Promišljanja

Mjesto za dvoje

Posted by lino on travanj 22, 2012
Promišljanja / 1 Comment

Večeras, negdje, kiša ispire stvarnost i otapa buduće sate u zemljani ponor iz kojeg ničemo i u koji venemo s krajem naših dana, bezuspješno osluškujući korake što vode ka novome jutru. Kroz naše oči, uši, usta, dodir… u nama, svijet oko nas živi i diše, poput velike šarene pozornice koju neprestano iznova smišljamo, otkrivamo i mijenjamo, bez pravila i reda, ponekad onako krajnje mangupski, zaigrano i prekrasno zaneseni. Sutra, ovdje, u ovom mom podstanarskom stanu, zamijenit će krevet i ovaj crveni, stari, raštimani kauč ustupit će mjesto nečem novom, nečem što se tek treba uklopiti u svijet u meni i postati njegov dio. Jednoga dana, nečime ili nekime, mogu tek zamišljati i izmišljati. Ne znam za druge i ne znam, zapravo, da li bi se uopće nadao postoji li tako nešto na pozornicama u ljudima koje srećem. Nije to nešto što se bira ili što postoji pa se o njega, poput komadića žice na putu, sapletemo i shvatimo da je tamo, niti se riječima može pravedno objasniti gdje je korijen toga u nama i zašto mimo vremena postoji i opstaje. Kad bi tako nešto, uostalom, i mogli obuhvatiti riječima te bi riječi samo nama samima zvučale razumljivo i smisleno. Ostatku svijeta, vjerojatno, zvučalo bi poput šuma vjetra u krošnjama stabala. Zato je i ovo, shvatite, tek neuki pokušaj da opišem glas jednog vjetra što oduvijek prati moje dane. I nije to sjećanje, niti s njime ima neke veze, trenutke koje spuštamo u prašnjavu škrinju sjećanja da bi jednom kroz njih prebirali kao kroz stranice požutjelih foto-albuma tražeći u njima izblijedljele crte vlastitog lica, čini zaustavljeno zrnce vremena i ništa više. Ovo je puno više, dublje, to je poput zrnca samog prostora u kome je, nekako, ostavljen dio nas i kad god ponovno u njega kročimo svo vrijeme proživljeno tamo opet s nama diše i u nama sa svim svojim bojama tinja. U svojoj, od beskraja izbezumljenoj mašti, ja to zovem jednostavno: ‘mjesto za dvoje’. Postoje tako neke klupe, zauvijek napuštene, neke tramvajske stanice na kojima više nema ljudi jer tramvaji tuda odavno ne prolaze, neki bolnički hodnici kroz koje tek tišina provlači svoj turobni orkestar, neke ceste što više ne vode nikamo, neke zauvijek sklopljene knjige, beskrajno teških korica…Možda i ovaj crveni kauč tako u nekome sačuvan stoji, u jednom trenu sasvim dostatan svemir nekim dvoje, tko zna. Na kraju, možda je i ludost postaviti tako nešto na pozornici svoga svijeta, no ja vjerujem da ako se u nekome u potpunosti ne izgubimo nikad se ni u sebi nećemo moći u potpunosti naći. Zato postoje krošnje i vjetar koji se u njih sapleće – što je vjetar sapleten u vjetar, na vedrom prostranstvu neba? Zato postoji danas i slutnja nekog budućeg sutra – što bi bilo to ‘danas’, da ne postoji neko novo, nikad dohvatljivo, ‘sutra’? Noćas, nekom, snovi šapatom uspavljuju čežnju…

7

Posted by lino on ožujak 16, 2012
Promišljanja, Trening / 12 Comments

Sedmica. Ok tehnički, to i nije prava sedmica. Moj krug ima 6.7km, ali to je oduvijek bila i uvijek će ostati “sedmica”. Ne znam kako je drugima, no kad otrčiš tisuće i tisuće kilometara (i još ni izbliza nisi zasićen od toga) te pogledaš malo na stranice dnevnika trčanja pojavi se uvijek jedna staza koja se ponavlja i koja ti je iz nekog razloga draža od bilo koje druge. Samo jedna kojoj se uvijek vraćaš, bilo da opušteno uživaš na njoj ili radiš neke vježbe u treningu. Ta staza ima nešto drugačije u sebi (za tebe), pa umjesto da je prolaziš u nekom grču ti prije protičeš njome kao nekim ogromnim toboganom za ljudske korake. Meni je to, daleko ispred svih staza, upravo ta “sedmica”. I upravo prolazi, točno – koji dan više, 18 godina od kada sam prvi put trčao njome.  Išao sam nešto malo iznad 30′ tada i ne mogu reći da se sjećam tih početaka. Ali, to me i ne čudi, tako nešto čovjek ne počinje samo nastavlja jer je oduvijek bilo i raslo u njemu. Mislim da me netko od starijih orijentacista tada proveo njome. I od tada, nije bilo godišnjeg doba, vremena ili dijela dana u kojem nisam trčao tu “sedmicu”. U Maksimiru imam i druge staze: 2, 3, 4.2,  5, 6km, ali ova je uvijek bila najidealnija za što god bi radio. Fartlek, tempo, dionice, piramidu (promjene), dugi trening. Kompletan paket. Jučer sam je opet trčao. Neko smislenije, planirano, treniranje stalo je još u jesen 2008-e, u godini kad mi je 25 i sitno bilo normalno vrijeme na toj stazi. Sada, već dugo nisam obraćao pažnju na brzinu – čak do te mjere da u dnevniku trčanja više niti nemam dobru staru kolonu: “min/km”. No ljudsko srce uvijek ide dva koraka ispred tijela. Krenuo sam i samo trčao. Nije to bila neka brzina, ali osjećaj je bio dobar i podsjećao je na neka prošla vremena. Nostalgija. O da, i te kako postoji i u trčanju. U jednom trenu, 1.2km prije kraja, izgledalo je kao da bi mogao ići ispod 27, no na kraju 27’08”.  3.5 godine kasnije, 5kg teži, s 1000km manje u zimskim treninzima, s jutarnjim treningom plivanja, ali opet… to su tek izgovori. Tijelo se sjeća. A ja sam oduvijek trčao po osjećaju i zato znam da još uvijek to i može… Naravno, prije ili kasnije, sve se polako uspori, koraci postanu kraći, dah postane plići, ali to je već jedna sasvim druga priča. I tako, nakon gotovo 20 godina trčanja, prijavio bih se u naprednu školu trčanja – iskoristio tu priliku, samo da dobijem taj novi pogled na treniranje za koji nikad nisam osjetio potrebu. Oduvijek sam trenirao sam (za što će mnogi reći da baš i nije najkraći put da se nešto postigne – to sam shvaćao) samo zato jer nisam nalazio nekoga tko bi imao isti zaneseni, sanjalački pristup trčanju. Moji su me pokušali jednu godinu poslati u atletsku školu, no završilo je time da sam markirao treninge. Kad sam počeo sam trčati, nedugo nakon toga, dan bez treninga je bio smak svijeta. 🙂 Ne, ja nikad nisam trčao zbog rezultata – i to je bilo dobro. Loše je bilo što sam često “očekivao” rezultate,  a jedno bez drugog…  Ne ide. Tako i s mojom “sedmicom”. Rekord je ostao skroman, 24’59”, vjerojatno zato jer se nikad nisam usudio brže. Rekordi su mi uvijek izgledali kao nešto što si sami postavimo da nam bude podsjetnik na ono što više ne možemo. No, to je tek nevažan dio priče. Mislim da sam krenuo trčati iz pravih razloga i da je zato moj svijet trčanja tako postojan kroz sve ove godine. Vjerujem da će tako i ostati. Nepromijenjen.
Sretnem u Maksimiru ponekad jednog čiču u poznim godinama, s prastarom opremom na sebi, tijela pogrbljenog, kože izborane vremenom i godinama, sasvim sporog koraka (kao da bi mogao hodati uz njega) i zapitam se,  ne trči li i on “sedmicu” i na taj jedan mali, nevjerojatan tren, kao da srećem sebe kroz beskraj godina koje tek slijede…