+, a jedina utrka otada koja je bila neznatno duža od 100 km bila je ona na Velebitu 2007. godine. Pretprošle i prošle godine imali smo stotku, imali smo je i ove, a kao grom iz vedra neba pojavila se vijest utrci od 100 milja po Istri.

I šta sad? Ići ili ne ići? Prva odluka bila je – ne! Više je razloga: nisam spreman (najduži trening 36 km), pretežak (87 kg), a i poslije takve utrke zaboravi sezonu jer si prije za penziju nego za trkanje. Onda se u rješavanje dileme umiješao ego – je li u redu da to prođe bez tebe, ipak je to prva 100majlerica u Hrvatskoj pa ti kolega treker Predrag Nikolić na Zagorje treku ubacuje bube sličnog sadržaja u glavu, a na kraju on ne dođe, nego ga vidim na Poklonu u autu :) Kad je odlazak na utrku ipak prevagnuo, mislio sam ciganiti do zadnjeg dana s uplatom startnine jer dugoročna travanjska prognoza nije baš bila bajna, ali Paliska se nije dao zafrkavati – zadnji rok za uplatu je bio dva tjedna prije. Iako sam na Istratreku žešće uganuo zglob, Eleni sam poslije utrke uručio pare za startninu i to je bilo to! Prognoza se čekirala svakodnevno i ipak je bila u granicama tolerancije pa je pet dana prije počela ona poznata nervoza i zadnje pripreme s opremom i planiranjem…

Satnica je odlična da utrku prođeš za što manje novca (nešto kao velebitska stotka prošle i pretprošle godine), ali loša za turizam – kreneš u petak ujutro, dvije noći provedeš na stazi i vratiš se doma u nedjelju, no bez obzira na low cost vikend, većina nas bi radije start ujutro tako da samo jednu noć budemo u utrci, ali eto, organizator je tako odlučio…

Kao što je uobičajeno na utrkama gdje bus s cilja trekere vozi na start, nekad je puno veći izazov izdržati da se ne upišaš u gaće, nego završiti utrku, što me podsjeća na Učku 2006. i agoniju vožnje do Plomina, nakon čega je utrka bila mila majka. Ovdje nije bilo tako strašno, a komična je bila scena kad je svatko nakon dolaska u Umag instantno pronašao svoje drvo za olakšavanje…

Moj cilj? Kad je stomajlerica na meniju, prvi je cilj završiti, drugi je cilj biti prvi u autu (došao sam s Maikom, Mukkijem i Sabljom), a treći biti četvrti od Hrvata jer protiv Mauricija, Modrušana i Ljubasa ne mogu.

Prije samog starta obratio mi se Duje Lekšić s molbom da idemo zajedno, na što mu odvratih da je staza označena i da mu ne treba vodič poput Vukelića na Velebitu 2012., ali on je svejedno htio pa zašto ne? Mislim si, mali bu puko nakon 50 ili 100 kilometara, no nije bilo tako, Duje ne pušta, ka pit bul, od početka do kraja pa si nekako mislim da je sigurno mogao pola sata do sat bolje. Bilo kako bilo, mali Lekšić je budućnost stotki, bilo kilometara, bilo majlerica, što je i pokazao trećim mjestom na Velebitu 2013., a nadam se da će rasturiti i UTMB 2014.

I to je to, preostaje još samo sića od 164 kilometra… Od kišne prognoze, zadesilo nas je samo petnaestak minuta laganog curenja za što se čak ni oblačio nisam. Sa slovenske strane stalno je sijevalo i prijetilo, no iznad nas – samo zvijezde… Vrijeme cijelim putem – idealno. Ok, neke je opralo oko Planika i Poklona, ali tako to biva kad smo razvučeni kilometrima, bilo je snijega na Planiku i Vojaku, no to je samo doprinijelo atraktivnosti… Što se pamti iz prvog dijela? Sumanuti start u Umagu kao da je u pitanju obična ultra. Prvi i jedini promašaj staze nakon desetak minuta za Štefom Jandrečićem, gubitak od najviše dvjestotinjak metara, ali pad na tek treće mjesto u autu. Potjera za Maikom i Mukkijem potrajala je satima, dok je Sablja krenuo turbo konzervativno… Kreketanje žaba u Piranskom zaljevu (whatta fuck?!?) te uspon iz zaljeva na repetitor po rijetko teškom i zaraslom terenu gdje ga čovjek ne bi očekivao i gdje gotovo nitko nikad ne prolazi. Slučajno napikavanje kontrola jer se ne gleda na kartu pa se nemalo iznenadiš kad nabasaš na cvikalicu. Vraćanje na kraju drugoplasiranog Enrica Viole pet kilometara unazad jer nije primijetio kontrolu. Beskrajno peglanje po Parenzani i prvi maraton (od četiri) debelo ispod pet sati (drugi je bio preko osam…). Ekipa u Bujama, Grožnjanu i Oprtlju…

Na prvoj tranziciji u Buzetu baš sviće… Završena jedna poduža ultra, a stotka je još pred nama… Čovjeku je lagano dosta, no sad konačno kreću brda: prvo Žbevnica, dobrih dva sata. Zadovoljstvo prvim dužim ispenjanim usponom miješa se s nevjericom koju izaziva pogled prema Vojaku koji izgleda toliko daleko da se čini nemogućim doći do njega pješke ili barem da bi to potrajalo danima… Slijedi druženje s dobrom ekipom u Trsteniku i ljutnja što nisam kratio, zatim Gomila (gdje nas prelazi Mesec trčeći uzbrdo, a ubrzo i Bleki) i Orljak, susret s talijanskom šampionkom koja odustaje, još jedna dobra ekipa na Koritima te dugo peglanje po makadamu prema Poklonu i evociranje brojnih uspomena s Učka trekova, noćnog i dnevnih…

Druga tranzicija – Poklon… Hrpa ekipe, ne mogu skinuti glupe kompresijske čarape, Šimun pomaže. Netko pita kako sam… Kako sam?!? :) Nakon 104 km? Kako sam :) Stotka još može proći pod neku „ljudsku“ dužinu, ono što se može kao u jednom dahu, ali dalje… Za ovo nam je trebalo 16 sati, a znam da će nam trebati skoro toliko za zadnjih 60, čisto mučenje i šetnjica… Tako sam da bih najradije odustao, ali nabrajam tri razloga zbog kojih ne mogu ili ne smijem: 1) još prije starta kupio sam flis na kojem piše „100 Miles of Istria“ i kako da ga nosim ako odustanem, 2) obećao sam Duji da ću ići s njim do kraja i najvažnije pod 3) doživotno bih bio predmetom zajebancije da sam odustao, a da mi ništa nije bilo…

I tako smo krenuli dalje… Prema Vojaku smo odigrali dobru kombinaciju asfaltom jer je staza bila pod snijegom, a onda nas je totalno iznenadila i razveselila ona neplanirana okrepa s početka teksta, to kole, to mesa, to svega… A onda opet makadam, vidiš plominski toranj (nedavno saznah da je to najviša građevina u Hrvatskoj), ali prvo moraš zaobići cijeli greben Sisola, a to je trajalo i trajalo i trajalo… Tu stižemo Kristijana Zrinića koji bi rasturio utrku da se nije ozlijedio i ostvarujemo još jedan cilj – četvrti od Hrvata, a ostali su ionako puno bolji i daleko ispred nas. Nikako doći do Plomina, očaj obuzima, da bi nam tamo Sky Cola i sve ostalo na okrepi udahnulo novi život, čak ostavljamo i Suhog koji je na sto km! Prema Standaru prelazimo dvojicu stomajlera, a kako se dan bliži kraju, Duje i ja sve više rastemo jer smo na temelju Chicarovih poruka istripovali da smo među deset! Na Standaru sjedi Ljubas, ne mogu vjerovati, trojica u sat vremena, jurimo prema Rapcu, prelazimo neke sa sto kilometara koji su nas ostavili davno prije, a kad tamo, joj što volim tu riječ – antiklimaks: spust prema slapu horor, ne znaš je li gore tamo gdje špage nema ili tamo gdje su je povukli. Kontrola se sjaji u mraku poviše slapa, ali kako doći do nje? Gubimo vrijeme, euforija splasnula, iako je ovaj check point na najatraktivnijem mogućem mjestu – preskačeš bujicu koja se nekoliko metara ispod tebe pretvara u slap, a da bi precvikao karton jedva da ima mjesta za tebe i ruksak – nakon zamalo 140 km nije mi više do avanture i lagano pizdim, pogotovo što znam da će mi nakon zadnje tranzicije u Labinu trebati četiri sata za dvadesetak kilometara do cilja!!!

Nije mi jasno kako to da mi se usred druge noći još ne spava, ali na makadamu prema Skitači lagano se počinjem gubiti, a i Duje upada u laganu krizu. Putokaz pokazuje desno, a trakice lijevo. Zovem Palisku, a on mi kaže da pratim trakice, kakvo pitanje, takav i odgovor, mislim, šta sam očekivao da mi kaže: „Nemoj pratit trakice, nego odi u p…!“ :) Poslije Skitače najgori spust prema Crnoj punti, već smo potpuno izgubljeni, mislimo da smo propustili skretanje kojeg nema, opet nas stiže Suhi, ganjamo se od Crne punte da ulovimo vrijeme ispod 30 sati (bio bi to super tris: Velebit, UTMB i Istra), šizimo zbog novih uzbrdica, ali ništa od toga… Kad smo vidjeli da smo preko, lagano smo prošetali do cilja, dioba 11. mjesta i trećeg među Hrvatima, poslije gazde Mauricija i Modrušana, završila je još jedna od preko nekoliko avantura života…

Kratko o organizaciji? Jedino ispravno bilo bi reći „hvala cure i dečki, sve je bilo super, pogotovo ekipe na okrepama i tranzicijama, ljubi vas deda!“, a ono što imam za primijetiti nije u stilu „trka vam je bila super, ali ne valja ti sljedeće: i onda udri srat“, nego samo nekoliko stvari da bi utrka bila još bolja, ako je to uopće moguće: za razmažene strance jer na njima počiva budućnost utrke, budući da je Hrvatica i Hrvata te građanki i građana Republike Hrvatske premalo za ovakve poduhvate, možda samo unaprijed napisati što će biti na okrepnim stanicama i tranzicijama, dakle, ništa posebno mijenjati, samo da oni znaju planirati. Što se tiče onog „alpinističkog“ spusta na slap, bez obzira što je mene i Talijane totalno raspizdio, žao mi je što ga neće biti opet jer realno, bez obzira na poslovičnu nadrkanost Šivaka-Ljubića, to je definitivno bio najatraktivniji dio utrke! Posebna priča je označavanje staze: iako je vidljivo da se označavalo po danu jer je po noći razmak između pojedinih trakica koji put bio prevelik, to je bio nevjerojatan posao. Mene svake godine žestoko živcira označavanje staze Sljemenskog maratona, iako me dopadne samo trećina od 14 km, a ovdje je označeno 164 kilometra!!! Samo za to – rešpekt!!! Kao i za sve stotkaše, kratke i duge, za one koji su rasturili, za one koji su rasturili sebe, za one koji su „samo“ završili, kao i za one koji su odustali, ali pritom postigli najveće kilometraže u životu, ovo je trebalo pokušati, doživjeti, završiti, svejedno…

Premda se obistinilo ono da mi je nakon ove stomajlerice cijela sezona bila u komi (za što sam si sam kriv jer umjesto da mjesec dana trčim šest minuta po kilometru, ja sam se osam dana kasnije naganjao po Maksimiru i ode list…), nijednog trenutka mi nije žao što sam nastupio…

I za kraj, kad je ekipa Mučnjak-Günther-Sabljić-Šivak u Koromačnu sjela u auto na putu kući, Vojak je, ovoga puta s juga, baš kao i sa Žbevnice, izgledao prokleto, zapravo, nedostižno daleko…

Posted in Uncategorized | 16 Comments

PAPUK 2013.

E, Batice, to ti je kad si glup pa ideš samo na trekinge koji su u ligi radi skupljanja bodova ter si poradi toga propustio dosadašnja prekrasna bauljanja po slavonskim brdima…

Neću dužiti jer samo želim reći kako sam stopostotno uvjeren da prvi vikend u studenom nigdje i nikako nisam mogao provesti bolje. Počevši od smještaja (OPG Šimatić), društva prije, za vrijeme i nakon utrke te u pogledu utrke same… Naravno da bi puno toga palo u vodu da je padala kiša, no tako je sa svakom utrkom, ali ova neuobičajeno topla (vruća) jesen podarila nam je savršene vremenske uvjete, savršenu šumu Krndije i Papuka između Našica i Orahovice, punu jesenjih boja te savršenu, suhu podlogu.

Staza trkačka, vrlo brza, baš za ovo doba godine kad noć brzo pada, tako da velika većina u cilj stigne po danu. Kontrole aman-taman postavljene tako da se gluhe svinje za snalaženje u prostoru ne gube baš previše, a oni skloniji orijentaciji ipak budu zadovoljni s nekoliko bisera gdje su mogli odabrati kraću varijantu na „divljaka“. Utrka je imala i edukativno-povijesnu dimenziju jer smo obišli tri stara grada, od kojih je posebno impozantan Ružica grad.

Bonus na sve navedeno bila je kartica za cvikanje kontrola u obliku podloška za čaše i super majica za utrke i trekinge. Iako su mnogi bili nezadovoljni bojom, ona Šimunova kričava žuta s Velebita 2010. obilježila je naredne dvije sezone treking utrke, a sad će se to dogoditi i s ovom majicom s Papuka u kojoj će se brojni trekeri po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a i šire, narančastiti na utrkama sljedećih godina, a sigurno već i na Rabu. Okrepe su posebna priča, ako se ovako nastavi, fakat ćemo se razmaziti. Hvala ljudima koji su na njima dežurali za sve što su donijeli i na velikoj ljubaznosti! Šlag na tortu bilo je ono što razdvaja hrvatske trekinge od ostalih utrka kod nas i vani, a to je after race tulum, kao i rijetko viđena atmosfera na proglašenju.

Postoji samo jedna stvar koja utrku može učiniti boljom – na prvu kontrolu ultraša staviti dvije cvike, a na džoging i planinarsku tri, no to nije zamjerka, nego samo želja da se izbjegnu gužve i čekanja na početku utrke.

Što se moje kategorije tiče, popularna (na proglašenju smo vidjeli koliko) Jeka pobijedila unatoč brojnim gubljenjima, Lesi očekivano kod muških, uz potvrdu druge ukupne pobjede u tri godine. Neobično mi je drago što je Bosanac Damir Šošić-Šole, jedan od najsimpatičnijih likova na sceni i moje ugodno društvo dobar dio ove utrke, uzeo svoje prvo srebro na sigurno najdražem (skoro pa) domaćem terenu, a nagradu za fair play, ako već ne postoji institucija iste, onda svoju osobnu, dajem Krešimiru Žagaru, inače, gradonačelniku Našica: prvo je pronašao moj karton za cvikanje što mi je ispao iz torbice, a onda i prepustio svoju kartu nakon što sam je ostavio na jednoj od kontrola. Obični ljudi najčešće zaziru od političara, no ovo je jedan od rijetkih s kojim bi se čovjek volio družiti, a uza sve gore navedeno i odličan sportaš!

Najveće hvala Angelu i Baraberovcima na super utrci! Nekako mi izgleda da i Papuk/Krndija postaju moje svakogodišnje hodočašće. Za sam kraj, mala buba u uho: iako je definitivno previše utrka, možda bi se jednog dana, ne svake godine, možda svake tri ili pet, mogao napraviti mamutski treking/trail povezivanjem svih planina oko Požeške kotline…

Link na još jedno viđenje ove utrke:

http://www.posvudusha.com/lagali-su-da-je-slavonija-ravna/

Posted in Uncategorized | 2 Comments

SUTJESKA

Kad vidiš koliko si daleko potegnuo od rodnog kraja i da još od Tjentišta imaš sedam kilometara (polu)asfalta i trinaest stravičnog makadama u brdo do starta (vožnjica od preko sat vremena kombijem, otvorenim TAMićem ili vlastitim prijevozom uz molitvu za preživljavanje podvozja), pitaš se tko je veća budaletina – onaj tko organizira utrku ili ovih stotinu i dvadeset, uključujući i mene, koji su se pojavili na startu. Mislim, znamo da Šimun opako i oduvijek brije na NOB (a, Boga mi, i zmagovalec Lesi, according to his post on fejsbuk), ali da će nas dofurati na sam jug Bosne, bez obzira na iskustvo s Durmitorom, nisam vjerovao… Menščini da bi sedamdesetak besposličara i noulajfera iz onog vica o tome kako doći do ludnice („ideš, ideš pa samo skreneš“) gospodina Cimermana slijedilo i na Prokletije, Karpate, Rodope, Kavkaz pa i dalje… Sljedeće godine utrka Treking lige u Novoj Kaledoniji! Kao da se isti manekeni lige ponavljaju od Papuka do Durmitora i Sutjeske, a uskoro možda i do Sniježnice i Konavala…

Što se staze tiče, sličnih u Hrvatskoj nema, ako ni zbog čega, onda zbog toga što si više od pola vremena na preko dva soma nadmorske visine. Nije da se žalim na naše trekinge, meni je Medotrek daleko najomiljenija utrka uopće, a tu nisi ni na soma, ali u ovo doba velikih vrućina, na preko dvije tisuće je prava milina, sunce prži, a temperatura idealna. Već je sam start na preko 1600 m u rangu najviših hrvatskih planina, a najniža točka na preko soma i pol. Ono što se može doživjeti samo na utrkama ovog organizatora je start nizbrdo, idealno za zagrijavanje, a ne da dahćemo k’o slonovi već u prvoj minuti ne nekoj besnoj uzbrdici. Onda kreće uspon na Maglić, nimalo bezazlen s dosta klinova i sajli, kao naručeno za light, a pogotovo đoging jođa kategoriju. Treba li spominjati da je gorska služba imala hrpu posla i da će nekima ovaj treking biti prvi i zadnji  Kakav je pogled s najvišeg vrha Bosne i Hercegovine i što se sve s njega vidi, ne pitajte mene nego Veroniku. Naime, budući da se dogovorismo da idemo zajedno, a moj je tempo njoj mačji kašalj ili kako se ono još prosto kaže, rekoh joj prije starta da mi poslije utrke ispriča sve što je vidjela jer ja ne gledam nikud, nego samo ruke na koljena i glavu među noge, kakve ljepote, samo reza, buraz, reza!!! I bodovi… No, nije mi niš ispričala jer je još prije proglašenja zbrisala prema Durmitoru, tak da možemo dalje…

Ne, ček malo, ima jedan problem: Maglić je u Bosni, ali je dijeli s Crnom Gorom. Tak da smo tri četvrtine utrke proveli u Crnoj Gori (što indolentni mužek, profesor geografije i trekinga te „autor“ ovog „teksta“ nije ni znao) bez da je Šimun ikoga u Crnoj Gori o tome obavijestio!!! Kakva avantura! Da me crnogorska pogranična policija duboko na svom teritoriju tražila papire, lakonski bih im odgovorio „je, dečki, kaj god, pa ja sam u Bosni“. Što nas opet vraća na početak i pitanje tko je veća konjina: onaj koji preko stotinu ljudi šalje u drugu državu, a da tamo to nitko ne zna, onaj tko je toliko neinformiran da niti ne zna da je u drugoj državi ili onaj koji to zna i svejedno ide… Što me podsjeti na onu staru reklamu sa stojedinice: tko je veća životinja: Arnold Švarceneger ili predator? Bandi (Bambi?) ili Šimun?
Ah, od silnih digresija udaljih se od teme… Elem, nakon uživancije po visokogorskim livadama podno Maglića, vrlog ultraša, planinara, a na žalost i đogera, čekao je i dočekao spust na Trnovačko jezero, najnižu točku utrke i cilj za light i đoging. Pogled teško može biti ljepši, prekrasno jezero usred surovih planina, ali kako do njega?!? Spust po brutalnosti identičan onome s Planinice na Durmitoru prema Škrčkom jezeru za koji znaju samo ultraši jer oni i jesu iz kategorije „ideš, ideš pa skreneš“ u košulju bez rukava, no ovdje je isti čekao baš sve natjecatelje pa je tako neke spuštao Kapović u pionirskoj odori (crvena marama i plava kapica s crvenom zvjezdicom što o kapi sja) držeći ih za ručice, a neke GSS… Ljudi, ne dajte se obeshrabriti, ostali trekinzi su mila majka za ovaj! Sretna okolnost tog spusta je, što za razliku od onog cik-cak durmitorskog, cijelo vrijeme ide ulijevo, tako da kamenje koje svatko malo netko odvali, a zbog strmine staze nema šanse da se zaustavi, ne ugrožava trkače (preživljavače), nego akcelerira prema jezeru, pomoz’ Bog kupačima…

Dok đogeri i planinari ostaju uživati u kupanoviću i sunčanoviću, ultra debosi nastavljaju. Veci i meni pridružuje se Šole (Šošić), ostavljamo Mireka Hainža koji niš ne trenira i Šikija, čiji enormni surfersko-veslačko-bilderski mišići iziskuju hranu pa proždire ogromni sendvič, zbog čega ne može baratati štapovima, a ni normalno disati na uzbrdici. I sve tako po markaciji do mjesta gdje je organizator postavio trakicu od koje bi se, kao, trebalo odvojiti od markirane staze i krenuti prema sljedećoj kontrolnoj točki – Trnovačkom Durmitoru. Mislim, sve je to lijepo, trakice i upute i to, ali kad pogledaš gore, misliš si da je neka greška, livada od 45 stupnjeva, nigdje staze, nigdje puta, tuđina, osjećaš se k’o Petar Preradović. I fakat, nakon pol sata uspona na četveronoške, uz kraće odmore svakih pola minute, dođeš na vrh. Inače, veli dr. Penavić (221 – toliko je skakao u vis, kae Blanka, di si sad?!?), da bi on samo postavio točke, dao kartu i marš, nikakvih uputa i trakica i da bi onda bilo puno više iznenađenja jer bi se hrpa ekipe (myself included) tragično pogubila. Vjerojatno je u pravu, iako upute na ovoj utrci mjestimično izgledaju ovako: „nakon vrha prati markaciju dok se ne izgubi, onda naiđeš na veeeeliki sipar, zaobiđeš ga s lijeve strane pa naletiš na klekovinu, nju zaobiđeš s desne i onda možda opet naletiš na markaciju, a ako ne, samo šibaj po livadama, mislim ono, sve se vidi, ne, sam pazi da ne upadneš u klekovinu s lijeve ili u provaliju s desne strane i direktno dolaziš na sljedeću KT, tamo uzimaš čisti zapad i garantirano završavaš na moru, zato jer, u stvari, trebaš uzeti istok, a ne zapad, ali na tebi je da to sam skužiš, ono, nisi glup, ne?“

Gdje smo ono stali? Ah, da, Trnovački Durmitor, još jedan dahooduzimalački pogled na jezero koji je snimio Šiki (kao i obično, ja ništa vidio nisam), gdje nas napušta Šole i gdje smo, sedam-osam minuta ispred, imali čast nakratko ugledati (ne Štrumfove, djeco!) i dovikivati se s Lesijem koji je opet nešto kemijao s orijentacijom. Slijedi odlazak na divljaka prema prijevoju gdje se ponovo hvata markacija i još jedan uspon na preko dvije tisuće i vrh Volujak. S jedne strane provalija, a s druge nepregledne livade i malo klekovine da bude zanimljivije, a ne samo a walk in the park do sljedeće kontrole zvane Veliki Oštrikovac, uz stalni boravak na istoj visini. Unatoč povoljnoj vremenskoj prognozi, uplaših se gromova i munja jer, nakon ne znam koliko, ali mnogo, mnogo godina, na onom mjestu gdje u uputama piše da treba uzeti čisti zapad (istok), odlučih koristiti usluge sotonske sprave zvane kompas, kojoj ne vjerujem ništa pa izvadismo svaki svoj i, gle čuda, oba pokazuju istok u istom smjeru. Krajičkom mozga (dakle, svime što mi je preostalo) posumnjah u zavjeru busola, no ipak krenusmo u zadanom smjeru i uskoro nam se ukaže još jedan volšebno-veličanstven pogled na jezero, do kojeg ćemo po strmim livadama na divljaka, izbjegavajući česminu…

A tamo – idila… Ljudi se kupaju, uživaju, neki i satima, no pred nama je još šest kilometara bježanja od Šikija (osvojio prvu ultrašku medalju) i povratak u Bosnu, na cilj… Normalno, zašto bi ultraši, poput ostalih uživali na jezeru, kad možemo utrku završiti u prašini na zvizdanu bez hlada uz još tristo metara uspona 

Na kraju, nameće se najčešće pitanje u Hrvata posljednjih nekoliko godina: šta reći? Staza savršena, Durmitor style, a nije da i ovo nije Durmitor, još jedna nezaboravna pustolovina u super društvu. Ako je prva i zadnja, žalite svi koji niste došli, ako nije, ne propustite sljedeće godine ili jednostavno isprintajte kartu i dođite u vlastitom aranžmanu…

Čestitke osvajačima jedinstvenih medalja u svim kategorijama, kao i svima koji su završili utrku!

Od možebitnih zanimljivosti s i oko utrke, pada mi na pamet sljedeće:

– nakon Medotreka i Velebita, Lesi pobjeđuje treću ultru u nizu, bit će kopanja po rezultatima u potrazi za statističkim biserima
– dečki iz GSS-a pitali zašto kršnog momka Dubravka zovemo – Bambi 
– vozač kombija kojim su nas prevezli do starta, inače domaći dečko Pero, vrlo ugodan čovjek za kojeg imam samo riječi hvale, rekao je da misli kako je Trnovačko jezero u Crnoj Gori, a ja sam samo šutio i mislio si „stari, nemaš ti pojma, kakva Crna Gora?!?“
– hotel Mladost na Tjentištu zaostao je u 80-ima, što nije ni čudno jer je NOB turizam prošlost; malo ga je oživjela ova utrka, na žalost, samo nakratko
– kad su dvjema Slovenkama naplatili ručnike koje su navodno izgubile, jedna je hotel, umjesto Mladost, nazvala Starost jer podsjeća na stare studentske domove
– u neposrednoj blizini hotela je ogromni bazen (možda i najveći na svijetu) koji nazivaju jezerom; dimenzije na prvi pogled djeluju megalomanski, no kad se uzme u obzir da je za važne obljetnice ovo mjesto znalo posjetiti preko stotinu tisuća ljudi, onda sve sjeda na svoje mjesto
– kada bi se bolje uredile planinarske staze od samog mjesta ili asfaltirao put do početka planinarskih staza prema Magliću i Zelengori, mjesto bi, kao i obližnji Žabljak u Crnoj Gori, moglo doživjeti novi turistički uzlet
– u samom mjestu ili njegovoj neposrednoj blizini je hrpa spomenika vezanih uz bitku na Sutjesci, mjesto Titova ranjavanja, mjesto pogibije Save Kovačevića (glavni lik na medalji i majici s utrke), Ljubin grob…, tak da ako još ima obožavatelja bitaka i junaka iz Drugog svjetskog rata, ovo je pravo mjesto za njih
– bez obzira na ime utrke (Sutjeska Trek), za vrijeme utrke rijeku nismo nit vidjeli, nit forsirali, nit prelazili, ali izvire podno Volujka čiji smo hrbat pregazili, prolazi kroz Tjentište i malo dalje se ulijeva u Drinu
– budući da se često spominju u istom (ratnom) kontekstu, Sutjeska i Neretva izviru relativno blizu, no završavaju na potpuno različitim stranama, Sutjeska u Crnom, a Neretva u Jadranskom moru

http://www.focaci.org/index.php?option=com_content&view=article&id=1474:sutjeska&catid=36:geografija&Itemid=70

– iako su svi bili smješteni u ili oko hotela, Šimun je inzistirao da proglašenje bude uz središnji spomenik bici, tako da je i kraj bio u skladu s ikonografijom cijele utrke, a sve je dodatno začinio već spomenuti Kapović koji je u pionirskoj uniformi dijelio medalje uz partizanski pozdrav

Posted in Uncategorized | Comments Off on SUTJESKA

MJERENJE STAZE

Booooooooooooooring! Je li ovo najdosadnija aktivnost na svijetu? Ili jedna od? Bumo vidli…
Subota, Maksimir, 7 i 20 ujutro. Zakasnio sam pet minuta, ali nema nikoga. Psujem Jankovića i Poljaka, mjeritelja staze, što sam ustao tako rano i sad, eto, ovdje čekam, a da ni sam ne znam koja je moja uloga: prevoditelj?, poznavatelj grada?, stručnjak za gradski promet?… I vrtim se tako, gledam po Maksimirskoj hoće li se netko pojaviti, da bih se u jednom trenutku okrenuo prema parku, a kad tamo, meni okrenut leđima, pored svog bicikla stoji čovjek-incident. Odmah sam znao da je to moj današnji kompanjon Tadeusz – sav u žutom, prošaran horizontalnim bijelim fluorescentnim trakama, s bijelom kacigom i raritetnim sitibajkom koji nosi natpis: „CAUTION! COURSE MESAUREMENT!“ Dok sam razmišljao otkud se pojavio tako nindžastajl neprimjetno, on se otisnuo prema vidikovcu da bi još jednom kalibrirao svoje mjerne instrumente, ukupno tri komada: jedan na kotaču, jedan na upravljaču i gps na ruci. Kad se vratio, izvadio je kalkulatorčić, notes i olovku te počeo računati i zapisivati. Vidjevši sve to, odmah mi je bilo jasno da ovo neće brzo završiti i da neću uživati…
Kad je kalibriranje i računanje završilo, krenuli smo prema startu/Trgu, otkud smo, nakon još desetak minuta preračunavanja i zapisivanja u tekicu, uz pratnju policajca na motoru krenuli prema istoku. Kako maratonci ne bi skratili koji centimetar za vrijeme utrke, vozimo najkraćim putem po sredini ceste, a ako naiđemo na zapreku koju je nemoguće zaobići, bicikl se prenaša metar ili dva ulijevo ili udesno i onda se nastavlja vožnja. Ako zanemarimo te omanje incidente, kao i činjenicu da Tadeusza jako pate tramvajske tračnice pa svaki put usporavamo dok ih prelazimo da u njih ne bi upale tanke gume njegova bicikla, sve je teklo bez problema, on piči 30km/h samo tako i vrlo brzo smo se našli blizu Četvrtih poljanica 2, gdje je, prema njegovim riječima, trebao biti okret. A kad tamo, prozujao Poljak pokraj Poljanica, prošao okretište u Dupcu i nastavio prema Sesvetama. Mislim si ja, da mu kažem nešto, a opet, ne želim ga ometati u njegovim kalkulacijama da mu nešto ne pokvarim jer šta ja znam koje su njegove metode i šta je on dan ranije radio s Jankovićem, dok konačno, negdje na početku nove Branimirove sam nije shvatio da smo otišli predaleko. „Mistake?“, upitah ga, a on nekoliko puta ljutito ponovi „Šajse!“ (Tadeusz, pa zašto na njemačkom kad se to na poljskom lijepo kaže „gowno“?!?) i obavijesti nas da zbog njegovog poteza za notes moramo ponovo do okretišta u Dubravi gdje je označio 5 km pa opet natrag prema Poljanicama… Happy times!
Na povratku, kod pumpe u Dubravi, zamolio nas policajac da stanemo sa strane jer mora natočiti gorivo, ali Tadeusz se ne da smesti, ostaje sa svojim biciklom pet minuta nasred avenije, vozači divljaju, trube, spuštaju stakla na prozorima i psuju, ali on ni makac, u ime mjernog uređaja na kotaču, ciklometra i svetoga gps-a, amen!
Do Martićeve/Trga hrvatskih velikana nije bilo novih incidenata, da bih tamo morao uznemiravati ljude koji uživaju u jutarnjoj subotnjoj kavici dižući ih s njihovih mjesta jer, eto, Tadeusz baš mora proći preko ljetne terase. A onda se dogodila crtica koja nema veze s mjerenjem, ali pokazuje tu vječnu i čarobnu privlačnost uniforme… Budući da mu se uslijed spore vožnje motor njegova motorkotača prekomjerno zagrijavao, zamoli nas naš kolega policajac da stanemo na nekoliko minuta, a za to će vrijeme on u dućanu na uglu kupiti sokić. Žderonja poput mene nije htio propustiti tu priliku pa uđem i ja i nađem se na blagajni baš iza njega. Nakon njegova odlaska počeli su komentari jer, naravno, nitko nije mogao pretpostaviti da je spadalo u tajicama u istom gangu kao i policajac na motoru. Blagajnica kod koje je kupovao veli: „Nije loš!“, a kolegica će: „Moraš napraviti neki prekršaj da te privede!“, sve to praćeno, razumije se, nekontroliranih hihotanjem…
No, dobro. Tročlana banda mjerača staze preko Trga nastavlja prema okretu na Selskoj, gdje uz novo kalkuliranje i zapisivanje u svesku, vrši još jednu žešću opstrukciju gradskog prometa. ALI! Ali sve gore navedeno nije ništa prema onome što je uslijedilo, a to je prometni incident koji najvjerojatnije ne pamti ni sam naš motorizirani policajac. Rijetko kad mi je žao što nešto nije snimljeno, a ovo svakako spada u tu kategoriju jer riječi to ne mogu dočarati. Naime, trojka u sastavu: policajac na motoru na čelu kolone, uzaludni Šivak u sredini te čovjek-incident na začelju, voze sredinom Ilice prema istoku dok istovremeno tri trake automobila s nervoznim vozačima za volanom i brzinom preko 60 km/h voze prema zapadu. Ako nije dovoljno jasno, mi vozimo direktno u/kroz njih! Da, kao u filmu kad se vozi trakom za suprotni smjer, uz sitnu razliku što ovo nije bilo namješteno snimanje s unaprijed raspoređenim ulogama, zadacima i kaskaderima, nego spontano pa kaj bude… Sva je sreća da taj komad nije puno duži od jednog kilometra.
Ali to još nije sve. Ako nazovete u sljedećih deset minuta, ispričat ćemo vam još avantura ovih prometnih deli(n)kvenata od kojih se štovateljima prometnih znakova i propisa diže kosa na glavi. Pred samim Trgom, Poljak se zaustavlja kako bi označio svetih 42 km i to baš na njemu najmržim tramvajskim tračnicama, ponovo vadi svoju tekicu, provjerava svoje instrumente, traži me da prednji kraj bicikla držim u zraku dok on kotač vrti unazad… Iza nas tramvaji čekaju u koloni, a kako to obično biva, u pola minute oko nas se okupilo stotinjak znatiželjnika sa špice. „Kaj to radi?“, „Kaj se to događa?“ A kad su saznali, jedna gospođa je upitala: „Kaj sad zbog njega cijeli tramvaj mora čekati?“ „Ovo će biti točnije izmjereno nego maraton na olimpijadi u Londonu!“, velim ja supatniku policajcu, što je toliko razveselilo našeg poljskog vođu da se nasmijao prvi i jedini put.
Elem, kad smo došli na Trg, poveselih se da smo slobodni, ali ne! Moramo još jednom do Maksimira i oznake 25. kilometra. Ne pitam zašto nego prihvaćam usud, na onoj istoj terasi ponovo dižem ljude i pomičem inventar jer Tadeusz mora proći točno između dvaju redova stolova i stolica, a između njih su, vidi vraga, oni golemi suncobrani pa i njih mičem u stranu uz začuđene poglede gostiju i prolaznika…
Na 25. kilometru što ga je označio u prvom krugu našeg putešestvija, Tadeusz konačno staje, silazi s bicikla, gleda, računa, vraća se biciklom unazad, nešto broji velikim koracima i kad sam po drugi puta pomislio da smo konačno gotovi te da će on „post calibration“ u Maksimiru obaviti sam, ništa ni od toga jer i tamo treba našu pomoć… Tamo smo upriličili šou i incident u rangu onog s Ilice, ne po opasnosti, ali po gluposti svakako da. Na asfaltiranoj maksimirskoj šetnici od glavnog ulaza do vidikovca, Tadeusz je četiri puta morao proći udaljenost od 500 metara bez zaustavljanja. Redoslijed je ponovo isti, samo što ovaj put ne rastjerujemo automobile, nego nevine subotnje šetače po Maksimiru, najprije policajac s upaljenom rotirkom i rukom neprestano na trubi dere se na prolaznike (pazi! To je šetnica u Maksimiru!!!), zatim ponovo uzaludni Šivak („Gospođo, molim vas, pomaknite se udesno. Hvala, gospođo!“ – a žena gura sina u invalidskim kolicima i slične situacije), a iza nas pomahnitali Poljak koji vozi isključivo pravocrtno i zviždaljkom upozorava one koje nismo uspjeli rastjerati ni policajac niti ja. I tako četiri puta…
Onda je Tadeusz otišao u hostel obaviti dodatna preračunavanja i naručio auto koji će ga odvesti do okretišta u Selskoj koje treba pomaknuti za – DVA I POL METRA!!!
I tak, sam da znate, sad morete mirno spiti jer vam reza sa ZG maratona sto posto vrijedi kao norma za EP, SP ili OI…

Posted in Uncategorized | 8 Comments