Čudo zvuka u pokretu- retro III

HIGH DEPENDENCY UNIT Metamathics (Shoot The Freak/Border, 2008)

HDU, trio iz Dunedina se posljedni put obratio svijetu davne 2001. i nakon divnog albuma “Fireworks” propao u zemlju. Svojevremeno poprilično diskografski aktivni, HDU se unatoč podršci Flying Nun etikete te lovorikama koje su im upućivali magovi Steve Albini i pokojni John Peel, nisu probili iz podzemlja čak ni u vrijeme tadašnje “post-rock” manije koja im je trebala ići na ruku. Njihova intrigantna “meta-psihodelija” koja je asocirala na dinamičnije sunarodnjake Bailter Space ili “shoegaze” varijantu Dead C (koji su im također susjedi) tako je ostala daleko od javnosti čak i u vrijeme kada su prašinu dizali inferiorniji bandovi nešto drugačijeg izričaja ali srodne estetike (npr. Explosions In The Sky, Mogwai).

HDU su tako pali u zaborav i proteklo je mnogo vremena prije nego su Tristan Dingemans, Neil Philips i Dino Karlis ponovo zajedno zasukali rukave. Neke stvari se ne mijenjaju pa tako i “Metamathics” nezasluženo prolazi ispod domašaja većine radara, no pretpostavljam da tako i mora biti ako nakon dugog boravka u zapećku izdaš album za opskurnu i neetabiliranu etiketu.

“Metamathics” kreće šusom u glavu: moćna i briljantna “Stupormodel” u svojih 5 minuta križa Hammerhead i My Bloody Valentine te zvuči kao da vam je ispod stropa sobe protutnjao mlažnjak. Kakvo otvaranje! Intenzitet te pjesme HDU tijekom ostatka albuma ne pokušavaju kopirati, no zato se do kraja odjavnog smiraja “Wish We Were Here” (divna minimalistička međuigra klavira i akustične gitare) oslanjaju na prostran zvuk i ferceranje vreline. Tu su prostranstvo epa “The National Grid”, ali i “oklijevanje oluje” u sjajnoj “Tunguska”, a HDU besprijekorno navigiraju kroz tu gustu teksturu melankolije, “celzijusa”, blaženstva i buke.

Mediji o ovom albumu ne vrište, no to je dakako potpuno nebitno. Vrhunski proizvod često nećete naći na polici supermarketa. “Metamathics” je nadahnut, precizno modeliran i primjereno “monumentalno” usnimljen. Sasvim je svejedno je li u pitanju povratak ili samo sporadično javljanje HDU; ovo je opaka lekcija svim “atmosferičnim bandovima” koji skupljaju gitarske pedale i žive od crescenda do decrescenda. Ovo je prvoklasna roba.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2008.)

 

Posted in Uncategorized | Leave a comment

V140+, novo doba

Ono što svijetu treba je još zapisa po opskurnim blogovima, pa ću i ja doprinijeti boljitku čovječanstva s par impresija s ovogodišnjeg V140+ hodočašća. Zapravo, nisam bio siguran hoću li uopće krenuti na cijelu stazu i prva ideja je bila otići iz Starigrada na greben, promuvati se po Brundu i Liburniji, obići par vrhova oko Stapa i na kraju se od Šugarske dulibe ili Baških Oštarija  spustiti na kupanje, no ipak sam spontano krenuo na još jednu odiseju (ove godine sam osjećao poseban pritisak i odgovornost jer je samo o meni ovisio postotak finiširanja ili odustajanja; mentalna nota za statističare: parnim godinama finiširam).

Start je počeo s velikim i neoprostivim skandalom organizatora: kašnjenje od 15 minuta zbog megabure (navodno zbog tog propusta vise ITRA bodovi, no nadam se da će turistička zajednica Radlovac i dalje sponzirati utrku).
Nije tajna da volim Velebit i vjerojatno je očito da postoji nešto iracionalno što me tjera da svake godine provedem gore dosta vremena i da se upuštam u ovakvu avanturu. Ne želim glorificirati sebe niti potcjenjivati druge, no V140+ je puno zahtjevniji događaj od npr. UTMB ili 100 milja Istre. Ne mislim samo na to da na stazi nema gelova, narezanih banana ni kockica čokolade, tj. ima ih ukoliko ih nosite sa sobom. Zapravo, hranu možete dobiti u hostelu u Baškim Oštarijama i možda na Alanu i to je to. Vode ima na Ivinim Vodicama (tamo s obzirom na početak trase niti nije toliko bitna), u šternama na Marasovcu i Šugarskoj dulibi (Stap je nepouzdan), u Baškim Oštarijama, na Skorpovcu i na Alanu, na Zavižanu i u Oltarima. Uglavnom, ruksak je težak, teren je zeznut, a utjecaj sunca nije bezveze. Osim toga, mislim da se slažemo kako postoji razlika između organizirane trke gdje čak i ako si sam na stazi imaš osjećaj da si cijelo vrijeme dio nekog događaja, a ovdje si prepušten samo svojoj volji. Naravno, signal mobitela je oskudan i rijedak.

No dobro, to su zapravo poznate didaskalije, ono po čemu je ovaj V140+ bio drugačiji je to što sam odlučio noćiti u Baškim Oštarijama i napraviti dvije etape. Bez opterećenja ganjanja rezultata (ha ha) i s jedinim imperativom uživanja, to se pokazalo kao pun pogodak. Dakle, s oko 8 sati boravka u Baškim Oštarijama (spavanja s obzirom na hrkanje austrijskih motorista baš i nije bilo…ljudi, napravite nešto s tim apnejama!) ukupno vrijeme mi je bilo 36 h 45 minuta. No, najbitnije je to što nema mrcvarenja (npr. ključnu i problematičnu dionicu od Baških Oštarija do Alana sam prošao lagano za 6 h 15 minuta, uključujući i 15 minuta razgovora s dežurnim na Skorpovcu). Uglavnom, totalno podržavam ovaj koncept i mislim da bi ovu trasu u neformalnoj varijanti kakva se sad prakticira trebalo prolaziti na taj način. Mislim, čak sam i zadnju ubitačnu dionicu od Oltara do Senja po brutalnom suncu prošao bez preispitivanja vlastitog izbora rekreacije i razmišljanja o smislu svog života. U prilog etapnom prolasku ide i činjenica da Premužićeva od Skorpovca skroz do Zavižanske ceste, a posebno od Alana, izgleda fenomenalno. U redu, to svi znamo, ali prolazak po noći kad se sve svodi na preživljavanje a ne proživljavanje ne daje mogućnost uživanja u prirodi.

Na stazi je bilo par zanimljivih događaja/susreta, pa evo i blitz spomena:
– kod Šugarske dulibe malo sam popričao sa simpatičnim kulerom Nijemcem koji hoda Via Dinarica rutom od Slovenije do Albanije (“Danas mi je 17. dan”). Fotografirao me, obećao mi se javiti, a nadam se kako nije negdje zaglavio. Naime, tvrdoglavo mi je pokazivao GPS zapis i uvjeravao da staza Via Dinarice od Šugarske dulibe ide na Veliki Stolac i onda nekud dalje. Majstore, respekt. Shine on you crazy diamond (nedavno je bio Sydov rođendan, pa eto…)
– Hostel u Baškim Oštarijama je ponudom hrane i pića stvarno spasio sve V140+ namjernike.
– uz svo moje sporadično fućkanje i proizvodnju (ne)artikuliranih zvukova radi davanja znakova lokalnoj megafauni da sam u blizini, naletio sam na Ursusa i to na kraju šume 50 metara prije asfaltne ceste kod Oltara. Uznemirio sam ga i odmah je pobjegao, a ja se nisam stigao ni preplašiti.
– malo prije spusta u Oltare je niknulo takvo zdanje da sam pomislio da gledam špicu Dinastije.
– nije ni planinarima lako. Šugarska duliba nije u funkciji, pa osim shema sa šatorima i bivakiranja na VPP-u nema spavanja od Baških Oštarija do Stapa. Struge mi isto djeluju problematično (usput, gore spomenuti Nijemac mi je rekao da mu Velebit osim ljepote odgovara i baš zbog toga što nije komercijaliziran i što je divlji).

Kao što rekoh, etapni prolaz mi u ovakvoj neobaveznoj formi djeluje kao prava stvar. Bez brige, nisam postao manji mizantrop, no mislim da sam sa solo prolazima dodijao i sam sebi i vrijeme je za neku varijantu V140+ s društvom, druželjubivim trekanjem i sl.
Uglavnom, ovo mi je 5. finiširanje i vidjet ćemo što dalje. Zašto uopće V140+, teška i potencijalno zeznuta avantura? Pa… Ferro, doajen nekonvencionalne rekreacije i veteran V140+ je lijepo objasnio: “Na nekoj dubljoj višoj razini mi točno znamo zašto”. To je to. Nešto nije jasno?

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Posted in Uncategorized | 13 Comments

10 godina

10 godina

10 godina

Listopad 2005.- Istra; listopad 2015.- Istra.

U ovih 10 godina sam naučio i/ili ponovio sljedeće:

  • ljudi su povodljivi
  • ako uloviš dobru mjesečinu, na grebenu južnog Velebita skoro da ti ne treba lampa
  • ljudi su egzibicionisti i vole publicitet
  • ljudi će radije platiti za drugorazredni doživljaj nego besplatno iskusiti nešto intenzivnije (poveznica na prethodnu crticu)
  • ima kul ljudi
  • novac radi čuda
  • trek/trail je kul (naročito trail)
  • trebao bih nabaviti bolju opremu (tajni kod: Istra 2015.)
  • ostario jesam, ali odrastao nisam

Kapitulaciju ne planiram, ali novu blitz rekapitulaciju radim u listopadu 2025., taman nakon Že100kog.

Vidimo se u šumi.

Posted in Uncategorized | 6 Comments

Vintage

Prije (samo) 9-10 godina ultre su trajale i do 60-70 km. Bez okrepa, bez GPS logova.

Planinarska kategorija na Velebitu: 77 km. Bez društvenih mreža, ludih fotografija, traktata o gelovima, dodatno označenih staza.

Nisam bio u igri od samog početka kad se zapalila iskra ali sam se rano ugrijao.

Uputstvo na startu Mosora (Klis): “Nemojte da bude problema jer vas neću po mraku tražiti zajedno s GSS-om. Ako je jako nevrijeme, spustite se s grebena”.

2006. sam 6 dana prije Risnjak treka išao busom do Rijeke, uzeo taksi do Platka i “istraživao stazu”. Guslica, Hahlići, varijante uspona na Velu Pliš, što god treba. OK, to više govori nešto o meni nego o svemu drugom, ali kužimo se. Sreo sam delegaciju Trickera.

Uspon do Manite peći po jakom suncu je uzeo danak i 2007. i 2008.

Komentari na Ferrinom blogu.

Cijela sezona 2006. s plastičnim bocama s vodom u velikom ruksaku. Garmontice na nogama.

UTMB u pamučnoj majici, kratkim hlačama i pamučnim čarapama (cijelu utrku iste). Za noć pamučna trenirka s placa.

Označavanje sprejevima (oko Batinovice, na Učki, na Samoborskom treku) je bilo bezveze, ali nije posebno nerviralo. Glupo je bilo ostavljanje ruksaka i prolazak kontrola bez ruksaka/famozne nikad viđene obavezne opreme (uglavnom od Schlosserovog doma do vrha i na Bjelolasica treku).

Hotel “Velebno” je bio otvoren.

Kako najlakše do Batinovice?

Danas je drugačije. Nova pitanja, neke druge impresije. Sve je (i dalje) OK i dobro/najbolje, samo treba naći neku drugu/svoju nišu za uživanje.

Posted in Uncategorized | 8 Comments

Za to vrijeme na južnom Velebitu…

Tradicionalno svibanjsko hodočašće na južni V je ove godine osim za hvatanje velebitskih vibracija i energije iskorišteno i za brzinsku inspekciju početnog dijela staze V140+ i njenih priključaka. Nalaz je predvidljiv i svi putnici namjernici mogu odahnuti jer nisu uočena odstupanja od visokih standarda potrebnih za dobivanje/produljenje prestižne Gelender Caffe licence (za one koji ne znaju, staza V140+ u potpunosti prolazi certificiranim “stress-free” područjem).

Friško stečena i/ili obnovljena znanja: Crni vrh po danu izgleda manje mistično nego kad ga se posjećuje oko ponoći, umivanje na hrpama snijega iznad 1500 m je izvrsno hlađenje tijekom joggiranja na +25 stupnjeva, čini se da Struge malo propadaju i čekaju Žutog/ljeto, Mala Močila su kul mikrolokacija, flora je raznolika a fauna aktivna.

 Tura: Starigrad/Alan- parking- Crni vrh- Mala Močila- spust na “osmicu”- Ivine Vodice- Vlaškograd- Sveto brdo- Vaganski vrh- Struge- Buljma- dom- Starigrad/Alan. Preporuke za vizitu svima, južni V uvijek igra!

 OLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERAOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Posted in Uncategorized | 1 Comment

Ožujak-svibanj

Hodam i dah se stapa sa šuštanjem lišća, puls se integrira s rosom, koraci se miješaju s izlučevinama žlijezda kamena. Oteti i asimilirani život; nov, sveobuhvatan, mutant organizam. Dvoje postaje jedno, redefinira se spajanjem. Odumiranje identiteta, osobnosti. Re-čovjek, re-okolina.

Križanje grana i ruku, latica cvijeća s rastavljenim probavnim traktom, kapilara lišća i vena, godova s linijama na dlanovima, peteljki listova s kostima razmontiranog skeleta.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Kora drveća natopljena limfom, nasip borovih iglica u očnim dupljama, slama utkana u mišiće, šljunak u krvotoku, prašnici raspršeni u tetivi, smjesa prešanih čičaka i vlažne zemlje u ždrijelu.
Lišajevi omotani oko toplog srca.

U prostranim dolinama i kraj sjena planina. Napušteni kamenolom. Sunce utisnuto na tapetu horizonta. Povijeno, klonulo drveće, mahovina, dijagonale insekata nad plohom livade, stilizirani leptirov luping iznad tratinčice, sporadično kreštanje vrana utrljano u zrak.
Roj muha nad mrtvom krticom pokraj neiščupanog buketa jaglaca.

Proljeće. Hod/trk/sve je u redu, sve će biti u redu.

Posted in Uncategorized | 3 Comments

V140+, 2015.

Samorganizirajući događaj godine za kojeg znaju samo oni koji trebaju znati je V140+: prolaz Velebita od Paklenice do Senja. Počašćeni smo što je V140+ upao u kalendar prestižnog Gelender Cafe kupa. Za one koji znaju za događaj evo najvažnijih blitz natuknica:

  1. trasa (parking Paklenica- Ivine Vodice- Vaganski vrh- Rujno- Stap- Baške Oštarije- Alan- Zavižan- Oltare- kula Senj)
  2. start (4.7. ili 11.7.u 5.00)
  3. cilj  (5.7. ili 12.7.- maksimalno 40 sati od polaska)
  4. startnina: gratis
  5. logistika: vjerojatno nepostojeća (sve informacije dostupne na vrijeme)
  6. potrebna razina ozbiljnosti i samodovoljnosti: maksimalna (obavezna samosvijest o mogućim nezgodancijama: raznolika fauna, noćna zabava, temperaturne amplitude, gubljenje, kriva procjena vlastitih mogućnosti, ozljede, samoća itd.)
  7. potrebna razina snalažljivosti u slučaju odustajanja: ekstremna
  8. potrebna razina snalažljivosti za dolazak na start i odlazak s cilja: primjerena
  9. potrebna oprema: voda, hrana, odjeća, funkcionalna lampa, mobitel, karte tko ne zna put, ostalo po potrebama i vlastitim afinitetima (kapa, tablete, štapovi, GPS, kreme protiv sunca, gelovi, flasteri itd.)
  10. prethodno iskustvo u srodnim pothvatima poželjno
  11. svatko ide na vlastitu odgovornost- nije službena utrka

Nekoliko korisnih povlaštenih informacija:

  • dostupnost vode u pravilu: par lokacija do Borisovog doma, Marasovac, Rujno šterna, Šugarska duliba (u pravilu ima vode), Baške Oštarije/Stupačinovo pravac (žicanje po kućama), Skorpovac sklonište (ako je ima), Alan, Zavižan, Oltare i sela do Senja (žicanje po kućama)
  • vode na Stapu neki put nema, a dionica od Marasovca preko Rujna do Šugarske dulibe je duga, zeznuta i velikim dijelom izložena suncu
  • od Stapa do Baških Oštarija koristi se put preko Panosa i Raminog korita
  • od Oltara do Senja po želji (Batinovica nije obavezna)

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Ovo je zabava ali nije šala.
Ići s užitkom ali i s velikim respektom. Primjereno jake noge i glava obavezni.
Prolaz staze solo ili u dobrom društvu.
Nema okrepa, startnih brojeva, sponzora, Facebook statusa, slave, bodova (sorry Batica), a često ni signala za mobitele.
Svatko si sam mjeri vrijeme iako ono jednako sporo/brzo prolazi svima.
Ovo je najjači događaj sezone.
Obavezna dobra volja. Preseravanje strogo zabranjeno.
Ima dosta vremena do srpnja (ako nam se ne potrefi suho vrijeme onda se bacamo na kraj kolovoza i konkuriramo UTMB-u) pa razmisli.
Par najava i izvještaja dostupni u arhivi ovog opskurnog bloga.

P.S. Evo i za one koji se prave Englezima:
Since the first year, it has been called “the race of all the superlatives”. A complete traverse of the Velebit mountain (V140+) passing through: Paklenica, Rujno, Ramino korito, Šikić Jatara, Baške Oštarije, Oltare… the race that every runner should finish at least once in their life.
Le Traverse of Velebit mountain (V140+), with 140+km and ? metres of positive height gain, and self support.
20 runners maximum, maximum race time: 40hours, estimated time for the first finishers is 25 hours.
Limited to runners who have a minimum of 4 qualification points.
Qualification points:
1 – Blatersa, Traversa, Sljeme 1M, Bjelolasica treking (ultra) 2005 – 2007, Samoborski treking (ultra) 2006-2007
2 – Istra 100km, Že100ko, Velebit trek 100km
3 – Istra 100milja, UTMB, V140+, Tor de Geants

Posted in Uncategorized | 25 Comments

Čudo zvuka u pokretu- retro II

DEAD C Patience (Ba Da Bing!, 2010)

Dunedinski trio Dead C već gotovo 25 godina maltretira instrumente i minuciozno istražuje koliku količinu dekonstrukcije može podnijeti format rock pjesme prije točke samourušavanja. Kompletna diskografija grupe (nemarno razbacana na preko 30 službenih, neslužbenih, live i studijskih izdanja te kompilacija) počiva na art-antiart dihotomiji te borbi između avantgardne apstrakcije i „gitara-bubanj“ rock tradicije. U tom nezgodnom okruženju i kaotičnim uvjetima nastale su moćne kolekcije kolabirajuće buke (cijela rana faza grupe zaključno s „The White House“ (1995.), pri čemu su „DR503“ (1987.) i „Harsh 70s Reality“ (1992). ogledni primjerci vrhunca cijelog žanra). No, Dead C su se znali i pokliznuti, pa je njihov „zvuk raspadanja“ tu i tamo završio u slijepoj ulici neinspirativnog i samodovoljnog „jamminga“. Ipak, Dead C su polako ponovo stali na svoje noge i u zrelim veteranskim godinama prije dvije godine izbacili upečatljiv „Secret Earth“.

Posljednji album „Patience“ pokazuje kako su Michael Morley, Robbie Yeats i Bruce Russell daleko od penzije te kako i dalje mogu slušatelja bez problema odvesti do ruba bunila. Dead C se igraju mikrofonijom i škripom gitara, te poništavaju uvriježeni stav kako je glasnoća iskaz agresije. Njihovo valjanje u feedbacku i disharmoničnosti je prije iskaz nemoći ili pak nezainteresiranog buncanja. Uvodna „Empire“ je 16-minutna parada inertnih i „lobotomiziranih“ gitara koje samo Yeatsovo linearno bubnjanje sprječava da napuste okvire pjesme i odlete prema nebu kao pušteni baloni. Minijatura „Federation“ tu je da malo razmrda ugođaj, a „Shaft“ je sjajan podzemni art punk, pjesma s ozbiljnim oštećenjima unutarnjih organa i komad muzike čiji je jedini oslonac iznenađujuće naglašena plesna (?) ritmika. Nakon tako uvjerljivo dočaranog teturanja, album u gotovo hipnotičkom tonu završava „South“. Nakrcana jedva čujnim mikropomacima i mističnim štektanjem, „South“ priziva lo-fi/anti-fi ambijentalnost Gate, slabo zapaženog ali vrsnog projekta Michaela Morleya, jednog od gitarista grupe.

„Patience“ je fina sinteza svih stremljenja i pojavnih oblika Dead C. „Patience“ je i tendencija za eksperimentom i improvizacija i odjekivanje detonacija u međuigri klasičnog rock instrumentarija. Na svoje su došli i svi članovi grupe: Morley (uvjetno rečeno „melankolik“ grupe) je u album ugradio smirujući drone, Russell (poznat po manifestnom i pomalo nezgrapnom divljenju dizanju buke i izreci „Pop music? Blow me.“) je zadužen za hrapavost zvuka, a Yeats (znanac iz The Verlaines) sve drži na okupu svojim pravocrtnim održavanjem ritma. Slušatelju bez osjećaja za samourušavajući rock Dead C su vjerojatno sinonim za diletantsko muljanje, no svi ostali će u „Patience“ i u velikom segmentu Dead C diskografije sigurno naći i više od onoga što očekuju. Turbulentno i jako dobro.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2010.)

Posted in Uncategorized | Leave a comment

2014

Pa, rekapitulirajmo:

trail ugoda: V140+ (pandža zakon!), že100ko, solo žumberak x puta + tour de ječmište, domicilno brdo, sjeverni & srednji velebit + kamena galerija, solo južni velebit, 100 milja istre, hahlići krug, valamar trail, bonus ljubljana 42 195

uske gume: vojnić, krapina, glina, popovača, konjščina, karlovac, petrinja, hartje, zabok, letovanić, kloštar ivanić, kravarsko, hrvatska kostajnica, lasinja itd.

čudo zvuka u pokretu: against me!, anjou, a winged victory for the sullen,  cut hands, cutthroats 9, dead rider, desertshore, earth, foetus, ben frost, godflesh, grouper, hammock, hiss golden messenger, damien jurado, loscil, thurston moore, bob mould, tara jane o’neil, marissa nadler, new pornographers, pallbearer, perfume genius, pharmakon, robert scott, shellac, thee silver mt zion memorial orchestra, spoon, sun kil moon, sunn/ulver, sunn/scott walker, swans, sharon van etten, wolves in the throne room, wye oak

slova (aktivno, ali uglavnom reiščitavanje): basara-mein kampf, mould- see a little light, hersh- paradoxical undressing, fiddes-meso (prirodni simbol), mcconnell- american honor killings, burroughs, altman dubrul- maps to the other side, flanagan-the pain journal itd.

Posted in Uncategorized | 8 Comments

Čudo zvuka u pokretu- retro

SUN CITY GIRLS Funeral Mariachi (Abduction, 2010)

Možda će djelovati banalno i neprikladno, no Sun City Girls volim promatrati kao podmukle ili barem nestašne blizance Giant Sand. Kao i čeljade Howe Gelba, i Sun City Girls su propupali u prostranstvima Arizone i krenuli na neuhvatljivu glazbenu odiseju u kojoj je bilo svakakvih putešestvija. Osim toga, oba banda su upalila motore otprilike u isto vrijeme te igrala na kartu nesavršenstva kao integralnog dijela ekspresije i šarma. Uz to, osim što su u svoje DNA imali utkan domicilni zvuk „pijeska i izdržljive pustinjske flore“, oba banda su se često osvrtala oko sebe i hranila svoje eklekticizme svim što im je došlo pod ruku.

Uglavnom, njihove priče idu istom stazom do raskršća na kojem je dobroćudni i „šlampavi“ Gelb svoju pre-americanu ornamentirao free jazzom, bluesom, acid rockom, indie gitarama i izvitoperenim kantautorstvom. Sun City Girls su na toj točki odvajanja posegnuli za ezoterijom, magijom, glazbom Afrike te južne i jugoistočne Azije, beat poezijom i onim opasnim/okultnim rodom psihodelije koji otvara sve razine svijesti i sjecka razum.

Sun City Girls su bili freak folk prije 25 godina, jedan od rijetkih bandova čiju srž nitko nije dokučio. Njihova glazba puna je iskeženih demona tibetanskog budizma, dadaističkih kolaža, hipijevskih psina i šamanizma. Masivna diskografija (pričamo o otprilike 50 albuma), uvrnuta prezentacija i mahnito preskakanje nekoliko prepreka odjednom sigurno nisu za slušatelja koji se diči „racionalnim pristupom“. Jednostavan lakmus test je: poslušajte otprilike 6-7 njihovih albuma da vidite kako stojite s likom i djelom braće Bishop i Charlesa Gochera, te pri tome skrenite dalje od najpoznatijih albuma („Torch Of The Mystics“, „Dawn Of The Devi“, „Horse Cock Phepner“). The Residents u vijetnamskoj džungli ili Caroliner u Nepalu? Možda.

„Funeral Mariachi“ je zbirka posljednjih snimaka grupe, nastalih 2007., prije smrti Charlesa Gochera, bubnjara i duše banda. Gocher i braća Bishop na ovom albumu zvuče kao da su svjesni kraja priče, pa je „Funeral Mariachi“ potcrtan melankolijom i letargijom. Vjerojatno najprijemčiviji i najotvoreniji materijal kojeg su SCG ikad snimili, „Funeral Mariachi“ se ne oslanja na čudaštvo i intenzitet kao klasične adute grupe, već plijeni toplinom i senzibilnošću (primjerena je usporedba s „romantičnim“ segmentom opusa već spomenutih korelata Giant Sand). SCG su majstori opsjene, virtuozi iluzije i međuigre između sna/noćnih mora i jave pa „Funeral Mariachi“ djeluje kao neki audio ekvivalent mazarija Briona Gysina, „kolege po magiji“.

Sanjiva, dirljiva i gotovo nježna atmosfera „Holy Ground“ (jedne od boljih pjesama godine) ili morriconeoidni pastiši („Blue West“, naslovna pjesma) imaju jak emotivni naboj i pokazuju SCG u svjetlu kakvom smo ih rijetko vidjeli. Velik album za kraj velike karijere!

Nama preostaje nada da će Alan i dalje bez problema gurati Sublime Frequencies etiketu te da će Sir Richard Bishop snimiti još mnogo albuma „nomadskih gitara“ (vidi sjajne „Fingering The Devil“ i „Salvador Kali“). Naravno, žudimo i za reizdanjem gotovo cijelog SCG kataloga. Kapa dolje za pokojne SCG.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, kraj 2010.)

Posted in Uncategorized | 2 Comments