Od zadnjeg posta… ima dosta. I vremena i treninga i trka i druženja… Dva simpatična  duatlona, nekoliko gelenderskih klizanja (uz Korinine kolače), pokušaj Jazzove lige Dotka s Mirelom, jedna pustolovno-orijentacijska Venecija (aqua alta), pokoji noćni trening (divni Halloweenski s Jazzom i prekratki Čučerski s Merlinom)…

Ovaj NMT mi je zapeo za oko. Ili mi je samo zapeo. Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala tako izgubljeno. Do prve KT, s Karmen i Maglićem (hence the name), je išlo divno i bez dileme. Za kaos oko KT2 svi znaju. Svi smo plazili po krivoj stijeni (preranoj, i očito neucrtanoj). Dok smo mi tako kaotično tražili KT2, nismo ni primijetili da se među nas uvukla magla. Grupni pronalazak pratio je i KT3 (kućerak). Kao što netko već reče, KT4 je došla prebrzo i prelagano. Nice, makar krivo postavljena (vrh?).  Nizbrdno trčakanje do KT5 (čeke), dok se dobar dio ekipe već penje natrag. KT6 (nosić) je već zadala proleme, lunjali smo, išli u skroz krivim smjerovima. Vanja, koji se penje u suprotnom smjeru, daje dobar tip za KT6, a na putu prema njoj srećemo Lovreca, Severa, Benovića, te opet grupni pronalazak stupa na snagu. Samostalne orijentacije do sad – u tragovima. Izgubljenosti – podosta. Tu negdje je magla opako zarobila Sljeme, čeona ne odaje puno. Nosila bih ju u ruci da mi ista ne treba često za lovit drveće. S Maglom je nestao Maglić (nomen…), nadala sam se da se priključio nekom. Sever, Benović, Karmen i ja s Chappyem na  čelu trkom dolazimo do KT7. Beny nam skida naljepnice uz komentar da je on svoju kartu izgubio davno. 😀 Muškadija je jačim tempom odjurila natrag, Karmen i ja polakše… Magla nas guta, nismo sigurne gdje smo. U toj magli, s kartom u koju nemamo povjerenja, bez ikog u blizini… donosimo neke dvojbene odluke. Tad su se činile smislene. I u tim uvjetima bih ih opet donijela. Tipa – popet se na markiranu stazu sa Strmopeći. Pogled na kartu, ustanovljavanje gdje su KT8 i 9 izazove sjećanje s 2 kola MK. Na drugo i ono s desantom na Runolist po finom grebenu s lijepim pogledima. Uvjerena sam da znam kud trebamo ići.

Zeznuta je ta stvar sa sjećanjima. Svi se mi često oslanjamo na njih, i često nam pomognu. Npr naći Osrenku na MedoTreku išlo je napamet, zbog isto tako jednog kola MK. Ovaj put me sjećanje zeznulo. Imam sjećanje na drugo kolo MK, gdje nakon Kamenjaka, markiranom 20icom pretrčavam preko Bikčevićeve tik ispod Njivica i nastavljam dalje po makdamu do stare pile. Neki makadam nalik tome smo Karmen i ja nabole i ovaj put. I nakon toga nam se gubi svaki trag. Lunjanje po širokom makadamu se, bez da smo se okrenuli, pretvorilo u veranje po nekom kamenju i manjim stijenama na velikoj strmini. Nije više bilo zabavno. Magla, strmo, stijenje, dezorijentiranost… Karmen je komentirala da se čovjek u takvim uvjetima brzo počne veseliti malim stvarima… kao što je nagib terena. Relativno brzo smo zaključile da ovo nema smisla i da je vrijeme da se okrenemo prema pivi. Ali trebalo se i vratiti. Magla je bila gusta skoro kao mlijeko, ali mi želimo pivo. Napad na bikču je ispao kao napad na 19icu, pa tek onda bikča. Veselile smo se svakoj markaciji, a putem se ispričavam Karmen na svojoj orijentaciji. Njoj je to bio prvi NMT  (čestitam, Karmen!). Uspon je trajao cijelu vječnost, u toj magli nije lako prepoznati niti pistu od staze kao što je bikča. Znala sam da neću moći vraćati se tuda još jednom tu večer,  nije mi se gledala ta staza. Već tad sam se nadala busu. 🙂

U dom dolazimo zadnje. Vanja čeka sa štrudlom i pivom. Maglića nije progutala magla. Tako mi je drago što vidim ljude.  Ne stižem zamijeniti mokru za suhu odjeću. Jurimo na bus. Yay!

Nemam pojma jesam li što naučila iz ovog treninga. Osim da treba ranije krenuti na štrudle i pivo. Orijetirala sam se slabo. Magla mi je izmoždila snagu za koncentraciju. KT sam više nabadala grupno nego samostalno. Nisam očekivala da će nam trebati toliko vremena. Ili barem ne toliko vremena za toliko KT. Nisam se baš nešto isprsila obilježavanjem prve godine orijentacije (ovaj mjesec). Ali, kako kaže mudra Karmen, to je stvar uloženog vremena i dobivenog rezultata – nekad se dogodi loša procjena. Ili kako Vanja kaže – treba staža i u kvalitetnom gubljenju.

Topla voda, ponovo otkrivam da je i to način učenja. Krive procjene i staž i u gubljenju. Premda ne ugodan. I to spada u pomicanje granica comfort zone. Kažu – to expand you comfort zone, get comfortable with being uncomfortable.

Doma sam otkrila još jednu toplu vodu – vrući tuš nakon nekoliko sati sljemenarenja. Nije ni komforna zona uvijek loša stvar! Woohoo!

p.s. mini karta.