NMT 1. kolo

Večer divna, topla. Vjetar smo ostavili u gradu. Očito i pamet.

Jedino što sam tu večer dobro skužila jest gdje će biti cilj.
Odmah na startu mi ekstra sloj mraka pada na oči kad sam vidjela koju kartu iz ropotarnice starih karata iz sredine prošlog stoljeća je Bero odlučio iskopati za svoje rođendansko NMT kolo. Taj čovjek kao da je baš htio da se jako malo ljudi pojavi na Snopljaku.

Klik na kartu za veću.

Svo iskustvo iz mraka i orijentiranja po ludim uvjetima očito lako blijedi. Bilo je dovoljno da na godinu dana smanjim orijentaciju (trke i treninge) i već sam u stanju donijeti glupe odluke i biti češće nesigurna oko tog što vidim oko sebe.
KT1 – već tu smo malo zazujali oko tog na kojem smo sedlu i kraj kojeg vrha… a onda još nakon detekcije pravog vrha i grebena, spuštamo se prenisko po grebenu nevidjevši (doduše malu i tanku) zastavicu. Stižemo Špiru i novog u Mraku – Nikolu Jurića, vrludamo svi po grebenu bez ulova. Taman kad smo odlučili vratit se na vrh i krenut ponovo češljati greben, netko iz grupe koja nas je stigla je viknuo “Tu je!”. Vratim se do nje, skužim da sam tu prošla barem 3x. Navodno je zastavica imala nekih reflektirajućih dijelova, ali u mene se nisu usmjerili. Počne mi smetati gužva i odjurimo niz greben što prije i što dalje. Stara boljka iz orijentacije (da me ometa gužva) nije nestala, a sve prednosti koje je orijentacija nosila su izblijedile.

KT2 – želja da se što prije maknem od gužve rezultirala je lošim orijentacijskim odlukama. KT2 nije imala šanse. Staza s po kojom smo se odlučili penjat je bila loše odabrana, tren kad sam se odlučila skinuti s nje je bio prekasno odabran… Negdje gore u jarcima srećemo dečke koji lutaju kao i mi, češljaju prema gore (kasnijom analizom uviđam da je to sve već bilo previsoko)… Karta ne olakšava ni malo. U nekom trenu smo se našli na stazi koja čak možda postoji na ovoj modernoj karti, i tu negdje se već uvukla ideja laganog kretanja prema cilju. Pitamo se kak je ljudima koji su prvi put na NMTu.

Iscepam kartu. Neću da se vratim.
[…]

I samo mraka napune se prsti.
Ne vredi. Sad smo drukčiji, zacelo.

[…]
Nije sve belo sto liči na belo.

Neko dulje vrijeme nismo ništa točno mogli ustanoviti, ni gdje smo na stazi, niti jesmo li blizu barem KT4. Sve sama nagađanja. Taman kad smo se bili pitali jesmo li kraj stazička prema KT4, iz šume ispada Vukodlak i komentira da KT2 mora da je niže. Lijepo nam je Bero smjestio. Ne zovu ga slučajno Vođa.

Iduće što sam uopće prepoznala na terenu je staza ispod Tustog. Tek tu znamo gdje smo stvarno na stazi… Odlučimo da ćemo skupit još KT7 (Obrnjak, to barem znam gdje je i kak izgleda). Bero je bio rekao da je limit 2h, stignemo to u limitu. 😉 Na usponu na Tusti sretnemo prvo Čapija koji je izgubio mobitel, Vanja mu posuđuje svoj da ode tražiti izgubljeni. Zatim srećemo Dadu koji unezvjereno gleda kartu kao i mi, pogledavamo se i smijemo.

Sve je super osim naših odluka.
Dado ipak odmah ide na Snopljak, a mi pokupiti Obrnjak. Lijepe scene noći se nižu.
Stanje Obrnjaka, nekad poznatog po hrpi grmova borovnica, neću komentirati.

U cilju šačica ljudi (nije se puno promijenilo tijekom cijele večeri).
Kaldi i Martina su nekak najbolje pogodili omjer uloženog i dobivenog, a mislili su da su odustali. Nakon KT1 su otišli na KT 6 i 7 te cilj. Broj skupljenih KT taman, kao i broj čašica u cilju.

Bero iščekuje lampice u mraku, ali one sitno kapaju. Nije pomoglo ni to što je puštao dalmatinsku mjuzu, hahah. Naknadno saznajemo da je dost ljudi išlo KT1-5 i natrag do auta.

Ko teče uzvodno, ušće mu je u izvoru.

Nakon cuge, dalmatinskih pjesmuljaka i brbljanja o nedavnim trkama, trkom se spustimo do auta i pokupimo mob od Čapija (koji nije našao svoj).
Uskoro Duhovi Sljemena.

Saputnici

Znam: sve se nece na jedan osmeh svesti.
Znam: nece svima jednako biti sunca

Na istoj cesti uvek ce se uplesti
Trag povratnika sa stopama begunca.

Hodace oba u jednom istom smeru,
Tegleci svaki svoju drukciju veru.

Pa i mi tako, jedan uz drugog, nemo,
Po istoj cesti teglimo zivote i dane.

I uporedo, rame uz rame, idemo.
I lagacemo kako se razumemo,

Sve dok na kraju ne stignemo
Tim istim pravcem na dve suprotne

Sretan rođendan, Bero!

p.s. nekoliko dana prije NMTa nekoliko ljudi me bilo pitalo gdje su prijave za NMT… Nisu dobili poziv, ne znaju tko je Bero (?!)…  Iako je nekima on underground institucija, njegova samozatajnost nije novost. 🙂