Ciklopis numero uno

East Side Ciklopis

Amerika, zemlja putra i meda. Kikiriki putra naravno. A ne, čekaj, kriva uzrečica. Meda i mlijeka. Bezmasnog, bez laktoze, vodurina mlijeka. Samo danas 0,99$.

Ko kad sam delao za renomirani hrvatski bajk šop, glupe cijene na .99 lipa koje psihološki izmućene potrošače željne svake ušteđene lipe navode na grešku navođenja svojeg vlastitog mozga na krivu ideju. Prošao sam jeftinije. Pa bajk od 2999 kuna smještaju u dvije i nešto tisuća ladicu, iako su za njega evidentno istresli 3000 kuna.

U Americi to ne rade. Za bicikle barem. Jedino sam u špecerajnicama usporedivim s našim Super Konzumima naišao na takve fore. I u China shopovima.

Pitate se okle vam taj spem u inboksu? Iz Amerike...

Bajkovi su pak uglavnom kolko vidim malo jeftiniji nego kod nas. Pa sad ak uzmeš u obzir da je prosječna plaća 5 puta veća nego kod nas (oko 3 soma dolara mjesečno) onda vidiš da je Bajk in the USA i te kako lako kupljiva roba. No, slično kao što je slučaj s komparativnim pristupom u pogledu na automobilsku menažeriju, tako i pogledom na biciklističku ponudu na ulicama dolazimo do sumanute realnosti sirotog duhom i kunama hrvatskog življa koji vozi bolje bicikle od Amera ( i otprilike istu klasu autića), a imaju puno manje para. Čemu. Zbog susjeda? Kud svi tud i mali Mujo? Što će prijatelji reći ak nemam video ultra mega aplikaciju na mobu i živim u 20 kvadrata? Bljak.

U ovom pogledu Amerika je naprednija. Naravno da se ovo može objasniti svakojakim oštroumnim društvenim analizama koje će većina moderno zatupljenog stanovništva odbaciti kao dosadnu stranicu nekog časopisa za fosile (isto kao i ovo ultra dosadno štivo), no otom-potom. Dakle, ljudi u ovoj zemlji ujedno i domovini modernog potrošačkog društva, manji su robovi potrošne kulture od nas. Nou šit Šerlok.

Tipični biciklored. Tipični bicikli. Ovo je recimo na Harvardu.

Naravno, kad za razliku od nas oni već desetljećima mogu birati u ilzlozima štogod ih je volja i nisu prošli mukotrpnu šoping tranziciju Trst-Graz-Nagkanyisza-Konjščinska-King Cross, na kraju koje hrvatski živalj ima sve manje para i dostojanstva, ali ima nepopravljivi čip ovisnosti ugrađen u neku stanicu mozga koja u pravilu rezultira s autom (na kredu il lizing) kojeg ak uspije natankat dovoljno da stigne na neki važan društveni događaj, kao što je kava na Zrinjevcu ili nogomet na tuškancu, vozeći se u svojem blistavom i zglancanom tutaču. Dakle Amerikenjci nemaju onu kognitivno-mističnu iluziju Raja obilja s onu stranu ove ili one grane, koju danas ipak sve manje euroskeptičnog ksenofobnog življa ima svjesno kod nas, ali s kojom gotovo svi žive i htjeli ne htjeli prihvaćaju barem redovitom i poslušnom kupnjom najnovijeg mobitela, mp3 plejera ili Plidente.

Nu, dakle u Americi smo zatekli mnoštvo starih tika-taka satova, štednjaka, VHS kazete i videoteke za iste, ljude koji slušaju audio kazete, nemaju ili se ne javljaju na mobitele (a imaju para i posao), i gomilu stare uredske opreme u raznoraznim institucijama svih profila, od Harvarda do Smithsoniana. I da, puno starih autiju, a bogami još više i bicikala. Stvari se u pravilu ne bacaju ak rade, a ak se i bace neko drugi ih pokupi s ceste ukrca u auto i nastavi upotrebljavat.

Bicikl na zadatku

Dosta o autima, duhovnoj bijedi u koju je upao postsocijalistički blok, vrijeme je za povratak na najbolji izum u povijesti čovječanstva. O čemu ono pišem? Aha. Njegovo veličanstvo bicikla i biciklisti i biciklizam i sve oko toga u SAD-u. Hmm, samo jedan problem. Nalazimo se u državi di svi imaju aute, čak i biciklisti. Dovoljno je primijetiti kako je osnovna identifikacijska isprava u ovoj državi vozačka dozvola. Sve je podređeno tutačima.
Razlike su naravno velike od grada do grada i pojedinih saveznih država, a moje se iskustvo poglavito bazira na američki sjeveroistok, odnosno boravak u Washington D.C-u, New Yorku i Bostonu, no panoptikumu biciklističke zbiljnosti doprinijele su i priče raznoraznih Amera iz cijele zemlje. I sve se svode na to da je standardno shvaćanje nekog normalnog (dakle pretilog polu hispano-polu Latino- četvrt židov-četvrt euro miš maš, da znam to čovjek i pol, veliki su…) Amera da ako koristiš bicikl za svakodnevno prometovanje, ti si alkoholičar koji je izgubio vozačku. Il si teško retardiran i potrebna ti je stučna pomoć. Ili si Europejac. Slijedi i čašica sažalijevanja, naravno. Razumijevanje za ljude koji odbijaju hegemoniju auto kulture zbog ciklofilije na niskim je granama. Odnosno i pod njima, na tvrdom američkom asfaltu gdje vlada zakon auspuha. Doduše, ovo ne vrijedi za neke izolirane enklave i njihovu inficiranu okolicu kao što su recimo; Davis, CA, Portland, OR i na neki medmeksovski sumanuti način za grad svih gradova, monstruozni Njujork, no kako ne čini iglica bor tako ni parizer sendvič. Znam, opet glupo.

I'm an illegal mexican delivering 20 dollar pizzas in Njujork

Dakle SAD je autocentristička diktatura sa tragovima izoliranih uspjeha nekih ambicioznih bicikloteroristaktivista (koja duga i napuhana riječ, ubuduće koristim kudikamo bolju riječ ciklogerila?). Upotreba bicikla ovako od oka nije daleko od naših razmjera, uz neke specifičnosti.

Kao prijevoznim sredstvom biciklom se izvan urbanih središta koriste gotovo isključivo crnci i latinosi. Ponekad imamo dojam da je svaki drugi bicikl koji furaju maznut. Priče koje čujemo govore da je to bogami i istina.
Tak sam recimo u vošingtonskom metrou promatrao u čudu Meksikanca (OK dat ću sinovima Montezume neko pravo na to da sam pogriješio, dakle možda i Hondurašanina, eventualno Elsalvadorca) od metar i sedamdespet kak nevino njiše svoju cestovnu ultegra/dura ace opremljenu žensku speckicu u decentnoj roza boji sa espedejima i raznim „custom“ feminiziranim dijelovima, kao što je recimo bio sic na kojem piše „for women“. Privučen ovom čudnom kombinacijom promotrio sam bajk malo bolje i primijetio da Latino lover ne samo da ima feminiziran ukus u bajkovima, nego i bicikl krive veličine, bajk je bio 48-ica i sad sam razmišljao kako dečko ne pazi na svoje zdravlje. Ne samo kaj se muči vozeći es-pe-deje sa običnim tenisicama, nego i inkvizicionira svoje tijelo u nepravilnom položaju. Politički korektno sam se zgrozio nad neprosvjećenošću potlačenog latino puka i taman kako mi se u gubicu dizao poriv da prozborim „amigu“ koju o pravilnoj poziciji na bicklu, on se digao i njegove crnom mašću zamazane ruke, majica i hlače pokazale su se u punom crnosjaju. Čovjek zmazan ko neki strojovođa, ili kao da se hrvao sa nekim podivljalim biciklom sa dobro nauljenim lancem. Ili da je ne daj bože na brzinu oslobađao bicikl od ralja nekog zlog lokota.  Sigurno mu fali za sapun. Al eto pravi zaljubljenik u biciklizam, vozi biciklo za 3 soma dolara, a nema ni za sapun. I taman ode on, kad na idućoj stanici metroa eto novi Meksić (znam malograđanski i nekorektan sam fašista) koji ufurava nekog turbo upicanjenog BMX-a sa zlatnim KMC lancem i tak. Al mislim si Marko ti si pun predrasuda, pa znaš kako ti je bilo kao polukolumbijcu u Zagrebu; il si bio Cigan il dilaš koku, il si aboriđin iz zim-bab-ve-a, ne budi ksenofobna stoka kao tipični Rvat, ajde oladi, znaš da skoro svi Meksići furaju bemiće, to im je fora. I zaplovim ja olujnim bespućima svoje imaginacije i jedva spazim stanicu na kojoj trebam izaći. Polako se izgegam iz metroa koji me još pričepi jebemumater američkusrbočetničku i prošećem do mjesta di sam svezao svoju krntiju kad ono moj BMX Meksi poznanik iz metroa sa još nekim frendom iz nekog filma Alejandra Gonzalesa šeće se pored bicikloreda i divi se raznobojnim bojama rama i pritom pomno provjerava s kojim vrstama šifra su zavezani bajkovi, valjda da skuži kaj treba kupiti za svoj bemić. Hmmm, čekaj, izgleda da je i ovaj drugi pronašao svoj bajk. Pa da, mračno je pa se ne kuži, tak da mu je trebalo vremena dok ga je našao. Međutim, kada je ovaj Meksi par skužio da sam i ja u bicikloredu i otključavam svoju krntiju, sramežljivo su se odšetali desetak metara dalje ne bi li me pustili da na miru zajašem svoje baščelik biciklo.

Čim sam se udaljio, onako ovlaš izdaleka šeretski okrenem tikvu i skužim kako su Meksići opet u razgledavanju. I sad si mislim tamo je bus stanica, ljudi stoje dvajst metara od zaključanih biciklića, svako malo prođe neki murjak, osiguranje iz metroa, al no señor. Svi su mutavi poput mene, građanska hrabrost im je pod noktom malog prsta na stopalu. Ak mene ne kradu, onda ne kradu.

Tirana? Hrelič? Njet. Njujork, Čajna-taun bajk šop

Posvuda u svim američkim gradovima zatičem okljaštrene skelete bicikala kojima su nepoznati monstrumi ukrali organe za preprodaju na monstruoznom tržištu ukradenih biciklističkih organa. Najviše ih je kao i kod nas, na faksevima. I usred zime na elitnom snobističkom (ali i krasnom) Harvardu  i na Universitiy of Maryland-u po sparini sreo sam se s ovim spomenicima ljudskom barabarizmu i podsjetnicima na horore primijenjenog ciklocida. Dakle USA isto ko Hrvatska, ko i UK. Kako se rješiti ovog problema. Očito, zabraniti studentima upotrebu bicikala.

I tako Natalie Portman nije smijela vozit bajk po harvardskom kampusu...

Znam opet glupo. Nego da, krenimo dalju u vivisekciju materije. Nastavimo s političkom nekorektnošću, mojom specijalnošću.

Crnci? Ajmo ovako, idejno obožavam crnce, u ovoj državi punoj prijetvornih ljudi koji se razbacuju šupljim pozdravima i prijetvornim osmijesima ko naši dragi,trulom državom pritisnuti, zemljoradnici kravljom balegom, oni mi jedini izgledaju nekak ljudski. Nekak iskrenije. Uglavnom. Opet, malo ih se bojim, malo su zastrašujući, a i kad sam imao prvi direktni kontakt s nekim od njih taj me onako neljubazno tražio nofce, a i nedavno me jedan zločesti afroamerikanac htio pokrast usred crna dana (6 popodne, pao mrak, ažbla), a ja mu eto nisam dao da mi pretresa džepove i onda me dečec lupijo šakom u glavu, srećom sam nosio biciklističku kacigu pa me nije dobro zahvatio. Napokon sam shvatio onu gladijatorsku izreku „kaciga glavu čuva“.

A neš ti udarca, jedva me zahvatio. Kad mu je smetao onaj vizir od kacige. A ja naivac mislio to za blato...

Ali puno tih potomaka robova vozi bicikle, i uglavnom izgledaju urnebesno. Dođu se recimo rekreirati na jezero blizu podruma di mi, siroti Hrvati obitavamo. Tamnopute dvometarske i 120 kilaške Godzille najčešće voze neke mići generičke bajkove a la Nakamura (Victory vision, Mantis, Triace, Forge… sic? Kaj su to brendovi bicikla?)  i ostalo društvo iz jeftinih šoping centara. I svi djeluju jako veselo i rekreativno. Uglavnom ti crnci me jako podsjećaju na Hrvate, u biti na podvrstu Hrvata koju odmilja nazivamo Hercegovcima. Svi samo žive za to da kupe skupe aute (samo s malo boljim zvučnicima), imaju velke kuće, neotplaćene kredite i ne voze Mečke. E da, i gotovo svi ako voze biciklo, voze montiće. (I često idu u obiteljske vožnje pitoresknijim bic stazama i vuku se i ima ih milijun i nemreš se vozit normalno zbog njih, ovu rečenicu bi se mislim komotnu moglo izbaciti iz teksta, ko mi je kriv kaj sam nadrkanković koji se želi vozit sto na sat po bic stazi…).

Ovo je crnac, al se ne kuži. Jebi ga.

Latinosi pak imaju tu privrženost Bemićima, kradu ih, voze i pimpaju svojim zastavicama i sličnim dodacima. Nemali broj njih ide bajkom na obližnji posao, a postoji teorija i kako su to opet ilegalci bez vozačke dozvole. Naime, kak te u SAD-u samo u Arizoni murjak smije legitimirat ko kod nas, jer mu se sprdne, mnogi ilegalci ovdje vožnjom na bicikli izbjegavaju mogućnost deportacije koja im prijeti na cesti u vidu nekog prometne nesreće njihovom ili pak tuđom krivicom.

Tipični njujorški upicanjeni predstavnik singl-spid sekte koja slavi jednostavnu kompliciranost fixed geara.

Zašto ovoliko rasizma u tekstu o biciklima. Pa eto, zato kaj me te kulturološke razlike bodu u oči i tastaturu i nezdravu pamet. Recimo ak sam u NY-u vidio jednog bike messengera a da nije potomak neke indijancoubilačke rase, ubi me buraz. Jedino su dostavljači raznih restorana i brzogrizova i rikšo-ciklisti bili tamnoputi il latinasti. A pravi „messengeri“ sve neki ispirsani, istetovirani, kul albino frajeri koji jure baš kao u onim legendarnim dokumentarnim snimkama koje se može pogledati na jutjubu ak se utipkulji pojam bike messengers.

Brooklyn bicycle grafitti

Brate, njima ne samo da nema crvenog svjetla, nego nema ni mozga. Nije ni čudo kaj ih nekoliko godišnje doživi sudbinu spljoštenog komarca, a bezbroj ih jedve izbjegne „roadkill“ sudbinu poput nekog mede na autoputu Zg-St.

Nego djeco, jeste li znali da messengere zli čika Internet samo što nije dokrajčio. Naime, iako su se dokazali bržim od auta, pošte, tramvaja, fedexa i DHL-a, ciklo-glasnici nemoćni su pred gepardovskom munjevitošću moderne pošasti zvane Internet. U Washington DC-u, nakon NY-a najvećem centru bajk glasničke subkulture (othranjivala ju je potreba brze međusobne razmjene goleme papirologije birokratske mašinerije glavnoga grada) peterostruko je pao je broj glasnika na dvokotačima nakon uvođenja elektronske pošte kao važećeg oblika komunikacije među vladinim agencijama i ostalim ljudima u urnebesno dosadnim odijelima. Kruži ta urbana legenda kako su ciklo glasnici imali carte blanche za ulaz u Bijelu kuću kako bi u svojem tajičasto kričavom i znojnom odjelu isporučili važan dokumentu za državnu sigurnost. No, jednom bilo sad se spominjalo. Sad ak ste tipični vošingtonski klošar ( ispred Bile kuće ih zna biti ko srdela na splitskom pazaru i izgledaju ko da su gubavci iz Ime Ruže, hmmm jel bilo uopće gubavaca u Ime Ruže???) možete gledati murjake na biciklima kak se furaju na Trekovima pred Bijelom kućom, al mesenđera nou mor.

Tudi tukaj je Dežela. Slovenac in the Boston. Rogov Poni.

Ono što najviše upada u oči Hrvatu naučenom na apsurdnu vladavinu brdskih bicikala u Lijepoj našoj, relativno je mali broj montića. Pogotovu u centru Vošingtona, Njujorka, a bogami i Bostona. Prevladavaju jeftini, uglavnom stari, ali fino održavani cestovnjaci, ko da se pola Zagreba vozi na ulickanim Rog Seniorima ili Puchovima. Dosta je i urbano prilagođenih trekking bicikala, neš singlspeed/fixiea, i tek onda neš montića. Na jedinoj pravoj MTB vožnji od dolaska u SAD uvjerili smo se da oni koji imaju montić istog ukrcavaju u neka kola, tako ga prebacuju do odredišta i tam se voze.

Primijetite klasnu razliku između ovog bostonskog dostavljačkog skorojevića i onog njujorškog sirotanovića

U DiSiju i Njujorku uglavnom smo viđali jeftinije brendove na cesti. Definitvni pobjednik bicyclespottinga je Schwinn. A onda idu ti neki bezimeni brendovi. Tu i tamo neki razvikaniji brend ili neki vintage oldtajmer pretvoren u jednobrzinca. No, šminkerski Boston stvarno djelovao je zapanjujuće. Valjda se tako osjećaju oktanski fanatici kad dođu u Monte Carlo, al hrpa diskova (ima jelte puno snijega), dostavljački Speshovi, Kenjci i nemali broj meni egzotičnih rukotvorina (u Americi je prisutan veliki rast prodaje bicikala koje ručno izrađuju po mjerama privatnici sa čarobnim darom vještine izrade bicikla po mjeri)  od soma i više dolara, koji krasni biciklići. Ako ćemo reklamirati Shimano, gradacija gradova po opremi bi išla; Washington D.C.- SIS, New York- Deore, Boston- Dura Ace.

Znam fotka je još gora od ostalih. Ali samo za ilustraciju onima koji se tuže na debilnost naših bajk staza. Tu sad završava staza. I onda se lijepo uključiš u autoput s četiri trake. D.C. obiluje ovom pojavom separacije biciklističkih otoka.

Problema s biciklima ima kao i kod nas. Većina sudionika prometa bicikliste ne poštuje, ustvari ne doživljava ih. U nekim trenucima zbunjuju za našu prometnu zbiljnost nepojmljivi događaji kao oni kad te neki kamion ili Hummer propusti i preko pješačke zebre, a kamoli preko biciklističke staze, no, često te iz biciklističke utopije probudi neko golemo vozilo koje ti blokira put na tebi zelenom (ustvari bijelom…ovdje je zeleno bijelo???) i čak i ne pokaže nikakvu namjeru da te uopće opsuje kao pravomoćnog sudionika prometa. Za njih jednostavno ne postojiš. Opet ću biti rasista, ali moje latinoameričko podrijetlo mi dopušta da primijetim da su ovo u pravilu ili patuljaste latinosice koje ni uz pomoć dva jastuka ne vide najbolje krajobraz koji se pruža kroz šajbu njihovog Ševija, ili crne sestre i braća koje slušaju nekaj jako glasno i istovremeno ispituju kako funkcionira najnovija aplikacija na nekom turbo-mega mobu. E pa neka mi sude na sudu za rasnu diskriminaciju, al tako je.

A lijepe li biciklističke staze, a čiste li zemlje, a kulturnih li vozača, a slatkog li autoputa.

Naši tipični ciklokomjuting je ustvari dost stresan. Zamislite si najširu cestu u zagrebu, recimo ono kad Ljubljanska tam pred NSB-om ima četiri trake sa svake strane i onda ju napunite do vrha sa najvćeim automobilima kaj možete zamislit. Da Rojsov Hummer tu nije ni izblizu najveći… I sad je ta vaša bic staza dio četvrte trake. No, nije neka sreća kako je staza polifunkcionalna služi i za odlaganje otpada, nabacivanje snijega tijekom zimskih oluja, za preticanje autiju koji sporo voze (u americi se naime prelazi i s lijeve i s desne strane, a biciklistička staza je na mjestima nažalost dovoljno široka da ugosti njihove tutače koji te onda nonšalantno izguraju. Ovo doduše nije problem u zimskim mjesecima kada auti pristojno zaobilaze biciklističke staze, jer komunalci na njih natrpaju sav počišćeni snijeg, koji se još onak fino stvrdne i zaledi tak da mu treba globalno zatopljenje da se otopi. A nema ni pločnika, pa sad ti vozi bajk po autoputu…

Naš svagdašnji roud tu nouver

Doduše i sa pločnicima kad ih ima je stvar slična, njih se isto ne čisti, odnosno čiste se samo oni dijelovi preko kojih prelaze auti, a na ostatak pločnika se nabaca snijeg, tak da se barem biciklisti i pješaci mogu solidarizirati. Hm. Samo kaj pješaci izvan urbanih centara ne postoje. To su ljudi koji se kreću od parkinga do odredišta. Basta. I svi će oni sebe primarno doživljavati kao automobiliste, a nikako kao pješakiste ili bicikliste, čak ako i vikendom okrenu đir oko lokalne asfaltirane bic staze u prirodi.

Brajan recimo radi u bajk šopu, i vozi ovog krasnog i prastarog Bianchia

Biciklističke staze su prljavije nego kod nas. Ne, krivo sve je prljavije nego kod nas. I to kažem ja, oblak smrada i arhanđeo nereda. Sve ceste su neusporedivo neodržavanije, pa tako i staze na njima, recimo biciklistička staza ( na onom autoputu) kojom idem do obližnjeg parka u četiri mjeseca doživjela je jedno čišćenje, a uglavnom je prepuna komada stakla, ostataka iz brojnih automobilističkih nesreća i raznoraznog smeća kojeg Ameri očito vole bacati ko Sarajlije vrećice u Miljacku.

Going nowhere, stari dobri Therapy

Zakona koji reguliraju život za nas na dva kotača ima valjda više nego saveznih država, ja u jednoj vožnji od naše suburbije, pa kroz D.C. i sve do Arlingtona, dijela Vošingtona na virđinijskoj strani, prođem kroz četiri razne zakonske zone. U jednoj je ilegalan pločnik, u drugoj ilegalna cesta, pa odjeća ovakva, onakva, pa kaj ja znam što. Al nikog niš nije briga, pogotovo ne murjake. Ovo nije ništa u usporedbi sa sumanutim Njujorkom gdje svi prolaze kroz sva svjetla, biciklistički promet je jednak kopenhagenskom, al je organiziran ko u Kalkuti. Odnosno nema organizacije. Uguraš se di stigneš i tko živ ko mrtav. Sušta suprotnost je civilizirani Boston u kojem gospodski duhovi prastare engleske, irske i škotske i ostale indijancoubilačke škvadre gospodare redom koji me podsjetio na moje snove o Ciklotopiji.

Boston. Ciklotopijski pejzaž. Dobro, ajde, isto ko innsbruck, odličan grad za vožnju al zimsko bicikliranje i ledeni prstići, ma fuj, odo ja u meksiko

Velika zemlja, puno ljudi, puno biciklista i puno izbora. U knjižarama, ali i uokolo možete nabaviti biblioteku „na dva kotača“, sve od Epileptičnog bicikla gospodina Edwarda Goreya, do Velo-a, prekrasne knjigice koja proučava kulturu i dizajn biciklističkog svijeta. Broj časopisa o biciklizmu može se mjeriti sa hrvatskom nakladom one vrste časopisa o tome jel Vlatka Pokos ševila slona i koju spužvu za kupanje koristi Mirjana Sanader za kupanje otkad nema Ive da joj trlja leđa.

Slab sam na bicikle i cikloknjige i sljikovnice...

E da, ima i puno prodavaonica za bicikliste. Cijene samih bicikala su kako rekoh usporedive s našima, no, cijene servisa su naravno neusporedivo više. I za razliku od naših servisera koji se primaju za glavu i čupaju stidne dlake kad prime u ruke Pevecikl (sad valjda treba to promijeniti u Magmacikl), američki serviseri obožavaju ciklo-šrot iz trgovačkih lanaca jer su im ti bicikli glavni izvor zarade.

Većina ljudi zbog cijene kupuju te bicikle iz shopping centara, no dovoljna je količina strastvenih, tehnički neukih, ili kao što je najčešće s Amerima, prezaposlenih pasioniranih biciklista koji hrane male biciklističke dućane sa staromodnim polaganim pristupom klijentu i s dupkom punim rezervoarom beskrajnih priča o najnovijem SRAM lancu ili zadnjoj održanoj lokalnoj ciklokros utrci. Ima stvarno divnih ciklo dućana.

Vrlo zgodan i dotjeran rent/cikloćan, Georgetown, D.C. For Mukki

Dalo bi se još pisati o velikom broju biciklotvoraca (mislim na one kaj po narudžbi kroje rame prilagođene), o nekim super bike sharing inicijativama (ljudi si međusobno ostavljaju bicikle kad odsele iz jednog grada), o biciklistima murjacima u D.C.-u i Bostonu, i o fensi biciklisticama koje su zgodne, mlade i voze prekrasne bicikliće, i o tome kak Obama vozi jeftinog Treka ili kak se centar kreativno-inventivnog spiritus movensa biciklističke industrije premjestio iz sunčane Kalifornije u hladni Oregon, točnije u Portland i okolicu. Pa eto dalo se. Možda se jednog dana dadne i štogod više.

A utrke? Nažalost nisam još imao priliku. Ako želite odvesti Marka na utrku pošaljite donaciju koja će mi osigurati neki bicikl sposoban podnijeti sirovu energiju i patnju mojeg natjecateljskog duha. A onda slijedi izvještaj…

Epilog

Bajk lejdi

Zabavno je bilo i popričati s vlasnicom Proteus Bicycles-a, dućana koji postoji od 1971. kada je nastao kao manufaktura iz koje su izlazili danas vrlo cijenjeni ručno izrađeni bicikli s Reynolds cijevima za okvir bicikla. Dr. Paul Proteus je napisao i niskonakladnu knjigu The Proteus Bikebuilding framebook koja se u opskurnim američkim ciklotvoračkim krugovima i danas cijeni i štuje.

Današnja vlasnica teta Jill De Mauro radi u biciklističkoj industriji 15 godina, no daleko je od tipičnog ciklodućandžije. Recimo da je njen dućan a i ona mješanc između moja dva omiljena hrvatska hrama za žbicoljupce. Pedantnog i među znalcima cijenjenog fjumanskog Gira legendarnog Vasota, i markuševačkog Ciklusa, neuobičajeno za prodavača uvaljivanju nesklonog i duhom prebogatog Špoljarca.

neke od poruka koje vise okolo, dućkas još ima i WC za sve pišljive bicikliste koji uđu...Prva liga.

Dakle dućan izgleda zbrda-zdola, nečega ima, puno više toga nema, no duha i ljubavi prema biciklima ne manjka. Sama vlasnica kaže da ona ne vidi sebe kao nekog u biznisu, nego kao socijalnog djelatnika. Kako svaki biciklist na cesti više znači i bolji svijet.

Bicikl šupa iz snova

Žena ima iza sebe pet godina volontiranja u Peace Corps-u, doktorat iz komunikologije sa Cornella, jednog najprestižnijih jenkijevskih sveučilišta, i tek je u srednjim tridestim godinama počela voziti bicikl. Trenutno je u iščekivanju da joj kćer završi faks pa se planira preseliti u Kanadu jer ne želi živjeti u državi koja je izgrađena na iskorištavanju drugih. Dakle buraz politika sve u šesnaest.

Svaki četvrtak organizira parti u dućanu kad svi bicikloljupci koji žele donesu kaj im padne za žderat i žlabraju o biciklima ili čemu već. Klijenti su joj od klošarolikih niggera do nekog prebogatog yuppia kojem Jill i njen mehaničar Wes slažu titanca za europski izlet i vožnju po belgijskom pavéu. Jill se ponosi kao samouki stručnjak za pronalazak idealnog mjesta vašeg dupeta, papaka i koljena na biciklu. Ima iza sebe 1500 bajkfitinga i kod izrade svakog je koristila zdravstveni karton svojih klijenata uz sam stroj za bajk fiting. Navodno ima neke svoje poglede na pravilnu poziciju s kojima se svi ne slažu. Al svi se slažu da je teta svejedno super. Ono kaj se meni svidjelo je to kaj niti ona, ni zaposlenici ne voze neke iberskupe bicikle ni aute. Sama kaže da joj godišnji profit iznosi 20000$. Dakle kikiriki. Dečki i cura koji rade u dućanu zarađuju oko 10 dolara na sat kaj je u SAD-u blizu minimalca, no ovo je prema drugim bajk šopovima u regiji još iznadprosječno. Biciklistički dućani su slično kao kod nas tragedija jada. No ovaj dućan stvarno ima ono nešto što ga čini omiljenog kod svakog pravog bicikliste, u njemu se vidi da je izgrađen na plemenitim temeljima ljubavi prema tom divnom stvorenju zvanom „Bicikl“. Srbija!

Postali smo modna propast na biciklu. Noćni parti bajk hopping po Di-siju.

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

7 Responses to Ciklopis numero uno

  1. iVsha says:

    Opet si mi suze na oči iskamčio, prokletniče! :)

    I mislim da bi ti prvo trebali slat donacije za full-body-armor und helmet, jel nije isto kad te bije maler i kad te bije očajni pripadnik potlačene klase – svaka dodatna zaštita je dobrodošla :)

    I živo me zanima jes mu u stilu dobrog krščanina okrenuo i drugi obraz ili si zdravorazumno atestički pobjegao glavom bez obzira?

  2. kravoje says:

    Ma sve je bilo onako usporeno kao u nekom špageti vestern obračunu. Ali evo i čitave sekvence. Zajahao sam bajk pred našim lokalnim dućanom. Zvoni mob, pa stajem uz cestu da bi se javio. Odgovaram Ani kad odjednom u džep ulazi nečija ruka. Ja pridržavam s jednom bajk s drugom mobitel, a s trećom mu refleksno vadim ruku. Onda se film jaaaako usporava. Ja kažem ani samo malo i gledam ga ( i njegovog frenda) i izgovaram nešo tipa wadda fak du ju vont. I tu on mene onako usporeno zvekne. Mobitel mi leti iz ruke (cangr-pras-klink), a dečec (recimo 20g. i njegov frend mi se smiju), sad ja opet usporeno razmišljam, osjećam odvratnu agresiju i dio mene se boji da ak me opet proba lupiti da ću mu bicikl zabit u glavu. Čisti instinkt preživljavanja. On me isto tako usporeno gleda, kesi se. Pogledava se s frendom, a onda otrče oni. A ja skužim da su oko nas ljudi koji su vjerojatno isto kad i ti dečki izašli iz busa, ali nije ih se ništa dotikavalo, pa su majndali svoj biznis. Kad sam ispričao priču Aninom kolegi ispričao nam je priču o kineskinji na doktoratu koju je prije par godina na toj stanici nekoliko tjedana zaredom dočekivao neki afro thug i tražio ju sav cash. Nitko joj niti jednom nije uskočio upomoć, a ona je bila previše kineskinja da ode na policiju. Uskoro se jednostavno se vratila u Zhong Guo.

  3. ferro says:

    zanimljiv prozor u bijeli svijet! neko ljamo radiš li ti šta tamo ili se samo vozikaš naokolo? :)

  4. ferro says:

    jer meni je san tako koju godinicu malo otkrivati svijet, ali nikako da se usudim

  5. p.o.s. says:

    Shimano po gradovima:)

    Ručni rad je na cijeni u Ameriki pa otud valjda i skuplji servisi…

    • kravoje says:

      ma fero bavim se proučavanjem utjecaja ljubičaste papaje na okoliš. Drugim riječima lovim male miševe za rep. I tome slično. Zanimljiv prozor u crni svijet? Da. Super? Ne. Ne sviđa mi se ova zemlja. Bla.

  6. juraj says:

    Sto ga mozes srat,svaka baba bi te na kavu zvala da se malo iscakulate 😛
    Nego, reci ti meni da li si poceo pisati knjigu???
    Stvarno bi bilo steta da ne iskoristic svoj govornicki talent a znas da je Amerika…mars,”amerika” zemlja velikih mogucnosti 😉
    Evo malo da vidis kako se budale s ove strane bare zezaju :)
    http://www.youtube.com/watch?v=9WDWyeWZJIs