Wien-Korneuburg-Stockerau-Tulln_and_back-182km

Obzirom da je ovo malo duži post, uzmite si nešto za popiti, pojesti i grickanje.

Čarobna granica na 180 km?
Ovom vožnjom sam probio čarobnu granicu od 180 km.
Sada ću pojasniti zašto svakom vožnjom probijam nekakve imaginarne, a istodobno čarobne granice. Kao nekome tko nije biciklist po sportskom stažu, 100 km zvuči fantastično, a uz to je i lijepi okrugli dekadski broj. Prošli puta sam slavio i probijanje, također čarobne granice od 150 km. To je također lijepi, okrugli dekadski broj, 50% veći od 100 km i dobar međukorak do 200 km. Ovaj puta slavim prolazak 180 km i to nazivam čarobnim. Osim što je okrugli (mislim bez jedinice), što je tu čarobno? Ipak to nije 200 km. Točno, nije 200 km, ali je to distanca koju ću izvoziti na IronMan natjecanju i bitno mi je da sam ju prošao prije natjecanja. Eto, u tome je čarolija tog broja, odnosno kilometraže. :)

Planiranje i improviziranje
Za ovaj vikend sam imao puno planova. Prvo sam mislio da ću trčati maraton u Pragu, no, dok sam odugovlačio s kupnjom prijevozne karte, popunila se kvota za prijave.
Onda sam mislio doći u Zagreb, jer i tamo ima interesantnih utrka. Prvenstveno sam ciljao na Traversu, jer mi nedostaje u mojoj kolekciji sljemenskih/medvedničkih utrka. U kombinaciji je bio i Brooks Run Happy and Green Ytong polumaraton, koji je već dobio kodno ime Run DNF or faint. Bilo je i kolo Jarunske duatlon lige, a u nedjelju je tzv. Borošina utrka na Sljeme, još jedan sljemenski biser koji nemam u svojoj kolekciji.
Od silnih planova, a zbog problema vezanih za dolazak u Zagreb, morao sam improvizirati. Shvatio sam da je ovo idealna prilika za jednu dugu biciklističku turu.

EuroVelo 6, pa na zapad
Obzirom da sam nedavno vozio po EuroVelo 6 na istok prema Bratislavi, ovaj put sam htio istražiti zapadnu trasu. U nekakvim idealnim planovima, trebao sam doći do Kremsa. Iz centra Beča sam krenuo na Donauinsel (Dunavski otok) i onda do EuroVelo 6. Put je dobro označen. Do mjesta Korneuburg sam sretao mnoštvo biciklista iz suprotnog smjera. Kao da su imali neki biciklistički maraton. Nakon Korneuburga bio sam na stazi uglavnom sam. U samo mjesto nisam ulazio. Putem sam vidio i Hidroelektranu (Kraftwerk) Greifenstein. Elektrana ima i uzvodno i nizvodno od Beča. Kraj kroz koji sam prolazio je lijep. Ponegdje zanimljive kuće na stupovima od dva metra (zbog mogućih poplava), ali vrlo lijepo uređenih, a nerijetko i s bazenima, pa do divljih i divnih močvara i šuma. Ušao sam u Tulln, mjesto koje sam posjetio prošle godine u svojim prvim dužim biciklističkim turama, jer je tako pokazivao putokaz za EuroVelo 6. U Tullnu su me smjerokazi malo zavrtili u krug i da ne gubim vrijeme na rješavanje zagonetke, vratio sam se na lijevu obalu Dunava, od kuda sam i došao i nastavio uzvodno. Staza je nakon 10-ak kilometra jednostavno prestala na jednoj uzbrdici. Bio je to znak za povratak.
Cijeli ovaj dio do Tullna sam imao frontalni vjetar, tako da mi je prosječna brzina bila 26,2 km/h (ili 2:17 min/km rečeno trkačkim rječnikom). U povratku je taj prosjek bio puno bolji, 31,8 km/h (ili 1:53 min/km). Ovaj povratak je bio dugačak 67 km, pa me raduje da sam mogao držati taj tempo. Zadovoljstvo je u tome, jer mi to govori o prilično dobroj spremnosti za predstojeće utrke. Ovaj povratak je duži, jer sam shvatio da mi treba dodatnih kilometara, pa sam produžio po putu kojim sam nedavno išao do Bratislave.
Nakon 124. km se ponovo okrećem i vozim “protiv” vjetra. Ovaj puta već umoran. Prosječna brzina na ovom dijelu mi pada na 24 km/h. Vjetar je bio dosta jak, a ja sam bio u razmišljanjima koliko ovaj trening treba trajati. „Samo“ 150 planiranih kilometara ili da probam „ugurati“ još 20 do ukupno 170 km? Slijedećih 28 km vozim protiv vjetra i razmišljam kako će biti poslije. Koncentracija mi pada i povremeno shvatim da “šaram” po cesti.
Nakon što sam došao do sjevernog kraja Donauinsela, okrećem se i vozim niz vjetar. Osjećam da je lakše i uspijevam prosječnu brzinu dignuti na 30,9 km/h i to održati slijedećih 15 km. Shvatio sam to kao uspjeh i to je izvuklo osmijeh na moje lice.
Završnicu treninga sam odlučio napraviti negdje gdje bi moglo biti ljudi, pa sam otišao na Prater, na Hauptallee, gdje uvijek netko trči. Tempo sam smanjio i uživao vozeći, jer sam tada već odlučio da ću danas proći 180 kilometara.

Vrijeme je na mojoj strani
Nekoliko detalja koje namjerno nisam stavio u gornji dio. Vremenska prognoza je predvidjela 25°C ujutro te 22°C popodne uz kišu koja bi trebala padati između 12 i 14 sati. Predvidjeli su i vjetar. Naravno, pitam se što odjenuti i što ponijeti sa sobom? Odlučujem odjenuti kratke biciklističke hlače i Ciklus majicu. U zadnji džep stavljam lagani šuškavac. Nakon što sam izašao van i odvozio par stotina metara, samozadovoljno zaključujem kako sam napravio dobar odabir. Dok sam vozio prema Tullnu, naoblačilo se i počeo je puhati prilično jak vjetar, te je povremeno padala kišica. Još uvijek sam sretan svojim odabirom odjeće i samozadovoljno se smješkam kako mi vjetar i kišica pomažu pri hlađenju i kako mi je to bolje, nego da me sunce prži. U povratku iz Tullna kišica postaje kiša, koja mi prekriva naočale i smanjuje vidljivost. Vjetar još uvijek pozdravljam kao ugodnog suputnika, pogotovo u šumarcima i zavjetrini, gdje ne dolazi do punog izražaja.
Kiša je namočila stazu, te je staza postala skliska, što ne bi bio problem da nema zavoja. Nakon prelaska preko jednog drvenog mosta, dolazi zavoj pod pravim kutom, na kojem kočim, a zadnji kotač ima tendenciju da dođe ispred prednjeg. Otpuštam kočnicu i izlijećem sa staze na travu, gdje ponovo kočim i dobijam isti učinak. Ovaj puta to zanošenje zadnjeg kotača koristim za ispravljanje putanje i povratak na stazu. Teško mi je opisati taj osjećaj radosti kada sam to sve prošao bez pada i vađenja sprinterica iz pedala. Bilo je još par situacija, ali ni približno dramatičnih. Treba znati voziti po mokrom, još jedan detalj koji mi nedostaje.
U međuvremenu su mi stopala bila mokra, a prsti utrnuli od mokrine i hladnoće. U jednom od zadnjih povratka protiv vjetra, ozbiljno razmišljam o vađenju šuškavca iz zadnjeg džepa. Rijetki biciklisti koje srećem su dobro odjeveni i vjerojatno im izgledam kao …, kako god. Odluka da ne izvadim šuškavac je potpomognuta time da sam već bio mokar i bahatim stavom da se ne mogu prehladiti kad sam već mnoge utrke (trkače) odradio po bečkom hladnom vjetru.
Uglavnom i dalje ne znam procijeniti pravilan izbor odjeće, kao što ni prognostičari ne znaju pogoditi razvoj vremenskih (ne)prilika. Čisto za informaciju, umjesto predviđenih 25 do 22°C, temperatura je pala na 12°C. Drago mi je da greška nije veća.
BTW, samozadovoljavanje nije nikome donijelo ništa dobro (referenciram se na moje inicijalno samozadovoljstvo odabirom odjeće).

Iće i piće
Ovaj puta sam bio nešto pametniji, nego kada sam išao u Bratislavu. Učim iz iskustva, no pitanje je koliko brzo učim i je li to dovoljno. Ponio sam tri bio-peciva, jednu energetsku štangicu (bar) i dva energy gela. Inicijalno sam planirao da će današnja tura trajati 150 km i da bi to trebalo biti dovoljno. Mogu reći da je bilo dovoljno, ali da je bilo još nešto za gricnuti, ne bi se bunio. Dobar dio je da se na Kockici (Cube) i na aerobarovima osjećam dovoljno sigurno, što je nekada bio problem, tako da sam trenirao držanje peciva i jedenje tijekom vožnje. Tijekom ove djelatnosti, mora se paziti na eventualne grbe i grabe. Na jednoj grbi, dok sam pio iz onog bidona koji dođe između aerobarova, “slamka” me drmnula u usnu i zube, što nije bilo ugodno iskustvo, no svakako manje štetno, nego da me drmnula u oko. Ne pišem ovo bezveze. Kad umor odradi svoje i kad je glava nisko, znaju naočale ili kaciga zapeti za te “slamke”. Kad već spominjem grbe i grabe, priznat ću kako su me trgnule iz jednog sanjarenja. Nešto sam si razmišljao o tom dugačkom triatlonu i kako funkcionira dodavanje pića i hrane i pomislio kako bi bilo cool da mi dodaju ćevape s Trešnjevačkog placa. Onaj domaći okus lepinje natopljene uljem i masni okus ćevapa koji se rasprostiru ustima željnim hrane, topline, soli, minerala, vitamina, koji krijepe, ne samo tijelo, nego i duh. U tim nježnim maštanjima, naletim na grbu i pomislim kako bi ćevapi poispadali iz lepinje. Često se pitam o čemu razmišljaju drugi natjecatelji tijekom ovako dugih utrka.
Vodu sam morao dotočiti.

Vazelin
Vazelin uglavnom povezujem s aktivnostima homoseksualne zajednice i dugo mi je trebalo da shvatim zašto ga koriste straighteri (heteroseksualci). Meni do sada nije trebao, ali danas, nakon 180 km bicikla, svog znoja i soli, shvaćam kako sam ga mogao upotrijebiti. Dakle, na nekom drugom treningu ću ga staviti na spisak za testiranje.

Corra
Corra je počela škripati i proizvoditi čudne zvukove. Kako je padala kiša, osim što se namočila, pokupila je i hrpu pijeska i kamenčića. Morat ću ju očistiti, ali i odvesti kod profesionalca na uljenje i zatezanje. Brinete li adekvatno za svoje međunožno guralo?

Total distance: 182 km
Total time: 6:45:34

Još uvijek nije kraj
Ako još uvijek čitate, to ne znači da uživate i da vam je zabavno, no, moram se još malo hvaliti. Kao pravi IronMan wannabe, morao sam ubaciti barem još jednu aktivnost u današnji raspored. Sutra ću trčati polumaraton, pa sam za završnicu odlučio ubaciti 3 km plivanja. Nakon 3 km plivanja, bio sam zadovoljan dobrim treningom, no, moj analitični um me podsjetio da sam danas na treninzima potrošio više od 3.000 kcal. Odavno sam odbacio autodestruktivnost i prihvatio hedonizam kao životnu filozofiju. Tijekom povratka sam razmišljao jel bolje otići na dürüm ili u McD (koji aktivno izbjegavam, ali su ovaj puta emocije odradile svoje). Dürüm percipiram kao zdraviji, jer ima mesa, salate i minimalno kruha. Dok sam čekao da ga Turčin složi, čuo sam glas koji govori: “Uzmi i pivu!”. Obzirom da nikoga nije bilo oko mene, pretpostavio sam da je to glas Božji, a tko sam ja da mu protuslovim. „Ein Gösser bitte!
Odmah do Turčina je i jedan mali McD restoran. Prolazim sa svojim paketićem i kažem si, tko se udebljao od jednog shake-a. Na meniju nisam vidio shake. Što sada? McFlury ili frape? Ponekad mi nije stalo do nekog izbora, ali definitivno se ne bih opisao kao neodlučan. Kao pravi decision maker, odlučno zovem obje mogućnosti.
FatMan lives forever!