Danas sam izabrao plivalište Amalienbad. Put do plivališta iz moje firme bi trebao trajati do 20 minuta, a od prilike toliko imam i do doma (i od firme i od plivališta). Kod firme sjednem na podzemnu i odem na zadnju stanicu linije U1 (Reumannplatz) i plivalište je odmah pored stanice. Idealno za ove hladne dane.
Plivalište je izgrađeno 1923. do 1926. u Jugend stilu. Na web stranici kažu da dolaze i Austrijanci. Ja sam i u bazenu i u svlačionici čuo naše (u širem smislu te riječi). Po interijeru se vidi da je zgrada davno izgrađena. Ima zanimljive lukove i svlačionice na katu. Pogledajte slike na linku, zanimljivo je. Ima i veliki toranj za skakanje.
Bazen je duži od 25 metara, a ja to nisam znao, iako sam imao sumnje. Bazen je dug 33,3 metara, pa sam otplivao 2.666 metara. Trebalo mi je više vremena, ali nisam osjetio nekakav napor.
Na početku je bilo puno starijih ljudi, pa su smetali. Ovaj puta sam i ranije došao na bazen, pa je vjerojatno i to utjecalo na gužvu. Kasnije je i dalje bila gužva, ali su svi plivali. Na ovom bazenu sam vidio najveću koncentraciju dobrih plivača. Imao sam nekoliko sudara, ali svaki put se tješim da je i to dio priprema. Još sam uvijek u razdoblju kad moram misliti na pokrete, pa me ometa kad moram paziti kuda idem i kada ću se s nekim sudariti.
Mislim da ću još mnogo puta posjetiti ovaj bazen.
🙂
Nakon posla ponovo u istraživanje bečkih bazena. Ovaj puta sam malo gledao po karti Beča i odlučio se za bazen koji je relativno blizu lokacije tvrtke u kojoj radim. Na netu sam vidio slike Diana-Erlebnisbad i pomislio kako je to lijep i velik kompleks, u kojem ima i zabavni dio.
Dolazim na ulaz i gledam cjenik. Znao sam da je cijene veća nego na gradskim bazenima, ali sam se malo iznenadio kada sam vidio da traže 8 EUR za 2 sata. Pregrizao sam škrtost (koju volim nazivati optimizacijom troškova) i rekao: “Jednom se živi!” Svlačionice su lijepe i uredne. Ulazim u prostor gdje su bazeni. Ima ih puno. Pravi zabavni park, kao Tuhelj, ali nešto manji površinom, no ne i sadržajima. Šetam oko bazena, tražim bazen za plivanje, ali ga ne uočavam. Odlazim do spasioca / čuvara i pitam za “swimming pool”. Naravno, na engleskom, jer ne znam kako bi to pitao na njemačkom. Prava riječ je bila “sport becken”. Nemaju! Nemaju bazen za plivanje!
Dubina mog razočaranja je dublja od bazena. Platio sam 8 EUR za upad na bazen koji nema “sportsko korito”. Neopisivo glup osjećaj. Mislim si kako sam trebao poslušati svoju škrtost i otići negdje drugdje. U toj razočaranosti jedva nalazim nekakav jadni jacuzzi i 10 minuta se oporavljam od šoka.
Platio sam ovo iskustvo 8 EUR. Neznanje jezika i ne čitanje su skupi. Nisam očekivao da nemaju sportski bazen. Eto, i to treba doživjeti i naučiti.
Idem doma ubiti tugu u omletu sa sirom.
🙂
I eto sretnog osmjeha na licu.
Zadnja dva tjedna me muči kašalj. Naravno, pojačano nakon što sam na svježem zraku. U namjeri da se oporavim od kašlja ili barem da to ne eskalira, prestao sam trčati. Pauza je potrajala 12 dana (ne računajući ono malo trčanja na X-duatlonu). S jedne strane sam odmorio mišiće za današnju trening-utrku, a s druge strane, sigurno postoji pad spremnosti.
Jutro je sivo i hladno. Temperatura u 8 sati ujutro je bila -3°C, a u prijepodnevnim 0°C. Pomalo smrznut krećem na podzemnu željeznicu i prema Prateru, odnosno Ernest Happel Stadionu. Podižem startni broj, koji sam već ranije platio preko weba. Procedura je brza. Stvari ostavljam u čuvanoj garderobi. Tamo se i zagrijavam, jer je vani hladno. Istrčavam 15 minuta prije starta te se zagrijavam u laganom trku.
Ovaj puta se držim začelja grupe. Nije lako kad gledam kako me pretjeću mnogobrojni trkači. Lakše je biti odostraga i čekati malo više da se prođe startna ravnina. Od samog početka uspješno trčim na tempu blizu 5:30 min/km. Kilometri prolaze. Nakon prvog kruga od 7 km, gužva se smanjuje, jer trkači sami biraju koju distancu trče. Ovi sa 7 km su gotovi i odlaze na okrijepu.
U drugom krugu osjećam da sam dobio žulj na malom prstu i osjećam neugodan pritisak na unutarnjoj strani stopala. Ovaj puta sam istrčao u novim tenisicama. Nemaju još ni 20 km treninga, a već sam ih obukao za utrku (koja je zapravo trening). Uspješno se nosim sa žuljevima do kraja utrke. Osim žuljeva, u drugom krugu me počinje boljeti desna noga. Nekako mi je čudno, boli me kao da sam cijelo vrijeme trčao po kosoj površini, kao da staza visi na lijevu stranu. Bol kasnije prolazi, ali kasnije, kada sam se ohladio, osjećam bol s vanjske strane koljena. Da sam bar ranije pročitao Jankov članak Trkačke ozljede.
U trećem krugu osjećam umor. Ipak je izostanak treninga utjecao na pad kondicije. Na 17. km primjećujem da mi je vrijeme po kilometru 5:32, što je tek 6 sekundi više nego ranije, ali osjećam da više nemam istu lakoću koraka (na ovo bi se missysi vjerojatno nasmijala). Na 18. km tempo dodatno pada na 5:35, što još uvijek nije strašno, no to me ljuti i budi prkos u meni te odlučujem pojačati tempo. 19. km trčim 5:20, da bih na 20. km dodatno ubrzao na 5:12, a 21. km “letim” s 4:53 min/km. Nebu meni nišće rekel da mi trka curi! Naravno da mogu!
Tako si ja razmišljam kako sam ubrzao i kako “letim” po stazi, a onda pročitam Murinjov post, gdje spominje svoja vremena po kilometru i to uzbrdo ili bezobrazno spominje prosjek od 3:45 za maraton. Ne 3 sata i 45 minuta za maraton, nego 3:45 min/km kao prosjek za maraton. Drsko! Tješi me da za iste novce ja dobijem koji sat zabave više, a i pojedem više na okrijepama. 😉
Dead before DNF! 🙂
Nego, mislim si, trebalo bi se pripremati za maraton. Polumaraton je za djecu i starce. Maraton je za dva mjeseca, a to brzo prođe.
Tempo utrke je bio stabilan, a to mi je bitno.
38:09
38:11
37:28
00:20
Još jedna disciplinirano odrađena utrka. Malo sam bio brži nego sam trebao bit, ali, vuklo me srce, a srce se treba radovati. U kategoriji sam došao 40. od 51 natjecatelja, a ukupno sam bio 185. od 270 natjecatelja. Pored niske temperature od samo 0°C, skupilo se 823 natjecatelja (tako sam pročitao na nekom siteu), što je rekord Winterlauf Serie.
Rezultati:
Rezultati
Rezultati (pdf)
Distance: 21.097 m
Time: 1:54:09
Avg pace: 05:25
Avg HR: 148
Max HR: 172
Galerije:
Galerija
Već tjedan dana kašljem. Suhi kašalj, ali kad krene, ne pušta. Bole rebra poslije. Da mi dani ne prolaze bez trkačkih treninga, pojačao sam plivačke treninge. Znam se zakašljati na bazenu, ali uspijem i smiriti prije nego bude prenaporno. Istraživanje bazena me dovelo u Simmering. To je kvart u kojem sam trčao prvu ovogodišnju utrku (10. Simmeringer Haide Dreikönigslauf). Jugoistočni dio Beča i prometno dosta udaljen i od stana i od posla. Sam bazen je izvan dohvata podzemne željeznice, pa se ide još par stanica tramvajem. Uglavnom, trebalo mi je 40-tak minuta, što mi zvuči puno, jer sam naučio da s podzemnom svugdje dođem brzo.
Bazen (Simmeringerbad) je plitak, kao onaj na Ottakringeru. Iako sam došao oko 19 sati, bila je gužva, ali tako je i na drugim bazenima, računajući i zagrebačke. S druge strane, nije to loše. Moram se navikavati na gužvu, jer će biti gužva i na natjecanju. Ovdje i za sada me barem nitko ne udara. 🙂
Gornja slika je ilustracija kako nas (balkanska plemena) doživljavaju moji susjedi iračani iz obližnjeg Internet kornera. Uostalom, koliko vas je u stanju reći nešto o razlikama između šiita i sunita? Tako smo i mi njima balkanci. Srećom, razlikuju nas od turaka i bugara. Ako to možemo nazvati srećom. Ne zaboravimo, Turska je kandidat za ulazak, baš kao i Hrvatska, a Bugarska je punopravna članica.
🙂
Nekako sam zamislio da će dominantni sport ove godine biti triatlon u svim svojim verzijama, pa makar ga zvali i duatlon i makar bio cross i zimski. Prema trčanju, srećom, ove godine nemam očekivanja ili se barem ne “grčim” da postižem nekakve rezultate, nego se trudim trčati lagano, barem u ovom dijelu sezone. Pretpostavljam da će tako i ostati barem dok ne završim half IronMan, odnosno halfdistance triathlon.
Ovaj weekend sam žrtvovao dugi trening, da bih mogao nastupiti na ovoj simpatičnoj “ilegalnoj” ligi. Prvi razlog je što me više “pali”, a drugi je lošije zdravstveno stanje. Konkretno, kašljem, a hladan zrak me “isprovocira”. Nekako sam mislio da će ovako “šteta” biti manja.
Nestrpljivo dočekujem start. U prvih par stotina metara držim dobar tempo i osjećam se super, ali ubrzo gubim snagu i zaostajem za grupom u kojoj sam bio. Istina je da su to sve trkači koji su inače brži i spremniji od mene, a neki su bili motivirani da ih ne pobijedim ovaj puta. 🙂
Ovaj puta se nisam izgubio u šumici. Šumica i brdašce su mi vrlo dragi element na ovoj stazi. Nekako romantično.
Od dodatnog pada tempa me je sačuvala želja da me ne prestigne nitko iz grupe koja je bila iza mene. Nikakav uzvišen ili plemenit razlog, nego, jednostavno biti brži od trenutno sporijih.
S radošću dočekujem biciklistički dio. Na Corri se osjećam odlično. Brzo sam počeo voziti, koristeći sva znanja o smanjenju otpora. Opet u nekom trenutku prestižem Kizu. Ovaj puta izgleda malo nabrijaniji nego prošli puta, no, znam da on ima puno više potencijala. Na asfaltiranim dijelovima “gazim” koliko mogu. Nakon toga dolazi cross dio, koji je lijep i nešto zahtjevniji, barem meni, početniku na MTBu. Na tom dijelu me prestižu dva biciklista. Mislim da je to bio vodeći dvojac. Pratim ih neko vrijeme i gledam kako prolaze jedan jači zavoj. Nemaju toliko respekta kao ja, nego ga sjeku, ne zamaraju se što kotači ne idu po stazi nego i po zemlji. Puno brže ulaze i izlaze iz tog elementa. Nakon toga se trudim da ih dostignem i pratim. Djelomično sam ih htio dostići da bih imao zavjetrinu, a djelomično da gledam kako biraju stazu i kako voze. Drugi krug po otoku vozim sam. Sve je više šetača na stazi pa treba i više paziti.
U zoni tranzicije brzo skidam kacigu i nastavljam na trčanje. Čekam da se “drvenilo” iz nogu povuče, pa da mogu normalno trčati. Nemam nikoga “u repu”, pa se malo i opuštam. Sada lakše trčim nego u prvom dijelu. Drugi krug trčanja je kraći i brzo prolazi. Ulazim u cilj!
Sretan sam jer sam opet popravio vrijeme. Brži sam za 55 sekundi. Radostan sam. Slijedi okrijepa s Višnjinim čajem. Mislim na čaj koji je skuhala Višnja, a ne na čaj od višnje. 😉
Ovaj puta se i Andrea natjecala. Moram ju malo navuči da proba i druge sportove, a ne samo trčanje i trekinge. Utrku je odradila dobro, a pogotovo kad se uzme da ne biciklira preko zime i da je biciklistički dio odradila na city bike-u. Čestitam.
🙂
Nadam se da će i Najmanja početi sa sportskim aktivnostima. 🙂
Time: 43:10
Rezultati:
Rezultati
Galerije:
Galerija