Trebali su se malo dojmovi sleći, pa da krenem nešto napisati o ovogodišnjem Pašmanu. Taj pojam ‘ultra traila’ sve nam je bliži, koliko god se to meni/nekima sviđalo ili ne. Vjerojatno jedina prepreka koja stoji na putu da se jedna takva trka u potpunosti i ostvari je logistika, a ona košta n-ovaca.  Sve je stvar osobnog doživljaja, naravno,  pa će tako i meni uvijek biti najdraže one dionice koje me odvuku s utabanih puteva i staza, na neke vrhove ili u neke dulibe do kojih možda tek ponekad zaluta neki pogled, a gotovo nikad ljudske stope.  No, tako nešto je realnije očekivati na ‘kontinentalnim trekinzima’.  Otoci su ekstremni i imaju neke druge draži. Pašman, bez puno razmišljanja, ipak nema to ‘nešto’ (za mene) zbog čega bi se na njega vraćao. Cres, Krk, Mljet, Rab… imaju svoje trenutke s onim travnato – kamenitim padinama ili šumovitim dijelovima i ostave u sjećanju neke drage slike i trenutke. Zašto sam se onda ipak vratio? Samo zato jer je Otok prošle godine bio jači, jer sam podcijenio škrape i ostao ležati tamo negdje u makiji na Zaglavu. Nedosanjani snovi su najgori, nikako ne možeš znati da li još traju ili još nisu ni počeli. O Škrapingu 2012… Organizacija je imala toliko bisera da ih je teško sve pobrojati, ali meni tri omiljena su bila: pobjedniku zagubili stvari na cilju, pa je nekih 2h čekao da mu ih nađu da se može presvući,  najavljene ‘velike količine vode’ (na startu Ultre) kao osvježenje na stazi, svedene na 1 flašu od 1.5l za sve ultraše nakon >4h trčanja (B kontrola), te nikad čudnije proglašenje. Staza. Od 10KT, 6 smo prošli/imali godinu ranije. Svakako neopravdano veća startnina za Ultru. No, kad sve to ostavim iza sebe i krenem na startu onda počinje jedna sasvim drugačija priča. Bura na istočnom dijelu otoka, nebo bez oblaka i nekih 15 stupnjeva. Na trku sam išao službenim autobusom i kasno navečer tek vidio kartu i malo analizirao stazu. Nedovoljno. Srećom, na startu je Anica spomenula kako razmišlja da prvo pokupi KT9, pa onda na KT10. Inače svima govorim kako ne bi smjeli mijenjati svoj plan neposredno pred start, no ovaj put i nisam imao neki određen plan, a način na koji je to rekla i jedan pažljiviji pogled na kartu bio je dovoljan da se odlučim.  Nekoliko minuta od starta nekolicina nas se odvojila prema KT9, ostali na KT10. I od tamo, narednih 5h, sam (osim nekoliko minuta) trčao sam. Uspon na KT9 poznat od prošle godine, kroz makiju do stijena i samog vrha. Na spustu sam bio malo zapeo u makiji, ali srećom nadomak makadama, pa se brzo izvukao. Još i prije no što sam se spustio na obalu sreo sam one koji su se vraćali sa KT10. Jedna varijanta je bila ići po obali, druga putem iznad, pa riskirati prolazak kroz makiju iznad uvale. Nisam riskirao. Sa KT10 do KT7 sam cijelo vrijeme čekao da vidim da li se naša varijanta isplatila. Iako smo uštedili 100m uspona, bila je nešto duža. Neki, koji su išli KT10-KT9 produžili su na KT8, pa tek onda dolje na KT7, ali to je ispala najlošija i najduža varijanta.  Na KT7 nekoliko minuta ispred slovenskog dvojca koji su išli prvo na KT10.  Nedugo nakon nje su me prestigli dok sam ja obilazio greben prije spoja na makadam, a oni pronašli put koji ga je prekratio. Na KT8 opet ispred, pa putem prema makadamu. Tu sam izmijenio par riječi sa Tomažem i nastavio ispred njega. Dok sam ja planirano skrenuo na  ‘planinarski put’, on je produžio dalje i tu izgubio dosta vremena. Na povratku sa KT6 Goran je 5′ iza mene i nikog drugog nema, no tek tada dolazi najteži dio – Zaglav. Razmišljajući o njemu i škrapama koje dolaze, nepotrebno sam nastavio obalom oko uvale Soline, umjesto da iskoristim put (barem na drugoj polovici). KT4 bez problema, a onda famozni Zaglav. Ove godine sam si priuštio i ono pentranje duž stijene sa slika. Hodajući do KT5 činilo se da obali nema kraja, ali prošlo je i obišao sam Zaglav. Na odlasku sa KT3, Goran je bio nekih 3′ iza mene, a onda me dostigao nakon B kontrole gdje je trebalo biti osvježenje.  Trčao sam (ali sporo), dok je on djelovao puno svježije i svakim trenom sve više odmicao ispred mene. Na KT2 smo još bili na deset metara, no i to mi je bilo neuhvatljivo. Do kraja sam otrčao u svom ritmu (hodajući uzbrdice) i otrpio par grčeva – sve u svemu ipak zadovoljan. 7′ je malo, no i 1” je dovoljna da dijeli prvog od svih ostalih. Ovaj put sam više jeo (ali opet ne sve što sam planirao) i možda sam se tek na nekim dijelovima previše štedio. Staza je ispala 40.8km sa oko 900m uspona, što je relativno na ovolikoj količini škrapa i obale koju smo prošli. Sljedeća godina? Ne znam… Čini mi se kao da su moji koraci još daleko od onih kojima bih volio proći te škrape i samo zbog toga možda još jednom odmjerimo snage. Dan nakon trekinga, otrčao sam na Sljeme, noge su bile teže, no to je bilo daleko od one poznate iscrpljenosti. Istra će biti daleko teža, čini mi se. No, do tada, još tjedan dana u Beču, pa o-vikend u Pečuhu, pa Kaj treking, pa JGL…