Kalnik

Posted by lino on svibanj 10, 2012
Orijentacija / 1 Comment

“Orienteering is a way of living.” – kaže najpoznatiji slogan u orijentaciji i nekad mi se čini da bih većinu stvari koje sam proživio u zadnjih 20 godina, od kako sam počeo s orijentacijom, mogao staviti pod njega. Počne sa užitkom boravka u prirodi, druženjem s ljudima koji imaju slične poglede, zatim dođe želja za dokazivanjem, rezultatom, treniranjem. Staze i tereni se počnu mijenjati i odvode te na mjesta nevjerojatne ljepote, od dubokih šumskih kutaka poput Crnog Luga, preko planinskih livada i pejsaža poput Soriške planine, kamenih terena Češke, do pješčanih plaža i dina Portugala te pitoresnih labirint – gradića Italije. Čak i meni, nakon toliko vremena i toliko trka, još uvijek postoji hrpa terena na kojima bih jednom volio trčati i onih na koje bih se svakako volio vratiti. Zato orijentacija ne može biti nešto što se nauči i jednostavno ‘zna’. Neke to odbije, druge privuče. To je u redu, naravno. Osobno, opet, još nisam otkrio neki tako raznoliki sport. Kalnik je ponovno u meni probudio želju za kamenitim terenima (‘karst’ – kako bi mi to rekli :)) na kojima tehnika caruje. Oba dana su bila lijepa za trčanje. Novi teren, solidna karta, lijepe staze. Daleko je to od one lakoće kojom sam nekad trčao kroz takav teren, no ipak sam uživao. Prvi dan sam fino krenuo, lijepo ušao u kartu i kontrole nalazio bez problema. Prema KT12 su već noge bile teške, ali nekako sam vukao naprijed. I onda nesmotrena greška na KT17, loše usjeverena karta i spust u jarke umjesto na makadam i ode prvo mjesto za taj dan. U nedjelju smo imali dužu stazu i ponovno je sve počelo dobro, neke sitne greškice tu i tamo, pomalo usporen na brdima, ali na nizbrdicama sam išao koliko sam mogao. Na prolazu ponovno prvi, a onda ponovno izgubljeno vrijeme na dvije duge varijante i u cilju opet drugi. Sve u svemu, zadovoljan. Bez orijentacijskih treninga već duže vrijeme i sa tek tu i tamo ponekom trkom. Uživao, iskreno. Nije uvijek lako uskladiti misli, kartu i korake po terenu, ali ta dva dana sam u tome uspijevao i osjećaj je bio fenomenalan, bez obzira što je tijelo ostajalo korak ili dva do želje. 

Mjesto za dvoje

Posted by lino on travanj 22, 2012
Promišljanja / 1 Comment

Večeras, negdje, kiša ispire stvarnost i otapa buduće sate u zemljani ponor iz kojeg ničemo i u koji venemo s krajem naših dana, bezuspješno osluškujući korake što vode ka novome jutru. Kroz naše oči, uši, usta, dodir… u nama, svijet oko nas živi i diše, poput velike šarene pozornice koju neprestano iznova smišljamo, otkrivamo i mijenjamo, bez pravila i reda, ponekad onako krajnje mangupski, zaigrano i prekrasno zaneseni. Sutra, ovdje, u ovom mom podstanarskom stanu, zamijenit će krevet i ovaj crveni, stari, raštimani kauč ustupit će mjesto nečem novom, nečem što se tek treba uklopiti u svijet u meni i postati njegov dio. Jednoga dana, nečime ili nekime, mogu tek zamišljati i izmišljati. Ne znam za druge i ne znam, zapravo, da li bi se uopće nadao postoji li tako nešto na pozornicama u ljudima koje srećem. Nije to nešto što se bira ili što postoji pa se o njega, poput komadića žice na putu, sapletemo i shvatimo da je tamo, niti se riječima može pravedno objasniti gdje je korijen toga u nama i zašto mimo vremena postoji i opstaje. Kad bi tako nešto, uostalom, i mogli obuhvatiti riječima te bi riječi samo nama samima zvučale razumljivo i smisleno. Ostatku svijeta, vjerojatno, zvučalo bi poput šuma vjetra u krošnjama stabala. Zato je i ovo, shvatite, tek neuki pokušaj da opišem glas jednog vjetra što oduvijek prati moje dane. I nije to sjećanje, niti s njime ima neke veze, trenutke koje spuštamo u prašnjavu škrinju sjećanja da bi jednom kroz njih prebirali kao kroz stranice požutjelih foto-albuma tražeći u njima izblijedljele crte vlastitog lica, čini zaustavljeno zrnce vremena i ništa više. Ovo je puno više, dublje, to je poput zrnca samog prostora u kome je, nekako, ostavljen dio nas i kad god ponovno u njega kročimo svo vrijeme proživljeno tamo opet s nama diše i u nama sa svim svojim bojama tinja. U svojoj, od beskraja izbezumljenoj mašti, ja to zovem jednostavno: ‘mjesto za dvoje’. Postoje tako neke klupe, zauvijek napuštene, neke tramvajske stanice na kojima više nema ljudi jer tramvaji tuda odavno ne prolaze, neki bolnički hodnici kroz koje tek tišina provlači svoj turobni orkestar, neke ceste što više ne vode nikamo, neke zauvijek sklopljene knjige, beskrajno teških korica…Možda i ovaj crveni kauč tako u nekome sačuvan stoji, u jednom trenu sasvim dostatan svemir nekim dvoje, tko zna. Na kraju, možda je i ludost postaviti tako nešto na pozornici svoga svijeta, no ja vjerujem da ako se u nekome u potpunosti ne izgubimo nikad se ni u sebi nećemo moći u potpunosti naći. Zato postoje krošnje i vjetar koji se u njih sapleće – što je vjetar sapleten u vjetar, na vedrom prostranstvu neba? Zato postoji danas i slutnja nekog budućeg sutra – što bi bilo to ‘danas’, da ne postoji neko novo, nikad dohvatljivo, ‘sutra’? Noćas, nekom, snovi šapatom uspavljuju čežnju…

Istra trek

Posted by lino on travanj 12, 2012
Treking / 6 Comments

Malo o Istra treku… Da krenemo od sredine, pa prema kraju sve do početka. Recimo. Teren mi se svidio. Nekako sam se nadao da ćemo ponovno sjevernije od Buzeta, u planinski dio, pa kad sam čuo da ćemo u unutrašnjost bio sam, sasvim blago rečeno, skeptičan. Onaj dan kad sve preraste u trail (a jednog dana vjerojatno hoće), je dan kad ću mirne duše radije uzeti o-kartu u ruke i otići u Crni Lug, na Lisinu, Sorišku planinu i slične terene koji bez daha ostavljaju poglede kao i pamet… Srećom, ovogodišnji Istra trek je bio daleko od toga. Asfalta je bilo možda 3-4km, a ostalo uglavnom šumski putevi i makadami. Staza mi se svidjela već i na prvi pogled i nikako nije djelovala kao 63km sa 3000m uspona. Moj novi GPS tracker je poslužio svrsi sve dok nisam došao doma nakon trke i uspio obrisati log. Nepovratno. Ipak, sasvim sam siguran da je staza bila dosta kraća od tih 63km. Ja sam si, uz dosta široku ruku, stavio 56km sa 2500m uspona. Griješio nisam nigdje i sasvim lijepo i koncentrirano sam prošao cijelu stazu. Ono što me posebno fascinira jest činjenica da mi je onaj KAJ treking (iako duplo kraći) bio neuporedivo teži. Sad je sasvim jasno da sam taj vikend trebao provesti izležavajući se na nekom proplanku i brojati oblake.  No, tako to ide sa, nedavno spomenutim, bagerom. Sama trka. Krono start je fora, ali ne u ovom obliku – po rednim brojevima. Ja sam krenuo svoj tempo i njega se držao do cilja. To je značilo da sam imao prilike vidjeti ljude kako me prestižu, pa me opet sreću, pa me prestižu, pa me opet sreću i tako… Zabavno. U cilju sam bio svjestan da se nisam uništio, zgazio i sl. opisni pridjevi, ali to nije bio ni cilj. Cilj je bio s guštom proći tih 60tak km. Mogao bi sad opisivati svaku pojedinu dionicu, ali to ionako samo meni nešto znači. Karta, kakva god bila na mjestima, poslužila je svrsi. Tanka granica između karte i stvarnosti koju svaki put tražim, bila je sasvim jasna. (u ovakvim ekstremima sa 1:25000 ili 1:30000 kartom) Osvježenje na stazi je bilo, po mom osobnom dojmu, odlično postavljeno – baš kad je zatrebalo. Konkurencija šarolika. Nakon 2h na stazi Mauricio me po drugi put prestigao, nakon 3.5h sam bio samo 10′ iza vodeće grupe, a trčao sam sam, nakon 4.5h Ljubas me po drugi put prestigao i tako… mogu biti zadovoljan. Možda je cijelom dojmu malo pomoglo i vrijeme koje je bilo idealno za ovako dugo trčanje. Možda bih volio da je u nekom trenu palo i nešto više od nekolicine kapi, ali to su već sitnice. Zadnjih 10km neobično lagan na koraku i u cilju iskreno zadovoljan – upravo savršena suprotnost prošlogodišnjem utrčavnju. 7h42′. Do sljedeće godine. 🙂 A na trku smo došli dan ranije, preko Učke, odsjeli u zgodnom apartmanu u Roču, navečer se prošetali do starog grada i uživali u atmosferi parkiranih auta, veša na sušenju, raskopanih ulica, radleru i starom Pringles čipsu,  kasnije svratili u provjerenu pizzeriju od prošle godine i brzo priveli večer kraju. Jutro bez doručka, tek sendvič sa paštetom neposredno pred start i to je to. Početak na samom kraju. Mosor, sljedeća stanica. Prošle godine mu nije bilo kraja, a sati su prolazili jedan za drugim u nedogled. Svakome od nas i te kako dostojanstven protivnik.

Kašikom na bager

Posted by lino on travanj 06, 2012
Orijentacija, Razno / 2 Comments

Kos ide bos Izgleda da je današnja kiša bila taj maleni dijelić koji je nedostajao i, večeras, oslonjen na prozor, promatrajući blistavu zavjesu kapi kako ponire na gradske ulice, osluškujući njezin umiljati ritam, i posljednji je dijelić jedne slike došao na svoje mjesto. Pretprošli vikend, nakon duže vremena no što bih volio priznati, otišli smo na orijentacijsku trku u Pečuh. Možda iz neke nostalgije ili samo predozirane samouvjerenosti, iako je drugi dan staza bila gotovo 15km, opet sam trčao u eliti. Teren prošlogodišnjeg Svjetskog Veteranskog prvenstva, famozni Abaliget. Čista šuma, išarana brojnim ponikvama i dugačkim padinama obraslim u potpunosti medvjeđim lukom. Start je prvog dana bio u 14h, pa smo lagano u subotu ujutro krenuli iz Zagreba i pratili sunčani dan (i malo on nas) sve do Abaligeta. A onda neobična stvar, malo prije starta počinje kiša i neumorno traje tokom cijele trke, pada, pljušti, sijeva i sve pretvara u blatnu kaljužu. Divota. Ne bih mogao zamisliti bolji početak o-sezone. A to ćudljivo vrijeme sigurno je naslućivalo, odokativnih, deset tisuća žaba krastača koje su se iz šume gegale prema obližnjim ribičkim jezercima. Na stazi mi nije bilo lako, gotovo sam zaboravio koliko je orijentacija iscrpljujući sport kad želiš postići neki rezultat, ali osjećaj uživanja ipak prevlada. Tek sitne greškice, 40′ u cilju na 6.3km. Zadovoljan. Nakon trke smo požurili prije svih za Pečuh i u hostel, ali ne trebam ni reći kako smo stigli zadnji. Prvo smo sat vremena tražili hostel u kome smo nekad bili, obilazeći centar uzduž, poprijeko i uokolo, uzvikujući svako malo optimistične izjave poput: “E, ovog se sjećam” da bi, kad smo ga napokon našli, sve stvari iznijeli iz auta i stali pred vrata, shvatili kako adresa ne odgovara onoj koju tražimo. Na recepciji sam pitao, na jednako Utrcavanje prvog danatečnom mađarskom kao i engleski kojim mi je uzvraćeno, za hostel koji zapravo tražimo i ono što mi je čovjek pokazao u zraku (jer toga na karti nije bilo) vjerojatno je najduža diagonala koja se u tom gradu može povući. Pokušali smo bez karte otići u tom pravcu, no srećom smo bili zaustavljeni jedanput slijepom ulicom, drugi put prugom, a treći put makadamskim putem. Nakon toga smo mudro otišli u Tesco kupiti plan grada. I onda smo ga našli i svi naši su već bili tamo. Naravno. Tipična mađrska večera je ovaj put izostala. Umjesto nje smo završili u neuglednom srpsko-mađarskom hotelčiću, nas 9 nagurani u nekakav izolirani separe, nadajući se barem dobroj klopi. Uzaludno. To što ljudima pojedem s tanjura što im ostane i nije tako rijetko, ali i s time smo nakon večere otišli u McDonalds. Nedjelja je donijela dosta duže staze i nedugo nakon starta mi je bilo jasno da to ne bude uživancija kao dan ranije. 127′ na 14.8km i zadovoljan time što sam preživio. Tokom zadnja 2km mi je koncentracija opasno počela lelujati i sve sam teže pratio kartu, a greške su samo odnosile minute. Ostali Prije starta u subotusmo na proglašenju jer je Frane u M21A pokupio medalju (pardon, butelju), a i Matjaž je u eliti bio treći, a onda požurili za Zagreb. Doma sam stigao izvaditi iz torbe jedne stvari, a vratiti druge i već sam bio na putu za Beč. Uvijek se trudim držati posao na strani i ne dopustiti mu da me određuje u danima koji prolaze, no nekad to ispadne nemoguće. Taj tjedan smo radili po 10 sati dnevno i u stanu navečer stigli samo skuhati večeru i pogledati neki film, a to, bez obzira koliko čovjek voli ono što radi (neću ni pomisliti kako je to kad je i sam posao opterećenje) nekome poput mene teško pada. Nešto se u meni umara preko mjere i otežava mi korake i misli. Kao da za sobom pokušavam vući cijeli svijet. U petak sam se vratio za Zagreb i dan kasnije otišao na KAJ trek želeći samo lagano otrčati kilometražu. Loš izbor. Par kilometara sam prohodao, a drugi dio se vukao da je to bilo strašno. I onda ne preostaje drugo no isključiti se od svega i naći se ponovno, podići se i uhvatiti izgubljeni korak. U nedjelju je već bilo lako trčati, pogotovo nakon kratke šetnje po zasnježenom vrhu Sljemena. I tu sad, na “sveopću radost dece s periferije” dolazimo do kašike i bagera. Naoko sasvim neravnopravne borbe. Jedno držimo u ruci, a drugim kopamo po planini mašte i želja. Nesrazmjer je ponekad bolno očit, ali ne marimo. Naši su dani istkani od bezbroj sitnica i teško je više znati kad smo to zaista “svoji”, a kad “otuđeni od sebe”. Robujemo navikama jednako kao što robujemo vlastitim željama. Srce me lako povuče na orijentacijsku stazu od 15km, ali tijelo se u tim koracima saplete i posrne. Kao i na KAJ treku nakon 2 tjedna u Beču. Kad sve prođe i kad na rame sleti ona beznačajna epoleta “generala nakon bitke” pitaš se da li si mogao i znao drugačije. Ili da li si uopće mogao željeti drugačije? Slučajno sam danas trčao na nasipu i, trčeći, zadubljeno gledao u oblake koji su se preko horizonta navlačili nad grad – neminovnost kiše lebdjela je u zraku, moji koraci su bili sve lakši, a misli sve dalje.  Sve do jedne jednostavne istine:  “Oblak ne zna zašto se kreće upravo tim smjerom i takvom brzinom. On osjeća poticaj…  to je mjesto kamo treba krenuti. Ali nebo zna razloge i uzroke za sve oblake. I ti ćeš ih saznati kada se izdigneš dovoljno visoko da vidiš iza horizonta.” (H.Hesse, “Sidartha”)

Plivanje u Beču

Posted by lino on ožujak 23, 2012
Razno, Trening / No Comments

Još jedan tjedan u Beču iza mene i ovaj put prvi plivački zaveslaji u gradu sa 30+ bazena.  Daleko od grada koji bi bio po mojoj mjeri, još od našeg prvog susreta prije 7 godina. Bilo bi lako pričati o svim gradovima koje sam sretao kroz godine i koracima koje sam u njima tražio, ali o tome nekom drugom prilikom. No ipak, grad su tek ljudi u njemu i izrazi lica prolaznika na njegovim ulicama odaju njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Beč u svakom pogledu, barem mome svijetu, ostavlja dojam stranca i možda njegova arhitektura ima dušu i neku čar, no sam grad… Ne znam. Čudno je to sa gradovima. I ljudima u gradovima. Da moram nekoga dovesti u taj grad i da me pita što je najljepše i najneobičnije što sam u njemu vidio, odgovor bi bio lak: Dabar. Jedan običan, simpatičan dabar kako sjedi na kamenu na obali jednog od gradskih kanala u rano jutro, prije prvih prolaznika i vjerojatno odmara nakon duge noći glodanja nekog obližnjeg stabla. Eto. Do sada sam samo trčao parkovima, ulicama, obližnjim šumama i duž otoka na Dunavu, no ovaj tjedan sam se odvažio i na posjet jednom od Bečkih kupališta. Bacivši oko na neke od Žoharovih analiza i uz par linkova koje mi je proslijedio, odabir je pao na Amalienbad koji je jako blizu jednog od dva mjesta gdje radim u Beču.  E sad,  kad bazen izgleda kao ovako na slici, a vi ulazite unutra na 1-om katu teško da bi ikome palo na pamet tražiti podrum i očekivati tamo još jedan bazen. Meni nije i to sam tek u Zagrebu shvatio. Tako da je cijeli doživljaj ta tri odlaska na kupalište ispao malo čudan i nedorečen. Zato i namjerno koristim riječ ‘kupalište’, a ne ‘plivalište’. Ulaznica je 3.9EUR što i nije tako strašno. Veliki bazen (na slici) je 33m x 12.5m od čega su s jedne strane široke stepenice za ulaz u bazen, a s druge (nasuprotne)  6x6m ograđeno za skokove u vodu. Jedna strana je na 1.2m dubine, a druga na 4m.  Sve u svemu, malo mjesto i uz nekolicinu ljudi u bazenu. No, kladim se da je u podrumu bilo sasvim drugačije. 🙂 Prvi dan sam nadobudno krenuo plivati i brojati krugove, no brzo sam izgubio pojam neprestano izbjegavajući ljude koji su plivali u svim zamislivim smjerovima i tehnikama. Kod okreta sam često hvatao i 20cm slobodnog zida samo da se nogama odrazim, a sam odraz je bio čista lutrija. Jednom sam se odrazio ravno u drugog plivača iako mi nije jasno kako je došao u moj trag. Srećom, tijelo mi je bilo još uvijek pod vodom, pa smo se nekako progurali svaki u svoju stranu. Nakon nekih 33′ borbe bilo je dosta plivanja za taj dan. Sutradan sam opet došao i ponovno nadobudno krenuo. Sad sam već znao što me čeka, pa je nekako sve lakše prolazilo. Ipak, negdje oko 30-tog bazena sam opet izgubio brojanje i nastavio plivati po vremenu. Taj put su neki čak i ronili poprijeko ispod nas. Treći put sam se već uhodao i lako sam izbrojao svojih 50 bazena. Inače, na bazenu je svaki put bilo još nekoliko plivača koji su plivali sa pauzama, pa uopće ni na tren nisam posumnjao da bi mogao postojati još jedan bazen. S druge strane, to će svakako opravdati sve one bakice koje su usporeno plutale baš na najnezgodnijim dijelovima bazena i s kojima bi sudar bio zaista katastrofalan. Žohar lijepo kaže: treba to shvatiti kao simulaciju starta na trci. 🙂 Neki kažu da im je dosadno plivati u bazenu – u jednom ovakvom im to svakako ne bi moglo biti. 🙂 Meni osobno, u bazenu je čak i bolje jer gotovo da prestanem razmišljati o ičemu, samo klizim kroz vodu i brojim krugove, bez stajanja ili kompliciranja.  Vjerojatno tome pomažu i okreti koji lijepo povežu sve te bazene. Kad sam ponovno počeo plivati 2008-e, koljeno me još neko vrijeme boljelo, pa sam tako umjesto okreta morao klasično stajati, uhvatiti se rukom i opet krenuti, a to je nekako narušavalo cijeli dojam.  Na moru, pak, treba baziti bijesne glisere, ograđena kupališta u moru, gledati stalno smjer (što i nije lako kad su i mali valovi) i tko zna što sve još. Sljedeći tjedan ću potražiti taj podrumski bazen i, nadam se, upotpuniti dojam bazena. Nisam puno očekivao od bazena, znajući da ne mogu biti baš ‘Utrine u 6 ujutro’, ali nije niti tako loše ispalo. Svakako je lijep osjećaj kad u 12h ili 13h imaš dva treninga iza sebe (trčanje i plivanje). A sada za Mađarsku i malo orijentacije po fenomenalnim terenima oko Abaligeta…