Obrušila se kiša večeras na noćni mir i dok bezbroj neumornih kapi svira svoju koračnicu duž gradskih ulica, napokon uspijevam srediti svoje razasute dojmove ovogodišnje Traverse. Čini mi se, svakim danom sve više, da je ponekad ono što je skriveno i naslućeno najljepši dekor određenim trenucima naših života, a vidjeti ono bitno zapravo daleko više no vidjeti sve. Traversa je, u toj neobičnoj misli, prošla bez nekog posebnog traga u meni. Bezbroj slika koje sam već imao, iz brojnih susreta i rastanaka, u subotu se tek spojilo u jednu dugu nit i ništa više. Pomalo nezainteresirano, kao da krate vrijeme do tko zna čega, moji su koraci prošli kroz ta 47 kilometra i ostali prazni. Osim početka, na kome sam odsutno odslušao uobičajene pritužbe na formu, i par kratkih trenutaka do odvojka za Lipu, trčao sam sam, većinu vremena razmišljajući o tom dijeliću koji nedostaje. Možda zbog toga što sam prvo tri puta prošao Blatersu, za mene je Traversa ponavljanje ponavljanja, iako ni malo ne sumnjam kako će već sljedeća Blatersa donijeti neke sasvim nove uspomene i izazove. Vračajući se na početnu misao, ako sam već u tim hladnim noćima vidio sve bitno na toj stazi, što bi dan, uostalom, i mogao novo donijeti? Sada mi je to sasvim jasno, no ljudsko je nadanje često iracionalna pojava u svijetu, pa sam tako i ja morao pokušati. S druge strane, nije sve posebno niti tu da ostavi traga na nama, znam. I ova kiša večeras, ma koliko zavodljiva i osvježavajuća bila, sutra će već ustuknuti pred sunčevim zrakama. No, kad bi u tu kišu stavili dodir ili poljubac pred dugi rastanak na nekom zlosutno praznom kolodvoru na kraju svijeta to bi već bila sasvim drugačija priča, zar ne? Te bi kapi dugo ostale sačuvane, netaknute…
Treking
Gotovo kao čista suprotnost prošloj godini, ovogodišnji Istra trek je ostao iza mene sa dosta žaljenja. Možda baš zato jer se sve činilo idealnim (koncepcija staze, konkurencija, vrijeme) večer i jutro prije, nije trebalo puno u utrku da se počnem osjećati potpuno izgubljen u svojim odlukama i razmišljanjima. Previše sam razmišljao o utrci. Previše analizirao sitnice nad kojima nisam imao kontrolu, umjesto da sam se jednostavno odmaknuo mislima od trke i pustio da se ti koraci jednostavno ‘dese’. I zbog toga žaljenje da nisam iskoristio sve što mi je bilo ponuđeno ove godine. Često zaboravim da je treking naspram pojmu orijentacije nešto apstraktno i da tako trebam i razmišljati dok trčim. Na orijentaciji je karta apsolutni zakon – na trekingu, pak, takav je pristup često kobna greška. No, sve u svemu, Barban je odradio svoje i ostavio lijepo sjećanje. Dobra je stvar što je analiza grešaka uvijek daleko zanimljivija no analiza idealne staze/putanje. 🙂 A odokativnih >1 sata mojih grešaka izgledalo je otprilike ovako:
KT1 – KT2
Plan je bio obići putem greben, pa nastaviti padinom i onda se prebaciti preko uvale i popesti do KT2 tako da na nju iz SZ smjera. Umjesto toga s one slabo vidljive kozje stazice koja je predstavljala ucrtani put na karti, prerano sam se (nestrpljivo) spustio u uvalu i onda probijao uzbrdo (150m visinske) daleko više no planirano. Bolje su varijante bile ili moja planirana ili čak direktan dolazak sa juga na KT. Uz to, na spustu u uvalu sam potrgao kompas što je uvelike obilježilo ostatak staze.
KT3 – KT4
Nakon što sam gotovo pretrčao KT3, nepotrebno sam zakomplicirao i prvu polovicu dionice prema KT4. Ovo je, zapravo, bila loša analiza prije trke jer sam pretpostavio da je prosjeka dalekovoda u dolinu rijeke prolazna, no na kraju sam se spuštao niz strmu padinu i kroz šumu koja je bila lijepo prohodna, ali dosta sporija no dvije alternativne varijante spusta preko puteva. Zadnjih 50m do makadama je bila prava džungla, a kad sam se iz toga izvukao na makadamu me čekao, nimalo zadihan, Frane koji se elegantno spustio u dolinu vijugavim putem.
KT4 – KT5
Uspon sa KT4 uglavnom kroz lako prohodnu šumu, pa malim dijelom po putiću, pa opet kraćenje kroz šumu na putić koji je izlazio u selo. Tu su nas (Franu i mene) stigli Goran i Goran (Lesjak i Modrušan) i umjesto da otrčimo putem, držeći smjer, ravno u selo mi na jednom križanju skrećemo desno i završavamo na livadama i radimo nepotreban obilazak do ceste. Sasvim trivijalna i nepotrebna greška koja nas je koštala par minuta. Da stvar bude gora 2 kontrole dalje ponovili smo istu grešku. Već je tu polako postajalo jasno da će prolazak staze bez kompasa biti čisto bauljanje.
KT6 – KT7
KT6 je bila ‘nepoštena’ kontrola jer nije imala jasan pristup niti put do nje, pa su profitirali oni koji su znali gdje je (lokalci) ili oni koju su vidjeli nekoga na kontroli (organizatora ili nekog trkača). Andraž ju je pretrčao, a Frane i ja smo zahvaljujući njemu (dok se vraćao) izbjegli lutanje po padini uvale. Do KT7 je trebalo biti lako, no kao i kod prethodnog opisa, neposredno prije dolaska na asfalt lagano smo skrenuli na širi put i na cesti više nismo prepoznali traženo križanje. Na kraju smo završili prolazeći gotovo cijelu dionicu po šumi/izohipsi. Na varijanti smo izgubili 10′ ili više, a o nepotrebnom trošenju snage na probijanje kroz gustu šumu neću ni razmišljati.
KT7 – KT8
Ovoj dionici sam se najviše veselio prilikom analize, no bez kompasa na trci nije ispala onako kako sam si je zamislio. Vukelić je, primjerice, sve zaobišao putem, no ja bi i opet uzeo varijantu poprijeko. Greška je ponovno bila početnička – nisam trčao do zaustavnog detalja, a to je bio i više no očiti makadam, već umjesto toga skrenuo na greben i tek kasnije shvatio da smo nepotrebno trčali/probijali se paralelno s putem. Zbog toga sam i promijenio plan odlaska s KT8. Umjesto u uvalu, pa putićem do sela Kuharija, nastavio sam obilaznom i ziheraškom varijantom prema KT9.
KT12 – KT13
Ovo je moja ‘best of’ greška Istra Treka. Prije KT13 me stigao i Vukelić. Već mi i završni prilaz prema KT12 nije baš odgovarao, pa nisam ni shvatio da sam se krivo spustio sa kontrole sve dok nisam došao do ceste i gomile kuća. Naravno, nije mi palo na pamet da su oni kamioni pored KT12 također došli nekom cestom do KT12. I onda iz greške u grešku. Umjesto da nastavim cestom sve do mjesta gdje sam se trebao spustiti sa KT12, ja odlučujem prekratiti preko livada. Tu gubim sve puteve, više nisam siguran gdje sam točno, ulazim u neke gustiše, nalazim krive kamene kuće i kad se napokon uspijem relocirati iza sebe čujem Vukelićev glas. Maestralan potez gubitka vremena.
KT15
Famozna KT15. Andražev pristup je bio jedini točan – ‘karta laže, kontrola s takvim opisom mora biti u zarasloj vrtači!’ Umjesto toga, večer prije, na Google Earthu ne nalazimo ništa čudno u činjenici da je nekakav ‘ponor’ nacrtan na mjestu gdje je samo čista livada. Kontrola je bila 100m dalje, iza sljedeće živice. Tu mi se opet Frane pridružio, a samu kontrolu smo našli zahvaljujući jednom o-pravilu: ‘ako kontrola nije na mjestu gdje je svi traže, onda je negdje drugdje’. Kontrola je definitivno krivo ucrtana na karti što će reći da ju je vjerojatno postavio netko iz tog kraja tko nije ni razmišljao o karti ili što je na njoj ucrtano. Natjecatelji koji nisu od tamo, na žalost, nemaju taj luksuz.
I to je to, 42km sa 1500m uspona za slabih 6h32′. Moglo je to i puno bolje. No, barem greške ostaju kao podsjetnik za neki sljedeći put…
Blatersa je podvig. Po bilo kojem vremenu. To je činjenica. U nekom idealnom slučaju to je 47km sa 1700m uspona, no mnoge, sad već kuloarske legende, toj cifri znale su pridodati još podosta tog. Vrijeme je u noći ćudljivo, a tijelo nakon dugog dana očekuje miran san, a ne cjelonoćno bauljanje blatnim stazama Medvednice. No Blatersa je vjerojatno jedna od rijetkih trka za koju vrijedi da što su uvjeti lošiji, to je doživljaj intenzivniji. Pa, krenimo onda kroz kratki vodič za Blatersu… 🙂 Prije no što se pojavite na startu puni adrenalina i želje, razmislite malo o danu uoči trke. Radove na kući, cijepanje drva i sl. rabote odgodite za neki drugi dan kad nemate u planu budni hodati cijelu noć. Ako stignete, odspavajte popodne kratko – dobro će vam doći. Start Blaterse je kasno, pa možda netko dođe u napast odgoditi izdašnu večeru za, recimo, 22:00, no ne zaboravite da vam organizam u to vrijeme više ne funkcionira kao u podne i da vas ta varijanta vjerojatno neće usrećiti kao što ste očekivali. Slojevita obleka na Blatersi je zakon, a ne izbor. Ako se zabundate i zakuhate u prvih sat vremena borit ćete se sa hladnoćom i više no sa kilometrima. Ako se pretanko obučete opet ste na istom. Radije u ruksak ubacite koji komad viška, dobro će doći ako zatreba. Na početku nemojte krenuti bezglavo za nekom bijesnom grupom ako za to niste spremni. Do Tornja je 16km, što je tek trećina staze i bit će vremena za glupiranje do Zeline. Radije svojim tempom dok se ne naviknete na mrak. Smand karta, kompas. Bilo bi lijepo da svatko ima. Mobitel obavezno. Planina, čak i naša Medvednica, nikad nije za podcijenjivanje. Ako negdje odustanete i spustite se u grad obavezno se javite da vas se u cilju ne čeka i pita gdje ste. Hrana i piće po izboru, noć je duga, a ako naiđete na neku otvorenu kavanu vjerojatno niste na dobrom putu. U nastavku slijedi opis staze. Netko će možda imati drugačiju varijantu, ali ova je nekako najsigurnija i najjednostavnija za prolazak, po mom osobnom mišljenju. 
Sam početak od dvorane Sutinska vrela do Ponikvi se bazira na najjednostavnijem najkraćem dolasku na markaciju, stazu br.2 Desno je karta tog područja sa označenim smjerom i nekim smjernicama. Prvih 3.5km je po asfaltu nakon čega se ulazi u šumu i nastavlja planinarskom stazom do makadama ispred pl. doma Glavica. Za one koji su nesigurni, do livade Ponikvi mogu koristiti i cestu/makadam, ali nastavak markacijom je kraći i brži put. Sa livade Ponikvi put nastavlja dalje do Jambrešakovog vrela, pa pl. stazom br.8 prema Grajfovoj kopanji. Kod nje nemojte skrenuti desno dolje za Risnjak, već nastavite prema Grafičaru. Od Grafičara možete dalje cestom ili markacijom. Gelender na vrhu je obavezna kontrola i označava spomenutu trećinu staze. Kartu središnjeg dijela nisam stavio, jer staza prati veće objekte i tek na dijelu nakon Hunjke će možda nekome zatrebati. Pripazite (na 1.3km) nakon odvojka za Kulmericu. Tamo će se markacija staze br.1M odvojiti desno dugom nizbrdicom prema Gorščici. Vi trebate nastaviti stazom br.33 ravno. Ako pak završite na Gorščici, samo nastavite markacijom/makadamom prema Lipi i spojit ćete se opet na grebenski put. 
Sljedeće važno skretanje je kod Ročićeve sjenokoše. Tu je važno da pratite oznake staze br.33 i Laz. Nemojte otići za Mariju Bistricu. Kad izađete na cestu kod Laza prošli ste oko 32km i to je 2/3 staze. Ako idete umjerenim tempom, vjerojatno već polako sviće. Karta ovog dijela će vam dobro doći. Najnevjerojatnije priče vezane za Blatersu nastale su na tom zadnjem potezu. Markacije su djelomično obnovljene, ali još uvijek ima nekoliko mjesta na kojima umoran blatersijaner, nakon cijele noći hoda, može lako produžiti svoju odiseju po Medvednici. Staza koju trebate pratiti je br.47, a počinje kao odvojak ceste za Mariju Bistricu. Na karti sam označio kritična mjesta i uz malo opreza ne bi trebalo biti problem odraditi tu zadnju dionicu. Smjer kretanja je u pravilu istok, a tek na Zelingradskom makadamu skrećete na zadnjih 5km prema Zelini u smjeru juga. Da bi stigli u famozni i često proklinjani Nespeš trebate dosta hodati u smjeru juga po šumskim putevima na što bi vas kompas (a možda i nedostatak markacija) trebao ranije upozoriti. Kad dođete do ceste imate još oko 1km do Vatrogasnog doma koji će vam biti s desne strane ceste (zgrada je bočno postavljena u odnosu na ulicu i ulaz je s južne strane) i to je to. 🙂 Ostaje još samo riječi pretočiti u djela i doživjeti Blatersu!
I naravno: GPS track
Mali osvrt na zadnjih 10 dana… NMT4 je ispao puno zanimljiviji no što bi čovjek očekivao, pogotovo zbog KT2 koja je svima zadala probleme. Ovaj put nisam startao prvi i čim sam krenuo bilo mi je žao zbog toga. Kad si u koloni ili između grupa ljudi onda jednostavno previše toga odvlači pažnju i čovjek radi greške koje inače ne bi. Na KT1 sam, tako, pročitao opis KT2 i tražio stijenu, ali srećom smjerom došao ravno na objekat i tada shvatio propust. Na KT2 malo po cesti, pa lagano u brdo, tik iznad prvih dvorišta. Došao sam do prvog velikog odrona, obišao ga i ispenjao se na vrh, našao manju stijenu, ali KT nije bila tamo. Već na penjaju sam počeo sumnjati jer mi se to činilo previsoko, ali kako su ostali ljudi dolazili uvjerio sam i sam sebe da je mjesto dobro. (u radijusu 50m) Kad je već postala prava gužva u šumi (mogu si misliti kako je to izgledalo recimo s tunela) otrčao sam na jug, došao do nekog putića koji se penjao okomito na izohipsu i jarka iza njega. To mi se činilo predaleko, ne samo tada, već i sljedeću večer kad sam ponovno išao proći stazu, pa sam radije otrčao uzbrdo do puta koji je izohipsom išao od kraja ceste. S njega više nije bilo sumnje, spustio sam se okomito dolje uvjeren da KT mora biti na tom pravcu. I bila je. Usput sam strgao kompas. Opet. Narednu večer sam tu istu dionicu, KT1 – KT2, išao gotovo identično – hodajući. Isti krivi odron, isti obilazak, uspon, odlazak na jug, samo što sam tada znao da iza jarka moram jos 50m prijeći do kontrole. Na 25-ici je nazgodno s detaljima. Nešto od 50m je samo 2mm na karti. Prema KT3 sam dostigao Sablju i Goleca i s njima prošao KT3, KT4 i KT5. Na KT6 sam nadobudno krenuo po crti, bez kompasa i prvo pretrčao kontrolu, a onda je uzaludno tražio na grebenu dok je ona bila 20m niže. Tu me sreo Chicar (ili ja njega), pa smo još malo bauljali. To je, inače, i najgora varijanta – doći na mjesto gdje je KT, ne vidjeti je jer je 10 ili 20m dalje i onda otići tražiti drugdje. Na KT7 lako po izohipsi, pa prema KT8 sa krive strane brda – iako niti večer kasnije taj put koji ide od kontrole prema sjeveru nisam našao. Stara Pila, spoj potoka, uspon grebenom do ispod Runolista, pa obilazak sa istočne strane i gotovo ravnom crtom do S.Kraljice. U cilju očekivano razočaran, ali prvenstveno u sebe jer sam radio greške koje su bile sasvim nepotrebne. Čak i sa kontrolama poput KT2 postoje puno bolji načini razmišljanja no što sam ja te večeri odradio.
U subotu, KITA od Medvida i lijepa staza po idealnom danu kroz Mrkopaljski kraj. Sa Berom u timu, većinu staze smo savršeno tehnički odradili, sem par sitnih greškica. Čista uživancija… Karta je sasvim dovoljna…
Malo o Istra treku… Da krenemo od sredine, pa prema kraju sve do početka. Recimo. Teren mi se svidio. Nekako sam se nadao da ćemo ponovno sjevernije od Buzeta, u planinski dio, pa kad sam čuo da ćemo u unutrašnjost bio sam, sasvim blago rečeno, skeptičan. Onaj dan kad sve preraste u trail (a jednog dana vjerojatno hoće), je dan kad ću mirne duše radije uzeti o-kartu u ruke i otići u Crni Lug, na Lisinu, Sorišku planinu i slične terene koji bez daha ostavljaju poglede kao i pamet… Srećom, ovogodišnji Istra trek je bio daleko od toga. Asfalta je bilo možda 3-4km, a ostalo uglavnom šumski putevi i makadami. Staza mi se svidjela već i na prvi pogled i nikako nije djelovala kao 63km sa 3000m uspona. Moj novi GPS tracker je poslužio svrsi sve dok nisam došao doma nakon trke i uspio obrisati log. Nepovratno. Ipak, sasvim sam siguran da je staza bila dosta kraća od tih 63km. Ja sam si, uz dosta široku ruku, stavio 56km sa 2500m uspona. Griješio nisam nigdje i sasvim lijepo i koncentrirano sam prošao cijelu stazu. Ono što me posebno fascinira jest činjenica da mi je onaj KAJ treking (iako duplo kraći) bio neuporedivo teži. Sad je sasvim jasno da sam taj vikend trebao provesti izležavajući se na nekom proplanku i brojati oblake. No, tako to ide sa, nedavno spomenutim, bagerom. Sama trka. Krono start je fora, ali ne u ovom obliku – po rednim brojevima. Ja sam krenuo svoj tempo i njega se držao do cilja. To je značilo da sam imao prilike vidjeti ljude kako me prestižu, pa me opet sreću, pa me prestižu, pa me opet sreću i tako… Zabavno. 
U cilju sam bio svjestan da se nisam uništio, zgazio i sl. opisni pridjevi, ali to nije bio ni cilj. Cilj je bio s guštom proći tih 60tak km. Mogao bi sad opisivati svaku pojedinu dionicu, ali to ionako samo meni nešto znači. Karta, kakva god bila na mjestima, poslužila je svrsi. Tanka granica između karte i stvarnosti koju svaki put tražim, bila je sasvim jasna. (u ovakvim ekstremima sa 1:25000 ili 1:30000 kartom) Osvježenje na stazi je bilo, po mom osobnom dojmu, odlično postavljeno – baš kad je zatrebalo. Konkurencija šarolika. Nakon 2h na stazi Mauricio me po drugi put prestigao, nakon 3.5h sam bio samo 10′ iza vodeće grupe, a trčao sam sam, nakon 4.5h Ljubas me po drugi put prestigao i tako… mogu biti zadovoljan. Možda je cijelom dojmu malo pomoglo i vrijeme koje je bilo idealno za ovako dugo trčanje. Možda bih volio da je u nekom trenu palo i nešto više od nekolicine kapi, ali to su već sitnice. Zadnjih 10km neobično lagan na koraku i u cilju iskreno zadovoljan – upravo savršena suprotnost prošlogodišnjem utrčavnju. 7h42′. Do sljedeće godine. 🙂 A na trku smo došli dan ranije, preko Učke, odsjeli u zgodnom apartmanu u Roču, navečer se prošetali do starog grada i uživali u atmosferi parkiranih auta, veša na sušenju, raskopanih ulica, radleru i starom Pringles čipsu, kasnije svratili u provjerenu pizzeriju od prošle godine i brzo priveli večer kraju. Jutro bez doručka, tek sendvič sa paštetom neposredno pred start i to je to. Početak na samom kraju. Mosor, sljedeća stanica. Prošle godine mu nije bilo kraja, a sati su prolazili jedan za drugim u nedogled. Svakome od nas i te kako dostojanstven protivnik.
