G-Oldies

Kao što rekoše, tata mata i mama Gelendera, mjesec i prst nas dijele od mrak kombinacije – kombinacije mraka, zime, jutra, večeri, šume, Sljemena, vrludanja i orijetiranja te dobrog raspoloženja…

Dok se spremam za Rab i zadnji treking trail ove godine, vadim iz roportarnice google arhive riportove Mrak kombinacije od prošle sezone – G(elender)-oldies:

Nekoliko dana prije Božića upoznajem Natašu Preis-Bedenik na šanku faksa (gdje druge upoznati triatlonku?). Kako nisam imala nikakav plan ni volju za slavit Novu godinu, a spomenuta me pozvala na zimski duatlon na Jarunu (isti taj zimski duatlon ove godine veselo pohodim) na starogodišnje jutro. Prihvaćam poziv i planiram u skladu s tim. Dan prije Stare godine zahuktava se propaganda Mrak lige od strane Vanje, meni su oči sve veće. Što od veselja, što od straha. Strah me jer ne znam stazu za JGL. Vanja i ja kujemo plan mog prvog “istraživanja” gipsa na starogodišnje rano jutro. Tko fućka Novu godinu!

Na tom starogodišnjem istraživanju doživljavamo prosvjetljenje, doslovno i preneseno! Prvi put se upoznajem s gospodinm JGLom (i s Rockyem, koji se iznebuha pojavio i nastavio prema Tustom…), osunčan od pola na dalje, dok Zagreb ostaje pod sivilom oblaka…

Tek sam zagrebla po površini mraka, tek se navlačim na orijetaciju, tek se odvažujem ići van staza…

Dakle, Mrak liga V riport
(pisano 18.1.2012.)

Prvo kolo Mrak lige je bilo zapravo prvo kolo Jutarnje gelender lige. I drugo kolo odmah isti dan, navečer.
Kako nisam znala kako točno izgleda Gipsova staza, po kojoj ide JGL, htjela sam ju testirati prije. Slučajno smo Kiri (frend s planinarenja) i ja bili nabasali na dio Gipsa nekoliko dana prije Stare godine, a na samu Staru godinu ujutro smo Vanja i ja išli napokon meni pokazati kaj je to taj slavni Gips. Htjela sam vidjeti tu stazu u polumraku, da znam kamo treba, ako se odlučim ipak ići na to prvo kolo. Kako je JGL u 5:30, a mi smo htjeli uloviti izlazak sunca (fotkanje i to ;), odlučili smo ipak za mrvu kasniji start, tj u 6:30. Ipak je sve malo kasnilo, te smo već kod stupova na Gipsovoj imali sunce, i ćao mraku. Prošli smo stazu, i sve ja kao pamtim i jasno mi je i super. Čak mi se čini da bih mogla to savladati u mraku, iako mi je jasno da ću bit spora.

Samo za taaaaaaaaaaaj osjećaaaaaaj... (klik na nju za cijelu)

Na Novu godinu oko 11am smo krenuli na istraživanju drugog kola Mrak lige (Vanja i Bruno, te ja), što bi značilo ove točke: Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus. Istraživanje je trajalo puna 3h. Staza je bila vrlo fora, jako mi je sjela varijanta početka i kraja na tunelu, a preko Bikčevićeve i Leusteka samo ovlaš pređeš. Divota, zaobiđeš sve piste, a opet si u samom središtu Medvednice. Orijentacijski staza nije bila zahtjevna (ne kao Berini mali noćni treninzi), pogotovo u našoj izvedbi, gdje smo se ipak dominantno držali staza, tek pokoje kraćenje puta ili prelaženje s jedne staze na drugu.

MK1.kolo/JGL izvještaj:

Dakle, start je u 5:30. Već oko 5:15 smo bili na parkingu. Tako rano, a već je bilo gro ljudi, došli smo na rekordno kolo, čak 72 ljudi. Atmosfera je ugodna, iako je parking pun. Početak staze s parkinga je takav da je tvori grlo, koje se, pod tom silom ljudi, lako začepi. A ima ljudi koji to trče, za razliku od mene koja to hoda, tako da sam se držala na kraju, prvo da ne budem u gužvi, a kasnije nisam imala izbora. Bilo je vanredno toplo, dovoljno je bilo malo slojeva, točnije: deblje tajice i 2 sloja zimskih dresova gore. Vrijeme si svatko sam mjeri, i sva sreća da imam štopericu na mobitelu, napokon sam ju koristila za nešto dobro. Uglavnom, ljude sam vidjela do dijela gipsa gdje počinju stupovi, tamo su me prestigle i zadnje dvije žene (koje su mogle i brbljati cijelo vrijeme). Tu negdje sam ostala bez daha kao nikad, prokuhala sam, te me zašorala opaka glavobolja. Odredit si ritam očito ne znam. Uskoro više nisam vidjela nikog, ostala sam sama u šumi. Nije mi baš bilo svejedno, a nije mi u tom trenu bilo ni posebno zabavno. Uskoro nakon toga, na skretanju s makadama prema Tustom vrhu, a prije izvora Snopljak treba skrenuti negdje desno gore. I mislila sam da sam skrenula tamo, ali nisam. I to sam još 2x fulala. Odjednom mi je staza nestala u šumi, ostala sam na nekom grebenu, gdje je fino puhalo, a još me ulovila i solidna potreba za WCom. Sreća moja, pa sam radosti nuždiranja u šumi krstila još na zadnji rođendan, te sam sad, nakon odrađenog isto tako solidnog broja noćnih treninga, zaključila da ja ipak znam gdje sam, da je vrijeme da izbacim iz sebe to što moram, te da nastavim dalje tražiti nešto poznato, bez vraćanja na makadam. Uglavnom, našla sam si najstrmiji dio terena, i zaključila da s tim ne mogu pogriješiti, jer ću tako najbrže doći do nečeg poznatog. Poslala sms-ove o području izgubljenosti Mateji i Vanji, čisto da znaju gdje tražiti drhtavu curicu. I zapravo nisam dugo lutala, za manje od 5min sam već izbila na cestu (kod stajališta 33), i nakon malo cupkanja gore-dolje, te 3-4minutnog hoda ipak nailazim na nešto poznato – na 57icu. Tamo nastavljam dalje. Tu negdje saznajem da je Mateja već na vrhu i slavi svoju konkurentnost, a o Vanji da ne pričamo. Uskoro počinjem susretati ljude koji se već vraćaju. Neki su me pitali kaj sam kasnila na start. Right. Nisam, spora sam, ubija me glavobolja, samo 2x sam se izgubila, tek sam se našla, i idem to proći do kraja. Sljeme me časti prekrasnim izlaskom sunca, guštam u pogledu gdje god šuma dopušta. Ostatak staze je prošao super po pitanju orijentacije, uskoro srećem M i V, te me oni velikodušno prate do gelendera. Upri, Mony! :) Dolazim zadnja, već je otišla i ekipa koja zapisuje vrijeme, javio im je Vanja kasnije sms-om. Vanja mi čestita na prvoj JGL. Ne znam bih li trebala biti ponosna, jedva sam stigla gore. Ali sretna sam. Pucaju me endorfini. Na vrhu puše, oblačimo na sebe sve kaj imamo. Vanja se odlučio sjuriti dolje, a ja se odlučujem štedit za navečer, te se Mate i ja vraćamo busom i tramvajem do auta. Iz busa i dalje guštamo u pogledu na izlazak sunca. Tamo, na parkingu, srećemo opet ekipu koja zapisuje vrijeme i Vanju. Sretni pozdravljamo i idemo na spavanac doma. p.s. oborila sam svoj rekord na sljeme te izgubila okladu! (kladila sam se da će mi trebati više od sat i pol do gelendera po gipsu).
Mk2.kolo (Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus) :
Okupljanje već u 5:40 pod tunelom. Odjeća istog tipa kao i jutros. Marko, Mateja i ja pijemo kavu, dodatno razgledavamo kartu, a Marko pokazuje svoju superkul čeonu. Prijavljujemo se (ja nadobuno za sva kola Mrak lige). Start je s polovine tunela. Na startu svi kreću u juriš, čak i Marko i ja malo trčkaramo. Na usponima se štedimo. Stazu sam, neočekivano, uspjela savršeno popamtit, već godinama nisam nešto tako točno zapamtila. Iako sam stazu istraživala na potpunom svjetlu, sjećala sam se apsolutno svega, kartu nismo ni vadili, kompas nam nije trebao. Markova genijalna čeona se pokazala kao odlična i hiperkorisna stvar, jer smo sve zaustavne točke ili točke koje sam si markirala kao nešto gdje ne smijemo skrenuti – našli od prve, bez lutanja. Kako smo se dominantno držali staza, a dobar dio nije ni orijentacijski ni visinski zahtjevan, mogli smo dobar dio ili brzo hodati ili trčati. Za mene je to novost, jer mi je trčanje inače vrlo dosadno i naporno, te ga ne prakticiram. Uspone, jasno, hodamo. 2h je proletilo, u trenu. Mrak je zakon. Pogotovo u dvoje. A još je i toplo. Ima tek blata. Stižemo u krcat Pet plus. Mateja nosi radler. Druženje s ekipom super sjeda. Atmosfera je vesela. Svi su blatni i mokri. Woohoo! Prvi dan uspješan! Sretna sam.

Topla voda

Od zadnjeg posta… ima dosta. I vremena i treninga i trka i druženja… Dva simpatična  duatlona, nekoliko gelenderskih klizanja (uz Korinine kolače), pokušaj Jazzove lige Dotka s Mirelom, jedna pustolovno-orijentacijska Venecija (aqua alta), pokoji noćni trening (divni Halloweenski s Jazzom i prekratki Čučerski s Merlinom)…

Ovaj NMT mi je zapeo za oko. Ili mi je samo zapeo. Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala tako izgubljeno. Do prve KT, s Karmen i Maglićem (hence the name), je išlo divno i bez dileme. Za kaos oko KT2 svi znaju. Svi smo plazili po krivoj stijeni (preranoj, i očito neucrtanoj). Dok smo mi tako kaotično tražili KT2, nismo ni primijetili da se među nas uvukla magla. Grupni pronalazak pratio je i KT3 (kućerak). Kao što netko već reče, KT4 je došla prebrzo i prelagano. Nice, makar krivo postavljena (vrh?).  Nizbrdno trčakanje do KT5 (čeke), dok se dobar dio ekipe već penje natrag. KT6 (nosić) je već zadala proleme, lunjali smo, išli u skroz krivim smjerovima. Vanja, koji se penje u suprotnom smjeru, daje dobar tip za KT6, a na putu prema njoj srećemo Lovreca, Severa, Benovića, te opet grupni pronalazak stupa na snagu. Samostalne orijentacije do sad – u tragovima. Izgubljenosti – podosta. Tu negdje je magla opako zarobila Sljeme, čeona ne odaje puno. Nosila bih ju u ruci da mi ista ne treba često za lovit drveće. S Maglom je nestao Maglić (nomen…), nadala sam se da se priključio nekom. Sever, Benović, Karmen i ja s Chappyem na  čelu trkom dolazimo do KT7. Beny nam skida naljepnice uz komentar da je on svoju kartu izgubio davno. 😀 Muškadija je jačim tempom odjurila natrag, Karmen i ja polakše… Magla nas guta, nismo sigurne gdje smo. U toj magli, s kartom u koju nemamo povjerenja, bez ikog u blizini… donosimo neke dvojbene odluke. Tad su se činile smislene. I u tim uvjetima bih ih opet donijela. Tipa – popet se na markiranu stazu sa Strmopeći. Pogled na kartu, ustanovljavanje gdje su KT8 i 9 izazove sjećanje s 2 kola MK. Na drugo i ono s desantom na Runolist po finom grebenu s lijepim pogledima. Uvjerena sam da znam kud trebamo ići.

Zeznuta je ta stvar sa sjećanjima. Svi se mi često oslanjamo na njih, i često nam pomognu. Npr naći Osrenku na MedoTreku išlo je napamet, zbog isto tako jednog kola MK. Ovaj put me sjećanje zeznulo. Imam sjećanje na drugo kolo MK, gdje nakon Kamenjaka, markiranom 20icom pretrčavam preko Bikčevićeve tik ispod Njivica i nastavljam dalje po makdamu do stare pile. Neki makadam nalik tome smo Karmen i ja nabole i ovaj put. I nakon toga nam se gubi svaki trag. Lunjanje po širokom makadamu se, bez da smo se okrenuli, pretvorilo u veranje po nekom kamenju i manjim stijenama na velikoj strmini. Nije više bilo zabavno. Magla, strmo, stijenje, dezorijentiranost… Karmen je komentirala da se čovjek u takvim uvjetima brzo počne veseliti malim stvarima… kao što je nagib terena. Relativno brzo smo zaključile da ovo nema smisla i da je vrijeme da se okrenemo prema pivi. Ali trebalo se i vratiti. Magla je bila gusta skoro kao mlijeko, ali mi želimo pivo. Napad na bikču je ispao kao napad na 19icu, pa tek onda bikča. Veselile smo se svakoj markaciji, a putem se ispričavam Karmen na svojoj orijentaciji. Njoj je to bio prvi NMT  (čestitam, Karmen!). Uspon je trajao cijelu vječnost, u toj magli nije lako prepoznati niti pistu od staze kao što je bikča. Znala sam da neću moći vraćati se tuda još jednom tu večer,  nije mi se gledala ta staza. Već tad sam se nadala busu. :)

U dom dolazimo zadnje. Vanja čeka sa štrudlom i pivom. Maglića nije progutala magla. Tako mi je drago što vidim ljude.  Ne stižem zamijeniti mokru za suhu odjeću. Jurimo na bus. Yay!

Nemam pojma jesam li što naučila iz ovog treninga. Osim da treba ranije krenuti na štrudle i pivo. Orijetirala sam se slabo. Magla mi je izmoždila snagu za koncentraciju. KT sam više nabadala grupno nego samostalno. Nisam očekivala da će nam trebati toliko vremena. Ili barem ne toliko vremena za toliko KT. Nisam se baš nešto isprsila obilježavanjem prve godine orijentacije (ovaj mjesec). Ali, kako kaže mudra Karmen, to je stvar uloženog vremena i dobivenog rezultata – nekad se dogodi loša procjena. Ili kako Vanja kaže – treba staža i u kvalitetnom gubljenju.

Topla voda, ponovo otkrivam da je i to način učenja. Krive procjene i staž i u gubljenju. Premda ne ugodan. I to spada u pomicanje granica comfort zone. Kažu – to expand you comfort zone, get comfortable with being uncomfortable.

Doma sam otkrila još jednu toplu vodu – vrući tuš nakon nekoliko sati sljemenarenja. Nije ni komforna zona uvijek loša stvar! Woohoo!

p.s. mini karta.