G-Oldies

Kao što rekoše, tata mata i mama Gelendera, mjesec i prst nas dijele od mrak kombinacije – kombinacije mraka, zime, jutra, večeri, šume, Sljemena, vrludanja i orijetiranja te dobrog raspoloženja…

Dok se spremam za Rab i zadnji treking trail ove godine, vadim iz roportarnice google arhive riportove Mrak kombinacije od prošle sezone – G(elender)-oldies:

Nekoliko dana prije Božića upoznajem Natašu Preis-Bedenik na šanku faksa (gdje druge upoznati triatlonku?). Kako nisam imala nikakav plan ni volju za slavit Novu godinu, a spomenuta me pozvala na zimski duatlon na Jarunu (isti taj zimski duatlon ove godine veselo pohodim) na starogodišnje jutro. Prihvaćam poziv i planiram u skladu s tim. Dan prije Stare godine zahuktava se propaganda Mrak lige od strane Vanje, meni su oči sve veće. Što od veselja, što od straha. Strah me jer ne znam stazu za JGL. Vanja i ja kujemo plan mog prvog “istraživanja” gipsa na starogodišnje rano jutro. Tko fućka Novu godinu!

Na tom starogodišnjem istraživanju doživljavamo prosvjetljenje, doslovno i preneseno! Prvi put se upoznajem s gospodinm JGLom (i s Rockyem, koji se iznebuha pojavio i nastavio prema Tustom…), osunčan od pola na dalje, dok Zagreb ostaje pod sivilom oblaka…

Tek sam zagrebla po površini mraka, tek se navlačim na orijetaciju, tek se odvažujem ići van staza…

Dakle, Mrak liga V riport
(pisano 18.1.2012.)

Prvo kolo Mrak lige je bilo zapravo prvo kolo Jutarnje gelender lige. I drugo kolo odmah isti dan, navečer.
Kako nisam znala kako točno izgleda Gipsova staza, po kojoj ide JGL, htjela sam ju testirati prije. Slučajno smo Kiri (frend s planinarenja) i ja bili nabasali na dio Gipsa nekoliko dana prije Stare godine, a na samu Staru godinu ujutro smo Vanja i ja išli napokon meni pokazati kaj je to taj slavni Gips. Htjela sam vidjeti tu stazu u polumraku, da znam kamo treba, ako se odlučim ipak ići na to prvo kolo. Kako je JGL u 5:30, a mi smo htjeli uloviti izlazak sunca (fotkanje i to ;), odlučili smo ipak za mrvu kasniji start, tj u 6:30. Ipak je sve malo kasnilo, te smo već kod stupova na Gipsovoj imali sunce, i ćao mraku. Prošli smo stazu, i sve ja kao pamtim i jasno mi je i super. Čak mi se čini da bih mogla to savladati u mraku, iako mi je jasno da ću bit spora.

Samo za taaaaaaaaaaaj osjećaaaaaaj... (klik na nju za cijelu)

Na Novu godinu oko 11am smo krenuli na istraživanju drugog kola Mrak lige (Vanja i Bruno, te ja), što bi značilo ove točke: Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus. Istraživanje je trajalo puna 3h. Staza je bila vrlo fora, jako mi je sjela varijanta početka i kraja na tunelu, a preko Bikčevićeve i Leusteka samo ovlaš pređeš. Divota, zaobiđeš sve piste, a opet si u samom središtu Medvednice. Orijentacijski staza nije bila zahtjevna (ne kao Berini mali noćni treninzi), pogotovo u našoj izvedbi, gdje smo se ipak dominantno držali staza, tek pokoje kraćenje puta ili prelaženje s jedne staze na drugu.

MK1.kolo/JGL izvještaj:

Dakle, start je u 5:30. Već oko 5:15 smo bili na parkingu. Tako rano, a već je bilo gro ljudi, došli smo na rekordno kolo, čak 72 ljudi. Atmosfera je ugodna, iako je parking pun. Početak staze s parkinga je takav da je tvori grlo, koje se, pod tom silom ljudi, lako začepi. A ima ljudi koji to trče, za razliku od mene koja to hoda, tako da sam se držala na kraju, prvo da ne budem u gužvi, a kasnije nisam imala izbora. Bilo je vanredno toplo, dovoljno je bilo malo slojeva, točnije: deblje tajice i 2 sloja zimskih dresova gore. Vrijeme si svatko sam mjeri, i sva sreća da imam štopericu na mobitelu, napokon sam ju koristila za nešto dobro. Uglavnom, ljude sam vidjela do dijela gipsa gdje počinju stupovi, tamo su me prestigle i zadnje dvije žene (koje su mogle i brbljati cijelo vrijeme). Tu negdje sam ostala bez daha kao nikad, prokuhala sam, te me zašorala opaka glavobolja. Odredit si ritam očito ne znam. Uskoro više nisam vidjela nikog, ostala sam sama u šumi. Nije mi baš bilo svejedno, a nije mi u tom trenu bilo ni posebno zabavno. Uskoro nakon toga, na skretanju s makadama prema Tustom vrhu, a prije izvora Snopljak treba skrenuti negdje desno gore. I mislila sam da sam skrenula tamo, ali nisam. I to sam još 2x fulala. Odjednom mi je staza nestala u šumi, ostala sam na nekom grebenu, gdje je fino puhalo, a još me ulovila i solidna potreba za WCom. Sreća moja, pa sam radosti nuždiranja u šumi krstila još na zadnji rođendan, te sam sad, nakon odrađenog isto tako solidnog broja noćnih treninga, zaključila da ja ipak znam gdje sam, da je vrijeme da izbacim iz sebe to što moram, te da nastavim dalje tražiti nešto poznato, bez vraćanja na makadam. Uglavnom, našla sam si najstrmiji dio terena, i zaključila da s tim ne mogu pogriješiti, jer ću tako najbrže doći do nečeg poznatog. Poslala sms-ove o području izgubljenosti Mateji i Vanji, čisto da znaju gdje tražiti drhtavu curicu. I zapravo nisam dugo lutala, za manje od 5min sam već izbila na cestu (kod stajališta 33), i nakon malo cupkanja gore-dolje, te 3-4minutnog hoda ipak nailazim na nešto poznato – na 57icu. Tamo nastavljam dalje. Tu negdje saznajem da je Mateja već na vrhu i slavi svoju konkurentnost, a o Vanji da ne pričamo. Uskoro počinjem susretati ljude koji se već vraćaju. Neki su me pitali kaj sam kasnila na start. Right. Nisam, spora sam, ubija me glavobolja, samo 2x sam se izgubila, tek sam se našla, i idem to proći do kraja. Sljeme me časti prekrasnim izlaskom sunca, guštam u pogledu gdje god šuma dopušta. Ostatak staze je prošao super po pitanju orijentacije, uskoro srećem M i V, te me oni velikodušno prate do gelendera. Upri, Mony! :) Dolazim zadnja, već je otišla i ekipa koja zapisuje vrijeme, javio im je Vanja kasnije sms-om. Vanja mi čestita na prvoj JGL. Ne znam bih li trebala biti ponosna, jedva sam stigla gore. Ali sretna sam. Pucaju me endorfini. Na vrhu puše, oblačimo na sebe sve kaj imamo. Vanja se odlučio sjuriti dolje, a ja se odlučujem štedit za navečer, te se Mate i ja vraćamo busom i tramvajem do auta. Iz busa i dalje guštamo u pogledu na izlazak sunca. Tamo, na parkingu, srećemo opet ekipu koja zapisuje vrijeme i Vanju. Sretni pozdravljamo i idemo na spavanac doma. p.s. oborila sam svoj rekord na sljeme te izgubila okladu! (kladila sam se da će mi trebati više od sat i pol do gelendera po gipsu).
Mk2.kolo (Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus) :
Okupljanje već u 5:40 pod tunelom. Odjeća istog tipa kao i jutros. Marko, Mateja i ja pijemo kavu, dodatno razgledavamo kartu, a Marko pokazuje svoju superkul čeonu. Prijavljujemo se (ja nadobuno za sva kola Mrak lige). Start je s polovine tunela. Na startu svi kreću u juriš, čak i Marko i ja malo trčkaramo. Na usponima se štedimo. Stazu sam, neočekivano, uspjela savršeno popamtit, već godinama nisam nešto tako točno zapamtila. Iako sam stazu istraživala na potpunom svjetlu, sjećala sam se apsolutno svega, kartu nismo ni vadili, kompas nam nije trebao. Markova genijalna čeona se pokazala kao odlična i hiperkorisna stvar, jer smo sve zaustavne točke ili točke koje sam si markirala kao nešto gdje ne smijemo skrenuti – našli od prve, bez lutanja. Kako smo se dominantno držali staza, a dobar dio nije ni orijentacijski ni visinski zahtjevan, mogli smo dobar dio ili brzo hodati ili trčati. Za mene je to novost, jer mi je trčanje inače vrlo dosadno i naporno, te ga ne prakticiram. Uspone, jasno, hodamo. 2h je proletilo, u trenu. Mrak je zakon. Pogotovo u dvoje. A još je i toplo. Ima tek blata. Stižemo u krcat Pet plus. Mateja nosi radler. Druženje s ekipom super sjeda. Atmosfera je vesela. Svi su blatni i mokri. Woohoo! Prvi dan uspješan! Sretna sam.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *