Kašikom na bager

Posted by lino on travanj 06, 2012
Orijentacija, Razno

Kos ide bos Izgleda da je današnja kiša bila taj maleni dijelić koji je nedostajao i, večeras, oslonjen na prozor, promatrajući blistavu zavjesu kapi kako ponire na gradske ulice, osluškujući njezin umiljati ritam, i posljednji je dijelić jedne slike došao na svoje mjesto. Pretprošli vikend, nakon duže vremena no što bih volio priznati, otišli smo na orijentacijsku trku u Pečuh. Možda iz neke nostalgije ili samo predozirane samouvjerenosti, iako je drugi dan staza bila gotovo 15km, opet sam trčao u eliti. Teren prošlogodišnjeg Svjetskog Veteranskog prvenstva, famozni Abaliget. Čista šuma, išarana brojnim ponikvama i dugačkim padinama obraslim u potpunosti medvjeđim lukom. Start je prvog dana bio u 14h, pa smo lagano u subotu ujutro krenuli iz Zagreba i pratili sunčani dan (i malo on nas) sve do Abaligeta. A onda neobična stvar, malo prije starta počinje kiša i neumorno traje tokom cijele trke, pada, pljušti, sijeva i sve pretvara u blatnu kaljužu. Divota. Ne bih mogao zamisliti bolji početak o-sezone. A to ćudljivo vrijeme sigurno je naslućivalo, odokativnih, deset tisuća žaba krastača koje su se iz šume gegale prema obližnjim ribičkim jezercima. Na stazi mi nije bilo lako, gotovo sam zaboravio koliko je orijentacija iscrpljujući sport kad želiš postići neki rezultat, ali osjećaj uživanja ipak prevlada. Tek sitne greškice, 40′ u cilju na 6.3km. Zadovoljan. Nakon trke smo požurili prije svih za Pečuh i u hostel, ali ne trebam ni reći kako smo stigli zadnji. Prvo smo sat vremena tražili hostel u kome smo nekad bili, obilazeći centar uzduž, poprijeko i uokolo, uzvikujući svako malo optimistične izjave poput: “E, ovog se sjećam” da bi, kad smo ga napokon našli, sve stvari iznijeli iz auta i stali pred vrata, shvatili kako adresa ne odgovara onoj koju tražimo. Na recepciji sam pitao, na jednako Utrcavanje prvog danatečnom mađarskom kao i engleski kojim mi je uzvraćeno, za hostel koji zapravo tražimo i ono što mi je čovjek pokazao u zraku (jer toga na karti nije bilo) vjerojatno je najduža diagonala koja se u tom gradu može povući. Pokušali smo bez karte otići u tom pravcu, no srećom smo bili zaustavljeni jedanput slijepom ulicom, drugi put prugom, a treći put makadamskim putem. Nakon toga smo mudro otišli u Tesco kupiti plan grada. I onda smo ga našli i svi naši su već bili tamo. Naravno. Tipična mađrska večera je ovaj put izostala. Umjesto nje smo završili u neuglednom srpsko-mađarskom hotelčiću, nas 9 nagurani u nekakav izolirani separe, nadajući se barem dobroj klopi. Uzaludno. To što ljudima pojedem s tanjura što im ostane i nije tako rijetko, ali i s time smo nakon večere otišli u McDonalds. Nedjelja je donijela dosta duže staze i nedugo nakon starta mi je bilo jasno da to ne bude uživancija kao dan ranije. 127′ na 14.8km i zadovoljan time što sam preživio. Tokom zadnja 2km mi je koncentracija opasno počela lelujati i sve sam teže pratio kartu, a greške su samo odnosile minute. Ostali Prije starta u subotusmo na proglašenju jer je Frane u M21A pokupio medalju (pardon, butelju), a i Matjaž je u eliti bio treći, a onda požurili za Zagreb. Doma sam stigao izvaditi iz torbe jedne stvari, a vratiti druge i već sam bio na putu za Beč. Uvijek se trudim držati posao na strani i ne dopustiti mu da me određuje u danima koji prolaze, no nekad to ispadne nemoguće. Taj tjedan smo radili po 10 sati dnevno i u stanu navečer stigli samo skuhati večeru i pogledati neki film, a to, bez obzira koliko čovjek voli ono što radi (neću ni pomisliti kako je to kad je i sam posao opterećenje) nekome poput mene teško pada. Nešto se u meni umara preko mjere i otežava mi korake i misli. Kao da za sobom pokušavam vući cijeli svijet. U petak sam se vratio za Zagreb i dan kasnije otišao na KAJ trek želeći samo lagano otrčati kilometražu. Loš izbor. Par kilometara sam prohodao, a drugi dio se vukao da je to bilo strašno. I onda ne preostaje drugo no isključiti se od svega i naći se ponovno, podići se i uhvatiti izgubljeni korak. U nedjelju je već bilo lako trčati, pogotovo nakon kratke šetnje po zasnježenom vrhu Sljemena. I tu sad, na “sveopću radost dece s periferije” dolazimo do kašike i bagera. Naoko sasvim neravnopravne borbe. Jedno držimo u ruci, a drugim kopamo po planini mašte i želja. Nesrazmjer je ponekad bolno očit, ali ne marimo. Naši su dani istkani od bezbroj sitnica i teško je više znati kad smo to zaista “svoji”, a kad “otuđeni od sebe”. Robujemo navikama jednako kao što robujemo vlastitim željama. Srce me lako povuče na orijentacijsku stazu od 15km, ali tijelo se u tim koracima saplete i posrne. Kao i na KAJ treku nakon 2 tjedna u Beču. Kad sve prođe i kad na rame sleti ona beznačajna epoleta “generala nakon bitke” pitaš se da li si mogao i znao drugačije. Ili da li si uopće mogao željeti drugačije? Slučajno sam danas trčao na nasipu i, trčeći, zadubljeno gledao u oblake koji su se preko horizonta navlačili nad grad – neminovnost kiše lebdjela je u zraku, moji koraci su bili sve lakši, a misli sve dalje.  Sve do jedne jednostavne istine:  “Oblak ne zna zašto se kreće upravo tim smjerom i takvom brzinom. On osjeća poticaj…  to je mjesto kamo treba krenuti. Ali nebo zna razloge i uzroke za sve oblake. I ti ćeš ih saznati kada se izdigneš dovoljno visoko da vidiš iza horizonta.” (H.Hesse, “Sidartha”)

2 Comments to Kašikom na bager

Komentiraj

E-mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *