Amateri nas prestižu

Mrak liga V riport (pisano 18.1.2012.)
(idemo dalje s izvještajima s istraživanja i samih kola ovogodišnje Mrak lige)

08.01.2012. Istraživanje za MK 3.kolo – (Mikulići (Talani) – Zavurt (515m) – Nogošin br. (575m) – Osrenka (775m) – (Grafičar):
Ova staza mi se u startu malo manje sviđa, jer nije kružna. Noć prije istraživanja bacila sam oko na kartu, i pokušala si zamisliti teren, prema izohipsama, čisto da si vizualiziram što me čeka, što mogu pogledati mogu li kratiti, što se isplati ići po markiranim stazama, a gdje provjeriti prohodnost. Sutradan Ana Bavčević, Bero (Vođa), Vanja, Marko Čavlina, Mateja i ja krećemo iz Mikulića. Već na samom startu odustajemo od varijante koju smo planirali testirati, jer u stvarnosti izgleda puno gluplje (prvo puno spuštanja, pa onda penjanje). Očito vizualiziram uludo. Uglavnom, nailazimo na puno odudaranja od karte koju mi imamo, fali preciznost nekih križanja, negdje fali gomila izohipsi (mi mislili da je ravno, a kad ono strmo skoro kao zid (ispod Osrenke)), neke stvari smo naknadno ustanovili da su pametnije u izvedbi koju nismo prvotno prošli (nego na spustu). Drago mi je da je na ovom istraživanju bio i Marko (ovaj put u gojazma, dobre su za istraživanje, za samo kolo je bolje ići u tenisicama). Jedva čekam srijedu. Držim fige za vrijeme, prognoza kaže suho, pad temperature s max 4°C na 1°C tijekom večeri, samo što bi u utorak moglo napadati snijega, što se posebno odnosi na Sljeme.
MK 3.kolo 11.1.2012. 18:30 (Mikulići (Talane) – Zavurt (515m) – Nogošin br. (575m) – Osrenka (775m) – (Grafičar) :

Marko Čavlina mi je bio najavio moguć nedolazak na ovo kolo, neka zdravstvena isprika. Već sam bila zvala neke cure (Anu Bav, a Jelka Gracin se sama ponudila, te ipak odustala, isto zbog zdravlja), jer sam se ipak bojala prolazit to sve sama. Zaista budem među zadnjima, a ne da mi se ni čekati u mraku u nadi da će netko naić. Ipak, Feniks Čavlina potvrđuje dolazak te sam spremna za start. Vrijeme je super, nema padalina, čak je topljikavo. Nezaobilazno lagano nestpljenje i uzbuđenje na startu, premda vjerojatno ne kao onim jakima, jer oni zaista startaju kao gonjeni. Marko i ja čekamo da se gonjeni odgone, i onda fino svojim tempom krećemo kroz onaj kanjončić s Talana prema Zavurtu. Uspon na Zavurt je fin komad uspona, izdasima sam sigurno tamo ostavila komadić duše (ipak neusporedivo s usponom i spustom!!! na Brestovac-Cer). No lako za pomaknjanje duše, to se barem lako prikrije, problem je bio što sam tamo ostavila i agilnost lijeve ahilove tetive. Vjerojatno sam ju na toj strmini negdje preistegnula, i tu napravila povredu. Da sad ne kukam o ozljedi… Dakle, Zavurt nemreš fulat, ako nije vrlo strmo i vrlo teško, ideš krivo. 😀 Spust sa Zavurta je dijelom strmopizd i lovim neka drveća da smanjim let. :) Uz nekoliko sekundi gubljenja, nalazimo našu stazu broj 9 i krećemo prtiti po njoj. Tu negdje su se počele događati neke čudne varijante s prestizanjima ljudi (pojavljivali su se i nestajali na čudnim mjestima, nije bitno, ali je bilo zgodno za zbuniti se). Devetka mi je bila strma, ili sam ja pičila te ostajala bez daha češće, ne znam. Samo znam da nikako doći do onog odvaljenog drveta i čeke s lijeve strane, gdje se trebamo odvojit sa staze i lovit makadam za Nogošin. Tu srećem Bojana BŠ koji ide gore s nekom djevojkom (i komentira joj: “evo i po ljudima znaš da si vjerojatno na dobrom putu“) i dobacuje mi “ajme, i amateri nas prestižu“. Marko i ja komentiramo lokvetine vode na makadamu koje su nam služile kao potvrda da super pamtimo komade puta s istraživanja, hehe (“aha, tu je ono jezero na stazi“). Do Nogošinog ide relativno lako, držiš se makadama dok ne dođeš do šljunčanog makadama. Čak smo na mahove i trčali, jer je bilo ravnjikavo. Na usponima se uvijek štedimo. Nakon cvikanja na Nogošinom i jurnjave natrag, susrećemo negdje 5-6 ljudi koji taman dolaze na cvikanje, fino u svjetlosnoj zmijici složeni. Marko mi posvjetljava to račvanje puta i bez problema nalazimo strminu po kojoj ćemo morati prtiti skoro do Risnjaka. Uzimam gomilu pauza, goleme udahe svako malo, teško je, bojim se da ću fulati skretanje i zato se cijelo vrijeme držim desne strane… Sreća moja da sam si koji dan prije označila put stavljanjem jednog romboidnog kamena na panj, to mi je bila markacija da sam dobro skrenula, by all means. Prelazimo preko makadama za Risnjak, i pičimo po izohipsi, da skratimo. Lijepo je na ovom dijelu, prozračna trčljiva šuma, iako nismo trčali, jer sam još lovila zrak. Onih 5-6 ljudi, uključujući i Bojana su sad svi s nama (jer sam stajala milijun puta na usponu). Dolaskom na makadam prema Grajfovoj kopanji krećemo trčati jer je fino široko i spuštajuće, ali jok, ne ide mi. Jednu tenisicu trebam stegnuti, a druga noga me pri odskoku zeza jer mi ahilova tetiva ne radi. Dok sam ja stezala tenisicu onih 5-6 ljudi su otišli svi naprijed. Šetamo uz pokoji trk do zavoja s potokom prema Grajfovoj, iako je spust. Od potoka je fini blagi uspon s podosta ravnih dionica. Brojim potoke, nakon tog, trebalo bih ih biti 3 do nadstrešnice Grajfova k. Valjda sam jedan fulala, ili sam ga preletila, ili što, ali brzo smo došli, puno prije no što sam očekivala. Valjda zato što se dalo fino trčakarati. Tijekom uspona na Osrenku mene je počeo pucati adrenalin, a Marko je prijavljivao manje poteškoće s kretanjem uzbrdo. Nekoliko puta sam mislila da smo već stigli na Osrenku, ali do vrha se dolazi u etapama (opet, ni blizu onih etapa na Brestovcu-Ceru). Marko pali svoju svemoćnu rasvjetu, pregledavamo teren, s idejom da možda KT nije uz put. Bila je uz put, ali ipak mrvu dalje. Sreća da su tako narančaste. Nakon Osrenke nas čeka još malo laganini spusta, pa onda zadnja kratka strmina do Grafičara. Cijelo vrijeme put prolazimo bez greške i nedoumica. Do tog odvajanja za Grafičar. Tamo smo neko vrijeme išli po nekim kupinama i pokušavamo skužit gdje je staza. Neki ljudi su iza nas, neam pojma kako, jer su nas vi prestigli dok sam vezala tenisicu. Marko upali svoje moćno svjetlo i krene skenirati na lijevo u potrazi za markacijom. Ugledamo je, nismo puno fulali, krećemo prtiti zadnji zadnji uspon do livadice pred Grafičarem. Negdje na toj livadici stiže neka cura te mi govori da požurim da me ne finišira. Glupo mi je ostavljati Marka iza sebe, glupo mi je sad tu nešto paliti neki mlazni pogon na samom kraju, samo želim doći među ljude, napit se vode i družiti se. Ali dobro, kao svi malo potrčimo, upadam i pokušavam to potrčavanje pred Markom nadoknaditi to što sam nam barem upisala isto vrijeme. 5 sekundi sim tam – neće nitko umrijeti od tog, a meni znači da ga nisam ostavila. Mateja i Vanja su na cilju već preko pol sata, kao, uostalom, i svi ostali, minus nekih 4-5 ljudi koji su stigli nakon nas… Radler je nestao za čas. Druženje na cilju je sjelo još bolje nego radler.

Marko Fenix Čavlina & Mini Mony

Izgubila sam okladu jer nam je trebalo 1,5h, a ne 2h, koliko sam prognozirala (jer nam je za istraživanje trebalo barem 2:45, a ovaj put nema spusta kao na prvom kolu). Tetiva zeza, a dodatno sam ju opteretila na spustu, vani se sve ohladilo, ali i ja sam. Spust po tako hladnim uvjetima nije gušt za tijelo, ali kolektivni spust je bio super. Šutke smo slušali nekog tipa iza nas kako objašnjava frendu kako glumata doma da nešto radi pod nazivom da “mijenja instalacije” jer je to odlična stvar za reći, nitko se u to ne kuži, dovoljno je da pobacaš žice po podu, djeluje kao da radiš nešto bitno, a ne moraš ništ napravit. Još kaže kako je bio rekao da mu fale neki dijelovi, a da su najbolji dijelovi za instalacije u Iglu športu, te da mora skoknuti tamo po to. Uživamo u pogledu, smijemo se, i veselimo krevetu. Moja tetiva divlja. Mučila me još nekoliko dana. Istezanje FTW.

2 thoughts on “Amateri nas prestižu

  1. p.s. Za ovu sezonu se pravila igre mijenjaju – sad smo već vel’ki, pa nije strašno ak me gurneš nogom sa staze jer ti smetam dok jezdiš prema cilju. 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *