Kriza srednjih godina

Hodam i dah se stapa sa šuštanjem lišća, puls se integrira s rosom, koraci se miješaju s izlučevinama žlijezda kamena. Oteti i asimilirani život; nov, sveobuhvatan, mutant organizam. Dvoje postaje jedno, redefinira se spajanjem. Odumiranje identiteta, osobnosti. Re-čovjek, re-okolina.

Križanje grana i ruku, latica cvijeća s rastavljenim probavnim traktom, kapilara lišća i vena, godova s linijama na dlanovima, peteljki listova s kostima razmontiranog skeleta.

Kora drveća natopljena limfom, nasip borovih iglica u očnim dupljama, slama utkana u mišiće, šljunak u krvotoku, prašnici raspršeni u tetivi, smjesa prešanih čičaka i vlažne zemlje u ždrijelu.
Lišajevi omotani oko toplog srca.

U prostranim dolinama i kraj sjena planina. Napušteni kamenolom. Sunce utisnuto na tapetu horizonta. Povijeno, klonulo drveće, mahovina, dijagonale insekata nad plohom livade, stilizirani leptirov luping iznad tratinčice, sporadično kreštanje vrana utrljano u zrak.
Roj muha nad mrtvom krticom pokraj neiščupanog buketa jaglaca.

Proljeće. Hod/trk/sve je u redu, sve će biti u redu.

Samorganizirajući događaj godine za kojeg znaju samo oni koji trebaju znati je V140+: prolaz Velebita od Paklenice do Senja. Počašćeni smo što je V140+ upao u kalendar prestižnog Gelender Cafe kupa. Za one koji znaju za događaj evo najvažnijih blitz natuknica:

1. trasa (parking Paklenica- Ivine Vodice- Vaganski vrh- Rujno- Stap- Baške Oštarije- Alan- Zavižan- Oltare- kula Senj)
2. start (4.7. ili 11.7.u 5.00)
3. cilj  (5.7. ili 12.7.- maksimalno 40 sati od polaska)
4. startnina: gratis
5. logistika: vjerojatno nepostojeća (sve informacije dostupne na vrijeme)
6. potrebna razina ozbiljnosti i samodovoljnosti: maksimalna (obavezna samosvijest o mogućim nezgodancijama: raznolika fauna, noćna zabava, temperaturne amplitude, gubljenje, kriva procjena vlastitih mogućnosti, ozljede, samoća itd.)
7. potrebna razina snalažljivosti u slučaju odustajanja: ekstremna
8. potrebna razina snalažljivosti za dolazak na start i odlazak s cilja: primjerena
9. potrebna oprema: voda, hrana, odjeća, funkcionalna lampa, mobitel, karte tko ne zna put, ostalo po potrebama i vlastitim afinitetima (kapa, tablete, štapovi, GPS, kreme protiv sunca, gelovi, flasteri itd.)
10. prethodno iskustvo u srodnim pothvatima poželjno
11. svatko ide na vlastitu odgovornost- nije službena utrka

Nekoliko korisnih povlaštenih informacija:

• dostupnost vode u pravilu: par lokacija do Borisovog doma, Marasovac, Rujno šterna, Šugarska duliba (u pravilu ima vode), Baške Oštarije/Stupačinovo pravac (žicanje po kućama), Skorpovac sklonište (ako je ima), Alan, Zavižan, Oltare i sela do Senja (žicanje po kućama)
• vode na Stapu neki put nema, a dionica od Marasovca preko Rujna do Šugarske dulibe je duga, zeznuta i velikim dijelom izložena suncu
• od Stapa do Baških Oštarija koristi se put preko Panosa i Raminog korita
• od Oltara do Senja po želji (Batinovica nije obavezna)

Ovo je zabava ali nije šala.
Ići s užitkom ali i s velikim respektom. Primjereno jake noge i glava obavezni.
Prolaz staze solo ili u dobrom društvu.
Nema okrepa, startnih brojeva, sponzora, Facebook statusa, slave, bodova (sorry Batica), a često ni signala za mobitele.
Svatko si sam mjeri vrijeme iako ono jednako sporo/brzo prolazi svima.
Ovo je najjači događaj sezone.
Obavezna dobra volja. Preseravanje strogo zabranjeno.
Ima dosta vremena do srpnja (ako nam se ne potrefi suho vrijeme onda se bacamo na kraj kolovoza i konkuriramo UTMB-u) pa razmisli.
Par najava i izvještaja dostupni u arhivi ovog opskurnog bloga.

P.S. Evo i za one koji se prave Englezima:
Since the first year, it has been called “the race of all the superlatives”. A complete traverse of the Velebit mountain (V140+) passing through: Paklenica, Rujno, Ramino korito, Šikić Jatara, Baške Oštarije, Oltare… the race that every runner should finish at least once in their life.
Le Traverse of Velebit mountain (V140+), with 140+km and ? metres of positive height gain, and self support.
20 runners maximum, maximum race time: 40hours, estimated time for the first finishers is 25 hours.
Limited to runners who have a minimum of 4 qualification points.
Qualification points:
1 – Blatersa, Traversa, Sljeme 1M, Bjelolasica treking (ultra) 2005 – 2007, Samoborski treking (ultra) 2006-2007
2 – Istra 100km, Že100ko, Velebit trek 100km
3 – Istra 100milja, UTMB, V140+, Tor de Geants

DEAD C Patience (Ba Da Bing!, 2010)

Dunedinski trio Dead C već gotovo 25 godina maltretira instrumente i minuciozno istražuje koliku količinu dekonstrukcije može podnijeti format rock pjesme prije točke samourušavanja. Kompletna diskografija grupe (nemarno razbacana na preko 30 službenih, neslužbenih, live i studijskih izdanja te kompilacija) počiva na art-antiart dihotomiji te borbi između avantgardne apstrakcije i „gitara-bubanj“ rock tradicije. U tom nezgodnom okruženju i kaotičnim uvjetima nastale su moćne kolekcije kolabirajuće buke (cijela rana faza grupe zaključno s „The White House“ (1995.), pri čemu su „DR503“ (1987.) i „Harsh 70s Reality“ (1992). ogledni primjerci vrhunca cijelog žanra). No, Dead C su se znali i pokliznuti, pa je njihov „zvuk raspadanja“ tu i tamo završio u slijepoj ulici neinspirativnog i samodovoljnog „jamminga“. Ipak, Dead C su polako ponovo stali na svoje noge i u zrelim veteranskim godinama prije dvije godine izbacili upečatljiv „Secret Earth“.

Posljednji album „Patience“ pokazuje kako su Michael Morley, Robbie Yeats i Bruce Russell daleko od penzije te kako i dalje mogu slušatelja bez problema odvesti do ruba bunila. Dead C se igraju mikrofonijom i škripom gitara, te poništavaju uvriježeni stav kako je glasnoća iskaz agresije. Njihovo valjanje u feedbacku i disharmoničnosti je prije iskaz nemoći ili pak nezainteresiranog buncanja. Uvodna „Empire“ je 16-minutna parada inertnih i „lobotomiziranih“ gitara koje samo Yeatsovo linearno bubnjanje sprječava da napuste okvire pjesme i odlete prema nebu kao pušteni baloni. Minijatura „Federation“ tu je da malo razmrda ugođaj, a „Shaft“ je sjajan podzemni art punk, pjesma s ozbiljnim oštećenjima unutarnjih organa i komad muzike čiji je jedini oslonac iznenađujuće naglašena plesna (?) ritmika. Nakon tako uvjerljivo dočaranog teturanja, album u gotovo hipnotičkom tonu završava „South“. Nakrcana jedva čujnim mikropomacima i mističnim štektanjem, „South“ priziva lo-fi/anti-fi ambijentalnost Gate, slabo zapaženog ali vrsnog projekta Michaela Morleya, jednog od gitarista grupe.

„Patience“ je fina sinteza svih stremljenja i pojavnih oblika Dead C. „Patience“ je i tendencija za eksperimentom i improvizacija i odjekivanje detonacija u međuigri klasičnog rock instrumentarija. Na svoje su došli i svi članovi grupe: Morley (uvjetno rečeno „melankolik“ grupe) je u album ugradio smirujući drone, Russell (poznat po manifestnom i pomalo nezgrapnom divljenju dizanju buke i izreci „Pop music? Blow me.“) je zadužen za hrapavost zvuka, a Yeats (znanac iz The Verlaines) sve drži na okupu svojim pravocrtnim održavanjem ritma. Slušatelju bez osjećaja za samourušavajući rock Dead C su vjerojatno sinonim za diletantsko muljanje, no svi ostali će u „Patience“ i u velikom segmentu Dead C diskografije sigurno naći i više od onoga što očekuju. Turbulentno i jako dobro.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, 2010.)

Pa, rekapitulirajmo:

trail ugoda: V140+ (pandža zakon!), že100ko, solo žumberak x puta + tour de ječmište, domicilno brdo, sjeverni & srednji velebit + kamena galerija, solo južni velebit, 100 milja istre, hahlići krug, valamar trail, bonus ljubljana 42 195

uske gume: vojnić, krapina, glina, popovača, konjščina, karlovac, petrinja, hartje, zabok, letovanić, kloštar ivanić, kravarsko, hrvatska kostajnica, lasinja itd.

čudo zvuka u pokretu: against me!, anjou, a winged victory for the sullen,  cut hands, cutthroats 9, dead rider, desertshore, earth, foetus, ben frost, godflesh, grouper, hammock, hiss golden messenger, damien jurado, loscil, thurston moore, bob mould, tara jane o’neil, marissa nadler, new pornographers, pallbearer, perfume genius, pharmakon, robert scott, shellac, thee silver mt zion memorial orchestra, spoon, sun kil moon, sunn/ulver, sunn/scott walker, swans, sharon van etten, wolves in the throne room, wye oak

slova (aktivno, ali uglavnom reiščitavanje): basara-mein kampf, mould- see a little light, hersh- paradoxical undressing, fiddes-meso (prirodni simbol), mcconnell- american honor killings, burroughs, altman dubrul- maps to the other side, flanagan-the pain journal itd.

SUN CITY GIRLS Funeral Mariachi (Abduction, 2010)

Možda će djelovati banalno i neprikladno, no Sun City Girls volim promatrati kao podmukle ili barem nestašne blizance Giant Sand. Kao i čeljade Howe Gelba, i Sun City Girls su propupali u prostranstvima Arizone i krenuli na neuhvatljivu glazbenu odiseju u kojoj je bilo svakakvih putešestvija. Osim toga, oba banda su upalila motore otprilike u isto vrijeme te igrala na kartu nesavršenstva kao integralnog dijela ekspresije i šarma. Uz to, osim što su u svoje DNA imali utkan domicilni zvuk „pijeska i izdržljive pustinjske flore“, oba banda su se često osvrtala oko sebe i hranila svoje eklekticizme svim što im je došlo pod ruku.

Uglavnom, njihove priče idu istom stazom do raskršća na kojem je dobroćudni i „šlampavi“ Gelb svoju pre-americanu ornamentirao free jazzom, bluesom, acid rockom, indie gitarama i izvitoperenim kantautorstvom. Sun City Girls su na toj točki odvajanja posegnuli za ezoterijom, magijom, glazbom Afrike te južne i jugoistočne Azije, beat poezijom i onim opasnim/okultnim rodom psihodelije koji otvara sve razine svijesti i sjecka razum.

Sun City Girls su bili freak folk prije 25 godina, jedan od rijetkih bandova čiju srž nitko nije dokučio. Njihova glazba puna je iskeženih demona tibetanskog budizma, dadaističkih kolaža, hipijevskih psina i šamanizma. Masivna diskografija (pričamo o otprilike 50 albuma), uvrnuta prezentacija i mahnito preskakanje nekoliko prepreka odjednom sigurno nisu za slušatelja koji se diči „racionalnim pristupom“. Jednostavan lakmus test je: poslušajte otprilike 6-7 njihovih albuma da vidite kako stojite s likom i djelom braće Bishop i Charlesa Gochera, te pri tome skrenite dalje od najpoznatijih albuma („Torch Of The Mystics“, „Dawn Of The Devi“, „Horse Cock Phepner“). The Residents u vijetnamskoj džungli ili Caroliner u Nepalu? Možda.

„Funeral Mariachi“ je zbirka posljednjih snimaka grupe, nastalih 2007., prije smrti Charlesa Gochera, bubnjara i duše banda. Gocher i braća Bishop na ovom albumu zvuče kao da su svjesni kraja priče, pa je „Funeral Mariachi“ potcrtan melankolijom i letargijom. Vjerojatno najprijemčiviji i najotvoreniji materijal kojeg su SCG ikad snimili, „Funeral Mariachi“ se ne oslanja na čudaštvo i intenzitet kao klasične adute grupe, već plijeni toplinom i senzibilnošću (primjerena je usporedba s „romantičnim“ segmentom opusa već spomenutih korelata Giant Sand). SCG su majstori opsjene, virtuozi iluzije i međuigre između sna/noćnih mora i jave pa „Funeral Mariachi“ djeluje kao neki audio ekvivalent mazarija Briona Gysina, „kolege po magiji“.

Sanjiva, dirljiva i gotovo nježna atmosfera „Holy Ground“ (jedne od boljih pjesama godine) ili morriconeoidni pastiši („Blue West“, naslovna pjesma) imaju jak emotivni naboj i pokazuju SCG u svjetlu kakvom smo ih rijetko vidjeli. Velik album za kraj velike karijere!

Nama preostaje nada da će Alan i dalje bez problema gurati Sublime Frequencies etiketu te da će Sir Richard Bishop snimiti još mnogo albuma „nomadskih gitara“ (vidi sjajne „Fingering The Devil“ i „Salvador Kali“). Naravno, žudimo i za reizdanjem gotovo cijelog SCG kataloga. Kapa dolje za pokojne SCG.

(tekst prvi put objavljen na stranici nekadašnjeg web-zinea Hombrezone, kraj 2010.)

• tekućina do Šugarske dulibe: 2,5 l mineralne i 2 l obične (od početka; bez točenja na Marasovcu, Rujnu i Stapu)
• broj volova i krava kod šterne na Šugarskoj dulibi: oko 12
• vrijeme susreta s krdom divljih svinja: svitanje
• dobri duh pohoda/respekt i zahvale: Pandža
• temperatura u Senju za vrijeme trčanja cestom via Rončevića dolac: 29 stupnjeva
• svjetlo u skloništu Skorpovac: upaljeno
• susret s ljudima od Stražbenice do Baških Oštarija: 0
• vrijeme: 30 54
• pjegava crvenkrpica: u Paklenici
• borov prelac: da (formiranje plikova upravo u tijeku)
• kupanje, pizza, mineralna, sladoled: Senj
• pad: jedan i to bezazleni ispod Vaganskog vrha
• broj žuljeva: 0 (jedan preventivni silikonski flaster aktiviran iza Mliništa)
• UPRI drvo II (nedaleko od Pasjeg klanca): na mjestu
• broj auta na cesti Hrmotine-Senj (Trbušnjak): 0
• ukupni dojam: 10/1o

Underground događaj završen. Uživajte u ljetu.

tagovi:

sjeverni Premužićeva voda južni usponi srednji fauna trčanje Senj Stap 140+ Zavižan Alan underground Oltare oprez najbolje Vaganski Panos flora samoća noć vrućina hrana genijalno najjače

Sve uzeti sa sobom.

Obavezno: lampa, funkcionalni mobitel, respekt prema trasi i okolišu, sva potrebna hrana i tekućina, prikladna odjeća, prethodno iskustvo, karte tko ne zna put, sve što treba.

Poželjno: kapa, folija, zaštitna krema, sve ostalo što bi moglo trebati.

!!! (alarm & problemi): dan- vrućina i sunčanica/dehidracija, noć-hladnoća/dramatiziranje itd.

Sporadično društvo na stazi je OK.

Vikend bez padalina u srpnju ili kolovozu, ne?

Staza: Paklenica- Ivine Vodice- Vaganski vrh- Stap- Baške Oštarije (via Panos + via Ramino korito)- Alan- Zavižan- Oltare- Senj (via Batinovica). Do Batinovice sve po markiranoj stazi, a od Batinovice do kraja po željama.

Start: jedna obična ljetna subota, parking Paklenica, 5.00. Start ne kasni.

Cilj: drugi dan (nedjelja), Senj, kula/plaža.

Tranzicija u Baškim Oštarijama možda izvediva.

Nema organizacije, GSS-a, kotizacije, bodova, slave. Nema vožnje do starta ili od cilja. Nema ničega.

U slučaju odustajanja obavezna snalažljivost.

Idealno: optimalan broj ljudi. Tko je zainteresiran, neka se javi na vrijeme.

Polako… ima još vremena.

Broji se sitno do 3.8., odnosno do rođendana Martina Sheena (oca Emilia Esteveza- poznatiji kao bivši suprug Paule Abdul) koji je utjelovio fra Jozu Zovka u „Gospi“.

Nemam nikakvih posebnih novosti. Startamo u 5 ujutro na parkingu kod ulaza u NP Paklenica, a dolazimo drugi dan u Senj, bah.

Ne znamo za nikakve zgubidane koji bi nekoliko sati prodavali zjake u Baškim Oštarijama i čekali V-ovce sa „stvarima za tranziciju“, pa V-ovcima i V-ovcama preostaje nešto od navedenog:

–       opcija „teška kategorija“: natrpati ruksak i uzeti sve što je potrebno na startu

–       opcija „snalažljivost“: u petak napraviti krug po Stupačinovom i/ili Baškim Oštarijama, pojadati se nekom domorocu ili vikendašu i zamoliti da se stvari ostave kod njih (provjereno funkcionira)

–       opcija „avantura“ (a.k.a. „pandžoid“): u petak sakriti stvari na neko od skrovitih mjesta u okolici Baških Oštarija

–       opcija „veze i poznanstva“: zamoliti nekoga da vas pričeka sa potrebnim stvarima u vrijeme kada ćete dolaziti u Baške Oštarije.

U svakom slučaju, budite kreativni, uporni i snalažljivi kakvi ionako morate biti ako se odlučite na ovo. Naravno, Baške Oštarije nisu obavezno mjesto za punjenje baterija pa si svatko tko ima mogućnosti može opskrbu srediti gdje god hoće (Rujno, Panos, Dabarska kosa, Alan, Zavižan, Oltare, što već…). Društvo/pratnja na svim/nekim etapama je totalno OK.

Dojave s terena od prije par dana:

–       voda na Marasovcu je OK (direktan uvid: I.M.)

–       pumpa na Stapu radi (direktan uvid i SMS info: T.P.)

Uzimajući u obzir moj jeremijluk, bit će dobro ako se dokotrljam do crkvice na Velikom Rujnu, ali dolazim.

Ponavljam: V140+ nije službena trka/događaj i nema organizacije. SVATKO SUDJELUJE NA VLASTITU ODGOVORNOST. Sređivanje prijevoza do Starigrada i od Senja ili bilo kojeg drugog mjesta gdje se odustane je također osobna stvar svakog sudionika.

Za sad izgleda da će biti toplo. Sunce jače drma od Čičine doline do Račabuše, a kasnije je dosta šume pa je lakše.

 Vremena i prolaze si mjeri svatko sam. Ako netko odustane, cijene se SMS dojave.

Obavezno: hrana i voda u skladu sa stvarnim/osobnim potrebama, mobitel, lampa, kapa, karta tko ne zna put. Pogledajte preporuke i savjete u prethodnom postu na ovom blogu.

V140+ nije zezancija. Pamet u glavu i oprezno.

Tko dolazi, neka mi samo do četvrtka (kraj dana) pošalje broj svog telefona na telefon/mail.

Kult Vaganskog vrha

Dakle, 3.8. ili 4.8. (ovisi o prognozi) oko 4.40 na parkingu/kod ulaza u Paklenicu. Tko misli doći, može staviti crticu u komentarima.

Nemamo što posebno dogovarati i jedino bitno je hoćemo li imati neku varijantu za ostaviti stvari u Baškim Oštarijama. O tome i o konačnom terminu na vrijeme (zadnji tjedan u srpnju).

Prelazak: solo ili u duetima/brojnijim formacijama.

Sve znamo: nema organizacije, svatko ide na svoju odgovornost, sve što je potrebno se nosi sa sobom itd.

Par sitnica za one koji su prvi put na stazi:

–       od Paklenice do Ivinih vodica je malo brže i manje naporno ići preko Borisovog doma, no tko hoće može preko Jurlina.

–       tko malo izgubi markaciju kod spusta na Čarabušu, bitno je da kućama dođe s gornje strane. Tamo se ponovo ulovi markacija.

–       vode na Stapu neki put u kasnije ljeto nema. Uglavnom, tamo voda nije 100%.

–       staza Stap-Panos je izvitoperena i konstantno ide lijevo-desno i gore-dolje. Držati se markacije!

–       po dolasku na cestu ispod Panosa (kraj uspona) nastaviti desno cestom (staza 31) do raskršća i onda stazom 1d za Šugarsku dulibu. Ni u ludilu nemojte preći preko ceste i otići po stazi 19! 

–       preporučena varijanta od Šugarske dulibe do Šikić jatare: via Ramino korito.

–       prije dvije godine otvoreno je sklonište na Skorpovcu između Baških Oštarija i Alana. Raspitat ću se da li će netko biti tamo u vrijeme našeg prolaska.

–       paziti na smjer od Oltara do Batinovice i dalje do makadama za Senj.

–       preporuka: kapa, krema protiv sunca.

To je to. Odmorite se.

Koga zanima, V 140+ je u kolovozu.
Jedan vikend bez padalina uz dogovor zainteresiranih.
Dogovorit ćemo se na vrijeme.

Oko ovog underground događaja se sve zna i nema novosti.
Dakle:

• staza: parking Paklenica- kula u Senju (via Ivine Vodice- Panos- Baške Oštarije- Alan- Zavižan- Batinovica)
• startnine nema
• start u 5 ujutro, cilj u Senju drugi dan
• svatko nosi sve što mu treba sa sobom, a svatko zna što mu treba
• zna se gdje bi na trasi trebalo biti vode
• u slučaju odustajanja ili dolaska do kule u Senju svatko se sam snalazi za nastavak putovanja do željenog odredišta (npr. Zagreb, Starigrad, Šimraki…). Underground događaj traži žrtvovanje.
• možda će postojati „tranzicija“ u Baškim Oštarijama (vrijeme dežurstva ograničeno), no moguće je dan prije starta za ostavljanje stvari iskoristiti dobru volju vikendaša (Stupačinovo) ili potražiti neke skrivene kutke u šumi ili oko hotela (dobro sakriti zbog lokalne faune)
• tko se želi pridružiti na nekom dijelu staze, dobrodošao je uz najavu
• V 140+ nije zezancija. Svatko za sebe i na svoju odgovornost. Događaj nije organiziran.

 Toliko za sada.