Kriza srednjih godina

galky: transfer, dobro društvo i kolegijalnost do baških oštarija, lampa, zezancija, tvrdi da ramino korito nije najbolje mjesto na planeti
baške oštarije: pomfrit, mineralna
skorpovac: markuševec u gostima (m.u.g.)
mjesečina: obje noći
zvuk nekog edm megamixa sa zrća: oko radlovca
životinje: srne, ptice, insekti, konji (krdo rujno, krdo tuževac), divokoze (buljma, spust do oltara), sljepići
+11: noćna temperatura kod skorpovca
obavezna oprema: autan, krema protiv sunca
pizza u senju: vegetarijanska
alan-zavižan ujutro: fantazija
suludo, smiješno i zabavno: makadamiranje na +33 od oltara do senja
južni velebit: genijalno
signal mobitela: uglavnom ha ha ha
jagode: prije oltara
najbolja voda: korita na premužićevoj (bez daljnje diskusije)
šugarska duliba: kontejner i dalje izvan funkcije
do stapa: 2 l (podaci za dalje nepouzdani)
staza: službeno izmjereno 141 km (144 od magistrale u starigradu… do parkinga je oko 3 km, ne?)
horde borovih prelaca: izgleda da ove godine nisu u akciji
čarape: lorpen
mp3 u busu od senja do zagreba: new pornographers, hammock, russian circles, bob mould
srpanj 2018: repriza, dođeš?

DOĐEŠ?

• ghostov dom-petrinja-kostajnica-dvor-ghostov dom: 250 km
• ghostov dom-petrinja-sisak-ghostov dom: 140 km
• ghostov dom-sisak-popovača-dubrava-vrbovec-zelina-ghostov dom: 195 km
• ghostov dom-petrinja-kostajnica-dubica-šaš-sisak-ghostov dom: 238 km (opcija nakon kostajnice za sisak preko sunje: 211 km)
• ghostov dom-petrinja-glina-blatuša-lasinja -pisarovina-ghostov dom: 180 km
•  ghostov dom-petrinja-glina-vrginmost-vojnić-tušilović-karlovac-stara karlovačka-ghostov dom: 214 km
• ghostov dom-pisarovina-lasinja-banski kovačevac-karlovac-ghostov dom: 163 km
• ghostov dom-petrinja-glina-pokupsko-velika gorica-ghostov dom: 168 km
• ghostov dom-kravarsko-raskršće prije pokupskog-pisarovina-ghostov dom: 123 km
• ghostov dom-samobor-bregana-žumberačka cesta-krašić-jaska-ghostov dom (opcija: nakon krašića za ozalj pa do karlovca; opcija od hartja na sošice): 153 ili 180 km
•  ghostov dom-sljeme-donja stubica-marija bistrica-laz-ghostov dom (opcija nakon donje stubice do laza preko karivaroša): oko 80+ km
• ghostov dom-sljeme-zabok-bedekovčina-konjščina-novi marof-varaždin-ivanec-golubovec-mače-zlatar-ghostov dom: 214 km

Nespomenute kul zagorske lokacije i trase: Sveti Križ Začretje- Sutinske Toplice-Zlatar, Radoboj, Pregrada, Bednja, Klanjec/Kumrovec…

SEXA Uživo iz Kopra 23.1.1986. (Guranje s litice/Dirty Old Label, 2010)

Ne znam koliko članovima Sexe može biti satisfakcija to što im je band tek nakon kraja karijere postao „kultan i legendaran“, no situacija je upravo takva. Sexa se vrzmala po marginama i u kutovima i u vrijeme kada ih je pratio kakav-takav publicitet (početkom 90-tih o bandu se mogao pročitati pokoji redak u tisku, pamti se i sporadično televizijsko prikazivanje spotova banda (!), a Nika i družinu moglo se često vidjeti u akciji u domaćem ambijentu Galerije SC), dok je band do cca. 1986. bio praktički nevidljiv. Hrapav i nepristupačan art rock Sexe za ove prostore i ono vrijeme bio je jednostavno previše, i u usporedbi s hermetičnim i abrazivnim izrazom Sexe, njihovi suvremenici poput predstavnika „riječkog vala“ ili Discipline kičme djelovali su kao mainstream atrakcije.

„Uživo iz Kopra“ (inače, do sada objavljeno samo kao opskurno kazetno izdanje… sjećate li se „How Superman Died?“ edicije i izdavačke kuće Idle Valley?) je bio točka na i prve faze karijere grupe, one s kojom i mnogi štovatelji poznatijeg „No Sleep Till Pussy/Fuck Piction“ albuma ne mogu uvijek naći zajednički jezik. Promatrano s povijesne distance, čini se gotovo nevjerojatno da je netko prije cca. 25 godina na ovim prostorima svirao ovakvu glazbu. Jasno je kako su korijeni zvuka ove rane faze Sexe neka poznatija imena kao što su The Pop Group, Pere Ubu ili prvaci engleskog post-punka, no fascinira kako je zvuk i ugođaj „Uživo iz Kopra“ srodniji onom kojeg su nešto ranije ili u isto vrijeme isporučili jednako efektni ali manje razvikani rock eksperimentatori (npr. Factrix, čikaški Ono/End Result ili japanski Friction). Naravno, kvaka je u tome što je Sexa do svog zvuka došla potpuno autonomno. Na „Uživo iz Kopra“ nema agresivne buke, inzistiranja na snazi niti deklarativne atonalnosti. „Afrika“, „Cvijeće“ ili „Pjesma“ su spontano uzburkane pjesme, pune suptilnih psihotičnih previranja, povremene melankolije i neisforsirane demontaže. Bez ikakvog unošenja u lice Sexa zvuči opasno, klaustrofobično i nezgodno. Za jedan gitaristički band kao što je Sexa gotovo je paradoksalno da gitara ovdje participira „diskretno“ i nije ništa naglašenija od dezorijentiranih synth uboda, maničnog Nikovog vokala, sluđenih tekstova i živahne ritam sekcije. Ovo je glazba susprezanja i atmosfere skučenosti, pa ni ne čudi kako band u potpunosti ne eksplodira niti u striktno rockerskim izljevima (npr. sjajna „Marko“ koja dinamikom priziva rane Big Black).

Znam da će ovo zvučati kao klišej, no ovaj materijal zaista stoji rame uz rame s izdanjima srodnih bandova koji su tražeći izlaz iz skučenih punk i new wave okvira vodili bitke za sve nas. Uglavnom, jedno jedva primjetno izdanje tamo nekog zagrebačkog banda nije ništa lošije od onoga što su u isto vrijeme na nekim drugim meridijanima radili Live Skull, Minimal Man ili Sonic Youth. Briljantan sivi i „suhi“ post-punk.

Sexa je kasnije doživjela albinijevski satori, odvrnula pojačala, promijenila gard i prebacila naglasak s mentalne raštimanosti na fizički udar. Band je tada savršeno korespondirao s noise rockom koji je tada kao žanr bio na kreativnom vrhuncu i upravo je ta faza ono po čemu većina publike pamti ovaj band. No, i „Uživo iz Kopra“ je besprijekoran dokument art dekonstrukcije i portret grupe u zenitu snage, a koja usput djeluje kao da nije ni svjesna vlastite unikatnosti.

O samom reizdanju i herojskom podvigu „malih mecena“ hrvatskog undergrounda, entuzijasta Igora Banjanina i Igora Mihovilovića ovdje ne treba trošiti mnogo riječi. Reći ću samo da upuštanje u ovaj pothvat (vinilno reizdanje kazetnog izdanja iz 1986. u ovo vrijeme i na ovim prostorima!) zaslužuje naklon do poda. 180-gramski vinil (birajte svoju boju), bonus CD i bogat popratni materijal su tu. Svi imamo drugu priliku za nadoknaditi propušteno. Sjajan band, sjajan materijal, sjajno izdanje.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2010.)

• krenite iz centra do Jelenščaka pa preko Drage do “Novoselići party house” (znak na vratima)
• dalje markiranom stazom (Vrnjak ostaje s desne strane) kraj Rebra do raskršća iznad Lavovih draga
• desno asfaltnom cestom do glavne ceste, pa nakon 200 metara skretanje lijevo prema Škrobotniku. Nakon toga uspon obronkom Šprinica do raskršća (vrh kota 521 za neku budući treking); kratko cestom desno i onda preko livada (s desne strane ostaje Travni vrh). Prolaz preko divne livade Lazi, ubacivanje na makadam do raskršća i onda kod table desno (ne ići duboko u rupu do Izvira). Stazom preko Jasenovca do raskršća u selu i onda markiranom stazom kraj njiva do jednog od najljepših singletrackova u Hrvatskoj. Strm šumski silazak do bivše lovačke kuće i prelazak ceste.
• manevriranje oko Jarka i onda strm uspon do asfaltne ceste. Prolaz kraj raspela, Kalimera, muzeja i križa, pa još nakratko asfaltom i lijevo na šumski put.
• prelaz preko predivne livade Srbljeni (lovačka čeka) i spust do potoka, pa uspon do raskršća. Dalje do velike lipe, kapelice i oznake bivšeg groblja.
• markiranom stazom kraj Osovja do vrha (s lijeve strane je Štipkovo) i spust šumskim putem u vikend naselje.
• dolazak na glavni asfalt i odmah lijevo dolje spust do potoka (Bačina draga je fora mjesto). Uspon preko livade i vrha 659 m do sela. Na kraju sela uz pratnju psa spust prema Vrelu i dalje kroz razvalu do sela (ne ići na Štuku).
• makadamom do table i strm spust lijevo (ne ići na Pušinu) do potoka. Ravno uz potok do rampe i dolazak na makadam.
• makadamom kratko desno i onda lijevo uzbrdo, najprije strmo kroz šumu i onda kraj livade do sela. Prolaz uz pratnju pasa kraj table otkupne stanice bilja i škole do kraja sela i kapelice.
• kratko asfaltom do table pa markiranom stazom kratica kroz šumu (Jarončić s desne strane) natrag na cestu. Asfaltom do prvog sela, pa uzbrdo oko 1-1,5 km do drugog sela i raskršća.
• dalje markiranom stazom (zaobići Beli Grič, Suhi dol i malo kasnije Trtnicu) do sela; nastavak preko Travnika i Bišćana preko kapelice do asfalta i glavne ceste.

Dalje znate.

kvalitetna službena rekreacija: 100 milja istre, dalmacija ultra trail (100 milja), valamar trail (71 km- podržavam ovogodišnje modificiranje staze i više obale)
kvalitetna neslužbena rekreacija: 1m (najjači trening i to u dobrom terminu)
akcija dugoročnog čuvanja niskog pulsa- održavanje hladnog pogona u nekompetitivnoj varijanti (nisam u poretku): v140+ (to je to!!!), južni velebit (jednom godišnje treba pogledati dušice, pag  i maslenički most s  premoćnog svetog brda i proći greben do marasovca), vihoraški put, mpp (razbijeni vrh!),  ćićarija/učka (suhi vrh- krasno mjesto), fužine- tuhobić- risnjak- platak- hahlići- dražice (kul zimska (avan)tura s pospanim jutarnjim startom na -7, početnim verglanjem s cca. 4 km asfalta i ciljem na +5), žumberački spori/opori groove (maličev krč, odmor kod skretanja za rajiće, delivuki, zečak, tihočaj blues, pliješ, pećno gothic)+ samoborsko gorje (upadi u slani dol sa svih strana), okolica platka (grleš-gornik varijante), risnjak (uvijek najbolje za relaksaciju: horvatova  gore, preko medvjeđih vrata/leske dolje)
primo levi me dobro (pro)tresao u par navrata.
uvijek vjerni domaćim lokacijama: medvednica (bonus za večernje ture s bundašom:  po imenu znamo sve veprove i srne u kvartu danjka-markuševec), maksimir i okolica za dužine i  dokono jogging cestarenje (bukovac-  ture oko svetošimunske i slalomi po fakultetskom dobru- dubrava- ravnice), dotrščina
uvijek ima vremena za dobar zvuk: chris abrahams, against me!, ash borer, automatisme, eric bachmann, the body, rhys chatham & oneida, cobalt, deathspell omega, descendents, dinosaur jr, e, brian eno, explosions in the sky, foetus, forma, freakwater, gevurah, gorguts, david grubbs, mj guider, hammock, the handsome family, pj harvey, steve hauschildt, tim hecker, helen money, kristin hersh, hiss golden messenger, horse lords, marielle v jakobsons, damien jurado, krallice, daniel lanois, loscil, martyrdod, roy montgomery, bob mould, mount moriah, marissa nadler, off world, benoit pioulard, preoccupations, radian, rangda, russian circles, jason sharp, the silence, sumac, swans, teenage fanclub, tortoise, william tyler, vektor, joe volk, norman westberg, lucinda williams, wovenhand, wrekmeister harmonies, thalia zedek band
ghost me rutinski vozi v daljave i na mineralne: zagorje, banovina, žumberak, pokuplje, posavina, turopolje, prigorje, kordun. u glini, popovači, vojniću, pokupskom i svetom križu začretje se uvijek staje kod istih dućana.

još jedna čudna, lijepa, zastrašujuća godina na ovoj misterioznoj planeti. ako nas prije ne protrese neka apokalipsa, vidimo se na nekom brdu u 2017. (sigurno barem na že100ko kojeg se nećete samo tako riješiti). usput,  nemojte se zezati/glupirati nego podržite/idite na 100 milja istre i dalmacija ultra trail  jer to su izvrsne utrke. vrhunski organizirano, dobre staze, domaće, pristupačno, A+. ako ne odete, bit će vam žao. ne šalim se.

HIGH DEPENDENCY UNIT Metamathics (Shoot The Freak/Border, 2008)

HDU, trio iz Dunedina se posljedni put obratio svijetu davne 2001. i nakon divnog albuma “Fireworks” propao u zemlju. Svojevremeno poprilično diskografski aktivni, HDU se unatoč podršci Flying Nun etikete te lovorikama koje su im upućivali magovi Steve Albini i pokojni John Peel, nisu probili iz podzemlja čak ni u vrijeme tadašnje “post-rock” manije koja im je trebala ići na ruku. Njihova intrigantna “meta-psihodelija” koja je asocirala na dinamičnije sunarodnjake Bailter Space ili “shoegaze” varijantu Dead C (koji su im također susjedi) tako je ostala daleko od javnosti čak i u vrijeme kada su prašinu dizali inferiorniji bandovi nešto drugačijeg izričaja ali srodne estetike (npr. Explosions In The Sky, Mogwai).

HDU su tako pali u zaborav i proteklo je mnogo vremena prije nego su Tristan Dingemans, Neil Philips i Dino Karlis ponovo zajedno zasukali rukave. Neke stvari se ne mijenjaju pa tako i “Metamathics” nezasluženo prolazi ispod domašaja većine radara, no pretpostavljam da tako i mora biti ako nakon dugog boravka u zapećku izdaš album za opskurnu i neetabiliranu etiketu.

“Metamathics” kreće šusom u glavu: moćna i briljantna “Stupormodel” u svojih 5 minuta križa Hammerhead i My Bloody Valentine te zvuči kao da vam je ispod stropa sobe protutnjao mlažnjak. Kakvo otvaranje! Intenzitet te pjesme HDU tijekom ostatka albuma ne pokušavaju kopirati, no zato se do kraja odjavnog smiraja “Wish We Were Here” (divna minimalistička međuigra klavira i akustične gitare) oslanjaju na prostran zvuk i ferceranje vreline. Tu su prostranstvo epa “The National Grid”, ali i “oklijevanje oluje” u sjajnoj “Tunguska”, a HDU besprijekorno navigiraju kroz tu gustu teksturu melankolije, “celzijusa”, blaženstva i buke.

Mediji o ovom albumu ne vrište, no to je dakako potpuno nebitno. Vrhunski proizvod često nećete naći na polici supermarketa. “Metamathics” je nadahnut, precizno modeliran i primjereno “monumentalno” usnimljen. Sasvim je svejedno je li u pitanju povratak ili samo sporadično javljanje HDU; ovo je opaka lekcija svim “atmosferičnim bandovima” koji skupljaju gitarske pedale i žive od crescenda do decrescenda. Ovo je prvoklasna roba.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

Ono što svijetu treba je još zapisa po opskurnim blogovima, pa ću i ja doprinijeti boljitku čovječanstva s par impresija s ovogodišnjeg V140+ hodočašća. Zapravo, nisam bio siguran hoću li uopće krenuti na cijelu stazu i prva ideja je bila otići iz Starigrada na greben, promuvati se po Brundu i Liburniji, obići par vrhova oko Stapa i na kraju se od Šugarske dulibe ili Baških Oštarija  spustiti na kupanje, no ipak sam spontano krenuo na još jednu odiseju (ove godine sam osjećao poseban pritisak i odgovornost jer je samo o meni ovisio postotak finiširanja ili odustajanja; mentalna nota za statističare: parnim godinama finiširam).

Start je počeo s velikim i neoprostivim skandalom organizatora: kašnjenje od 15 minuta zbog megabure (navodno zbog tog propusta vise ITRA bodovi, no nadam se da će turistička zajednica Radlovac i dalje sponzirati utrku).
Nije tajna da volim Velebit i vjerojatno je očito da postoji nešto iracionalno što me tjera da svake godine provedem gore dosta vremena i da se upuštam u ovakvu avanturu. Ne želim glorificirati sebe niti potcjenjivati druge, no V140+ je puno zahtjevniji događaj od npr. UTMB ili 100 milja Istre. Ne mislim samo na to da na stazi nema gelova, narezanih banana ni kockica čokolade, tj. ima ih ukoliko ih nosite sa sobom. Zapravo, hranu možete dobiti u hostelu u Baškim Oštarijama i možda na Alanu i to je to. Vode ima na Ivinim Vodicama (tamo s obzirom na početak trase niti nije toliko bitna), u šternama na Marasovcu i Šugarskoj dulibi (Stap je nepouzdan), u Baškim Oštarijama, na Skorpovcu i na Alanu, na Zavižanu i u Oltarima. Uglavnom, ruksak je težak, teren je zeznut, a utjecaj sunca nije bezveze. Osim toga, mislim da se slažemo kako postoji razlika između organizirane trke gdje čak i ako si sam na stazi imaš osjećaj da si cijelo vrijeme dio nekog događaja, a ovdje si prepušten samo svojoj volji. Naravno, signal mobitela je oskudan i rijedak.

No dobro, to su zapravo poznate didaskalije, ono po čemu je ovaj V140+ bio drugačiji je to što sam odlučio noćiti u Baškim Oštarijama i napraviti dvije etape. Bez opterećenja ganjanja rezultata (ha ha) i s jedinim imperativom uživanja, to se pokazalo kao pun pogodak. Dakle, s oko 8 sati boravka u Baškim Oštarijama (spavanja s obzirom na hrkanje austrijskih motorista baš i nije bilo…ljudi, napravite nešto s tim apnejama!) ukupno vrijeme mi je bilo 36 h 45 minuta. No, najbitnije je to što nema mrcvarenja (npr. ključnu i problematičnu dionicu od Baških Oštarija do Alana sam prošao lagano za 6 h 15 minuta, uključujući i 15 minuta razgovora s dežurnim na Skorpovcu). Uglavnom, totalno podržavam ovaj koncept i mislim da bi ovu trasu u neformalnoj varijanti kakva se sad prakticira trebalo prolaziti na taj način. Mislim, čak sam i zadnju ubitačnu dionicu od Oltara do Senja po brutalnom suncu prošao bez preispitivanja vlastitog izbora rekreacije i razmišljanja o smislu svog života. U prilog etapnom prolasku ide i činjenica da Premužićeva od Skorpovca skroz do Zavižanske ceste, a posebno od Alana, izgleda fenomenalno. U redu, to svi znamo, ali prolazak po noći kad se sve svodi na preživljavanje a ne proživljavanje ne daje mogućnost uživanja u prirodi.

Na stazi je bilo par zanimljivih događaja/susreta, pa evo i blitz spomena:
– kod Šugarske dulibe malo sam popričao sa simpatičnim kulerom Nijemcem koji hoda Via Dinarica rutom od Slovenije do Albanije (“Danas mi je 17. dan”). Fotografirao me, obećao mi se javiti, a nadam se kako nije negdje zaglavio. Naime, tvrdoglavo mi je pokazivao GPS zapis i uvjeravao da staza Via Dinarice od Šugarske dulibe ide na Veliki Stolac i onda nekud dalje. Majstore, respekt. Shine on you crazy diamond (nedavno je bio Sydov rođendan, pa eto…)
– Hostel u Baškim Oštarijama je ponudom hrane i pića stvarno spasio sve V140+ namjernike.
– uz svo moje sporadično fućkanje i proizvodnju (ne)artikuliranih zvukova radi davanja znakova lokalnoj megafauni da sam u blizini, naletio sam na Ursusa i to na kraju šume 50 metara prije asfaltne ceste kod Oltara. Uznemirio sam ga i odmah je pobjegao, a ja se nisam stigao ni preplašiti.
– malo prije spusta u Oltare je niknulo takvo zdanje da sam pomislio da gledam špicu Dinastije.
– nije ni planinarima lako. Šugarska duliba nije u funkciji, pa osim shema sa šatorima i bivakiranja na VPP-u nema spavanja od Baških Oštarija do Stapa. Struge mi isto djeluju problematično (usput, gore spomenuti Nijemac mi je rekao da mu Velebit osim ljepote odgovara i baš zbog toga što nije komercijaliziran i što je divlji).

Kao što rekoh, etapni prolaz mi u ovakvoj neobaveznoj formi djeluje kao prava stvar. Bez brige, nisam postao manji mizantrop, no mislim da sam sa solo prolazima dodijao i sam sebi i vrijeme je za neku varijantu V140+ s društvom, druželjubivim trekanjem i sl.
Uglavnom, ovo mi je 5. finiširanje i vidjet ćemo što dalje. Zašto uopće V140+, teška i potencijalno zeznuta avantura? Pa… Ferro, doajen nekonvencionalne rekreacije i veteran V140+ je lijepo objasnio: “Na nekoj dubljoj višoj razini mi točno znamo zašto”. To je to. Nešto nije jasno?

10 godina

Listopad 2005.- Istra; listopad 2015.- Istra.

U ovih 10 godina sam naučio i/ili ponovio sljedeće:

• ljudi su povodljivi
• ako uloviš dobru mjesečinu, na grebenu južnog Velebita skoro da ti ne treba lampa
• ljudi su egzibicionisti i vole publicitet
• ljudi će radije platiti za drugorazredni doživljaj nego besplatno iskusiti nešto intenzivnije (poveznica na prethodnu crticu)
• ima kul ljudi
• novac radi čuda
• trek/trail je kul (naročito trail)
• trebao bih nabaviti bolju opremu (tajni kod: Istra 2015.)
• ostario jesam, ali odrastao nisam

Kapitulaciju ne planiram, ali novu blitz rekapitulaciju radim u listopadu 2025., taman nakon Že100kog.

Vidimo se u šumi.

Prije (samo) 9-10 godina ultre su trajale i do 60-70 km. Bez okrepa, bez GPS logova.

Planinarska kategorija na Velebitu: 77 km. Bez društvenih mreža, ludih fotografija, traktata o gelovima, dodatno označenih staza.

Nisam bio u igri od samog početka kad se zapalila iskra ali sam se rano ugrijao.

Uputstvo na startu Mosora (Klis): “Nemojte da bude problema jer vas neću po mraku tražiti zajedno s GSS-om. Ako je jako nevrijeme, spustite se s grebena”.

2006. sam 6 dana prije Risnjak treka išao busom do Rijeke, uzeo taksi do Platka i “istraživao stazu”. Guslica, Hahlići, varijante uspona na Velu Pliš, što god treba. OK, to više govori nešto o meni nego o svemu drugom, ali kužimo se. Sreo sam delegaciju Trickera.

Uspon do Manite peći po jakom suncu je uzeo danak i 2007. i 2008.

Komentari na Ferrinom blogu.

Cijela sezona 2006. s plastičnim bocama s vodom u velikom ruksaku. Garmontice na nogama.

UTMB u pamučnoj majici, kratkim hlačama i pamučnim čarapama (cijelu utrku iste). Za noć pamučna trenirka s placa.

Označavanje sprejevima (oko Batinovice, na Učki, na Samoborskom treku) je bilo bezveze, ali nije posebno nerviralo. Glupo je bilo ostavljanje ruksaka i prolazak kontrola bez ruksaka/famozne nikad viđene obavezne opreme (uglavnom od Schlosserovog doma do vrha i na Bjelolasica treku).

Hotel “Velebno” je bio otvoren.

Kako najlakše do Batinovice?

Danas je drugačije. Nova pitanja, neke druge impresije. Sve je (i dalje) OK i dobro/najbolje, samo treba naći neku drugu/svoju nišu za uživanje.