Čaša crnog

Aside

magneticwordsUsusret MK8 prologu

Imam na frižideru one magnet riječi. Zgodna fora ako se volite igrati riječima. Početkom ove godine pospajala sam mnoge od tih komadića magneta i ispalo je nešto stihasto.
Stil slaganja riječi kao i vokabular ovdje su, jasno, malo organičeni. :)

 


 

kad je dan jako dalekojutarnjelampe
mračan pogled otvara se još dalje
ludost mora uvijek ići preko
zimske zvijezde oko dobro poznaje

različito gledam razloge vremena
odgovor želi tamo preko i daleko
godina je stvar bijelog snijega
tamnija promjena već se vidi okolo

treba
prazninama objasniti jedan dio sebe
krila za kroz noć su noge-oblak
čaša crnog da se uzeti bolje i gore
mijenam grad za najbolji zrak

Wildest moments

Sablja je ove godine bio nabrijan na Blatersu još od ljeta, dok je Mrak liga nekako ostala po strani. Iako je Blatersa jednu noć, a Mrak liga traje trećinu zime. Najava je došla gotovo u zadnji tren.
Baš mi je sjelo prisjećati se svojih dnevnika s prve Mrak lige, na što je Batica malo pizdio. Otkrivanje kako izgleda istraživanje terena, uzbuđenje mraka i trke pod smrznutim zvijezdama ili stazama, b-vitaminsko raspravljanje o varijantama…

Ove godine je uzbuđenje izostalo, a na istraživanje smo jedva stigli (ugurala sam ga nakon duatlona i o-treninga, a prije Nove godine). Srećom, baš to istraživanje je bilo tim kasnijim terminom – baš pogođeno. Čari zalaska sunca na Ceru uvijek nahrane. Staza je bila lijepa i teška, no i jaaako duga. Sama trka mi nije uopće sjela. Mislim da je dužina presudila. I to još tako duga staza nakon JGLa. Sasvim mi je jasno da na Mrak ligi ima hrpa ljudi kojima je i to kolo bilo taman ili čak kratko. Neki, kao hiperultraš Batica, navijaju da ostaje takva klaonica i dalje. Možda sam ja krivo shvatila smisao te lige – tj. kako prebroditi zimu i kratke dane, kako prebroditi do vikenda, kako se ipak družiti s ljudima u prirodi, kako se družiti s ljudima nakon trke negdje van grada….
Kad su kola tako duga i relativno teška (najveći nagib je bio … oko 38%?), separacija između prve ekipe i zadnje je golema. Čini se da ove godine neću moći dobiti od ove lige ono što sam dobivala prošle godine. Nemam nabrijani start, brzo ostanem zadnja (zadnji Marko i ja). Također, nema komentiranja staze putem s nekim tko se pojavio niotkud, nema praćenja lampica, nema orijentacijskog nadmudrivanja, nema druženja nakon kola, uz pivo i komentiranje gdje se tko izgubio, i kome sve nije jasno kako se netko pojavio niotkud…

Od cijele staze, nismo bili istražili samo uspon i spust s Tustog brega (lovili smo sunce na Ceru), te sam zaboravila savjete oko spuštanja s vrha… i spustila se tupavo. To me zarotiralo, nekoliko minuta ni uz kompas nisam uspjela vratiti osjećaj za to gdje sam.  A onda je još, nakon te zarotiranosti, došla moja slaba točka / slijepa pjega – makadam za Staru pilu od Njivica. Tamo samo se već bila gadno izgubila u magli prije koji tjedan na noćnom mini treningu. Mance i Petra, koje smo sretali oko Tustog, spustile se nekom varijantom po 19ici, i više ih nismo vidjeli do cilja. Nisam htjela pratiti nekog, makar se radilo o mojoj slaboj točki. A nisam htjela ni (opet) gubit se po strminama i stijenama nad Bliznecom i po Topolčevoj. Bila sam na rubu odustajanja, ipak sam ja tamo zbog guštanja, a ne zbog sportske slave, i ako mi nije gušt – ima pive u Pet plusu. Marko je smireno okrenuo atmosferu u drugom smjeru. Tek iz trećeg pokušaja smo uspjeli naći moj nevidljivi makadam, iako smo se vrzmali po najčešće posjećenom mjestu na Sljemenu – na bički, kod Njivica. Nakon tog nismo imali dilema (stara pila, uspon uz potok do Leusteka, kompasirano nabadanje točke spajanja 15ice i 57ice, makadam uz bolnicu, Cer…) do spusta s Cera. Stazica od makadama pod Cerom, a iznad potoka Lipje je varljiva. Kao i moje sjećanje varijante kuda tamo, skoro smo i završili u Lipju. Iako sam pratila kartu i kompas. Mrak je još varljiviji.
Ipak smo nanjušili pravi smjer (osjećaj za prostor se vratio), a u ovom slučaju je to bio smjer s neba.  Na dnu puta u nebo smo napokon konkretno sreli neke ljude. I više-manje, s njima cvikali Plavu peću (opet ta KT!!!) te ušli u cilj.

Skužila sam da od prvog u cilju – idućih 50 ljudi je ulazilo u cilj gotovo svake minute. Idućih pol sata nitko. I onda mi ostali.

From the outside, from the outside.
Everyone must be wondering why we try.
Why do we try.

Čudi me da to dežurni statističar nije spomenuo. Svidio mi komentar Petre R. – “kaj bi vi bez zadnjeg”. Super stav! :)

Na cilju je bilo malo ljudi, većina ih se vjerojatno već davno pokupila doma. Nekako mi je time fulan koncept. I baš sam prolaskom kroz te dnevnike dodatno potvrdila koliko je to zapravo društveno dinamičan događaj na Sljemenu. Ne znam jel samo ovaj put nije bio ili će to sad tako češće biti… jer vidim da ima ljudi nabrijanih na sve jače i teže. Ili je to samo meni tako bilo, jer 50 ljudi je vjerojatno imalo drugačije iskustvo. Usput, trebalo mi je godinu dana da shvatim da je orijentacijski aspekt na Mrak ligi vrlo sporedan, u smislu da je šlepanje normalan dio igre. To je skroz u redu, samo sam ja valjda vidjela ono što sam htjela vidjeti. :)

 

A na JGLu mi je palo na pamet da bi bilo zanimljivo kad bismo mogli napraviti jedno kolo gdje bi se snimao transkript misli tijekom trke.

Baby, in our wildest moments.
We could be the greatest, we could be the greatest.
Baby, in our wildest moments.
We could be the worst of all.

Baš me zanima o čemu bi dominirale misli, kad bismo ih sve stavili na tematske hrpe. “ne mogu više”, “gdje je taj X”, “kad izlazi sunce?”, “piša mi se”, “trebao sam ranije leći”, “X mi puše za vratom, majku mu”, “samo da dođem do gore, onda može sve drugo…” ili neke skroz pitome ili okrutne.

Mom bratu bez krvne osnove, s kojim sam dosad prošla gotovo svako kolo (MK V), bodri me kad želim odustati, smiren ostaje kad nas izgubim u mraku:

You and I, bloodline.
We come together every time.
Two wrongs, no rights.
We lose ourselves at night.

 

You & I, bloodline :)

Two rights. (hug)

 

G-Oldies

Kao što rekoše, tata mata i mama Gelendera, mjesec i prst nas dijele od mrak kombinacije – kombinacije mraka, zime, jutra, večeri, šume, Sljemena, vrludanja i orijetiranja te dobrog raspoloženja…

Dok se spremam za Rab i zadnji treking trail ove godine, vadim iz roportarnice google arhive riportove Mrak kombinacije od prošle sezone – G(elender)-oldies:

Nekoliko dana prije Božića upoznajem Natašu Preis-Bedenik na šanku faksa (gdje druge upoznati triatlonku?). Kako nisam imala nikakav plan ni volju za slavit Novu godinu, a spomenuta me pozvala na zimski duatlon na Jarunu (isti taj zimski duatlon ove godine veselo pohodim) na starogodišnje jutro. Prihvaćam poziv i planiram u skladu s tim. Dan prije Stare godine zahuktava se propaganda Mrak lige od strane Vanje, meni su oči sve veće. Što od veselja, što od straha. Strah me jer ne znam stazu za JGL. Vanja i ja kujemo plan mog prvog “istraživanja” gipsa na starogodišnje rano jutro. Tko fućka Novu godinu!

Na tom starogodišnjem istraživanju doživljavamo prosvjetljenje, doslovno i preneseno! Prvi put se upoznajem s gospodinm JGLom (i s Rockyem, koji se iznebuha pojavio i nastavio prema Tustom…), osunčan od pola na dalje, dok Zagreb ostaje pod sivilom oblaka…

Tek sam zagrebla po površini mraka, tek se navlačim na orijetaciju, tek se odvažujem ići van staza…

Dakle, Mrak liga V riport
(pisano 18.1.2012.)

Prvo kolo Mrak lige je bilo zapravo prvo kolo Jutarnje gelender lige. I drugo kolo odmah isti dan, navečer.
Kako nisam znala kako točno izgleda Gipsova staza, po kojoj ide JGL, htjela sam ju testirati prije. Slučajno smo Kiri (frend s planinarenja) i ja bili nabasali na dio Gipsa nekoliko dana prije Stare godine, a na samu Staru godinu ujutro smo Vanja i ja išli napokon meni pokazati kaj je to taj slavni Gips. Htjela sam vidjeti tu stazu u polumraku, da znam kamo treba, ako se odlučim ipak ići na to prvo kolo. Kako je JGL u 5:30, a mi smo htjeli uloviti izlazak sunca (fotkanje i to ;), odlučili smo ipak za mrvu kasniji start, tj u 6:30. Ipak je sve malo kasnilo, te smo već kod stupova na Gipsovoj imali sunce, i ćao mraku. Prošli smo stazu, i sve ja kao pamtim i jasno mi je i super. Čak mi se čini da bih mogla to savladati u mraku, iako mi je jasno da ću bit spora.

Samo za taaaaaaaaaaaj osjećaaaaaaj... (klik na nju za cijelu)

Na Novu godinu oko 11am smo krenuli na istraživanju drugog kola Mrak lige (Vanja i Bruno, te ja), što bi značilo ove točke: Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus. Istraživanje je trajalo puna 3h. Staza je bila vrlo fora, jako mi je sjela varijanta početka i kraja na tunelu, a preko Bikčevićeve i Leusteka samo ovlaš pređeš. Divota, zaobiđeš sve piste, a opet si u samom središtu Medvednice. Orijentacijski staza nije bila zahtjevna (ne kao Berini mali noćni treninzi), pogotovo u našoj izvedbi, gdje smo se ipak dominantno držali staza, tek pokoje kraćenje puta ili prelaženje s jedne staze na drugu.

MK1.kolo/JGL izvještaj:

Dakle, start je u 5:30. Već oko 5:15 smo bili na parkingu. Tako rano, a već je bilo gro ljudi, došli smo na rekordno kolo, čak 72 ljudi. Atmosfera je ugodna, iako je parking pun. Početak staze s parkinga je takav da je tvori grlo, koje se, pod tom silom ljudi, lako začepi. A ima ljudi koji to trče, za razliku od mene koja to hoda, tako da sam se držala na kraju, prvo da ne budem u gužvi, a kasnije nisam imala izbora. Bilo je vanredno toplo, dovoljno je bilo malo slojeva, točnije: deblje tajice i 2 sloja zimskih dresova gore. Vrijeme si svatko sam mjeri, i sva sreća da imam štopericu na mobitelu, napokon sam ju koristila za nešto dobro. Uglavnom, ljude sam vidjela do dijela gipsa gdje počinju stupovi, tamo su me prestigle i zadnje dvije žene (koje su mogle i brbljati cijelo vrijeme). Tu negdje sam ostala bez daha kao nikad, prokuhala sam, te me zašorala opaka glavobolja. Odredit si ritam očito ne znam. Uskoro više nisam vidjela nikog, ostala sam sama u šumi. Nije mi baš bilo svejedno, a nije mi u tom trenu bilo ni posebno zabavno. Uskoro nakon toga, na skretanju s makadama prema Tustom vrhu, a prije izvora Snopljak treba skrenuti negdje desno gore. I mislila sam da sam skrenula tamo, ali nisam. I to sam još 2x fulala. Odjednom mi je staza nestala u šumi, ostala sam na nekom grebenu, gdje je fino puhalo, a još me ulovila i solidna potreba za WCom. Sreća moja, pa sam radosti nuždiranja u šumi krstila još na zadnji rođendan, te sam sad, nakon odrađenog isto tako solidnog broja noćnih treninga, zaključila da ja ipak znam gdje sam, da je vrijeme da izbacim iz sebe to što moram, te da nastavim dalje tražiti nešto poznato, bez vraćanja na makadam. Uglavnom, našla sam si najstrmiji dio terena, i zaključila da s tim ne mogu pogriješiti, jer ću tako najbrže doći do nečeg poznatog. Poslala sms-ove o području izgubljenosti Mateji i Vanji, čisto da znaju gdje tražiti drhtavu curicu. I zapravo nisam dugo lutala, za manje od 5min sam već izbila na cestu (kod stajališta 33), i nakon malo cupkanja gore-dolje, te 3-4minutnog hoda ipak nailazim na nešto poznato – na 57icu. Tamo nastavljam dalje. Tu negdje saznajem da je Mateja već na vrhu i slavi svoju konkurentnost, a o Vanji da ne pričamo. Uskoro počinjem susretati ljude koji se već vraćaju. Neki su me pitali kaj sam kasnila na start. Right. Nisam, spora sam, ubija me glavobolja, samo 2x sam se izgubila, tek sam se našla, i idem to proći do kraja. Sljeme me časti prekrasnim izlaskom sunca, guštam u pogledu gdje god šuma dopušta. Ostatak staze je prošao super po pitanju orijentacije, uskoro srećem M i V, te me oni velikodušno prate do gelendera. Upri, Mony! :) Dolazim zadnja, već je otišla i ekipa koja zapisuje vrijeme, javio im je Vanja kasnije sms-om. Vanja mi čestita na prvoj JGL. Ne znam bih li trebala biti ponosna, jedva sam stigla gore. Ali sretna sam. Pucaju me endorfini. Na vrhu puše, oblačimo na sebe sve kaj imamo. Vanja se odlučio sjuriti dolje, a ja se odlučujem štedit za navečer, te se Mate i ja vraćamo busom i tramvajem do auta. Iz busa i dalje guštamo u pogledu na izlazak sunca. Tamo, na parkingu, srećemo opet ekipu koja zapisuje vrijeme i Vanju. Sretni pozdravljamo i idemo na spavanac doma. p.s. oborila sam svoj rekord na sljeme te izgubila okladu! (kladila sam se da će mi trebati više od sat i pol do gelendera po gipsu).
Mk2.kolo (Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus) :
Okupljanje već u 5:40 pod tunelom. Odjeća istog tipa kao i jutros. Marko, Mateja i ja pijemo kavu, dodatno razgledavamo kartu, a Marko pokazuje svoju superkul čeonu. Prijavljujemo se (ja nadobuno za sva kola Mrak lige). Start je s polovine tunela. Na startu svi kreću u juriš, čak i Marko i ja malo trčkaramo. Na usponima se štedimo. Stazu sam, neočekivano, uspjela savršeno popamtit, već godinama nisam nešto tako točno zapamtila. Iako sam stazu istraživala na potpunom svjetlu, sjećala sam se apsolutno svega, kartu nismo ni vadili, kompas nam nije trebao. Markova genijalna čeona se pokazala kao odlična i hiperkorisna stvar, jer smo sve zaustavne točke ili točke koje sam si markirala kao nešto gdje ne smijemo skrenuti – našli od prve, bez lutanja. Kako smo se dominantno držali staza, a dobar dio nije ni orijentacijski ni visinski zahtjevan, mogli smo dobar dio ili brzo hodati ili trčati. Za mene je to novost, jer mi je trčanje inače vrlo dosadno i naporno, te ga ne prakticiram. Uspone, jasno, hodamo. 2h je proletilo, u trenu. Mrak je zakon. Pogotovo u dvoje. A još je i toplo. Ima tek blata. Stižemo u krcat Pet plus. Mateja nosi radler. Druženje s ekipom super sjeda. Atmosfera je vesela. Svi su blatni i mokri. Woohoo! Prvi dan uspješan! Sretna sam.