Istra, vol. VII

Stvar osobne percepcije, no snijeg i fino mreškanje vjetra od Male Učke do Vojaka mi nisu smetali i teško mi je to proglasiti “brutalnim uvjetima”. Naprotiv, bilo je zabavno ostavljati tragove đonova u utabanoj stazi od Sedla i promatrati iskeženu bjelinu oko sebe. Ako se mene pita, vjetar je bio mahnitiji na Žbevnici, ali i to je bilo dosta daleko od Whitehouse/Wolf Eyes roštanja. Sve je to (bilo) normalno. Ako već moram izdvojiti neki utjecaj elemenata, onda ću radije spomenuti kišicu koja je u niskom broju BPM-a (slowcore, downtempo, trip-hop) sigurno škrop-škrop bockala tijekom dionice od Poklona do Brgudca. Usput, fora mi izgledaju oni rukavci koji na tom dijelu trase s šumskog puta odvlače prema “art stazama” i svečano obećajem da ću istražiti ta šaranja i instalacije.

Onaj tko kao ja već ima pokaz za bus Umag-Labin i tko poznaje svaki zavoj iznad Raše zna što ga čeka na stazi. Svake godine cilj je isti: dovući se do Umaga u komadu i u limitu. Samo lagano, “cruising” po stazi, bez divljanja, od punkta do punkta u Gelender Cafe Lifestyle tempu i može se bez ikakvih problema (čak i kad zadnja loža prije starta koluta očima i češka se po glavi). Ove godine sam više nego što je to uobičajeno uživao na ćićarijskoj dionici (Orljak-Gomila noir mi je bio posebno jak; najupečatljiviji dio trase), a više nego inače sam vrtio glavom od Huma do mitske Butonige. Nakon dolaska u Buje sam najprije potražio javnog bilježnika i ovjerio izjavu da ću do kraja gospodski špancirati/da neću potrčati do umaškog asfalta. Treba čuvati jedine tetive koje imam na lageru, a 30-60 minuta u kontekstu “rezultata” ne znače ništa. Na par mjesta oko nadvožnjaka i prije Vilanije sam prekršio zavjet i obećanje, ali u principu sam tvrdoglavo marširao bez kasa i galopa. I to je OK. Vjerujem da sam baš zbog toga što nisam išao u klinč s tijelom sve ovo opet prebrodio mirno i dokoturao se do cilja svoje 10. 100-majlerice bez ikakvih problema.

Ostala beskorisna trivia:

  • na stazi sam rijetko bio sam, no biti solo je na masovkama teško izvedivo, posebno jer me prije Brgudca počela prelaziti ekipa s trase od 110 km.
  • beskorisni pončo se samouništio/razderao brzo nakon starta i već na rivi u Rapcu sam ga ritualno bacio u smeće.
  • nakon dolaska u cilj me Gazda osobno transferirao u VIP stilu do hotela (respekt!).
  • teren raznovrstan: blato, bljuzga, snijeg, suho, asfalt, gackanje kroz vodu x 3, makadam, trava, šuma, sve…
  • dio trase od Draguća do Butonige druge godine prolazim cepelinom ili balonom (ne piše da je zabranjeno).
  • odlična hrana u buzetskom a la carte tranzicijskom restaurantu.

Istria Terra Magica.

Upri.

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

4 Responses to Istra, vol. VII

  1. eddie says:

    Respekt za desetku! Al i sedmicu 🙂

  2. mukki says:

    Šesta cijela Istra.

  3. batica says:

    Mislim da je 3xDUT, a 1xUTMB… Kaj buš tam dvaput, to rade samo žešći debosi poput Cimija (Veliki Bijeli-Cimi 3-0), Ferre (Veliki Bijeli-Ferro 3-2) i Lesijanera (Veliki Bijeli-Lesi 2-1)…

Ostavi odgovor batica Odustani od odgovora

E-mail adresa neće biti objavljena.