Wildest moments

Sablja je ove godine bio nabrijan na Blatersu još od ljeta, dok je Mrak liga nekako ostala po strani. Iako je Blatersa jednu noć, a Mrak liga traje trećinu zime. Najava je došla gotovo u zadnji tren.
Baš mi je sjelo prisjećati se svojih dnevnika s prve Mrak lige, na što je Batica malo pizdio. Otkrivanje kako izgleda istraživanje terena, uzbuđenje mraka i trke pod smrznutim zvijezdama ili stazama, b-vitaminsko raspravljanje o varijantama…

Ove godine je uzbuđenje izostalo, a na istraživanje smo jedva stigli (ugurala sam ga nakon duatlona i o-treninga, a prije Nove godine). Srećom, baš to istraživanje je bilo tim kasnijim terminom – baš pogođeno. Čari zalaska sunca na Ceru uvijek nahrane. Staza je bila lijepa i teška, no i jaaako duga. Sama trka mi nije uopće sjela. Mislim da je dužina presudila. I to još tako duga staza nakon JGLa. Sasvim mi je jasno da na Mrak ligi ima hrpa ljudi kojima je i to kolo bilo taman ili čak kratko. Neki, kao hiperultraš Batica, navijaju da ostaje takva klaonica i dalje. Možda sam ja krivo shvatila smisao te lige – tj. kako prebroditi zimu i kratke dane, kako prebroditi do vikenda, kako se ipak družiti s ljudima u prirodi, kako se družiti s ljudima nakon trke negdje van grada….
Kad su kola tako duga i relativno teška (najveći nagib je bio … oko 38%?), separacija između prve ekipe i zadnje je golema. Čini se da ove godine neću moći dobiti od ove lige ono što sam dobivala prošle godine. Nemam nabrijani start, brzo ostanem zadnja (zadnji Marko i ja). Također, nema komentiranja staze putem s nekim tko se pojavio niotkud, nema praćenja lampica, nema orijentacijskog nadmudrivanja, nema druženja nakon kola, uz pivo i komentiranje gdje se tko izgubio, i kome sve nije jasno kako se netko pojavio niotkud…

Od cijele staze, nismo bili istražili samo uspon i spust s Tustog brega (lovili smo sunce na Ceru), te sam zaboravila savjete oko spuštanja s vrha… i spustila se tupavo. To me zarotiralo, nekoliko minuta ni uz kompas nisam uspjela vratiti osjećaj za to gdje sam.  A onda je još, nakon te zarotiranosti, došla moja slaba točka / slijepa pjega – makadam za Staru pilu od Njivica. Tamo samo se već bila gadno izgubila u magli prije koji tjedan na noćnom mini treningu. Mance i Petra, koje smo sretali oko Tustog, spustile se nekom varijantom po 19ici, i više ih nismo vidjeli do cilja. Nisam htjela pratiti nekog, makar se radilo o mojoj slaboj točki. A nisam htjela ni (opet) gubit se po strminama i stijenama nad Bliznecom i po Topolčevoj. Bila sam na rubu odustajanja, ipak sam ja tamo zbog guštanja, a ne zbog sportske slave, i ako mi nije gušt – ima pive u Pet plusu. Marko je smireno okrenuo atmosferu u drugom smjeru. Tek iz trećeg pokušaja smo uspjeli naći moj nevidljivi makadam, iako smo se vrzmali po najčešće posjećenom mjestu na Sljemenu – na bički, kod Njivica. Nakon tog nismo imali dilema (stara pila, uspon uz potok do Leusteka, kompasirano nabadanje točke spajanja 15ice i 57ice, makadam uz bolnicu, Cer…) do spusta s Cera. Stazica od makadama pod Cerom, a iznad potoka Lipje je varljiva. Kao i moje sjećanje varijante kuda tamo, skoro smo i završili u Lipju. Iako sam pratila kartu i kompas. Mrak je još varljiviji.
Ipak smo nanjušili pravi smjer (osjećaj za prostor se vratio), a u ovom slučaju je to bio smjer s neba.  Na dnu puta u nebo smo napokon konkretno sreli neke ljude. I više-manje, s njima cvikali Plavu peću (opet ta KT!!!) te ušli u cilj.

Skužila sam da od prvog u cilju – idućih 50 ljudi je ulazilo u cilj gotovo svake minute. Idućih pol sata nitko. I onda mi ostali.

From the outside, from the outside.
Everyone must be wondering why we try.
Why do we try.

Čudi me da to dežurni statističar nije spomenuo. Svidio mi komentar Petre R. – “kaj bi vi bez zadnjeg”. Super stav! :)

Na cilju je bilo malo ljudi, većina ih se vjerojatno već davno pokupila doma. Nekako mi je time fulan koncept. I baš sam prolaskom kroz te dnevnike dodatno potvrdila koliko je to zapravo društveno dinamičan događaj na Sljemenu. Ne znam jel samo ovaj put nije bio ili će to sad tako češće biti… jer vidim da ima ljudi nabrijanih na sve jače i teže. Ili je to samo meni tako bilo, jer 50 ljudi je vjerojatno imalo drugačije iskustvo. Usput, trebalo mi je godinu dana da shvatim da je orijentacijski aspekt na Mrak ligi vrlo sporedan, u smislu da je šlepanje normalan dio igre. To je skroz u redu, samo sam ja valjda vidjela ono što sam htjela vidjeti. :)

 

A na JGLu mi je palo na pamet da bi bilo zanimljivo kad bismo mogli napraviti jedno kolo gdje bi se snimao transkript misli tijekom trke.

Baby, in our wildest moments.
We could be the greatest, we could be the greatest.
Baby, in our wildest moments.
We could be the worst of all.

Baš me zanima o čemu bi dominirale misli, kad bismo ih sve stavili na tematske hrpe. “ne mogu više”, “gdje je taj X”, “kad izlazi sunce?”, “piša mi se”, “trebao sam ranije leći”, “X mi puše za vratom, majku mu”, “samo da dođem do gore, onda može sve drugo…” ili neke skroz pitome ili okrutne.

Mom bratu bez krvne osnove, s kojim sam dosad prošla gotovo svako kolo (MK V), bodri me kad želim odustati, smiren ostaje kad nas izgubim u mraku:

You and I, bloodline.
We come together every time.
Two wrongs, no rights.
We lose ourselves at night.

 

You & I, bloodline :)

Two rights. (hug)

 

12 thoughts on “Wildest moments

  1. Sunčica, ne brini, ovo kolo je druženje izostalo jer je Sabljica malo nabrijao kolo, a i ti kompasiraš bez veze i vučeš se k’o katran. Bit će bolje, u srijedu ćemo se svi zapiti na Lipi, a srijedu poslije u Grafu, to su puno kraća kola…

    • njenje, tu se nešto busaš u prsa kak je mrak liga najjača liga… 😛 ukini objavljivanje karata za jedno kolo, ako si tak nabrijan. 😛

      ma kaj pričam. i dalje vi trčite brže, i možete pratit orijentaciste.

      ah.

      TarMony

  2. Ukidanje objavljivanja karata pretvara Mrak kombu u orijentaciju, a orijentacija već postoji, ne? Ionak su staze orijentacijski preteške za moj ukus. Ja sam za klasiku i zato živjela kola Vugrovec-Lipa i Bliznec-Pilana-Graf!

    • a ja sam si baš brijala kako se moje pamćenje popravilo odkad se bavim orijentacijom i mrakom… jer uspjevam zapamtiti čak dobar dio staze. faks mi je ubio sposobnost pamćenja. :(

      svaka čast vama kojima ne treba karta i kompas.

      u subotu kukavički ipak biram Vitjin duatlon…
      budem stasala i za te vaše kolosalne treninge. 😉

  3. Hej, prva kola su bila brutalka, al bar stižu novi ljudi :) A za orijentacistu u tebi – spremam ostale karte na ARKOD osnovi sa ucrtanim točnim GPS trackovima planinarskih staza i ostalih objekata. Biće za laike i planinarska karta klasična uz svako kolo spremna, osim za kola za koja nemam planinarsku kartu, npr. 3ojka :)
    Masakr srijedom!

    • čula sam za tu tvoju kartu, priča se u kuloarima. jedva čekam.
      ne zaboravi izohipse! 😀

      p.s. imam GSSovu planinarsku, tamo su točne izohipse i markacije, jedino nema ni jedan put koji nije markiran. posudim ti ako trebaš skenirati…

  4. MK ima svoj sustav kojeg se većina drži (pijano, ignorirano, slijepo, nezainteresirano). Može li se sustav poboljšati (sama riječ je relativna obzirom da poboljšanje više ima politički karakter) može. Želi li se to učiniti? Ne želi. Dečki su to tako smislili i tak bu išlo dok bu išlo. Najčešće sve puca kad se “posvađaju braća”, al to ni ne treba poticati. Biti dio grupe jedan je od zabavnijih zadataka jer pitanje je što to znači biti poželjan i kome ćeš odgovarati ili nećeš.
    Želim reći da su tvoje misli i osjećaji na mjestu, al ionako u čitavoj čulnosti svoga tjela možeš se susresti na simpatije ili hladne katrane.
    Dakle, MK ide dalje, a ti promjeni furku i ni jedan katran neće skužiti. Mislim da si dovoljno kreativna da kroz svoj vrisak pronađeš “pravi put”. Put ili dodir G-točke.
    Netko se veseli formi, netko se veseli prvoj ligi, netko se veseli a da sam ne zna zašto. Kad shvatiš (ne ti mony već široko rečeno) da kroz samoću pronalaziš društvo svaki korak će se reflektirati u šumi, sporosti i brzini udaha zraka.
    Možda za tebe ove godine nije MK – nije ni za Batka užasno je spor, ali njegova nada pliva u kozijem mlijeku – ja ove godine toliko ne stignem, a netko je uvijek toliko prije napravio tako da mu je sve to gusti pičkin dim.
    Draga puss.

  5. Svi se mi igramo u mraku na svoju odgovornost, i iz svojih mračnih potreba.
    Meni recimo druženje nije tako napeto, ali upravo gubljenje, pronalaženje, i azimutno kretanje kroz “neprohodne” šikare i litice me oduševljava.

    Zapravo, sama činjenica da sam došao na start s tobom i prošao stazu u najboljem vremenu u kojem sam mogao me oduševi, ostalo su finese.
    Dobro društvo me sprijeci da se ne pitam previše “što je meni ovo trebalo”, a drugi ljudi su mi možda i draži u šumi nego u birtiji! 😀
    Tako da tu se slažem s tobom – manje rasuta grupa čini stazu zanimljivijom.

    Ne trebaš ti ništa mijenjat svoju furku, samo prihvati da ne može svako kolo ispunit tvoje mračne potrebe.

    Nije kul bit odviše samodostatan, ali nije dobro ni da ti veselje i motivacija previše ovise o drugima, jer: “na kraju, punk i ti ostajete sami.” 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *