Istraživanja i G-točka

Istraživanje za MK5. 4.kolo – 18.1.2012. 18:30 – Parking – Stara pila – Snježna kraljica

Ovo istraživanje je išlo u 2 etape. Prva je bila u nedjelju, nakon Medotreka. Našli smo se kasnije, oko 11, a skupilo nas se dosta (Marko Čavlina, Kiričenko, Vanja, Mateja i ja, te smo još putem prema Upravi PP Medvednice sreli Peru Glažra i djevojku mu Sanju). U Pet plus smo dodatno razradili plan, te sam odustala do varijante po 19ici do Njivica pa do Stare pile. Uvjeravali su me da će mi dobro doći ovo istraživanje za prolazak muskulfibera u kvadricepsima. Do Stare pile imamo prvo za proći komad asfalta, pa onda kemijanje od stazice uz potok do makadama prema staroj pili. Taj dio makadama je jedini trčljivi dio. Sve ostalo je ubojito strmo, ali veselim se tome. Tu smo se i malo razdvojili i rastrojili u nekoliko varijanti. Istražili smo u prvoj etapi makadam iznad stare pile, makadam koji vodi do Leusteka i Šumarevog puta (oba imaju solidan sloj leda i nisu za trčanje baš, osim uz sami rub, ali meni je to tvrdo), varijantu od Runolista do Snježne kraljice uz rub Činovničke. U drugoj etapi (jučer, 17.1.) smo prošli samo spust od križanja Leusteka i Šumarevog puta do makadama prema Staroj pili (izbije se točno na Staru pilu), ali je strmo za popizdit, a i puno nekih okruglih sjemenki koje mi se rolaju pod tenisicama. Not fun. I prošli smo uspon po grebenu od Stare pile do Runolista. I to je strmo za popizdit (20-25min samo vrlo strmo), ali je kul kaj se možeš fino hvatat za drveće i tak si pomagat, a staza zapravo postoji, te iznimno rijeko proklizava. Malo me bilo frka jer smo čuli neko krdo živina, moguće divlje svinje. Srećom, pobjegli su. Napravili smo kratki odmor na Runolistu te otišli preko Šumarevog puta natrag do auta. Čeone skoro da i nismo palili, uspjeli smo sve obavit prije mraka. Jedan od zanimljivijih dijelova je prelazak preko Blizneca. Fino je zaleđen, prepun prekrasnih ledenih formacija, ali i prelaska preko zaleđenog kamenja. Zabavno za mrak. 😀

Medotrek (14.1.2012.) ili kako ne tražiti G točku.

Za početak, oprala me strava i drama prije Medotreka. Imala sam milijun različitih opcija oko tog što mogu očekivati, tj. kao da nisam imala ni jednu (opciju, jel). Mailovi na temu Medotreka su prštali. Dodatno, Mateja, Ana B., Vanja i ja našli smo se večer prije, s isprintanim kartama, pravilima, varijantama, GSSovom kartom medvednice… Čuda cijela. Sjeli na pivu, i krenuli kovati plan. Prvo sam htjela sama osmisliti rutu prema kojoj ću skupljati KT, jer sam mislila da je Medotrek odlična prilika da vježbam takvo što (samostalnost, ovo ono). Kasnije me Vanja uvjerio da je ovo bilo vrlo zahtjevno za planirati jer su se KT skupljale po proizvoljnom redu, jer su, uz obvezne KT, postojale i opcionalne (tamo su ih zvali “opcijalne”), ali si mogao skupljati i KT iz Ultra kategorije… I tak. Cijelo čudo od planiranja. Čak sam si skicirala kad me čeka uspon, kad spust. Skovali smo plan u kojem zadnja KT koju moramo skupit ima oko sebe najviše “opcijalnih” KT, pa ovisno o tome koliko će nam (nama, jer sam na kraju odlučila ne ići sama, nego zamoliti Vanju za backup društvo, ako zapnem negdje) vremena ostati na kraju, skupljamo “opcije” ili jurimo na cilj. Start i cilj su Gelender (hehe). Ujedno sam birala i to da mi je zadnja obvezna KT ona od koje mi je povratak do cilja poznat. Uz planiranje rute, opskbrile (Mateja i ja) smo se čokoladicama, pločicama, gelovima (o ovome paklu kasnije). Prvi put sam koristila i mijeh. Kao i „Elvirov“ način kopčanja ruksaka! Sviđa mi se i jedno i drugo. A sviđaju mi se i tanki ruksaci. Nosila sam apsolutno previše odjeće sa sobom, ali mi ruksak nije bio težak (posljedica nanašanja golemog laptopskog ruksaka sa 17“ lapom godinu dana, almost all the time). Mateja i ja smo obilato doručkovale, da ja ne podivljam negdje na početku. Frendovi s kojima planinarim se možda sjećaju tih mojih epizoda divljanja od gladi.

Uglavnom, starta se jedva sjećam. Puno ljudi, puno pozdravljanja. Vrijeme odlično – sunčano i za zimu toplo. Jedino je mrvu puhalo, a ja zaboravila vjetrobranku. 😉 Start mi nije bio nešto posebno napet, kao ni prve dvije točke (najdosadnije – Šumarev grob i Danjka), i drago mi je da sam se baš tih točaka odmah riješila. Ono što me zanimalo jest kako će mi ići, koliko volje ću imati, kako će na mene djelovati odabrana ruta, koliko će mi trebati od KT do KT. Kako nemam nikakvog iskustva, to me najviše zanimalo. Stjecanje iskustva.

"odlična" karta, Medotrek 2012.

Ovo je bila planirana ruta: Start – 8 – 4 – 5 – 1 – (G45) – 3 – (A30) – 7 – 6 – 2 – (50, 20 ili 30) – Cilj. Iduća KT (5) je bila na putu prema Horvatovim, a slijedeća na dnu Horvatovih (1). Sjetila sam se poslijednjeg cupkanja po njima, i toga kako sam konzervativno išla stepenicu po stepenicu, i to sa štapovima. A sad smo jurili, gotovo trčali po njima. Nadala sam se da moja koljena imaju razumijevanja. 🙂

Medotrek 2012 - na Horvatovim stubama

Na red dolazi slavna G točka (45). Nažalost, tu sam napravila loše planiranje puta, iako sam imala GSSovu kartu u ruksaku, koja taj dio ima odlično označen. Karta koju sam imala u ruci je malo manje jasnija. A ja sam na tom dijelu puta malo previše brbljala, te nisam primijetila da se naša planirana putanja (jer smo trebali pratiti markiranu stazu 41) odvaja s makadama. A nisam to imala ni zabilježeno u bilješkama koje sam radila večer prije. U bilješkama sam si navodila samo kad me čeka uspon, a kad spust. Bez “Pazi!” dijela. Prvo mi je bilo čudno što već neko vrijeme nismo nikog sreli, naivno sam pomislila da nije puno ljudi išlo po G točku. Ali jok! Nota bene, Mony! Idući put planiranu putanju malo detaljnije bilježim, te malo opreznije vizualiziram. Dakle, osim što nismo na vrijeme skrenuli, te se tako šetali predaleko i previše se spustili, posljedično je mene prvo čekalo ustanovljavanje toga gdje sam fulala (5min zujanja), a onda još i penjanje natrag do kontrole. Kako je kontrola vrijedila 45min, a mi smo u nju uložili nekih 1h vremena, zapravo smo izgubili 15min. Još smo na kontroli sreli neke ljude, koji su, naravno, dolazili iz pravog smjera (naknadna bilješka – Lesjak Sonja&Goran). Tu sam se dodatno zbedirala i zaključila da radim tupave greške, jer sam tim fulanjem izgubila mogućnost da probam neke druge “opcijalne” točke pronaći. Em smo se našetali, em smo se morali vraćati, em smo izgubili vrijeme… Početnik. Ni sljedeću točku (3) ne bih baš lako našla, da nisam malo Vanju pustila da me navodi, jer se KT nalazila podno skijaške staze, uz staru žičaru, a skijanje je kao neko njegovo područje. Tu smo gazili po snijegu do jajnika. Doživjeti bijeli snijeg na sunčanom danu uz plavo nebo – zaista jest vizualni doživljaj. Putem smo klopali neku gumenastu voćnu pločicu. Iduća kontrola po koju smo išli je bila jedna od kontrola s Mrak lige – po novom slavna Osrenka (A). To smo svi znali napamet, jer smo tjedan prije toga tamo se vrzmali i perforirali. Kontrolna točka (7) nakon Osrenke (koja nije bila obvezna) je bila također na putu kola Mrak lige iz tjedna prije Medotreka, tako da je i to prošlo skoro pa napamet, te Vanjine korekcije niti sokratska pitanja nisu bila potrebna. Stalno srećemo ljude, neke i drugi put, jer i mi i oni napreduju po svojoj trasi (koja je u najlogičnijem postavu mogla biti samo kružna). Od KT7 do KT6 smo išli stazom 11 za koju sam zaključila da na terenu ne izgleda tako lijepo i blago kako je prikazano na toj karti. Čeka me još dosta uspona do cilja, te se prvi put usuđujem probati gel. Iskustvo gela je takvo da komotno može zamijeniti žabu u onome “svako jutro pojedi živu žabu i siguran si da ti se ništa lošije neće dogoditi tog dana”. Ukratko, neka hiperpreslatka teksturnogadna tvorevina. Nikad više. Naknadno smo, na GSSovoj karti ustanovili da je staza 11 stvarno izmijenjena, s pokojom dodanom serpentinom. 🙂 Tek kad smo došli do KT6 smo skužili da je to nadstrešnica na stazi za Grafičar, po kojoj sam toliko puta išla (pljas po čelu!). Nadstrešnica se zove Mrzlak. Tu sam imala prvi odmor od 5min. 😀 Yay! Sjedim! I tu sam skovala plan da se mrvu dignemo po toj stazi za Grafičar, pa da onda strmo izbijemo na cestu, te da se cestom spustimo do potoka Kraljevac, gdje ćemo na makadam pa na tu neku Mrcinu. 😀 I tako i bi. 😉 Čekala nas je samo zadnja KT (2) i cilj. Izbijanje na cestu azimutno po nekoj strmini je bilo zabavno, ali trčanje po cesti nizbrdo (iako smo trčali sa strane, a ne po asflatu) se ipak pokazalo bolno za koljena. Uspon na Mrcinu je solidno strm, ali sad, u retrospektivi, nakon nekoliko kola Mraka, mogu reći da sam penjala i puno strmije od Mrcine. Tu smo dočekali vrlo lijep zalazak sunca. S Mrcine smo lako skrenuli na stazicu (koja nije ucrtana) prema Ceru (vrh Brestovac). Uspon na Cer se pamti. Tu su me već solidno boljela koljena, bila sam umorna, bilo mi je dosta, a preda mnom stoji neka strma grdosija. Penjanje se odvijalo tako da kad taman pomisliš da si na vrhu, skužiš da ima još jedan takav komad. A onda taj process spoznaje doživiš još jednom. Dakle, troetapna muka. A spust s Cera pamtim kao vrrrrrlo bolno iskustvo. Spust je uvijek bolan za koljena, a posebno kad je iza tebe 15ak km medvedničkog terena. Vanja je tu bio moj velik stup potpote, osim što sam se fizički držala za njega, bodrio me kako to samo veliki ljudi mogu. 🙂 Vanja, you’re the best. Nakon tog grozomornog spusta s Cera, provjeravamo sat i sretno zaključujemo kako imamo dovoljno vremena da stignemo u limitu. Užasno me boli koljeno, bole me kvadricepsi, umorna sam, hladnije je (pao je mrak), te jedva čekam kraj. Nisam svjesna kilometara iza mene, samo sam umorna. Penjemo se natrag na Gelender po stazi 52. Kod skretanja za bolnicu Brestovac me zašora adrenalin te pitam Vanju imamo li vremena pokupit još jednu malenu (20min vrijedi) “opcijalnu” točku. Uopće ne gledam na sat nego vjerujem njegovoj procjeni. Vanja daje zeleno svjetlo (i smije mi se jer sam maloprije kukala kako je ovo previše za moja koljena i da sam se vjerojatno shebala), te krećemo prema bolnici (da bar!). Ekipa tamo igra paintball, te saznajemo da je njihov organizator nepismen. Da je pismen, pročitao bi natpis na KT (“molimo, ne dirajte KT, u tijeku je utrka”) i ne bi premjestio KT tamo gdje njemu odgovara. Izgubili smo dosta vremena pretražujući prostorije u bolnici, jer nije bila tamo gdje je trebala biti (u glavnoj prostoriji), niti nam je nepismeni dobro objasnio gdje ju premjestio. A kako je u tom trenu tamo neka ekipa igrala painball, dobili smo i porciju boje ispucane na nas, netko od inteligentnih iz te ekipe je zamijenio nas s čeonima i reflektirajućim podlogama po dresu za nekog iz njima protivničke ekipe u maskirnoj odjeći. Tu sam već bila i gladna i umorna i kratkog fitilja i bilo mi je dosta i još me boljeno koljeno, što sam svakako htjela izbjeći ponoviti. Penjali smo neku najkraću varijantu puta do Gelendera, prema Vanjinim sugeriranim opcijama, birala sam ono najkraće, strmo više nije problem, ionako me sve boli, samo da nemam futilni dio puta. Putem sam sanjarila da negdje zalegnem i odmorim pol sata, pa da onda normalno dođem u cilj. Ipak u cilj dramatično ulazimo zadnjoj zadnjoj minuti (5h30min je bio limit, točno kad smo i uletili gore.) Mateja nas je čekala gore već preko pol sata, s hrpetinom “opcijalnih” kontrola, i naravno, svim obveznim. Rasturila je. Gledamo zadnji tračak crvenila za zapadnom dijelu obzora kroz prozor terase vidikovca na Gelenderu. Kupimo stvari i selimo se tamo gdje dijele grah. Proždiremo sve s tanjura, najbolji grah na svijetu (znate taj osjećaj). Ostatak večeri druženje, upoznavanje s novim ljudima, komentiranje G točke. Tu saznajemo da su se mnogi tamo izgubili. Yay, nisam jedina luzerica koja nije našla G točku od prve. Mateja je rasturila planinarsku kategoriju za žene, i nedvojbeno je prva. Ostajemo do proglašenja i dodjele medalja. Nakon toga grijanje u autu, te brzinsko spavanje i odmaranje (koljena) doma, sutradan treba istraživati stazu za iduće kolo mrak lige.

Amateri nas prestižu

Mrak liga V riport (pisano 18.1.2012.)
(idemo dalje s izvještajima s istraživanja i samih kola ovogodišnje Mrak lige)

08.01.2012. Istraživanje za MK 3.kolo – (Mikulići (Talani) – Zavurt (515m) – Nogošin br. (575m) – Osrenka (775m) – (Grafičar):
Ova staza mi se u startu malo manje sviđa, jer nije kružna. Noć prije istraživanja bacila sam oko na kartu, i pokušala si zamisliti teren, prema izohipsama, čisto da si vizualiziram što me čeka, što mogu pogledati mogu li kratiti, što se isplati ići po markiranim stazama, a gdje provjeriti prohodnost. Sutradan Ana Bavčević, Bero (Vođa), Vanja, Marko Čavlina, Mateja i ja krećemo iz Mikulića. Već na samom startu odustajemo od varijante koju smo planirali testirati, jer u stvarnosti izgleda puno gluplje (prvo puno spuštanja, pa onda penjanje). Očito vizualiziram uludo. Uglavnom, nailazimo na puno odudaranja od karte koju mi imamo, fali preciznost nekih križanja, negdje fali gomila izohipsi (mi mislili da je ravno, a kad ono strmo skoro kao zid (ispod Osrenke)), neke stvari smo naknadno ustanovili da su pametnije u izvedbi koju nismo prvotno prošli (nego na spustu). Drago mi je da je na ovom istraživanju bio i Marko (ovaj put u gojazma, dobre su za istraživanje, za samo kolo je bolje ići u tenisicama). Jedva čekam srijedu. Držim fige za vrijeme, prognoza kaže suho, pad temperature s max 4°C na 1°C tijekom večeri, samo što bi u utorak moglo napadati snijega, što se posebno odnosi na Sljeme.
MK 3.kolo 11.1.2012. 18:30 (Mikulići (Talane) – Zavurt (515m) – Nogošin br. (575m) – Osrenka (775m) – (Grafičar) :

Marko Čavlina mi je bio najavio moguć nedolazak na ovo kolo, neka zdravstvena isprika. Već sam bila zvala neke cure (Anu Bav, a Jelka Gracin se sama ponudila, te ipak odustala, isto zbog zdravlja), jer sam se ipak bojala prolazit to sve sama. Zaista budem među zadnjima, a ne da mi se ni čekati u mraku u nadi da će netko naić. Ipak, Feniks Čavlina potvrđuje dolazak te sam spremna za start. Vrijeme je super, nema padalina, čak je topljikavo. Nezaobilazno lagano nestpljenje i uzbuđenje na startu, premda vjerojatno ne kao onim jakima, jer oni zaista startaju kao gonjeni. Marko i ja čekamo da se gonjeni odgone, i onda fino svojim tempom krećemo kroz onaj kanjončić s Talana prema Zavurtu. Uspon na Zavurt je fin komad uspona, izdasima sam sigurno tamo ostavila komadić duše (ipak neusporedivo s usponom i spustom!!! na Brestovac-Cer). No lako za pomaknjanje duše, to se barem lako prikrije, problem je bio što sam tamo ostavila i agilnost lijeve ahilove tetive. Vjerojatno sam ju na toj strmini negdje preistegnula, i tu napravila povredu. Da sad ne kukam o ozljedi… Dakle, Zavurt nemreš fulat, ako nije vrlo strmo i vrlo teško, ideš krivo. 😀 Spust sa Zavurta je dijelom strmopizd i lovim neka drveća da smanjim let. 🙂 Uz nekoliko sekundi gubljenja, nalazimo našu stazu broj 9 i krećemo prtiti po njoj. Tu negdje su se počele događati neke čudne varijante s prestizanjima ljudi (pojavljivali su se i nestajali na čudnim mjestima, nije bitno, ali je bilo zgodno za zbuniti se). Devetka mi je bila strma, ili sam ja pičila te ostajala bez daha češće, ne znam. Samo znam da nikako doći do onog odvaljenog drveta i čeke s lijeve strane, gdje se trebamo odvojit sa staze i lovit makadam za Nogošin. Tu srećem Bojana BŠ koji ide gore s nekom djevojkom (i komentira joj: “evo i po ljudima znaš da si vjerojatno na dobrom putu“) i dobacuje mi “ajme, i amateri nas prestižu“. Marko i ja komentiramo lokvetine vode na makadamu koje su nam služile kao potvrda da super pamtimo komade puta s istraživanja, hehe (“aha, tu je ono jezero na stazi“). Do Nogošinog ide relativno lako, držiš se makadama dok ne dođeš do šljunčanog makadama. Čak smo na mahove i trčali, jer je bilo ravnjikavo. Na usponima se uvijek štedimo. Nakon cvikanja na Nogošinom i jurnjave natrag, susrećemo negdje 5-6 ljudi koji taman dolaze na cvikanje, fino u svjetlosnoj zmijici složeni. Marko mi posvjetljava to račvanje puta i bez problema nalazimo strminu po kojoj ćemo morati prtiti skoro do Risnjaka. Uzimam gomilu pauza, goleme udahe svako malo, teško je, bojim se da ću fulati skretanje i zato se cijelo vrijeme držim desne strane… Sreća moja da sam si koji dan prije označila put stavljanjem jednog romboidnog kamena na panj, to mi je bila markacija da sam dobro skrenula, by all means. Prelazimo preko makadama za Risnjak, i pičimo po izohipsi, da skratimo. Lijepo je na ovom dijelu, prozračna trčljiva šuma, iako nismo trčali, jer sam još lovila zrak. Onih 5-6 ljudi, uključujući i Bojana su sad svi s nama (jer sam stajala milijun puta na usponu). Dolaskom na makadam prema Grajfovoj kopanji krećemo trčati jer je fino široko i spuštajuće, ali jok, ne ide mi. Jednu tenisicu trebam stegnuti, a druga noga me pri odskoku zeza jer mi ahilova tetiva ne radi. Dok sam ja stezala tenisicu onih 5-6 ljudi su otišli svi naprijed. Šetamo uz pokoji trk do zavoja s potokom prema Grajfovoj, iako je spust. Od potoka je fini blagi uspon s podosta ravnih dionica. Brojim potoke, nakon tog, trebalo bih ih biti 3 do nadstrešnice Grajfova k. Valjda sam jedan fulala, ili sam ga preletila, ili što, ali brzo smo došli, puno prije no što sam očekivala. Valjda zato što se dalo fino trčakarati. Tijekom uspona na Osrenku mene je počeo pucati adrenalin, a Marko je prijavljivao manje poteškoće s kretanjem uzbrdo. Nekoliko puta sam mislila da smo već stigli na Osrenku, ali do vrha se dolazi u etapama (opet, ni blizu onih etapa na Brestovcu-Ceru). Marko pali svoju svemoćnu rasvjetu, pregledavamo teren, s idejom da možda KT nije uz put. Bila je uz put, ali ipak mrvu dalje. Sreća da su tako narančaste. Nakon Osrenke nas čeka još malo laganini spusta, pa onda zadnja kratka strmina do Grafičara. Cijelo vrijeme put prolazimo bez greške i nedoumica. Do tog odvajanja za Grafičar. Tamo smo neko vrijeme išli po nekim kupinama i pokušavamo skužit gdje je staza. Neki ljudi su iza nas, neam pojma kako, jer su nas vi prestigli dok sam vezala tenisicu. Marko upali svoje moćno svjetlo i krene skenirati na lijevo u potrazi za markacijom. Ugledamo je, nismo puno fulali, krećemo prtiti zadnji zadnji uspon do livadice pred Grafičarem. Negdje na toj livadici stiže neka cura te mi govori da požurim da me ne finišira. Glupo mi je ostavljati Marka iza sebe, glupo mi je sad tu nešto paliti neki mlazni pogon na samom kraju, samo želim doći među ljude, napit se vode i družiti se. Ali dobro, kao svi malo potrčimo, upadam i pokušavam to potrčavanje pred Markom nadoknaditi to što sam nam barem upisala isto vrijeme. 5 sekundi sim tam – neće nitko umrijeti od tog, a meni znači da ga nisam ostavila. Mateja i Vanja su na cilju već preko pol sata, kao, uostalom, i svi ostali, minus nekih 4-5 ljudi koji su stigli nakon nas… Radler je nestao za čas. Druženje na cilju je sjelo još bolje nego radler.

Marko Fenix Čavlina & Mini Mony

Izgubila sam okladu jer nam je trebalo 1,5h, a ne 2h, koliko sam prognozirala (jer nam je za istraživanje trebalo barem 2:45, a ovaj put nema spusta kao na prvom kolu). Tetiva zeza, a dodatno sam ju opteretila na spustu, vani se sve ohladilo, ali i ja sam. Spust po tako hladnim uvjetima nije gušt za tijelo, ali kolektivni spust je bio super. Šutke smo slušali nekog tipa iza nas kako objašnjava frendu kako glumata doma da nešto radi pod nazivom da “mijenja instalacije” jer je to odlična stvar za reći, nitko se u to ne kuži, dovoljno je da pobacaš žice po podu, djeluje kao da radiš nešto bitno, a ne moraš ništ napravit. Još kaže kako je bio rekao da mu fale neki dijelovi, a da su najbolji dijelovi za instalacije u Iglu športu, te da mora skoknuti tamo po to. Uživamo u pogledu, smijemo se, i veselimo krevetu. Moja tetiva divlja. Mučila me još nekoliko dana. Istezanje FTW.

G-Oldies

Kao što rekoše, tata mata i mama Gelendera, mjesec i prst nas dijele od mrak kombinacije – kombinacije mraka, zime, jutra, večeri, šume, Sljemena, vrludanja i orijetiranja te dobrog raspoloženja…

Dok se spremam za Rab i zadnji treking trail ove godine, vadim iz roportarnice google arhive riportove Mrak kombinacije od prošle sezone – G(elender)-oldies:

Nekoliko dana prije Božića upoznajem Natašu Preis-Bedenik na šanku faksa (gdje druge upoznati triatlonku?). Kako nisam imala nikakav plan ni volju za slavit Novu godinu, a spomenuta me pozvala na zimski duatlon na Jarunu (isti taj zimski duatlon ove godine veselo pohodim) na starogodišnje jutro. Prihvaćam poziv i planiram u skladu s tim. Dan prije Stare godine zahuktava se propaganda Mrak lige od strane Vanje, meni su oči sve veće. Što od veselja, što od straha. Strah me jer ne znam stazu za JGL. Vanja i ja kujemo plan mog prvog “istraživanja” gipsa na starogodišnje rano jutro. Tko fućka Novu godinu!

Na tom starogodišnjem istraživanju doživljavamo prosvjetljenje, doslovno i preneseno! Prvi put se upoznajem s gospodinm JGLom (i s Rockyem, koji se iznebuha pojavio i nastavio prema Tustom…), osunčan od pola na dalje, dok Zagreb ostaje pod sivilom oblaka…

Tek sam zagrebla po površini mraka, tek se navlačim na orijetaciju, tek se odvažujem ići van staza…

Dakle, Mrak liga V riport
(pisano 18.1.2012.)

Prvo kolo Mrak lige je bilo zapravo prvo kolo Jutarnje gelender lige. I drugo kolo odmah isti dan, navečer.
Kako nisam znala kako točno izgleda Gipsova staza, po kojoj ide JGL, htjela sam ju testirati prije. Slučajno smo Kiri (frend s planinarenja) i ja bili nabasali na dio Gipsa nekoliko dana prije Stare godine, a na samu Staru godinu ujutro smo Vanja i ja išli napokon meni pokazati kaj je to taj slavni Gips. Htjela sam vidjeti tu stazu u polumraku, da znam kamo treba, ako se odlučim ipak ići na to prvo kolo. Kako je JGL u 5:30, a mi smo htjeli uloviti izlazak sunca (fotkanje i to ;), odlučili smo ipak za mrvu kasniji start, tj u 6:30. Ipak je sve malo kasnilo, te smo već kod stupova na Gipsovoj imali sunce, i ćao mraku. Prošli smo stazu, i sve ja kao pamtim i jasno mi je i super. Čak mi se čini da bih mogla to savladati u mraku, iako mi je jasno da ću bit spora.

Samo za taaaaaaaaaaaj osjećaaaaaaj... (klik na nju za cijelu)

Na Novu godinu oko 11am smo krenuli na istraživanju drugog kola Mrak lige (Vanja i Bruno, te ja), što bi značilo ove točke: Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus. Istraživanje je trajalo puna 3h. Staza je bila vrlo fora, jako mi je sjela varijanta početka i kraja na tunelu, a preko Bikčevićeve i Leusteka samo ovlaš pređeš. Divota, zaobiđeš sve piste, a opet si u samom središtu Medvednice. Orijentacijski staza nije bila zahtjevna (ne kao Berini mali noćni treninzi), pogotovo u našoj izvedbi, gdje smo se ipak dominantno držali staza, tek pokoje kraćenje puta ili prelaženje s jedne staze na drugu.

MK1.kolo/JGL izvještaj:

Dakle, start je u 5:30. Već oko 5:15 smo bili na parkingu. Tako rano, a već je bilo gro ljudi, došli smo na rekordno kolo, čak 72 ljudi. Atmosfera je ugodna, iako je parking pun. Početak staze s parkinga je takav da je tvori grlo, koje se, pod tom silom ljudi, lako začepi. A ima ljudi koji to trče, za razliku od mene koja to hoda, tako da sam se držala na kraju, prvo da ne budem u gužvi, a kasnije nisam imala izbora. Bilo je vanredno toplo, dovoljno je bilo malo slojeva, točnije: deblje tajice i 2 sloja zimskih dresova gore. Vrijeme si svatko sam mjeri, i sva sreća da imam štopericu na mobitelu, napokon sam ju koristila za nešto dobro. Uglavnom, ljude sam vidjela do dijela gipsa gdje počinju stupovi, tamo su me prestigle i zadnje dvije žene (koje su mogle i brbljati cijelo vrijeme). Tu negdje sam ostala bez daha kao nikad, prokuhala sam, te me zašorala opaka glavobolja. Odredit si ritam očito ne znam. Uskoro više nisam vidjela nikog, ostala sam sama u šumi. Nije mi baš bilo svejedno, a nije mi u tom trenu bilo ni posebno zabavno. Uskoro nakon toga, na skretanju s makadama prema Tustom vrhu, a prije izvora Snopljak treba skrenuti negdje desno gore. I mislila sam da sam skrenula tamo, ali nisam. I to sam još 2x fulala. Odjednom mi je staza nestala u šumi, ostala sam na nekom grebenu, gdje je fino puhalo, a još me ulovila i solidna potreba za WCom. Sreća moja, pa sam radosti nuždiranja u šumi krstila još na zadnji rođendan, te sam sad, nakon odrađenog isto tako solidnog broja noćnih treninga, zaključila da ja ipak znam gdje sam, da je vrijeme da izbacim iz sebe to što moram, te da nastavim dalje tražiti nešto poznato, bez vraćanja na makadam. Uglavnom, našla sam si najstrmiji dio terena, i zaključila da s tim ne mogu pogriješiti, jer ću tako najbrže doći do nečeg poznatog. Poslala sms-ove o području izgubljenosti Mateji i Vanji, čisto da znaju gdje tražiti drhtavu curicu. I zapravo nisam dugo lutala, za manje od 5min sam već izbila na cestu (kod stajališta 33), i nakon malo cupkanja gore-dolje, te 3-4minutnog hoda ipak nailazim na nešto poznato – na 57icu. Tamo nastavljam dalje. Tu negdje saznajem da je Mateja već na vrhu i slavi svoju konkurentnost, a o Vanji da ne pričamo. Uskoro počinjem susretati ljude koji se već vraćaju. Neki su me pitali kaj sam kasnila na start. Right. Nisam, spora sam, ubija me glavobolja, samo 2x sam se izgubila, tek sam se našla, i idem to proći do kraja. Sljeme me časti prekrasnim izlaskom sunca, guštam u pogledu gdje god šuma dopušta. Ostatak staze je prošao super po pitanju orijentacije, uskoro srećem M i V, te me oni velikodušno prate do gelendera. Upri, Mony! 🙂 Dolazim zadnja, već je otišla i ekipa koja zapisuje vrijeme, javio im je Vanja kasnije sms-om. Vanja mi čestita na prvoj JGL. Ne znam bih li trebala biti ponosna, jedva sam stigla gore. Ali sretna sam. Pucaju me endorfini. Na vrhu puše, oblačimo na sebe sve kaj imamo. Vanja se odlučio sjuriti dolje, a ja se odlučujem štedit za navečer, te se Mate i ja vraćamo busom i tramvajem do auta. Iz busa i dalje guštamo u pogledu na izlazak sunca. Tamo, na parkingu, srećemo opet ekipu koja zapisuje vrijeme i Vanju. Sretni pozdravljamo i idemo na spavanac doma. p.s. oborila sam svoj rekord na sljeme te izgubila okladu! (kladila sam se da će mi trebati više od sat i pol do gelendera po gipsu).
Mk2.kolo (Tunel – Kremenjak (519m) – Tusti vrh – birc Pet plus) :
Okupljanje već u 5:40 pod tunelom. Odjeća istog tipa kao i jutros. Marko, Mateja i ja pijemo kavu, dodatno razgledavamo kartu, a Marko pokazuje svoju superkul čeonu. Prijavljujemo se (ja nadobuno za sva kola Mrak lige). Start je s polovine tunela. Na startu svi kreću u juriš, čak i Marko i ja malo trčkaramo. Na usponima se štedimo. Stazu sam, neočekivano, uspjela savršeno popamtit, već godinama nisam nešto tako točno zapamtila. Iako sam stazu istraživala na potpunom svjetlu, sjećala sam se apsolutno svega, kartu nismo ni vadili, kompas nam nije trebao. Markova genijalna čeona se pokazala kao odlična i hiperkorisna stvar, jer smo sve zaustavne točke ili točke koje sam si markirala kao nešto gdje ne smijemo skrenuti – našli od prve, bez lutanja. Kako smo se dominantno držali staza, a dobar dio nije ni orijentacijski ni visinski zahtjevan, mogli smo dobar dio ili brzo hodati ili trčati. Za mene je to novost, jer mi je trčanje inače vrlo dosadno i naporno, te ga ne prakticiram. Uspone, jasno, hodamo. 2h je proletilo, u trenu. Mrak je zakon. Pogotovo u dvoje. A još je i toplo. Ima tek blata. Stižemo u krcat Pet plus. Mateja nosi radler. Druženje s ekipom super sjeda. Atmosfera je vesela. Svi su blatni i mokri. Woohoo! Prvi dan uspješan! Sretna sam.