Čudo zvuka u pokretu: retro V

JOE PRESTON & DANIEL MENCHE Cerberic Doxology (Anthem, 2008)

Joe Preston je ostavio traga u nizu bandova (od Melvins do Thrones), a Daniel Menche je poznati eksperimentator s gomilom izdanja u svom portfelju, no ni jedan od njih dvojice se ne diči s odanošću konvencijama. Kad se dva luđ… ovaj… znana ekscentrika slože, sve se može. “Cerberic Doxology” (!) je zajedničko zlodjelo ovih provjerenih freakova i svodi se na granitnu a capella mrcinu sastavljenu isključivo od pažljivo izvedenih manipulacija Prestonovog i Mencheovog vokala. Njihovi glasovi se nadograđuju i preklapaju u slojevima i u tom opakom dark ambientu osjeća se prizivanje bestijarija nekog napjeva Diamande Galas. Uglavnom, ne baš ugodno mjesto. Nakon par minuta zamaha u dnu ovog crnog pojanja formira se “linearna crta” basa i počinje intenzivno preznojavanje. Iz zvučnika počinju iskakati zlokobni loopovi raznih jeka glasova, membrane podrhtavaju te je teško ostati priseban i u jednom komadu. Glasovi se granaju i spajaju u zamršene sklopove i pune cijelu zvučnu sliku do granice zasićenja. Instrumenti nepotrebni. Kada se nakon nešto manje od 25 minuta svo to makabrično zvukovlje utiša i slušatelj proguta knedlu, olakšanja nema; kao da podmuklost nije otišla, već se samo pritajila u nekom skrivenom kutku. Evo par asocijacija kako bi bolje shvatili o čemu se ovdje radi: Bardo Thodol, “Lucifer Rising” Kennetha Angera, Coil, Brion Gysin.

Preston i Menche su napravili sjajan posao i podsjetili nas kako je ljudski glas zaista primalni/primarni i najjači instrument. Uvjerljivo (i) dijabolično. Ugasite svjetla i usudite se. Slušati glasno.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Komentiraj

E-mail adresa neće biti objavljena. Zahtijevana polja su označena s *