7

Posted by lino on ožujak 16, 2012
Promišljanja, Trening

Sedmica. Ok tehnički, to i nije prava sedmica. Moj krug ima 6.7km, ali to je oduvijek bila i uvijek će ostati “sedmica”. Ne znam kako je drugima, no kad otrčiš tisuće i tisuće kilometara (i još ni izbliza nisi zasićen od toga) te pogledaš malo na stranice dnevnika trčanja pojavi se uvijek jedna staza koja se ponavlja i koja ti je iz nekog razloga draža od bilo koje druge. Samo jedna kojoj se uvijek vraćaš, bilo da opušteno uživaš na njoj ili radiš neke vježbe u treningu. Ta staza ima nešto drugačije u sebi (za tebe), pa umjesto da je prolaziš u nekom grču ti prije protičeš njome kao nekim ogromnim toboganom za ljudske korake. Meni je to, daleko ispred svih staza, upravo ta “sedmica”. I upravo prolazi, točno – koji dan više, 18 godina od kada sam prvi put trčao njome.  Išao sam nešto malo iznad 30′ tada i ne mogu reći da se sjećam tih početaka. Ali, to me i ne čudi, tako nešto čovjek ne počinje samo nastavlja jer je oduvijek bilo i raslo u njemu. Mislim da me netko od starijih orijentacista tada proveo njome. I od tada, nije bilo godišnjeg doba, vremena ili dijela dana u kojem nisam trčao tu “sedmicu”. U Maksimiru imam i druge staze: 2, 3, 4.2,  5, 6km, ali ova je uvijek bila najidealnija za što god bi radio. Fartlek, tempo, dionice, piramidu (promjene), dugi trening. Kompletan paket. Jučer sam je opet trčao. Neko smislenije, planirano, treniranje stalo je još u jesen 2008-e, u godini kad mi je 25 i sitno bilo normalno vrijeme na toj stazi. Sada, već dugo nisam obraćao pažnju na brzinu – čak do te mjere da u dnevniku trčanja više niti nemam dobru staru kolonu: “min/km”. No ljudsko srce uvijek ide dva koraka ispred tijela. Krenuo sam i samo trčao. Nije to bila neka brzina, ali osjećaj je bio dobar i podsjećao je na neka prošla vremena. Nostalgija. O da, i te kako postoji i u trčanju. U jednom trenu, 1.2km prije kraja, izgledalo je kao da bi mogao ići ispod 27, no na kraju 27’08”.  3.5 godine kasnije, 5kg teži, s 1000km manje u zimskim treninzima, s jutarnjim treningom plivanja, ali opet… to su tek izgovori. Tijelo se sjeća. A ja sam oduvijek trčao po osjećaju i zato znam da još uvijek to i može… Naravno, prije ili kasnije, sve se polako uspori, koraci postanu kraći, dah postane plići, ali to je već jedna sasvim druga priča. I tako, nakon gotovo 20 godina trčanja, prijavio bih se u naprednu školu trčanja – iskoristio tu priliku, samo da dobijem taj novi pogled na treniranje za koji nikad nisam osjetio potrebu. Oduvijek sam trenirao sam (za što će mnogi reći da baš i nije najkraći put da se nešto postigne – to sam shvaćao) samo zato jer nisam nalazio nekoga tko bi imao isti zaneseni, sanjalački pristup trčanju. Moji su me pokušali jednu godinu poslati u atletsku školu, no završilo je time da sam markirao treninge. Kad sam počeo sam trčati, nedugo nakon toga, dan bez treninga je bio smak svijeta. 🙂 Ne, ja nikad nisam trčao zbog rezultata – i to je bilo dobro. Loše je bilo što sam često “očekivao” rezultate,  a jedno bez drugog…  Ne ide. Tako i s mojom “sedmicom”. Rekord je ostao skroman, 24’59”, vjerojatno zato jer se nikad nisam usudio brže. Rekordi su mi uvijek izgledali kao nešto što si sami postavimo da nam bude podsjetnik na ono što više ne možemo. No, to je tek nevažan dio priče. Mislim da sam krenuo trčati iz pravih razloga i da je zato moj svijet trčanja tako postojan kroz sve ove godine. Vjerujem da će tako i ostati. Nepromijenjen.
Sretnem u Maksimiru ponekad jednog čiču u poznim godinama, s prastarom opremom na sebi, tijela pogrbljenog, kože izborane vremenom i godinama, sasvim sporog koraka (kao da bi mogao hodati uz njega) i zapitam se,  ne trči li i on “sedmicu” i na taj jedan mali, nevjerojatan tren, kao da srećem sebe kroz beskraj godina koje tek slijede…

12 Comments to 7

Ostavi odgovor žana Odustani od odgovora

E-mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *