Misli s jeseni…

Posted by lino on studeni 15, 2013
Promišljanja / No Comments

Ako već mora biti, neka bude u jesen, neka kiše budu te koje će oplakati moj svijet, a magle prohladnih jutara beskraj kome ću predati svoj posljednji dah. Neka vjetar bude taj konačni zvuk koji ću čuti kad utihne koračnica moga srca i koji će me ispratiti duž staze kojom koraci ne odzvanjaju niti ostavljaju tragove. I sve što sam ikada bio, što sam ikada želio, za što sam pomalo, kradomice ili ne, umirao i živio, sve što se ikada slilo kroz moje rijeke sjećanja i ostavilo neki trag u svemiru moga čuđenja i radoznalosti, neka utihne i posrami se pred tim konačnim pogledom u oblacima naborano nebo. I dok moji kapci gase posljednje boje, a  bedemi i utvrde moga svijeta pucaju, ruše se i obrušavaju u ambis tišine, neka nitko ne zadrhti niti se plaši jer to ja, napokon, otkrivam umire li to svijet u meni ili ja u svijetu. Da, ako već mora biti, neka bude upravo tako, s prirodom, bez osvrtanja, bez žaljenja. Želim sačuvati vrisak za rođenje, jer cijeli sam život učio kako utihnuti u sebi, kako pomiriti tu infinitezimalnu vjerojatnost svoga postojanja sa beskonačnošću svemira u sebi. Kroz smijeh, suze, dobre i ružne trenutke uvijek sam tražio one rijetke i skrivene sitnice kojima bih objasnio i dosegnuo granice sebe, znajući da ću tek na samom kraju učiniti korak kojem se niti svim svojim zemaljskim koracima nisam mogao približiti. I sa kraja, znam, tek su dvije mogućnosti. Ili ću zakoračiti u sasvim novi početak ili će ova prolaznost i izvjesnost kraja moga svijeta dobiti zasluženi smisao. Za one što ostaju i možda osjete nešto poput tuge gledajući krhku ljusku onoga što sam nekada bio – bez žaljenja molim vas, pokušajte. Tuga je tek gorki osjećaj praznine i smeta dok je ne ispunimo nečim novim. Ako ne znate kako da me pamtite kroz smijeh i vedre trenutke onda nikada nisam ni bio dio vas i samo produžite dalje bez ljutnje, bez zastajkivanja. I kada se desi, ma kamo me vodilo dalje, nedostajat će mi najviše upravo ta jesen jer nešto je sasvim jesenje uklesano u temelje moga svijeta i u sve što sam ikada volio i za čime čeznuo… no, to nije bilo moje nasljedstvo da ga ostavljam. Tek kaleidoskop u mome oku. Tek to i ništa više.

 

Traversa

Posted by lino on svibanj 12, 2013
Promišljanja, Treking / 2 Comments

Obrušila se kiša večeras na noćni mir i dok bezbroj neumornih kapi svira svoju koračnicu duž gradskih ulica, napokon uspijevam srediti svoje razasute dojmove ovogodišnje Traverse. Čini mi se, svakim danom sve više, da je ponekad ono što je skriveno i naslućeno najljepši dekor određenim trenucima naših života, a vidjeti ono bitno zapravo daleko više no vidjeti sve. Traversa je, u toj neobičnoj misli, prošla bez nekog posebnog traga u meni. Bezbroj slika koje sam već imao, iz brojnih susreta i rastanaka, u subotu se tek spojilo u jednu dugu nit i ništa više. Pomalo nezainteresirano, kao da krate vrijeme do tko zna čega, moji su koraci prošli kroz ta 47 kilometra i ostali prazni. Osim početka, na kome sam odsutno odslušao uobičajene pritužbe na formu, i par kratkih trenutaka do odvojka za Lipu, trčao sam sam, većinu vremena razmišljajući o tom dijeliću koji nedostaje. Možda zbog toga što sam prvo tri puta prošao Blatersu, za mene je Traversa ponavljanje ponavljanja, iako ni malo ne sumnjam kako će već sljedeća Blatersa donijeti neke sasvim nove uspomene i izazove. Vračajući se na početnu misao, ako sam već u tim hladnim noćima vidio sve bitno na toj stazi, što bi dan, uostalom, i mogao novo donijeti? Sada mi je to sasvim jasno, no ljudsko je nadanje često iracionalna pojava u svijetu, pa sam tako i ja morao pokušati. S druge strane, nije sve posebno niti tu da ostavi traga na nama, znam. I ova kiša večeras, ma koliko zavodljiva i osvježavajuća bila, sutra će već ustuknuti pred sunčevim zrakama. No, kad bi u tu kišu stavili dodir ili poljubac pred dugi rastanak na nekom zlosutno praznom kolodvoru na kraju svijeta to bi već bila sasvim drugačija priča, zar ne? Te bi kapi dugo ostale sačuvane, netaknute…

Istra Trek 2013

Posted by lino on travanj 05, 2013
Treking / 8 Comments

Gotovo kao čista suprotnost prošloj godini, ovogodišnji Istra trek je ostao iza mene sa dosta žaljenja. Možda baš zato jer se sve činilo idealnim (koncepcija staze, konkurencija, vrijeme) večer i jutro prije, nije trebalo puno u utrku da se počnem osjećati potpuno izgubljen u svojim odlukama i razmišljanjima. Previše sam razmišljao o utrci. Previše analizirao sitnice nad kojima nisam imao kontrolu, umjesto da sam se jednostavno odmaknuo mislima od trke i pustio da se ti koraci jednostavno ‘dese’. I zbog toga žaljenje da nisam iskoristio sve što mi je bilo ponuđeno ove godine. Često zaboravim da je treking naspram pojmu orijentacije nešto apstraktno i da tako trebam i razmišljati dok trčim. Na orijentaciji je karta apsolutni zakon –  na trekingu, pak, takav je pristup često kobna greška. No, sve u svemu, Barban je odradio svoje i ostavio lijepo sjećanje. Dobra je stvar što je analiza grešaka uvijek daleko zanimljivija no analiza idealne staze/putanje. :) A odokativnih >1 sata mojih grešaka izgledalo je otprilike ovako:

KT1 – KT2
Plan je bio obići putem greben, pa nastaviti padinom i onda se prebaciti preko uvale i popesti do KT2 tako da na nju iz SZ smjera. Umjesto toga s one slabo vidljive kozje stazice koja je predstavljala ucrtani put na karti, prerano sam se (nestrpljivo) spustio u uvalu i onda probijao uzbrdo (150m visinske) daleko više no planirano. Bolje su varijante bile ili moja planirana ili čak direktan dolazak sa juga na KT. Uz to, na spustu u uvalu sam potrgao kompas što je uvelike obilježilo ostatak staze.

KT3 – KT4
Nakon što sam gotovo pretrčao KT3, nepotrebno sam zakomplicirao i prvu polovicu dionice prema KT4. Ovo je, zapravo, bila loša analiza prije trke jer sam pretpostavio da je prosjeka dalekovoda u dolinu rijeke prolazna, no na kraju sam se spuštao niz strmu padinu i kroz šumu koja je bila lijepo prohodna, ali dosta sporija no dvije alternativne varijante spusta preko puteva. Zadnjih 50m do makadama je bila prava džungla, a kad sam se iz toga izvukao na makadamu me čekao, nimalo zadihan, Frane koji se elegantno spustio u dolinu vijugavim putem.

KT4 – KT5
Uspon sa KT4 uglavnom kroz lako prohodnu šumu, pa malim dijelom po putiću, pa opet kraćenje kroz šumu na putić koji je izlazio u selo. Tu su nas (Franu i mene) stigli Goran i Goran (Lesjak i Modrušan) i umjesto da otrčimo putem, držeći smjer, ravno u selo mi na jednom križanju skrećemo desno i završavamo na livadama i radimo nepotreban obilazak do ceste. Sasvim trivijalna i nepotrebna greška koja nas je koštala par minuta. Da stvar bude gora 2 kontrole dalje ponovili smo istu grešku. Već je tu polako postajalo jasno da će prolazak staze bez kompasa biti čisto bauljanje.

KT6 – KT7
KT6 je bila ‘nepoštena’ kontrola jer nije imala jasan pristup niti put do nje, pa su profitirali oni koji su znali gdje je (lokalci) ili oni koju su vidjeli nekoga na kontroli (organizatora ili nekog trkača). Andraž ju je pretrčao, a Frane i ja smo zahvaljujući njemu (dok se vraćao) izbjegli lutanje po padini uvale. Do KT7 je trebalo biti lako, no kao i kod prethodnog opisa, neposredno prije dolaska na asfalt lagano smo skrenuli na širi put i na cesti više nismo prepoznali traženo križanje. Na kraju smo završili prolazeći gotovo cijelu dionicu po šumi/izohipsi. Na varijanti smo izgubili 10′ ili više, a o nepotrebnom trošenju snage na probijanje kroz gustu šumu neću ni razmišljati.

KT7 – KT8
Ovoj dionici sam se najviše veselio prilikom analize, no bez kompasa na trci nije ispala onako kako sam si je zamislio. Vukelić je, primjerice, sve zaobišao putem, no ja bi i opet uzeo varijantu poprijeko. Greška je ponovno bila početnička – nisam trčao do zaustavnog detalja, a to je bio i više no očiti makadam, već umjesto toga skrenuo na greben i tek kasnije shvatio da smo nepotrebno trčali/probijali se paralelno s putem. Zbog toga sam i promijenio plan odlaska s KT8. Umjesto u uvalu, pa putićem do sela Kuharija, nastavio sam obilaznom i ziheraškom varijantom prema KT9.

KT12 – KT13
Ovo je moja ‘best of’ greška Istra Treka. Prije KT13 me stigao i Vukelić. Već mi i završni prilaz prema KT12 nije baš odgovarao, pa nisam ni shvatio da sam se krivo spustio sa kontrole sve dok nisam došao do ceste i gomile kuća. Naravno, nije mi palo na pamet da su oni kamioni pored KT12 također došli nekom cestom do KT12. I onda iz greške u grešku. Umjesto da nastavim cestom sve do mjesta gdje sam se trebao spustiti sa KT12, ja odlučujem prekratiti preko livada. Tu gubim sve puteve, više nisam siguran gdje sam točno, ulazim u neke gustiše, nalazim krive kamene kuće i kad se napokon uspijem relocirati iza sebe čujem Vukelićev glas. Maestralan potez gubitka vremena.

KT15
Famozna KT15. Andražev pristup je bio jedini točan – ‘karta laže, kontrola s takvim opisom mora biti u zarasloj vrtači!’ Umjesto toga, večer prije, na Google Earthu ne nalazimo ništa čudno u činjenici da je nekakav ‘ponor’ nacrtan na mjestu gdje je samo čista livada. Kontrola je bila 100m dalje, iza sljedeće živice. Tu mi se opet Frane pridružio, a samu kontrolu smo našli zahvaljujući jednom o-pravilu: ‘ako kontrola nije na mjestu gdje je svi traže, onda je negdje drugdje’. Kontrola je definitivno krivo ucrtana na karti što će reći da ju je vjerojatno postavio netko iz tog kraja tko nije ni razmišljao o karti ili što je na njoj ucrtano. Natjecatelji koji nisu od tamo, na žalost, nemaju taj luksuz.

I to je to, 42km sa 1500m uspona za slabih 6h32′. Moglo je to i puno bolje. No, barem greške ostaju kao podsjetnik za neki sljedeći put…

MK6

Posted by lino on veljača 28, 2013
Promišljanja / No Comments

Neki dojmovi ne daju se lako u riječi. Izmigolje se svaki put kad ih pokušamo obuhvatiti i nekako im stati na kraj… Tjerani, vjerojatno, suludom mišlju kako mora postojati neki kraj. Ponekad mi se učini da je to zato jer u stvari i nisu oni dio nas koliko smo, zapravo, mi samo dio njih. Dojmovi nakon svakog kola tako duboko zagrabe u mene da mi riječi dođu na rub misli, osjetim ih kao plimu koja navire i potapa ove obale svakodnevice, svaki put iščekujući nešto nevjerojatno da se desi. No, umjesto toga, dan se privede kraju bez i najmanjeg traga umora, prvo uz dugo iščekivanje sna, a onda kratku i nemirnu noć.  I tako svaki put. A dok iščekujem san, nekom neprirodnom mirnoćom ležeći na krevetu, kroz misli mi prolaze svi trenuci tog kola, sve misli koje sam imao, sva pitanja, sve odluke, sve male sitnice na koje sam skretao pažnju ili koje bi je same privukle – kao da se cijeli taj vrtuljak ponovno zakreće pred mojim očima i svaki detalj je ponovno tu oko mene samo što je sada omotan tom distanciranom mirnoćom koja utišava svaki zvuk, od odjeka koraka u lišću i blatu, preko kretnji tijela, do otkucaja vlastitog srca. Ne mogu reći da li vrijeme uistinu prolazi u tim trenucima ili je to samo redoslijed slika kroz koje se moja svijest provlači ostavljajući tek iluziju proticanja, no to je zapravo i nebitno. Postojanje je ionako tek trenutak između dva otkucaja srca, bezdan omeđen tim dvama sigurnostima i pragom mašte. I vjerojatno mi je tada bolno jasno kako je u meni, za razliku od većine drugih, MK tek privremeni naziv nečeg što niti završava niti prestaje. Izgovori i razlozi – pregršt jednih i pomanjkanje drugih – vratit će tišinu u mrak i oči koje ću tamo sretati ponovno će biti životinjske i plahe. A možda se, pak, to samo stvari vraćaju na svoje mjesto i uhodani red opet uspostavlja dok se ona nepregledna kolona svjetlucavih lampi topi na dlanu mraka, gaseći se jedna po jedna…

 

Blatersa za početnike

Posted by lino on prosinac 19, 2012
Treking / 4 Comments

Blatersa je podvig. Po bilo kojem vremenu. To je činjenica. U nekom idealnom slučaju to je 47km sa 1700m uspona, no mnoge, sad već kuloarske legende, toj cifri znale su pridodati još podosta tog. Vrijeme je u noći ćudljivo, a tijelo nakon dugog dana očekuje miran san, a ne cjelonoćno bauljanje blatnim stazama Medvednice. No Blatersa je vjerojatno jedna od rijetkih trka za koju vrijedi da što su uvjeti lošiji, to je doživljaj intenzivniji. Pa, krenimo onda kroz kratki vodič za Blatersu… :) Prije no što se pojavite na startu puni adrenalina i želje, razmislite malo o danu uoči trke. Radove na kući, cijepanje drva i sl. rabote odgodite za neki drugi dan kad nemate u planu budni hodati cijelu noć. Ako stignete, odspavajte popodne kratko – dobro će vam doći. Start Blaterse je kasno, pa možda netko dođe u napast odgoditi izdašnu večeru za, recimo, 22:00, no ne zaboravite da vam organizam u to vrijeme više ne funkcionira kao u podne i da vas ta varijanta vjerojatno neće usrećiti kao što ste očekivali. Slojevita obleka na Blatersi je zakon, a ne izbor. Ako se zabundate i zakuhate u prvih sat vremena borit ćete se sa hladnoćom i više no sa kilometrima. Ako se pretanko obučete opet ste na istom. Radije u ruksak ubacite koji komad viška, dobro će doći ako zatreba. Na početku nemojte krenuti bezglavo za nekom bijesnom grupom ako za to niste spremni. Do Tornja je 16km, što je tek trećina staze i bit će vremena za glupiranje do Zeline. Radije svojim tempom dok se ne naviknete na mrak. Smand karta, kompas. Bilo bi lijepo da svatko ima. Mobitel obavezno. Planina, čak i naša Medvednica, nikad nije za podcijenjivanje. Ako negdje odustanete i spustite se u grad obavezno se javite da vas se u cilju ne čeka i pita gdje ste. Hrana i piće po izboru, noć je duga, a ako naiđete na neku otvorenu kavanu vjerojatno niste na dobrom putu. U nastavku slijedi opis staze. Netko će možda imati drugačiju varijantu, ali ova je nekako najsigurnija i najjednostavnija za prolazak, po mom osobnom mišljenju. Sam početak od dvorane Sutinska vrela do Ponikvi se bazira na najjednostavnijem najkraćem dolasku na markaciju, stazu br.2 Desno je karta tog područja sa označenim smjerom i nekim smjernicama. Prvih 3.5km je po asfaltu nakon čega se ulazi u šumu i nastavlja planinarskom stazom do makadama ispred pl. doma Glavica. Za one koji su nesigurni, do livade Ponikvi mogu koristiti i cestu/makadam, ali nastavak markacijom je kraći i brži put. Sa livade Ponikvi put nastavlja dalje do Jambrešakovog vrela, pa pl. stazom br.8 prema Grajfovoj kopanji. Kod nje nemojte skrenuti desno dolje za Risnjak, već nastavite prema Grafičaru. Od Grafičara možete dalje cestom ili markacijom. Gelender na vrhu je obavezna kontrola i označava spomenutu trećinu staze. Kartu središnjeg dijela nisam stavio, jer staza prati veće objekte i tek na dijelu nakon Hunjke će možda nekome zatrebati. Pripazite (na 1.3km) nakon odvojka za Kulmericu. Tamo će se markacija staze br.1M odvojiti desno dugom nizbrdicom prema Gorščici. Vi trebate nastaviti stazom br.33 ravno. Ako pak završite na Gorščici, samo nastavite markacijom/makadamom prema Lipi i spojit ćete se opet  na grebenski put. Sljedeće važno skretanje je kod Ročićeve sjenokoše. Tu je važno da pratite oznake staze br.33 i Laz. Nemojte otići za Mariju Bistricu. Kad izađete na cestu kod Laza prošli ste oko 32km i to je 2/3 staze. Ako idete umjerenim tempom, vjerojatno već polako sviće. Karta ovog dijela će vam dobro doći. Najnevjerojatnije priče vezane za Blatersu nastale su na tom zadnjem potezu. Markacije su djelomično obnovljene, ali još uvijek ima nekoliko mjesta na kojima umoran blatersijaner, nakon cijele noći hoda, može lako produžiti svoju odiseju po Medvednici. Staza koju trebate pratiti je br.47, a počinje kao odvojak ceste za Mariju Bistricu. Na karti sam označio kritična mjesta i uz malo opreza ne bi trebalo biti problem odraditi tu zadnju dionicu. Smjer kretanja je u pravilu istok, a tek na Zelingradskom makadamu skrećete na zadnjih 5km prema Zelini u smjeru juga. Da bi stigli u famozni i često proklinjani Nespeš trebate dosta hodati u smjeru juga po šumskim putevima na što bi vas kompas (a možda i nedostatak markacija) trebao ranije upozoriti. Kad dođete do ceste imate još oko 1km do Vatrogasnog doma koji će vam biti s desne strane ceste (zgrada je bočno postavljena u odnosu na ulicu i ulaz je s južne strane)  i to je to. :)  Ostaje još samo riječi pretočiti u djela i doživjeti Blatersu!

I naravno: GPS track