Vjerojatno je potpuno deplasirano pisati o utrci skoro osam mjeseci poslije, ali razlozi za pisanje, kao i oni za ovoliki vremenski odmak nalaze se dalje u tekstu\u2026<\/p>\n
Krenuo sam eufori\u010dno, u prvom tjednu nabacio karticu ili dvije, \u0161to je puno jer mi je izbacivanje svakog teksta poput kompliciranog poroda (isprika svim \u017eenama koje su ikada rodile, ra\u0111aju ili \u0107e roditi), ali onda se dogodilo ono \u0161to je cijelo na\u0161e dru\u0161tvo totalno izbacilo iz normale i od \u010dega se nikad ne\u0107emo potpuno oporaviti. Osim svega onoga \u0161to ova utrka jest u sportskom smislu, za mene \u0107e ona biti \u201emjesto\u201c gdje sam posljednji put vidio Dejana i Dalibora, Dalibora i Dejana\u2026<\/p>\n
Dalibora sam upoznao poslije IMO Challengea 2005. godine, kad su nam doma\u0107ini pored rijeke Vrlike uprili\u010dili doma\u0107u ve\u010deru. Ne sje\u0107am se vi\u0161e za\u0161to, ali nas nekoliko nije bilo odve\u0107 raspolo\u017eeno, no Dalibor je svejedno poku\u0161ao uspostaviti komunikaciju, a kad nije uspio, rekao je da smo sigurno iz Zagreba, aludiraju\u0107i na na\u0161u nadrkanost \ud83d\ude42 Kasnije sam uvijek bio predmetom njegove zajebancije, \u0161to mi je bilo super jer mi je ostavljalo hrpu manevarskog prostora za kontre. Zvao sam ga Da\u010do. Na ovoj utrci, Dalibor je bio na improviziranoj okrepnoj stanici zajedno s Markom, Sun\u010danom i Ivanom poslije Male U\u010dke. Kad sam se zaustavio s Dujom, zbunjen, \u0161to zbog kilometara koji su bili iza mene, \u0161to zbog njih \u010detvero na tom neo\u010dekivanom mjestu i koli\u010dine primamljive hrane i pi\u0107a, pitao sam \u0161to tamo rade, a bosonogi Da\u010do mi je stao na nogu i uz glasni smijeh rekao: \u201eGazimo ljudima po nogama!\u201c \ud83d\ude42 Ne moram ni re\u0107i koliko me to zaboljelo nakon vi\u0161e od sto prije\u0111enih kilometara, ali tko bi mu ikad i\u0161ta zamjerio. To je bio taj zadnji put\u2026<\/p>\n
Dejana sam prvi put primijetio na timskoj utrci Pazin-U\u010dka 2006. godine, kad me na dionici tunel U\u010dka-Vojak prestigao kao da stojim. Pomislih si \u201ekako ovaj tr\u010di\u201c\u2026 Upoznao sam ga manje od dva mjeseca kasnije za vrijeme U\u010dka trekinga iste godine. Tu utrku opisali smo i Marko Rajkovi\u0107 i ja, tekstovi su negdje na adventure sport portalu i u oba Dejan zauzima zna\u010dajno mjesto, ne samo zato \u0161to je pobijedio, a bio mu je prvi treking\u2026 Kasnije smo se uvijek srda\u010dno dru\u017eili na utrkama, on je valjda bio jedini koji me mogao nagovoriti da drmnem koju rakijicu, a na ovoj njegovoj posljednjoj dru\u017eili smo se prije, poslije i za vrijeme utrke, \u0161to je rijedak slu\u010daj jer je uvijek bio puno br\u017ei od mene. Valjda jedini \u010dovjek na svijetu koji na utrku od 100 milja dolazi s posla, a opet – ne bez ambicija. Dok su svi ve\u0107 sjedili u busevima, on je na haubi svog auta plastificirao karte. Mo\u017eda bih mu i pomogao da su mu stvarno trebale, no ovako sam ga samo zafrkavao jer \u0161to \u0107e mu na trailu karte. Drugi put sreli smo se na KT 1 jer je poku\u0161ao kratiti pa nije uspio, tre\u0107i put u Bujama, on u grupi prema dolje, ja tek prema gore, \u010detvrti put na Standaru gdje se malo odmarao i zadnji put poslije utrke kad je izgu\u017evan iza\u0161ao iz vre\u0107e nakon nekoliko sati sna\u2026 Znam da to \u0161to sam napisao nema neku poantu, ali ovako \u0107e barem ostati zapisano\u2026<\/p>\n
Ne mogu ni zamisliti kako je obitelji i prijateljima jer nama koji smo ih vi\u0111ali samo na utrkama nije lako\u2026<\/p>\n
A ovako je po\u010delo:<\/p>\n
Od pitanja kako po\u010deti ovaj osvrt, puno je te\u017ee odgovoriti na pitanje za\u0161to uop\u0107e pisati, pogotovo u stanju postutr\u010dnog sindroma koji se o\u010dituje u vidu neispavanosti i bolnog tijela te stalne izmjene letargije i nervoze izazvane te\u0161kim umorom i euforije zbog zadovoljstva zavr\u0161enom utrkom. Dakle, za\u0161to? Stara je fora da se mora samo umrijeti, Grci su govorili da se mora ploviti, na\u0161i ponovili istu foru s jedrenjem, a ja mislim da se poslije ove i ovakve utrke mora ostaviti pisani trag jer koliko \u0107e\u0161 imati stomajlerica u \u017eivotu? Mo\u017eda nekoliko\u2026 Koliko \u0107e\u0161 imati stomajlerica na prvoj utrci \u201e100 milja Istre\u201c? Naravno – samo jednu \ud83d\ude42<\/p>\n
Sve je po\u010delo Velebitskim trekingom 2003. godine koji se pisao pod 130, da bi kasnije ispalo da je bli\u017ei 140 km. Ako prvotni UTMB od 158,1 km i 8500 metara visinske razlike u plus i u minus priznamo kao stomajlericu, a \u017eelim da priznamo jer se onda priznaje i meni, onda je prvi hrvatski trail stomajler \u017deljko Pale koji je tu utrku fini\u0161irao jo\u0161 2005. godine. Te iste godine odr\u017eao se i zadnji Velebit 140+, a jedina utrka otada koja je bila neznatno du\u017ea od 100 km bila je ona na Velebitu 2007. godine. Pretpro\u0161le i pro\u0161le godine imali smo stotku, imali smo je i ove, a kao grom iz vedra neba pojavila se vijest utrci od 100 milja po Istri.<\/p>\n
I \u0161ta sad? I\u0107i ili ne i\u0107i? Prva odluka bila je \u2013 ne! Vi\u0161e je razloga: nisam spreman (najdu\u017ei trening 36 km), prete\u017eak (87 kg), a i poslije takve utrke zaboravi sezonu jer si prije za penziju nego za trkanje. Onda se u rje\u0161avanje dileme umije\u0161ao ego \u2013 je li u redu da to pro\u0111e bez tebe, ipak je to prva 100majlerica u Hrvatskoj pa ti kolega treker Predrag Nikoli\u0107 na Zagorje treku ubacuje bube sli\u010dnog sadr\u017eaja u glavu, a na kraju on ne do\u0111e, nego ga vidim na Poklonu u autu \ud83d\ude42 Kad je odlazak na utrku ipak prevagnuo, mislio sam ciganiti do zadnjeg dana s uplatom startnine jer dugoro\u010dna travanjska prognoza nije ba\u0161 bila bajna, ali Paliska se nije dao zafrkavati \u2013 zadnji rok za uplatu je bio dva tjedna prije. Iako sam na Istratreku \u017ee\u0161\u0107e uganuo zglob, Eleni sam poslije utrke uru\u010dio pare za startninu i to je bilo to! Prognoza se \u010dekirala svakodnevno i ipak je bila u granicama tolerancije pa je pet dana prije po\u010dela ona poznata nervoza i zadnje pripreme s opremom i planiranjem\u2026<\/p>\n
Satnica je odli\u010dna da utrku pro\u0111e\u0161 za \u0161to manje novca (ne\u0161to kao velebitska stotka pro\u0161le i pretpro\u0161le godine), ali lo\u0161a za turizam – krene\u0161 u petak ujutro, dvije no\u0107i provede\u0161 na stazi i vrati\u0161 se doma u nedjelju, no bez obzira na low cost vikend, ve\u0107ina nas bi radije start ujutro tako da samo jednu no\u0107 budemo u utrci, ali eto, organizator je tako odlu\u010dio\u2026<\/p>\n
Kao \u0161to je uobi\u010dajeno na utrkama gdje bus s cilja trekere vozi na start, nekad je puno ve\u0107i izazov izdr\u017eati da se ne upi\u0161a\u0161 u ga\u0107e, nego zavr\u0161iti utrku, \u0161to me podsje\u0107a na U\u010dku 2006. i agoniju vo\u017enje do Plomina, nakon \u010dega je utrka bila mila majka. Ovdje nije bilo tako stra\u0161no, a komi\u010dna je bila scena kad je svatko nakon dolaska u Umag instantno prona\u0161ao svoje drvo za olak\u0161avanje\u2026<\/p>\n
Moj cilj? Kad je stomajlerica na meniju, prvi je cilj zavr\u0161iti, drugi je cilj biti prvi u autu (do\u0161ao sam s Maikom, Mukkijem i Sabljom), a tre\u0107i biti \u010detvrti od Hrvata jer protiv Mauricija, Modru\u0161ana i Ljubasa ne mogu.<\/p>\n
Prije samog starta obratio mi se Duje Lek\u0161i\u0107 s molbom da idemo zajedno, na \u0161to mu odvratih da je staza ozna\u010dena i da mu ne treba vodi\u010d poput Vukeli\u0107a na Velebitu 2012., ali on je svejedno htio pa za\u0161to ne? Mislim si, mali bu puko nakon 50 ili 100 kilometara, no nije bilo tako, Duje ne pu\u0161ta, ka pit bul, od po\u010detka do kraja pa si nekako mislim da je sigurno mogao pola sata do sat bolje. Bilo kako bilo, mali Lek\u0161i\u0107 je budu\u0107nost stotki, bilo kilometara, bilo majlerica, \u0161to je i pokazao tre\u0107im mjestom na Velebitu 2013., a nadam se da \u0107e rasturiti i UTMB 2014.<\/p>\n
I to je to, preostaje jo\u0161 samo si\u0107a od 164 kilometra\u2026 Od ki\u0161ne prognoze, zadesilo nas je samo petnaestak minuta laganog curenja za \u0161to se \u010dak ni obla\u010dio nisam. Sa slovenske strane stalno je sijevalo i prijetilo, no iznad nas – samo zvijezde\u2026 Vrijeme cijelim putem – idealno. Ok, neke je opralo oko Planika i Poklona, ali tako to biva kad smo razvu\u010deni kilometrima, bilo je snijega na Planiku i Vojaku, no to je samo doprinijelo atraktivnosti\u2026 \u0160to se pamti iz prvog dijela? Sumanuti start u Umagu kao da je u pitanju obi\u010dna ultra. Prvi i jedini proma\u0161aj staze nakon desetak minuta za \u0160tefom Jandre\u010di\u0107em, gubitak od najvi\u0161e dvjestotinjak metara, ali pad na tek tre\u0107e mjesto u autu. Potjera za Maikom i Mukkijem potrajala je satima, dok je Sablja krenuo turbo konzervativno\u2026 Kreketanje \u017eaba u Piranskom zaljevu (whatta fuck?!?) te uspon iz zaljeva na repetitor po rijetko te\u0161kom i zaraslom terenu gdje ga \u010dovjek ne bi o\u010dekivao i gdje gotovo nitko nikad ne prolazi. Slu\u010dajno napikavanje kontrola jer se ne gleda na kartu pa se nemalo iznenadi\u0161 kad nabasa\u0161 na cvikalicu. Vra\u0107anje na kraju drugoplasiranog Enrica Viole pet kilometara unazad jer nije primijetio kontrolu. Beskrajno peglanje po Parenzani i prvi maraton (od \u010detiri) debelo ispod pet sati (drugi je bio preko osam\u2026). Ekipa u Bujama, Gro\u017enjanu i Oprtlju\u2026<\/p>\n
Na prvoj tranziciji u Buzetu ba\u0161 svi\u0107e\u2026 Zavr\u0161ena jedna podu\u017ea ultra, a stotka je jo\u0161 pred nama\u2026 \u010covjeku je lagano dosta, no sad kona\u010dno kre\u0107u brda: prvo \u017dbevnica, dobrih dva sata. Zadovoljstvo prvim du\u017eim ispenjanim usponom mije\u0161a se s nevjericom koju izaziva pogled prema Vojaku koji izgleda toliko daleko da se \u010dini nemogu\u0107im do\u0107i do njega pje\u0161ke ili barem da bi to potrajalo danima\u2026 Slijedi dru\u017eenje s dobrom ekipom u Trsteniku i ljutnja \u0161to nisam kratio, zatim Gomila (gdje nas prelazi Mesec tr\u010de\u0107i uzbrdo, a ubrzo i Bleki) i Orljak, susret s talijanskom \u0161ampionkom koja odustaje, jo\u0161 jedna dobra ekipa na Koritima te dugo peglanje po makadamu prema Poklonu i evociranje brojnih uspomena s U\u010dka trekova, no\u0107nog i dnevnih\u2026<\/p>\n
Druga tranzicija – Poklon\u2026 Hrpa ekipe, ne mogu skinuti glupe kompresijske \u010darape, \u0160imun poma\u017ee. Netko pita kako sam\u2026 Kako sam?!? \ud83d\ude42 Nakon 104 km? Kako sam \ud83d\ude42 Stotka jo\u0161 mo\u017ee pro\u0107i pod neku \u201eljudsku\u201c du\u017einu, ono \u0161to se mo\u017ee kao u jednom dahu, ali dalje\u2026 Za ovo nam je trebalo 16 sati, a znam da \u0107e nam trebati skoro toliko za zadnjih 60, \u010disto mu\u010denje i \u0161etnjica\u2026 Tako sam da bih najradije odustao, ali nabrajam tri razloga zbog kojih ne mogu ili ne smijem: 1) jo\u0161 prije starta kupio sam flis na kojem pi\u0161e \u201e100 Miles of Istria\u201c i kako da ga nosim ako odustanem, 2) obe\u0107ao sam Duji da \u0107u i\u0107i s njim do kraja i najva\u017enije pod 3) do\u017eivotno bih bio predmetom zajebancije da sam odustao, a da mi ni\u0161ta nije bilo\u2026<\/p>\n
I tako smo krenuli dalje\u2026 Prema Vojaku smo odigrali dobru kombinaciju asfaltom jer je staza bila pod snijegom, a onda nas je totalno iznenadila i razveselila ona neplanirana okrepa s po\u010detka teksta, to kole, to mesa, to svega\u2026 A onda opet makadam, vidi\u0161 plominski toranj (nedavno saznah da je to najvi\u0161a gra\u0111evina u Hrvatskoj), ali prvo mora\u0161 zaobi\u0107i cijeli greben Sisola, a to je trajalo i trajalo i trajalo\u2026 Tu sti\u017eemo Kristijana Zrini\u0107a koji bi rasturio utrku da se nije ozlijedio i ostvarujemo jo\u0161 jedan cilj – \u010detvrti od Hrvata, a ostali su ionako puno bolji i daleko ispred nas. Nikako do\u0107i do Plomina, o\u010daj obuzima, da bi nam tamo Sky Cola i sve ostalo na okrepi udahnulo novi \u017eivot, \u010dak ostavljamo i Suhog koji je na sto km! Prema Standaru prelazimo dvojicu stomajlera, a kako se dan bli\u017ei kraju, Duje i ja sve vi\u0161e rastemo jer smo na temelju Chicarovih poruka istripovali da smo me\u0111u deset! Na Standaru sjedi Ljubas, ne mogu vjerovati, trojica u sat vremena, jurimo prema Rapcu, prelazimo neke sa sto kilometara koji su nas ostavili davno prije, a kad tamo, joj \u0161to volim tu rije\u010d – antiklimaks: spust prema slapu horor, ne zna\u0161 je li gore tamo gdje \u0161page nema ili tamo gdje su je povukli. Kontrola se sjaji u mraku povi\u0161e slapa, ali kako do\u0107i do nje? Gubimo vrijeme, euforija splasnula, iako je ovaj check point na najatraktivnijem mogu\u0107em mjestu – preska\u010de\u0161 bujicu koja se nekoliko metara ispod tebe pretvara u slap, a da bi precvikao karton jedva da ima mjesta za tebe i ruksak – nakon zamalo 140 km nije mi vi\u0161e do avanture i lagano pizdim, pogotovo \u0161to znam da \u0107e mi nakon zadnje tranzicije u Labinu trebati \u010detiri sata za dvadesetak kilometara do cilja!!!<\/p>\n
Nije mi jasno kako to da mi se usred druge no\u0107i jo\u0161 ne spava, ali na makadamu prema Skita\u010di lagano se po\u010dinjem gubiti, a i Duje upada u laganu krizu. Putokaz pokazuje desno, a trakice lijevo. Zovem Palisku, a on mi ka\u017ee da pratim trakice, kakvo pitanje, takav i odgovor, mislim, \u0161ta sam o\u010dekivao da mi ka\u017ee: \u201eNemoj pratit trakice, nego odi u p\u2026!\u201c \ud83d\ude42 Poslije Skita\u010de najgori spust prema Crnoj punti, ve\u0107 smo potpuno izgubljeni, mislimo da smo propustili skretanje kojeg nema, opet nas sti\u017ee Suhi, ganjamo se od Crne punte da ulovimo vrijeme ispod 30 sati (bio bi to super tris: Velebit, UTMB i Istra), \u0161izimo zbog novih uzbrdica, ali ni\u0161ta od toga\u2026 Kad smo vidjeli da smo preko, lagano smo pro\u0161etali do cilja, dioba 11. mjesta i tre\u0107eg me\u0111u Hrvatima, poslije gazde Mauricija i Modru\u0161ana, zavr\u0161ila je jo\u0161 jedna od preko nekoliko avantura \u017eivota\u2026<\/p>\n
Kratko o organizaciji? Jedino ispravno bilo bi re\u0107i \u201ehvala cure i de\u010dki, sve je bilo super, pogotovo ekipe na okrepama i tranzicijama, ljubi vas deda!\u201c, a ono \u0161to imam za primijetiti nije u stilu \u201etrka vam je bila super, ali ne valja ti sljede\u0107e: i onda udri srat\u201c, nego samo nekoliko stvari da bi utrka bila jo\u0161 bolja, ako je to uop\u0107e mogu\u0107e: za razma\u017eene strance jer na njima po\u010diva budu\u0107nost utrke, budu\u0107i da je Hrvatica i Hrvata te gra\u0111anki i gra\u0111ana Republike Hrvatske premalo za ovakve poduhvate, mo\u017eda samo unaprijed napisati \u0161to \u0107e biti na okrepnim stanicama i tranzicijama, dakle, ni\u0161ta posebno mijenjati, samo da oni znaju planirati. \u0160to se ti\u010de onog \u201ealpinisti\u010dkog\u201c spusta na slap, bez obzira \u0161to je mene i Talijane totalno raspizdio, \u017eao mi je \u0161to ga ne\u0107e biti opet jer realno, bez obzira na poslovi\u010dnu nadrkanost \u0160ivaka-Ljubi\u0107a, to je definitivno bio najatraktivniji dio utrke! Posebna pri\u010da je ozna\u010davanje staze: iako je vidljivo da se ozna\u010davalo po danu jer je po no\u0107i razmak izme\u0111u pojedinih trakica koji put bio prevelik, to je bio nevjerojatan posao. Mene svake godine \u017eestoko \u017eivcira ozna\u010davanje staze Sljemenskog maratona, iako me dopadne samo tre\u0107ina od 14 km, a ovdje je ozna\u010deno 164 kilometra!!! Samo za to – re\u0161pekt!!! Kao i za sve stotka\u0161e, kratke i duge, za one koji su rasturili, za one koji su rasturili sebe, za one koji su \u201esamo\u201c zavr\u0161ili, kao i za one koji su odustali, ali pritom postigli najve\u0107e kilometra\u017ee u \u017eivotu, ovo je trebalo poku\u0161ati, do\u017eivjeti, zavr\u0161iti, svejedno\u2026<\/p>\n
Premda se obistinilo ono da mi je nakon ove stomajlerice cijela sezona bila u komi (za \u0161to sam si sam kriv jer umjesto da mjesec dana tr\u010dim \u0161est minuta po kilometru, ja sam se osam dana kasnije naganjao po Maksimiru i ode list…), nijednog trenutka mi nije \u017eao \u0161to sam nastupio…<\/p>\n
I za kraj, kad je ekipa Mu\u010dnjak-G\u00fcnther-Sablji\u0107-\u0160ivak u Koroma\u010dnu sjela u auto na putu ku\u0107i, Vojak je, ovoga puta s juga, ba\u0161 kao i sa \u017dbevnice, izgledao prokleto, zapravo, nedosti\u017eno daleko\u2026<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Vjerojatno je potpuno deplasirano pisati o utrci skoro osam mjeseci poslije, ali razlozi za pisanje, kao i oni za ovoliki vremenski odmak nalaze se dalje u tekstu\u2026 Krenuo sam eufori\u010dno, u prvom tjednu nabacio karticu ili dvije, \u0161to je puno … Continue reading