86 dana do Mraka

Zadnji dan listopada imamo krasnu noćnu treking utrku Duhovi Sljemena. Uskoro kreću dvije lige: Zimska (orijentacijska) liga (19.11. je prvo kolo) i Notjni mini treninzi (počinju krajm listopada ili početkom studenog, i traju do zadnje srijede prije Božića). Jedna krasna trek poslastica dolazi u 25.11. – Samoborska Trek shnita. Noćni LSD dolazi u 15. prosinca obliku Blaterse. Zadnje kolo Istarskog treking kupa bit će Svetica Trek, 23. prosinca.

Za 86 dana kreće i Mrak komba, po prvi put s najavljene 2 ženske lige.

Lady’s night out.

Prije svega toga – stiže nam prvi rogaining u Hrvatsku! Štriga treking 6h i MTB 6h – 21.10.2017. Žminj.

Kava, sat i inov-8

Inov8Kava Prošlo je gotovo godinu dana od kad sam počela trčati trail i orijentaciju u Inov-8icama. Prošlo je 9 mjeseci od kad sam počela koristiti GPS sat.
Prošlo je točno 100 dana od kad sam prestala piti kavu.

Kava.
TrailCoffeeKavu sam počela piti dosta kasno, tek na četvrtoj godini faksa. Razlog je bio utilitaran, jedino me kava mogla održati budnom tijekom učenja i gro literature. Nisam neki ljubitelj poroka; ne pušim, ne štujem sakralno i rijetko se opijam. Plan je bio zadržati kavu do kraja diplome. Nakon diplome, na skidanje s kave nisam bila naš nabrijana, kao i svaki ovisnik. Nisam nikad bila na razini da ne mogu započeti dan bez kave, ali bilo je faza kad bih pila 3 šalice na dan bez neke velike potrebe, just for “pleasure”.

running_coffee_by_triiskel-d4lp3utU skidanju sam si pomogla velikim količinama čaja od nima i povremeno s čajem od mente. U ovih 100 dana nisam popila ni jednu šalicu kave, ali jesam popila 1 crni čaj i 5 coca-cola, dominantno nakon nekih trka i tijekom jedne svadbe. U coli ima kofeina, pa ne mogu reći da nije bilo ni malo kofeina ili teina u tom periodu. No kako skidanje s kave nema za otegotnu okolnost samo potrebu za kofeinom, nego i za ritualom, a često je taj ritual dosta društvene naravi, htjela sam naći način da se nosim s tim dijelom okolnosti. Ispijanje kave, unatoč tome što je kofein svojevrsna droga ili stimulans, jest jako društveno prihvaćeno. Čak do te mjere da sam dobila dosta začudnih, a povremeno i negativih komentara na moj pokušaj skidanja s kofeina. Iznimno malo ljudi je uputilo koji znak podrške. Naručivanje čaja u bircevima pojednostavljuje cijelu stvar. Što se tiče samog procesa skidanja – prvih 10-15 dana je bilo satkano od glavobolja. I to cjelodnevnih. Aspirini ne pomažu. Ne osjećam potrebu za kavom direktno, nego indirektno, preko glavobolje koje stvaraju potrebu za kavom jer “osjećam” da će mi jedino kava olakšati. Funny business. Kasniji period je varirao od lakoće nošenja sa skidanjem do ponovnih cjelodnevnih glavobolja tijekom dana s promjenom vremena. Svejedno mi je zove li se to meteoropatija ili umišljaj, efekt sam dobila. Unatoč tome što je prvi dan srpnja, ljeto kao da još nije počelo, a i ova je godina dosad prepuna promjena vremena. Još uvijek nisam odlučila hoću li se i dalje držati podalje od kave. Benefit je da ne moram razmišljati imam li kave (i stevije) doma. A i kavu nikad nisam posebno voljela okusom (samo mirisom), pa sam pošteđena tog okusa koji moram maskirati sladilima. Mana je nošenje s glavoboljama kad god se neki oblak pomisli nasukati nad Zagrebom. We’ll see.

 

Sat za na trčanje 😉

WP_20140623_07_32_32_Pro (1)
Dok sam se intenzivno bavila fotografijom, nikad nisam naglasak stavljala na tehnologiju. Bilo mi je jasno da je to sve sporedni alat (fotoaparat, stakla, monitori, hardovi, RAM, kartice…), a glavna igra je svjetlo. Dakle, zapravo sam se bavila svjetlom. I mrakom. Kasnije me obuzeo Mrak, pa je originalna igra svjetlo/mrak pala u drugi plan. No nikad se nije radilo o fotoaparatu. To je uvijek bilo pomagalo. Slično vrijedi i za GPS sat. Ne trčiš zbog sata, nego sat imaš zbog trčanja. No s obzirom na to da je jedan takav satić uletio u moj život (thanks, B.) u periodu kad mi se nije trčalo ni treniralo niti sam imala ikakav cilj, osim možda jednog dana Traverse, zapravo sam se vratila trčanju i treniranju zbog sata. Dosta je pomogao pri praćenju programa i napretka. A i napokon sam prestala ručno ucrtavati rute (endomondo), pa se i drastično smanjilo vrijeme koje je potrebno za unos podataka. I to unatoč tome što sad koristim i endomondo (koji nema trail trčanje) i garmin connect (koji nema orijentaciju) za praćenje treninga. A mogla sam si lakše zadavati ciljeve; tjedne, mjesečne… Iako su se neki preporodili kad su prestali koristiti sat, meni je krenulo sa satom. A uspjela sam otrčati i svoju prvu ultru – Traversu – bez nekih posljedica. Čak ni muskulfiber i ni malo boli u koljenu. Tek žuljevi. Sušta suprotnost prošlom pokušaju, kad nisam imala ni jedan žulj, ni osjećala glad, ni žeđ, ni vrućinu, ni umor… samo sve veću bol u 130466423664782254koljenu. Ovaj put sam dobila iskustvo koje sam i htjela – a htjela sam guštati u toj trci, a ne egomanijački neodustajati. Ovaj put sam guštala unatoč tome što sam dan prije trke zaradila krvave žuljeve na obje pete. I sve mi je ostalo u prekrasnom sjećanju: od laganini uspona, Lovelosovog bodrenja uz “evo, striko ti da bombon” ;), do trčanja nizbrdo s Ćurom i Hutijem, uz laganini teme iz sociologije, prava, antropologije te razmjena preporuka knjiga, pa sve do pametnog odabira spusta u Zelinu preko 48ice, kroz šumu, u hladovini… Sve u superdruštvu Vanje. Traversa je prva ultra za poželjeti. Čak i bez kave. 😉 Zbog spomenutih žuljeva sam do vrha išla u tenisicama koje su malo podfutranije na peti, no od gelendera do cilja sam trčala u inov-8icama. I to mi je bila odlična odluka. Genijalne tenisice za trčanje nizbrdo, po bilokojem terenu.

Inov-8 tenisice.
U usporedbi s većinom trkača, nemam puno tenisica. U usporedbi s većinom trkača, ni ne trčim puno. U najjačim mjesecima popnem se na 120km mjesečno čistog trčanja, no uglavnom sam na pola kilometraže od tog. Zadnjih godinu dana prosječno sam imala 12km orijentacijskog trčanja mjesečno, najviše 27km, najmanje 0km (ljetni mjesec, prije GPS sata). I svega +100tinjak km planinarenja zadnjih godinu dana (gojze su out, sve u tenisicama, raznim). Dakle, nije baš da nešto puno trošim tenisice, a niti mi ih treba jako puno.969772_10151550252976872_389548684_n Imam dosta asicsica (od ljetnih do GTX), i jedne inov-8ice. Točnije, Inov-8 X-Talon 212 (from Sport LAB, fkors). Na nasipu sam u asicsicama. Orijentaciju trčim isključivo u Inov-8icama i ne mogu si zamisliti da moram trčati u bilokojim tenisicama s lošijim gripom od ovog. A ovaj je fenomenalan. Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko puta sam proklizala u njima, a trčalo se po snijegu, ledu, blatu, strmom-van-pametfotor_137855552168168i, kamenju, mokrom kamenju, suhom lišću… Primijećujem da baš taj model vole i drugi orijentacisti. Ripne su goleme, iako je sami potplat zapravo tanak. Da sad ne fotor_137855565484522ispadne da su savršene, moram dodati neke stvari. Prva zamjerka nije vezana za inovejtice, nego zato moje tanašno a dugačko stopalo (arahnodaktiliju imam i na nožnim prstima). I u kombinaciji s ovim tenisicama mog broja po dužini stopala, u širini imam dosta prostora. Rješavala sam to debljim čarapama ili čak duplim čarapama. Radije da mi je malo toplije, nego da mi noga pleše u tenisici po širini dok trčim po strmoj izohipsi. Druga zamjerka je malo slabiji i osjetljiviji mesh, tj. općenito platneni dio tenisice. Orijentacijsko trčanje uključuje puno zabijanja granja u tenisice, koje, ako imaju slabiji mesh, bivaju lako probodene. A i prije se počnu cufati tak. S druge strane, zaštitni dio na vrhu tenisice, kod prstiju je odličan, i ne sjećam se da sam se ikad mlatnula negdje, a da me zaboljelo. Nice. Ripne su se tek sad, nakon godinu dana, počele ozbiljnije trošiti, i to na prednjem, najširem dijelu, gdje i najviše gazim (čak i nizbrdo).fotor_WP_20140701_20_56_27_ProS (Fotkanje neuglancanih tenisica za opakiji i realniji dojam).
Zanimljivo je da sam u njima prvi put trčala po bračkom kamenju, na Vanka Regule trail trci savršeno pogođenog naziva From heaven to hell and back. Iako kažu da to načelno nije tenisica za taj teren, s čim se slažem, no moram priznati da su me te debele ripne držale podalje od tvrdoće kamena te koljena nisu boljela, a proklizavanja nije bilo. A odlično su držale i za ovogodišnju pustolovku PLAC, svih 50ak km otočkog trekinga, MTBa, MTB-orijentacije, gradske orijentacije itd.
I jednom kad ripne odu u mirovinu… Uf.
stuff019Uz tenisice koristim i, igrom slučaja, opet inov-8 trkačke gamaše. Najbolji dio ovih gamaša jest ovaj dio koji drži gumice koje idu ispod potplata. Naime, taj dio ima čičak s unutarnje strane i jednom kad gumica pukne (no pun intended), vrlo lako se zamijeni s novima. Osobno, koristim najobičnije gumice “za zimnicu, pekmez i to”. Dvije-tri obično izdrže nekoliko treninga. Lako ih ponijeti za promjenu, ako baš sve puknu, a to mi se još nije dogodilo.
fotor_WP_20140701_22_24_50_ProS
Jako sam happy s njima, nema kamenčića, zemlje, granja i ostalog što voli upadati u tenisice. A nosim ih čak i na trening na nasipu, tamo kamenčići osobito vole uletavati.
Nema iritacije, samo trening. :)

Istratrek 2013 – trka bez trke

(za arhivu i one koji ne koriste fejs)

Prošle godine sam na Istratreku bila u jogging kategoriji (10ak km) i bilo mi je genijalno. Bio je to moj drugi treking. Nas 5-6 večer prije stigli smo u Istru i obavili prijave. Apartman u kojem smo odsjeli imao je kamin, što smo zdušno iskoristili. Uz čašu vina, markere, karte, lap (s lošim signalom interneta) s otvorenim arkodom…. i pucketanje vatrice. A Istra… ona je prekrasna, i jako raznolika. Što znači puno različite ljepote na jednom mjestu. Divota!
Nekako, tad, na tom Istratreku krenuo je taj ritual vezan za treking. Neko vrijeme sam mislila da svi tako pristupaju trekingu. S vremenom sam saznala da mnogi vole kartu pogledati na startu, nekima ne paše orijentacija, neki vole ultraške distance te im je ok na trku ići s nekim tko ih navigira, nekima pregledavanje karti smiruje nemir prije trke. Svi tu imamo neke svoje razlog zašto odlazimo na treking utrke. :)

 

Mene silno zabavlja to njuškanje po karti, po arkodu, google earthu i sličnome… I to baš večer prije. Tad se mogu opustiti i uključiti onaj dio sebe koji voli igru i zagonetke. (Neki to povezuju s onim djetinjem u sebi.)
Prošle godine sam nekoliko puta probala i planinarsku kategoriju (25-30km) trekinga na nekim drugim lokacijama. Svidjela mi se, ponajviše zato što vidiš više prirodnih ljepota u tom neobičnom raspoloženju treking-trke. Ništa mene (ili bilokog) ne sprječava da na iste distance i lokacije odlazimo i van trke. I nije samo natjecanje to što čini razliku između trke i proizvoljnog treninga te duljine. Nego…

 

Zaljubila sam se u taj proces odlaženja na neko novo mjesto puno prirodnih ljepota, u putovanje s prijateljima i kolegama trekerima, u orijentacijski dio malo većih distanca (od onih koje inače trčim), u temeljito prenjuškavanje karte (ponekad i do dugo u noć večer prije utrke), u sutrašnje viđenje svih ljudi koji startaju (a startali smo zajedno već koji put), u upoznavanje novih ljudi na stazi ili bolje upoznavanje nekog kog već znam, u ustanovljavanje koliko karta odgovara terenu (misterija posebne vrste), u otkrivanje što je organizator priredio, u neovisnost o vremenskim uvjetima, u onaj ludi osjećaj kad se zagrijem na radnu temperaturu negdje (tek) usred trke i mislim da mogu poletit, u opružanje nogica nakon proslaska kroz cilj, u pretumbavanje po svim “gdje se tko izgubio i koja kontrolna točka nije dobro postavljena” temama i varijacijama na temu, u zasluženi tulum iste večeri odmah nakon trke, u sneni povratak kući, u muskulfiber dan (ili nekoliko dana) poslije…
To sve ne mogu dobiti kad solo odem negdje trčati 30ak km po prirodi.

Jako sam se veselila Istratreku ove godine. Htjela sam okusiti Istru u većoj distanci od prošle godine. Samo nekoliko dana prije sam se razboljela (prvi put nakon dugog vremena)… Odlučila sam ipak krenuti na put, unatoč glavobolji, kašlju i sličnim pizdarijama, ali bez odlaska na samu trku. Prenjuškala sam kartu, osmislila stazu kojom bih išla kao da ću na trku, i to večer prije, uz peć na drva… Prije starta sam malo podružila s onima kojima je pametno krenuti na trku (za razliku od mene), popila kavu, mahnula ekipi na startu… Na fotki pričam s kolegom opakim trkačem o njegovom planu kretanja, koji on još u tom trenu (15min prije starta) nije napravio. :)
Od cijele te treking-atmosfere u koju sam se zaljubila, dobila sam najviše što sam mogla u tim uvjetima.
I dalje sam bolesna, ali sretnija.

zamišljena orijentacija za mene ovaj put

fotografiju okinuo Dejan Hren, SRK Alba, Istraktrek 2013, Mony & Rubac

Istraživanja i G-točka

Istraživanje za MK5. 4.kolo – 18.1.2012. 18:30 – Parking – Stara pila – Snježna kraljica

Ovo istraživanje je išlo u 2 etape. Prva je bila u nedjelju, nakon Medotreka. Našli smo se kasnije, oko 11, a skupilo nas se dosta (Marko Čavlina, Kiričenko, Vanja, Mateja i ja, te smo još putem prema Upravi PP Medvednice sreli Peru Glažra i djevojku mu Sanju). U Pet plus smo dodatno razradili plan, te sam odustala do varijante po 19ici do Njivica pa do Stare pile. Uvjeravali su me da će mi dobro doći ovo istraživanje za prolazak muskulfibera u kvadricepsima. Do Stare pile imamo prvo za proći komad asfalta, pa onda kemijanje od stazice uz potok do makadama prema staroj pili. Taj dio makadama je jedini trčljivi dio. Sve ostalo je ubojito strmo, ali veselim se tome. Tu smo se i malo razdvojili i rastrojili u nekoliko varijanti. Istražili smo u prvoj etapi makadam iznad stare pile, makadam koji vodi do Leusteka i Šumarevog puta (oba imaju solidan sloj leda i nisu za trčanje baš, osim uz sami rub, ali meni je to tvrdo), varijantu od Runolista do Snježne kraljice uz rub Činovničke. U drugoj etapi (jučer, 17.1.) smo prošli samo spust od križanja Leusteka i Šumarevog puta do makadama prema Staroj pili (izbije se točno na Staru pilu), ali je strmo za popizdit, a i puno nekih okruglih sjemenki koje mi se rolaju pod tenisicama. Not fun. I prošli smo uspon po grebenu od Stare pile do Runolista. I to je strmo za popizdit (20-25min samo vrlo strmo), ali je kul kaj se možeš fino hvatat za drveće i tak si pomagat, a staza zapravo postoji, te iznimno rijeko proklizava. Malo me bilo frka jer smo čuli neko krdo živina, moguće divlje svinje. Srećom, pobjegli su. Napravili smo kratki odmor na Runolistu te otišli preko Šumarevog puta natrag do auta. Čeone skoro da i nismo palili, uspjeli smo sve obavit prije mraka. Jedan od zanimljivijih dijelova je prelazak preko Blizneca. Fino je zaleđen, prepun prekrasnih ledenih formacija, ali i prelaska preko zaleđenog kamenja. Zabavno za mrak. 😀

Medotrek (14.1.2012.) ili kako ne tražiti G točku.

Za početak, oprala me strava i drama prije Medotreka. Imala sam milijun različitih opcija oko tog što mogu očekivati, tj. kao da nisam imala ni jednu (opciju, jel). Mailovi na temu Medotreka su prštali. Dodatno, Mateja, Ana B., Vanja i ja našli smo se večer prije, s isprintanim kartama, pravilima, varijantama, GSSovom kartom medvednice… Čuda cijela. Sjeli na pivu, i krenuli kovati plan. Prvo sam htjela sama osmisliti rutu prema kojoj ću skupljati KT, jer sam mislila da je Medotrek odlična prilika da vježbam takvo što (samostalnost, ovo ono). Kasnije me Vanja uvjerio da je ovo bilo vrlo zahtjevno za planirati jer su se KT skupljale po proizvoljnom redu, jer su, uz obvezne KT, postojale i opcionalne (tamo su ih zvali “opcijalne”), ali si mogao skupljati i KT iz Ultra kategorije… I tak. Cijelo čudo od planiranja. Čak sam si skicirala kad me čeka uspon, kad spust. Skovali smo plan u kojem zadnja KT koju moramo skupit ima oko sebe najviše “opcijalnih” KT, pa ovisno o tome koliko će nam (nama, jer sam na kraju odlučila ne ići sama, nego zamoliti Vanju za backup društvo, ako zapnem negdje) vremena ostati na kraju, skupljamo “opcije” ili jurimo na cilj. Start i cilj su Gelender (hehe). Ujedno sam birala i to da mi je zadnja obvezna KT ona od koje mi je povratak do cilja poznat. Uz planiranje rute, opskbrile (Mateja i ja) smo se čokoladicama, pločicama, gelovima (o ovome paklu kasnije). Prvi put sam koristila i mijeh. Kao i „Elvirov“ način kopčanja ruksaka! Sviđa mi se i jedno i drugo. A sviđaju mi se i tanki ruksaci. Nosila sam apsolutno previše odjeće sa sobom, ali mi ruksak nije bio težak (posljedica nanašanja golemog laptopskog ruksaka sa 17“ lapom godinu dana, almost all the time). Mateja i ja smo obilato doručkovale, da ja ne podivljam negdje na početku. Frendovi s kojima planinarim se možda sjećaju tih mojih epizoda divljanja od gladi.

Uglavnom, starta se jedva sjećam. Puno ljudi, puno pozdravljanja. Vrijeme odlično – sunčano i za zimu toplo. Jedino je mrvu puhalo, a ja zaboravila vjetrobranku. 😉 Start mi nije bio nešto posebno napet, kao ni prve dvije točke (najdosadnije – Šumarev grob i Danjka), i drago mi je da sam se baš tih točaka odmah riješila. Ono što me zanimalo jest kako će mi ići, koliko volje ću imati, kako će na mene djelovati odabrana ruta, koliko će mi trebati od KT do KT. Kako nemam nikakvog iskustva, to me najviše zanimalo. Stjecanje iskustva.

"odlična" karta, Medotrek 2012.

Ovo je bila planirana ruta: Start – 8 – 4 – 5 – 1 – (G45) – 3 – (A30) – 7 – 6 – 2 – (50, 20 ili 30) – Cilj. Iduća KT (5) je bila na putu prema Horvatovim, a slijedeća na dnu Horvatovih (1). Sjetila sam se poslijednjeg cupkanja po njima, i toga kako sam konzervativno išla stepenicu po stepenicu, i to sa štapovima. A sad smo jurili, gotovo trčali po njima. Nadala sam se da moja koljena imaju razumijevanja. :)

Medotrek 2012 - na Horvatovim stubama

Na red dolazi slavna G točka (45). Nažalost, tu sam napravila loše planiranje puta, iako sam imala GSSovu kartu u ruksaku, koja taj dio ima odlično označen. Karta koju sam imala u ruci je malo manje jasnija. A ja sam na tom dijelu puta malo previše brbljala, te nisam primijetila da se naša planirana putanja (jer smo trebali pratiti markiranu stazu 41) odvaja s makadama. A nisam to imala ni zabilježeno u bilješkama koje sam radila večer prije. U bilješkama sam si navodila samo kad me čeka uspon, a kad spust. Bez “Pazi!” dijela. Prvo mi je bilo čudno što već neko vrijeme nismo nikog sreli, naivno sam pomislila da nije puno ljudi išlo po G točku. Ali jok! Nota bene, Mony! Idući put planiranu putanju malo detaljnije bilježim, te malo opreznije vizualiziram. Dakle, osim što nismo na vrijeme skrenuli, te se tako šetali predaleko i previše se spustili, posljedično je mene prvo čekalo ustanovljavanje toga gdje sam fulala (5min zujanja), a onda još i penjanje natrag do kontrole. Kako je kontrola vrijedila 45min, a mi smo u nju uložili nekih 1h vremena, zapravo smo izgubili 15min. Još smo na kontroli sreli neke ljude, koji su, naravno, dolazili iz pravog smjera (naknadna bilješka – Lesjak Sonja&Goran). Tu sam se dodatno zbedirala i zaključila da radim tupave greške, jer sam tim fulanjem izgubila mogućnost da probam neke druge “opcijalne” točke pronaći. Em smo se našetali, em smo se morali vraćati, em smo izgubili vrijeme… Početnik. Ni sljedeću točku (3) ne bih baš lako našla, da nisam malo Vanju pustila da me navodi, jer se KT nalazila podno skijaške staze, uz staru žičaru, a skijanje je kao neko njegovo područje. Tu smo gazili po snijegu do jajnika. Doživjeti bijeli snijeg na sunčanom danu uz plavo nebo – zaista jest vizualni doživljaj. Putem smo klopali neku gumenastu voćnu pločicu. Iduća kontrola po koju smo išli je bila jedna od kontrola s Mrak lige – po novom slavna Osrenka (A). To smo svi znali napamet, jer smo tjedan prije toga tamo se vrzmali i perforirali. Kontrolna točka (7) nakon Osrenke (koja nije bila obvezna) je bila također na putu kola Mrak lige iz tjedna prije Medotreka, tako da je i to prošlo skoro pa napamet, te Vanjine korekcije niti sokratska pitanja nisu bila potrebna. Stalno srećemo ljude, neke i drugi put, jer i mi i oni napreduju po svojoj trasi (koja je u najlogičnijem postavu mogla biti samo kružna). Od KT7 do KT6 smo išli stazom 11 za koju sam zaključila da na terenu ne izgleda tako lijepo i blago kako je prikazano na toj karti. Čeka me još dosta uspona do cilja, te se prvi put usuđujem probati gel. Iskustvo gela je takvo da komotno može zamijeniti žabu u onome “svako jutro pojedi živu žabu i siguran si da ti se ništa lošije neće dogoditi tog dana”. Ukratko, neka hiperpreslatka teksturnogadna tvorevina. Nikad više. Naknadno smo, na GSSovoj karti ustanovili da je staza 11 stvarno izmijenjena, s pokojom dodanom serpentinom. :) Tek kad smo došli do KT6 smo skužili da je to nadstrešnica na stazi za Grafičar, po kojoj sam toliko puta išla (pljas po čelu!). Nadstrešnica se zove Mrzlak. Tu sam imala prvi odmor od 5min. 😀 Yay! Sjedim! I tu sam skovala plan da se mrvu dignemo po toj stazi za Grafičar, pa da onda strmo izbijemo na cestu, te da se cestom spustimo do potoka Kraljevac, gdje ćemo na makadam pa na tu neku Mrcinu. 😀 I tako i bi. 😉 Čekala nas je samo zadnja KT (2) i cilj. Izbijanje na cestu azimutno po nekoj strmini je bilo zabavno, ali trčanje po cesti nizbrdo (iako smo trčali sa strane, a ne po asflatu) se ipak pokazalo bolno za koljena. Uspon na Mrcinu je solidno strm, ali sad, u retrospektivi, nakon nekoliko kola Mraka, mogu reći da sam penjala i puno strmije od Mrcine. Tu smo dočekali vrlo lijep zalazak sunca. S Mrcine smo lako skrenuli na stazicu (koja nije ucrtana) prema Ceru (vrh Brestovac). Uspon na Cer se pamti. Tu su me već solidno boljela koljena, bila sam umorna, bilo mi je dosta, a preda mnom stoji neka strma grdosija. Penjanje se odvijalo tako da kad taman pomisliš da si na vrhu, skužiš da ima još jedan takav komad. A onda taj process spoznaje doživiš još jednom. Dakle, troetapna muka. A spust s Cera pamtim kao vrrrrrlo bolno iskustvo. Spust je uvijek bolan za koljena, a posebno kad je iza tebe 15ak km medvedničkog terena. Vanja je tu bio moj velik stup potpote, osim što sam se fizički držala za njega, bodrio me kako to samo veliki ljudi mogu. :) Vanja, you’re the best. Nakon tog grozomornog spusta s Cera, provjeravamo sat i sretno zaključujemo kako imamo dovoljno vremena da stignemo u limitu. Užasno me boli koljeno, bole me kvadricepsi, umorna sam, hladnije je (pao je mrak), te jedva čekam kraj. Nisam svjesna kilometara iza mene, samo sam umorna. Penjemo se natrag na Gelender po stazi 52. Kod skretanja za bolnicu Brestovac me zašora adrenalin te pitam Vanju imamo li vremena pokupit još jednu malenu (20min vrijedi) “opcijalnu” točku. Uopće ne gledam na sat nego vjerujem njegovoj procjeni. Vanja daje zeleno svjetlo (i smije mi se jer sam maloprije kukala kako je ovo previše za moja koljena i da sam se vjerojatno shebala), te krećemo prema bolnici (da bar!). Ekipa tamo igra paintball, te saznajemo da je njihov organizator nepismen. Da je pismen, pročitao bi natpis na KT (“molimo, ne dirajte KT, u tijeku je utrka”) i ne bi premjestio KT tamo gdje njemu odgovara. Izgubili smo dosta vremena pretražujući prostorije u bolnici, jer nije bila tamo gdje je trebala biti (u glavnoj prostoriji), niti nam je nepismeni dobro objasnio gdje ju premjestio. A kako je u tom trenu tamo neka ekipa igrala painball, dobili smo i porciju boje ispucane na nas, netko od inteligentnih iz te ekipe je zamijenio nas s čeonima i reflektirajućim podlogama po dresu za nekog iz njima protivničke ekipe u maskirnoj odjeći. Tu sam već bila i gladna i umorna i kratkog fitilja i bilo mi je dosta i još me boljeno koljeno, što sam svakako htjela izbjeći ponoviti. Penjali smo neku najkraću varijantu puta do Gelendera, prema Vanjinim sugeriranim opcijama, birala sam ono najkraće, strmo više nije problem, ionako me sve boli, samo da nemam futilni dio puta. Putem sam sanjarila da negdje zalegnem i odmorim pol sata, pa da onda normalno dođem u cilj. Ipak u cilj dramatično ulazimo zadnjoj zadnjoj minuti (5h30min je bio limit, točno kad smo i uletili gore.) Mateja nas je čekala gore već preko pol sata, s hrpetinom “opcijalnih” kontrola, i naravno, svim obveznim. Rasturila je. Gledamo zadnji tračak crvenila za zapadnom dijelu obzora kroz prozor terase vidikovca na Gelenderu. Kupimo stvari i selimo se tamo gdje dijele grah. Proždiremo sve s tanjura, najbolji grah na svijetu (znate taj osjećaj). Ostatak večeri druženje, upoznavanje s novim ljudima, komentiranje G točke. Tu saznajemo da su se mnogi tamo izgubili. Yay, nisam jedina luzerica koja nije našla G točku od prve. Mateja je rasturila planinarsku kategoriju za žene, i nedvojbeno je prva. Ostajemo do proglašenja i dodjele medalja. Nakon toga grijanje u autu, te brzinsko spavanje i odmaranje (koljena) doma, sutradan treba istraživati stazu za iduće kolo mrak lige.