Ujedno i povijesni – prvi slovenski treking koji se ubraja u hrvatsku treking ligu odr\u017eao se nedaleko od hrvatske granice u brdima sjeverno od Save, odnosno Kr\u0161kog i Sevnice. Staza ne\u0161to humanija \u0161to se du\u017eine ti\u010de nego \u0161to je slu\u010daj kod nas (oko 35 km), ali zelo zahtevna (vi\u0161e od 2 tisu\u0107e metara uspona) i prelijepa – s puno single track planinarskih stazica.
Nakon 18 hrvatskih ultra, 48 sati Sljemana, Traverse, Davosa i Tour de Mont Blanca, iskusni pisac ovih redaka odlu\u010dio se za revolucionarnu taktiku – krenuti bez vode pri temperaturi od 30-tak Celzijevaca! To je mom starom i debelom tijelu pomoglo da pukne jo\u0161 pri usponu na prvu KT (Veliko Kozje), a dojam jadnosti pove\u0107avao je Juraj koji je pri najve\u0107im strminama skakutao oko mene beru\u0107i gljive!?! Do Lisce, druge KT, jo\u0161 sam se koprcao u prvom dijelu poretka zahvaljuju\u0107i orijentacijskim pogre\u0161kama “konkurenata”, pritom dobrano opizdiv\u0161i glavom u jednu debelu granu (bu\u010da je jo\u0161 tvrda!), no kad sam se tamo skoro ispovra\u0107ao nakon litre vode na eks, koje sam se dokopao poslije dva i pol sata dobrovoljnog \u017ee\u0111anja (Mukki mi je nudio vodu, no em nije fer ljudima otimati vodu koju tegle, em ‘ko mi je kriv – treba ispa\u0161tati poradi vlastite gluposti), pala je odluka da \u0107e nastavak biti malo ja\u010da \u0161etnjica.
Umjesto da se primim Nu\u0161e i za njom nastavim do cilja, meni se ba\u0161 nije htjelo, pa \u010dak ni kad me pretr\u010dala gospo\u0111a Horova. Umjesto toga, spopala me ideja spustiti se s hrpta na cestu puno prije nego \u0161to je to bilo potrebno i kad sam ve\u0107 krenuo, odvratila me pomisao da je Bojan stazu povukao po najljep\u0161im stazama tamo\u0161njih planina, a ja se, idiot, \u017eelim taljigati po cesti. To se na kraju i dogodilo, ali ipak puno kra\u0107e, a pri divljem spustu kroz granje i koprive prema cesti izgubio sam bidon, tako da sam ovisio o vodi uz stazu ili o birtijama tipa one u selu Podgorje gdje unutra nema nikoga pa se lijepo sam poslu\u017ei\u0161 vodom.
Prema KT 3 (Veliki Javornik – 1023 m n\/v) i najvi\u0161oj to\u010dki utrke opet se na\u0111oh u \u010doporu trekera, a malo prije 4. i posljednje KT prije cilja (Planinska ko\u010da na Bohorju) i taman kad je po\u010dela ki\u0161a, sretoh jedini \u017eenski tim u utrci, Gogu i \u017danu iz pohodni\u0161ke kategorije. \u017dderonju nije bilo te\u0161ko nagovoriti da malo zasjednemo na juhicu i \u0161trudlicu, a ve\u0107 je pala i odluka o zajedni\u010dkom \u0161pancirungudo cilja, koju je promijenio Deki odjednom se pojaviv\u0161i u domu, iako sam mislio da je vi\u0161e od pola sata ispred mene, no on je odlu\u010dio napustiti Nu\u0161u, krenuti na svoju ruku i pritom grupicu koja ga je pratila odvesti u krivom smjeru. I tako smo Deki i ja odlu\u010dili malo ja\u010de otr\u010dati do cilja, usput pokupili i Branka te poku\u0161ali utrku zavr\u0161iti jednom orijentacijskom briljanterijom. \u0160to je najbolje, Deki je odredio azimut i doveo nas direktno na cilj, no problem je u tome \u0161to smo o\u010dekivali da \u0107emo i\u0107i nizbrdo (da, to je onaj problem retardiranih orijentacista vonabija – kako znamo spu\u0161ta li se teren ili di\u017ee?), a i\u0161li smo uzbrdo. Naravno!, kad smo azimut uzeli od kri\u017eanja puta i potoka, a od potoka se teren mo\u017ee jedino dizati – to nam je palo na pamet tek kad smo se na\u0161li na terenu koji se di\u017ee – dakle, stra\u0161no!!! Jo\u0161 smo i dvaput preskakali ogradu, \u0161to je bilo sasvim izli\u0161no, pla\u0161e\u0107i pritom jelene, srnda\u0107e, ko\u0161ute, srne, \u0161to li su ve\u0107 bili, umjesto da smo jednostavno hodali uz ogradu s vanjske strane. Al da nema takvih pizdarija, ne bi treking bio tako zabavan.
Pobijedio Mlakar s bolesno dobrim rezultatom, Mukki izvrstan tre\u0107i – u cilj do\u0161ao s Nu\u0161om, koja je prva \u017eena, no na diobi tre\u0107eg mjesta u apsolutnoj kategoriji! Najbolji tim je bra\u010dni par Smokvina-Hanza.
Atmosfera za vrijeme i nakon utrke klasi\u010dna trekerska – zna\u010di vi\u0161e nego ugodna i vidimo se druge godine, ne na istoj stazi, ali opet negdje u blizini.
\u0160e\u0107er na kraju bio je povratak ku\u0107i: lagana vo\u017enjica preko starog prijelaza u Bregani, uz preslu\u0161avanje najkuruzastijih hitova iz 80-tih i natjecanje izme\u0111u Juraja, Mukkija i mene tko \u0107e se sjetiti vi\u0161e bizarnih podataka o grupama, pjeva\u010dima i pjesmama iz tog razdoblja i glasno pu\u0161tanje istih iz auta na parkingu kod Bille uz kavicu iz Mc Govnardsa… Trekeraj remembers eighties!!!
Rezultati i slike na stranicama SLO treking lige, a link na Slavekove slike imate u komentarima ispod zadnjeg posta na sljemegelender blogu.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Ujedno i povijesni – prvi slovenski treking koji se ubraja u hrvatsku treking ligu odr\u017eao se nedaleko od hrvatske granice u brdima sjeverno od Save, odnosno Kr\u0161kog i Sevnice. Staza ne\u0161to humanija \u0161to se du\u017eine ti\u010de nego \u0161to je slu\u010daj … Continue reading