Čudo zvuka u pokretu: retro VII

DISFEAR Live The Storm (Relapse, 2008)

Iako aktivni već gotovo 20 godina, švedski Disfear se oglašavaju sporadično i rijetko. Uslijed neregularnog obraćanja javnosti i neodržavanja kontinuiteta nikad se nisu izvukli iz „fanzinskog“ miljea, no očuvanje tog statusa „kulta za odabrane“ za grupu ovakvog profila je ionako bitnije od eventualnog iskoraka prema brojnijoj publici. Stvar je u tome da jedan discore/D-beat band već po definiciji nema što raditi pred masama iako se zapravo sa „Live The Storm“ (inače šestim albumom grupe) nikad ne zna. Naime, u članstvu imaju ekipu koja je brusila zube u At The Gates i Entombed, produkcije se prihvatio Kurt Ballou iz Converge, a band je sada u njedrima moćne metal kuće Relapse. Želim reći da se ne treba začuditi ako Disfear odjednom dopadne publicitet kakvim se trenutno diče Mastodon ili High On Fire.

Kao i primjerice Skitsystem ili Victims, po duhu i stavu im srodni vrsni švedski bandovi, i Disfear su odmakli daleko od prljavog hardcorea 80-tih. Njihov zvuk istovremeno je crust, moderni metal, tvrdi asfaltni punk Poison Idea i ubrzani hard rock Motorhead, a arhaični hardcore treperi samo u ishodištu zvuka (nešto slično u podzemlju rade i primjerice sjajni Tragedy). Disfear su tehnički moćni i usvirani te jednostavno lete albumom, a kvaka je u tome da su im pjesme gotovo himnično rockerske pa npr. niz od „Testament“, „In Exodus“ i „Maps Of War“ ima i… ovaj… hm… hitoidni potencijal. Iako uslijed pozadine u kojoj strši „partizanski“ mozaik nije tako kalibriran niti usmjeren, „Live The Storm“ je zapravo žestok i nabrušen rock album. Produkcija Balloua tome ide u prilog, pa je zvuk Disfear glomazan, prodoran i pročišćen, a pjesme su ispunjene silnom baražom do maksimuma. To će iznenaditi onoga tko je navikao da ovakvu glazbu dobije uglavnom s porcijom skorenog mulja, krčanja i stršeće mikrofonije. Osobno smatram kako je Ballou ipak pretjerao u umivanju i glancanju zvuka, no prema „Live The Storm“ u cjelosti zaista nemam zadrški. Možda je neprimjereno za album kojeg nose nazivi „The Cage“, „Maps Of War“ ili „Deadweight“ reći da je zabavan, no primjerenijeg komplimenta nemam. Probajte.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

Komentiraj

E-mail adresa neće biti objavljena.