Nema staze Mrak kombinacije koja nije bila brutalna. \u010cak i ako je neka bila mo\u017eda malo lak\u0161a (\u010ditaj: bez prestrmih uzbrdica i nizbrdica), do\u0161la bi nave\u010der nakon jutarnjeg kola ili bi pru\u017eala nekoliko naizgled sli\u010dnih varijanata, koje bi na kraju i odlu\u010dile pobjednika. Zapravo mi se \u010dini da mi je Mrak kombinacija, ako ne najdra\u017ee (jer draga mi je JGL, dragi su mi trekinzi…), a onda sigurno najuzbudljivije natjecanje zbog ambijenta u kojem se doga\u0111a i zbog velike intenzivnosti u kratkom vremenskom razmaku. U stvari, po\u010detkom svake godine (od 2008. na ovamo) ne \u017eivim \u017eivot, ve\u0107 u pravom smislu rije\u010di \u017eivim Mrak kombinaciju!<\/p>\n
Hm, za\u0161to ovo pi\u0161em?!? Jer je sedmo kolo MK 4, \u0161to se dogodilo 2.2.2011. definitivno najbrutalnije do sada (copyright by Letz-Go) i te\u0161ko da to ijedna budu\u0107a staza mo\u017ee nadma\u0161iti. Bje\u0161e mi to jedna od najboljih i najzabavnijih, ako ne i najuzbudljivija kratka utrka koju sam ikada tr\u010dao\/hodao i zato \u017eelim iza nje ostaviti pisani trag, a ne prepustiti je sje\u0107anjima koja s godinama blijede i usmenoj predaji koja iskrivljuje, iako su te intenzivne 62 minute te\u0161ko zaboravljive. \u010cim su staze objavljene, ova se isticala te\u017einom, ali bilo je to neko tamo sedmo kolo, no ispalo je da upravo ono odlu\u010duje o medaljama, a ispostavilo se u me\u0111uvremenu, \u010dak i o prvom mjestu.<\/p>\n
Ve\u0107 satima prije starta bio sam luuuuuuuud (\u0161to mogu potvrditi oni koji su se sa mnom dovezli na start), \u0161to zbog neispavanosti poradi ranog ustajanja, \u0161to zbog umora od jutarnje utrke, \u0161to od brutalnosti i uzbu\u0111enja koja nam predstoje, \u0161to zbog \u010dinjenice da mi profil ne odgovara jer nisam ba\u0161 vje\u0161t na ekstremnim nizbrdicama, \u0161to zbog presudnosti utrke u kojoj mogu osigurati ukupnu pobjedu ili definitivno izgubiti priliku za istu, ili pak, ostati u igri za prvo zlato koje se nudi jer nema Markice, dakle, jedinstvena prilika.<\/p>\n
Start kasni po obi\u010daju, a nervoza na mosti\u0107u kod prvog zavoja Sljemenske ceste je velika jer odmah od starta slijedi dvjestometarski \u0161print po cesti za hvatanje pozicija na uskoj stazi broj 19, a onda \u0161to br\u017ei dolazak na prvi stup gdje \u0107e se oko cvikalice stvoriti prava gu\u017eva, a ako se u nju upadne sporo\u0161\u0107u ili nekom orijentacijskom gre\u0161kom na usponu, odu vode\u0107i daleko naprijed…<\/p>\n
Eksplozivac Juvica po obi\u010daju prvi ulazi u usko grlo. Ja sam odmah iza njega, no na mjestu gdje treba skrenuti prema stupu on prozuji ravno, a cijela horda krene prvim brutalnim usponom u nebo. Budu\u0107i da se stup u mraku ne vidi, ga\u0111amo ga na slijepo pa najprije Chappy, za njim i ja te jo\u0161 neki ljudi, izlazimo dvadesetak metara previ\u0161e udesno. Dobro je, drugi sam, ne gubim vrijeme u redu i kre\u0107em na prvi ekstremni spust koji \u0107e trajati oko tri minute. Na po\u010detku \u010dak postoji i stazica, ali ona se ubrzo gubi i spust postaje ba\u0161 na divljaka, kroz li\u0161\u0107e, stvrdnutu zemlju, grmlje, granje \u0161ikaru, uz zadnjih sto metara najve\u0107e strmine, kao u ciljnoj ravnini slaloma. Jo\u0161 na po\u010detku spusta presti\u017ee me Sablja, a prije nego \u0161to sam ugledao parking pao sam ve\u0107 dva puta, a jednom mi je grana skinula lampu s glave. Prema samom parkingu spu\u0161tam se kroz jarak, vi\u0161e po guzici, nego na nogama, a Letz-go u svom tom ludilu i bunilu uspijeva dobaciti da je sanjkanje zabranjeno. Na parkingu s lijeve strane ispada netko tko mi izgleda kao Eddie, Terz slika, Vukodlak mi dobacuje da sam \u010detvrti, \u0161to je odli\u010dno s obzirom na moju o\u010dajnu nespretnost, a nekako uspijem pozdraviti Andreu i Stelu. Odmor u vidu asfaltiranog, ravnog i betlehemovski osvjetljenog parkinga trajao je tek nekoliko sekundi, a onda kre\u0107e drugi, ovaj puta puno du\u017ei, put u nebo prema Ba\u0107unskom vrhu. Chappy je oti\u0161ao lijevo direktnim putem, desnim putem vodi Sablja, a izme\u0111u mene i njega je onaj lik u nizozemskom dresu koji me neodoljivo podsje\u0107a na Eddieja, ali ni s dva metra razdaljine ne mogu biti siguran pa pitam. Naravno, to je Eddie.<\/p>\n
Iako me taj u\u017easni uspon ubija, vode\u0107i se prema rezultatima zadnja tri kola, uvjeren sam da \u0107u ih do vrha presti\u0107i, ali kita marinova! Sablji je hodanje po \u017eestokim uzbrdicama top disciplina, a Eddie potr\u010di nekoliko koraka svaki put kad mu se pribli\u017eim i tako sve do vrha. Svjestan je da mu je ovo zadnja \u0161ansa da ostane u igri za medalju i zato daje maksimum. Iza nas duga\u010dka zmija lampi, ali nisu tako guste kao \u0161to bi se moglo o\u010dekivati jer su te\u0161ke uzbrdice i nizbrdice u\u010dinile svoje i prorijedile grupu.<\/p>\n
Pri vrhu, gdje se teren malo izravnao, poku\u0161avam tr\u010dkarati, ali jedva vu\u010dem noge i pitam se kako \u0107u dalje tr\u010dati tamo gdje \u0107e trebati. Kod cvikalice s lijeve strane ispadaju Chappy i Vo\u0111a, koji zajedno sa Sabljom i Eddiejem cvikaju netom prije mene, sva petorica unutar desetak sekundi. Fucking unbelievable! Ve\u0107 sljede\u0107eg trenutka noge nabrijane adrenalinom su k\u2019o nove i jurimo po prekrasnom hrptu Ba\u0107unskog brega. Svje\u017ei Chappy, nelojalna konkurencija jer nije nastupao ujutro, bje\u017ei naprijed, a Vo\u0111a predvodi kolonu u kojoj ga slijedimo Eddie, Sablja i ja. Na kraju prvog kratkog uspona presti\u017eem Sablju, a onda i Vo\u0111u i Eddieja, znaju\u0107i da se ne smijem vu\u0107i za njima jer ako zajedno do\u0111emo do \u010detvrtog stupa, protiv orijentacista naviklih na divlje spustove nemam \u0161anse. No, Vo\u0111a koristi jednu mini kraticu i opet je ispred nas, ali ubrzo opet vra\u0107am vode\u0107e mjesto u toj grupi. Kakvo neracionalno razmi\u0161ljanje i gubljenje snage, kao da zauzimamo pozicije za fini\u0161, a nismo jo\u0161 ni na polovici utrke. Nisam bio na \u010delu kolone niti stotinjak metara, kad me na zadnjem usponu prije spusta prema Ba\u0107unskom sedlu pretr\u010dava Eddie, ali prehodavam ga ve\u0107 u sljede\u0107im sekundama. Na spust ulazim doslovno na glavu i \u010dudim se \u0161to me Eddie ne presti\u017ee, a Vo\u0111a i Sablja su zaostali dvadesetak metara. S Ba\u0107unskog sedla zapo\u010dinje zadnji du\u017ei uspon u utrci, tre\u0107i put u nebo. Negdje na polovici Eddie pita ima li jo\u0161 puno jer je\u00a0 slomljen, a ni ja nisam ni\u0161ta bolji. Vu\u010demo se u bakica modu, no lampe iza nas nam se sre\u0107om ne pribli\u017eavaju. Eddie na vrhu cvika prvi i kre\u0107e nizbrdo. Pitam ga je li pogledao kompas, boje\u0107i se da \u0107u krenuti krivo i previ\u0161e udesno prema marku\u0161eve\u010dkom makadamu, ali ipak ga ne slijedim jer po meni ide previ\u0161e lijevo pa ispadam na Bik\u010du pedesetak metara ispod bicikisti\u010dke \u010detrnaestice, kojom namjeravam do Blizneca i Stare pile. Tada zapo\u010dinje mojih samotnih desetak minuta, gdje me u mrklom mraku i magli pere paranoja jesam li na pravom putu, iako svi objekti, zavoji, staze na koje nailazim kazuju da jesam. Odjednom sam sam. Kao da vi\u0161e nije utrka. Nikog ne ganjam. Nitko me ne ganja. Chappy, Eddie i Vo\u0111a oti\u0161li su direktno na potok, a ja jedini okolo. Jedna je lampa iza mene, ali daleko. Rekonstrukcija je pokazala da je to bio Sablja. Ne \u017eelim se uljuljkati u lagodni tempo jer se nemam s kime ganjati, nego se tjeram maksimalno zbog toga \u0161to je \u010dovjek kad ostane sam sklon opu\u0161tanju, a i znam da se ovdje odlu\u010duje utrka. Siguran sam da je moja okolna varijanta dobra, ali samo ako je maksimalno otr\u010dim. S makadama se \u010detrnaesticom di\u017eem na cestu i jurim nizbrdo prema skretanju za Adolfovac. Na donjoj cesti vidim dvije lampe. Odli\u010dno! Moja varijanta je bolja. Evo me na Leusteku s kojeg kre\u0107em prema \u010detvrtom stupu. Hodam \u010dak i blage uzbrdice jer stvarno vi\u0161e ne mogu. Tje\u0161i me jedino \u0161to je preda mnom mo\u017eda jo\u0161 samo tri minute uzbrdice i onaj divlja\u010dki spust za kraj. Chappy je manje od pola minute ispred, Eddie i Vo\u0111a oko pola minute iza. S biciklisti\u010dke \u010detvorke kre\u0107em prema stupu, a budu\u0107i da se ne vidi, idem za Chappyjem koji ponovo ne poga\u0111a direktno, ve\u0107 izlazimo dvadesetak metara previ\u0161e ulijevo, kroz grane i \u0161ipra\u017eje. Vra\u0107aju\u0107i se na \u010detvorku mimoilazim se s Eddiejem i Vo\u0111om, a Eddie uspijeva dobaciti da je to \u0161to sam se na\u0161ao ispred njih pravo presene\u010denje. Chappy odmah s \u010detvorke kre\u0107e kratiti na Leusteka, ja tr\u010dim po \u010detvorci \u010dak i blago uzbrdo do prvog zavoja, a Vo\u017ed i Eddie mi se pribli\u017eavaju po dijagonali.<\/p>\n
I tada po\u010dinje meni najuzbudljiviji dio bilo koje utrke ikada \u2013 jebeniji od absajlanja sa Zira ili sletanja s istog na Cresu, veslanja po brzacima i buri, velebitskih samotnih no\u0107i – tih pet najintenzivnijih minuta, tristo sekundi u kojima ve\u0107i dio vremena uop\u0107e nisam znao gdje sam. Najprije sam se po jo\u0161 jednoj bolesnoj strmini spustio na Leustek, oti\u0161ao pedesetak metara udesno nizbrdo i skrenuo lijevo direktno prema pilani, no kako zbog brzine i te\u0161kog terena nijednom nisam uspio podi\u0107i pogled ne bih li ugledao svjetla pilane i korigirao smjer, upadao sam u rupe, gustu \u0161ikaru, padao i dizao se ne znam koliko puta, u bunilu sam s lijeva vidio Chappyjevu lampu, od brzine se nisam uspio ni okrenuti i provjeriti gdje su Vo\u0111a i Eddie, no \u010dulo se da mi je jedan od njih dvojice na le\u0111ima. Doslovno sam poku\u0161avao izvu\u0107i \u017eivu glavu ili barem ostati nepolomljen, izbjegavaju\u0107i jarke koji su izbijali iz mraka tamo gdje ih nisam o\u010dekivao, da bih opet na guzici ispao na cestu kod drvene ograde, tristotinjak metara iznad Pilane zajedno s Eddiejem. Istovremeno smo presko\u010dili ogradu, ali on je ranije krenuo nizbrdo me\u0111u \u0161ipra\u017eje i tu sam znao da je bitka izgubljena. U brzini sam jo\u0161 razmi\u0161ljao ne bih li izveo neki bolesni potez na glavu i tako izbio ispred njega, no znao sam da ne smijem riskirati i zbuksati se u neku rupu ili zapeti u raslinju jer je Vo\u0111a bio preblizu, a ako me i on dobije, onda se \u0161anse za pobjedu jako smanjuju. Tako sam krenuo za Eddiejem, koji je jo\u0161 uspio i pasti, ali svejedno ispasti na cestu prije mene i odfini\u0161irati u cilj.<\/p>\n
Definitivno najbolja utrka ikada, adrenalin me, unato\u010d umoru, nabijenim kvadricepsima i izgrebanosti dr\u017eao high barem jo\u0161 pola sata nakon utrke, tako da sam, presvla\u010de\u0107i se kod auta, urlikao i usmjeravao ljude prema cilju. Znam da je ovakva staza opasna po zdravlje, ali jednom je trebalo i ovo do\u017eivjeti… Tko je sudjelovao i naganjao se, ovo nikad ne\u0107e zaboraviti! Jo\u0161 i dva dana kasnije kvadricepsi bole kao poslije dugih trekinga, a noge su pune masnica i ogrebotina…<\/p>\n
Sablja je otr\u010dao svoju najbolju utrku ovogodi\u0161nje Kombe, o\u010dito mu pa\u0161u bolesno\u0107e, ali unato\u010d njemi i Chappyjevoj pobjedi, pri\u010da kola je Eddie. Nakon tri katastrofalna nastupa koji su ga s uvjerljivog prvog mjesta doveli u poziciju \u010dovjeka za kojeg je malo tko vjerovao da \u0107e uhvatiti medalju, ne samo da je medalju osigurao (tek \u010detvrti \u010dovjek s medaljom u \u010detiri godine Mrak kombinacije), nego je cijelu ligu ostavio u neizvjesnosti do zadnjeg kola, a sebi osigurao priliku da se s velo realnim \u0161ansama bori i za ukupnu pobjedu. Takav povratak iz pepela mo\u017ee ostvariti samo dugogodi\u0161nji sporta\u0161 kao \u0161to je Numero Diez! Preko fudbala i orijentacije do Mrak kombinacije! Vidimo se u zadnjem kolu \u2013 pritisak do neba!!!<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Nema staze Mrak kombinacije koja nije bila brutalna. \u010cak i ako je neka bila mo\u017eda malo lak\u0161a (\u010ditaj: bez prestrmih uzbrdica i nizbrdica), do\u0161la bi nave\u010der nakon jutarnjeg kola ili bi pru\u017eala nekoliko naizgled sli\u010dnih varijanata, koje bi na kraju … Continue reading