SEPP BLATERSA – PLES OZRAČENIH

Znate kak oni stričeki i tete koji rade na rentgenu nose indikatore za zračenje kao kontrolu da isto ne bi premašilo preživljive količine? E, recimo, takav indikator, samo za ludilo, ne treba onima koji su se pojavili na startu Blaterse. Ili bedž “tu sam, lud sam!” Ma čak i ne lud. To zvuči simpatično. Možda bi bolji bio natpis “no lifer”. A ima i onih koji kažu da im je utrka actually bila super… Baš svašta!
Ah, već sam počeo pisati “Rat i mir” i sve izbrisao. Super je bilo što su se ljudi pogubili pa trka nije odlučena odmah na početku. Meni je najjača fora bilo trčanje napamet sa Šikijem, bez da vidimo prst pred nosom i onda kod Grafičara izlazak iz oblaka, gašenje lampi, hodanje po snijegu i uživanje u mesečini, mesečini, joojoj, joojoj…
Dolazak na vrh bilo je prvo i posljednje Krist(ijan)ovo iskušenje – toplina Zlatnog medvjeda, fina juha, rakija, glasna muzika i dobro društvo naveli su sedmero ljudi da ostanu gore, ali ja se, unatoč tome što Šiki nije htio dalje, nisam dao, što sam požalio već pola sata kasnije kad sam se ponovo našao u oblaku-no siguran sam da bi mi još i više bilo žao da sam ostao na vrhu ili doma.
Nisam dugo bio sam – ubrzo me stigao Jura, nešto kasnije i Mukki, tako da smo, stalno očekujući i Ferru, zajedno šetali do makadama, gdje su spremniji odnijeli bolje pozicije, a manje spremni slabije.
Kao što je Ferro dobro primijetio – u odnosu na Traversu, na Blatersi smo samo zamijenili mjesta. Prvo za četvrto i drugo za treće. Čemu ovaj dosadan osvrt? Da se ne zaboravi, iako će svih nas 18-ero ovo pamtiti 4 da rest of our no lives…

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.