Monthly Archives: listopad 2012

Mrak

Posted by lino on listopad 26, 2012
Promišljanja, Trening / 1 Comment

Jesen je u meni do srži utisnuta i sapletena, njene boje i mirisi poput mećave tutnje mojim mislima, njen šapat ispunjava moje snove i mrvi moja buđenja u prah bezličnosti, a njen se osjet – kroz i najmanji dodir – pretače u moju krv i treperi tik ispod kože. Jesen je uskovitlano more bez obale, bez granica, i u onoga tko u nju zakorači, tko za njome posegne svojim, čežnjom izbezumljenim rukama, sunovratit će se zastrašujućom silinom i snagom i činit će se kao da će taj krhki i maleni svijet što ga čini “čovjek” jednostavno ispariti, nestati pod pjenom tog vala, nesposoban da podnese jedan običan šareni beskraj, jednu običnu maglenu vječnost. No, jesen nikada ne uzima, već daje. Jesen je najnježnija majka od svih, ona dodirom ušuškava svijet u san iz kojega nastaje život. Nekako me baš to svaki puta iznova začudi. Zato i taj naš mali svijet u nama podnese neizdrživo i nastavi dalje. Zato je i meni u tim jesenskim danima ponekad tako lako izgubiti se, ne mareći više gdje je ta granica koja odvaja svijet u meni od svijeta izvan mene.
Grad je u srijedu okupan izmaglicom cijeli dan tiho kašljucao i činilo se kao da će večer na Sljemenu napokon otkriti vedro nebo. No, ispalo je daleko bolje. Mala ekipa uputila se brzim hodom s parkinga do Kraljice i iz maglenog sumraka, gotovo neprimjetno, produžila u maglenu večer. U Kraljici je vremena bilo taman za skinuti ruksak, izvaditi kompas i krenuti. Za tu večer je Antićev stih bio lutrija: “Ko zna šta te tamo čeka, u maglama iz daleka…” Na ovakvim ‘treninzima’ svatko (tko se odvaži krenuti) nađe neki dio za sebe i čini mi se da je to najveća nagrada na kraju večeri. Požurio sam krenuti prvi – samo iz sebičnog razloga da taj mrak doživim što intenzivnije. Magla je bila tako gusta da sam već nakon par metara lampu uzeo u ruku i tako je nosio cijelu stazu. To malo zakomplicira čitanje karte, no i otvori sasvim drugačiji pogled na prirodu oko nas, jer je oči više ne gledaju toliko kroz svjetlo lampe, koliko kroz prigušenu svjetost sumraka. A u onoj magli ta je slika izgledala veličanstveno. Berina staza – malo remek djelo za ovakve uvjete. Prva kontrola lako, pa prema drugoj ponovljeni brutalni spust sa MedoTreka preko trase žičare. KT3 i KT4 u rudnicima – odlične kontrole! Mala greška na samoj KT5, pa dugi spust do Markovog travnika i KT6. KT7 lako sa zavoja puta, pa preko Horvatovih stuba do šumarka na KT8. KT9 po markaciji, pa nakon zavoja i gustiša kratki uspon do KT9 – stijene. Nakon 2h u cilju i sve kao da je prebrzo prošlo. Klizao sam se, padao, posrtao, zapinjao u grane, gustiše, gazio po potocima, propadao u blato i sve bi to odmah ponovio. :) Nakon takve večeri ostanem malo ošamućen i zatečen. Sezona Mraka je započela i to u najboljem mogućem ‘svjetlu’. Povratak preko Puntijarke do parkinga pomalo usporeno, kao da su koraci oklijevali i krali još malo vremena provedenog u planini. Neka… Zato i jesu moji…