{"id":10,"date":"2010-10-04T06:29:00","date_gmt":"2010-10-04T06:29:00","guid":{"rendered":"http:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/2010\/10\/04\/great-eastern-endurance-run\/"},"modified":"2010-10-04T06:29:00","modified_gmt":"2010-10-04T06:29:00","slug":"great-eastern-endurance-run","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/2010\/10\/04\/great-eastern-endurance-run\/","title":{"rendered":"great eastern endurance run"},"content":{"rendered":"
Vir\u0111inija, zemlja gdje je pi\u0161tolj svetinja i gdje ponosni mu\u0161karci ulaze u svoje barove kao da su i dalje na divljem zapadu, al bome to mogu raditi i u Wallmartu koji je ne\u0161 ko na\u0161 Superkonzum. Pre\u0111e\u0161 tu imaginarnu crtu izme\u0111u merilenda i vir\u0111inije i u zemlji si di na autoputu pi\u0161e da brzinu tuta\u010da na autoputu kontroliraju avion\u010deki ameri\u010dkog vazduhoplovstva. Ma idi bre. I de\u010dko koji nas je vozio, mladi\u0107, kao i Ana student entomologije, biv\u0161i vojnik koji je servisiro Boeing i F mla\u017enjake kad je SAD (-ili nikad) napao siroti talibanski Afganistan, misli da je to jako smije\u0161no. Ma kakvi avioni\u2026
U skladu sa mojom tradicijom (izgubim se na putu do trke a onda i na trci\u2026) uspijevamo se malo gubiti po putu bez obzira (ili zbog) na retardirane gps ajfon aplikacije i gugl maps upute. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Putem stajemo i u tom legendarnom hramu ameri\u010dke selja\u010dije Wallmart-u. I stvarno. Tu je ve\u0107ina ljudi debela i naizgled debilna, hrana degutantna i na kraju za umjetni\u010dki dojam gledamo par debele djece od kojih 16 godina koji po volmartu u gigantskim kolicima voze svoje recimo jednogodi\u0161nje debelo dijete i nekaj se ful ozbiljno raspravljaju \u0161to mu trebaju kupiti. A vidi\u0161 da su izbezumljeni balavci koji ne znaju ama ba\u0161 ni\u0161. Naravno da svi njima sli\u010dni kupuju sam smrznutu jeftinu gotovu hranu koju uvaljaju u mikrovalku\u2026<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
I onda se ti uz sav taj horor skoncentriraj na trku od 100 km. Ma kakvi, ja sam samo razmi\u0161ljao o tome kako Jamie Oliver nije uspio preobratiti Amerikance i kako je to stra\u0161no kako i u integralni kruh stavljaju kilu crnog \u0161e\u0107era i misle kak je to zdravo. A i Anu boli glava. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Uz jo\u0161 malo kru\u017eenja po kampu na\u0161 voza\u010d i Anin suparnik u polumaratonu Kevin parkira za ameri\u010dke pojmove Mini Smart- Toyotu Yaris na parking blizu start-cilj ravnine. Tu se Anin neustra\u0161ivi duh jo\u0161 jednom pokazao neustra\u0161ivim i ona uspijeva (za razliku od nas dva mu\u017ejaka) ispitati neke stri\u010deke i dobiti i usmenu potvrdu da mo\u017eemo za d\u017eabe metnut \u0161atore iza nekakvog kamion\u010deka (ina\u010de bi za svaki \u0161ator ispljunuli 15 baksa).<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
I sad Marko A-je-to vadi stvari a Ana s Kevinom sla\u017ee \u0161ator. Uskoro je 23:30. Sam da se spremim za sutra. Valja pripremiti drop bag \u2013 vre\u010dku sa dodatnom prehranom, majicom ili \u010dim ve\u0107 god, koja mo\u017ee se poslati na svaku okrepno-kontrolnu to\u010dku. Sam kaj sam ja stigao prekasno da im uvalim to danas, a sutra vre\u0107e odlaze u 5 ujutro. Fala bogu spavamo kod start-cilja pa je dovoljno i pet do pet za bu\u0111enje. <\/span>
Utrpavam svoje tortiljice punjene umakom, seitanom, lososom ili sirom, gomilu raznoraznih gelova (u Americi ti se barem ne moraju zgaditi uvijek jedno te isti gelovi; u svakom sportskom du\u0107kasu ima izbor od \u0161est-sedam okusa od \u0161est il sedam raznih proizvo\u0111a\u010da (review malo kasnije) i razmi\u0161ljam o tome kak sam bahat kaj idem tr\u010dat tih sto kilometra nakon 25 dana pauze tr\u010danja zbog listobolje u paru s ahilovopetoboljom i nevjerojatnih 15 dana tr\u010dkaranja nakon kolko tolkog oporavka. Naravno ovo budi nadu u solidno opravdanje ako puknem i u glorifikaciju rezultata ako ne puknem, i tak, ufff, zaboravio sam tajice, a ni\u0161 tr\u010dat \u0107u u svojim Karibu kratkim hla\u010dicama, ojedi (za sretno neupu\u0107ene ovo je ono kada vam nekaj odere ko\u017eu) evo mene! ZZZZZ. Sre\u0107om u na\u0161em novokupljenom ameri\u010dkom \u0161atoru, brzo padam na ple\u0107a nejaka i rje\u0161avam se kretenarija u glavi. Alarm na 4 i 30. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Vrrruuum. Hi there. Bla? Blaaa? Bla bla bla!<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
U \u010detiri ujutro po\u010dinje pristizati bujica organizatora i volontera koji spavanje \u010dine nemogu\u0107im. Svima osim naravno Ani.<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Pi\u0161am u ve-ceu koji nije ne\u0161 sanitarno napredniji od nekog hrvatskog, jedino kaj ima nepregledno mno\u0161tvo rola toalet papira po svuda. Prijave, va\u017eu me i pi\u0161u mi 170 (lbs iliti funti) kako bi mi mogli kontrolirati kila\u017eu da ne bi prekomjerno dehidrirao i umro, potpisujem izjavu da ak ipak umrem, sam preuzimam odgovornost za to, ostavljam drop bag za Kennedy’s ridge, preuzimam lepu sintetsku majicu, kasnije shvatio da ameri\u010dki L ba\u0161 i ne odgovara hrvatskom\u2026ve\u0107i je za skoro dva broja\u2026.tak da imam poklon za nekog\u2026 I osim majice dobivam urnebesni goodie bag sa jednom energetskom plo\u010dicom i nekakvim \u017eitaricama za doru\u010dak i par bonova za 10-15 posto popusta u organizatorovom du\u0107kasu. Opet, svaki pravi Rvat bi reko, dao sam 130 dolara? Kaj je ovo. Ali Ameri su sretni i zadovoljni. <\/span><\/p>\n\n\n\n\n
<\/a><\/td>\n<\/tr>\n
a evo i medvjeda za pobjednike<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

Barem mi se tako \u010dini, al ko \u0107e njih pro\u010ditat kad su stalno ko fol pristojni, odu\u0161evljeni i ne mogu ti ni sranje sasut u lice kak spada. S druge strane broj natjecatelja govori da trka i nije ba\u0161 najpopularnija na svijetu. Mo\u017eda na se 80-90 skupilo na startu 50 i 100 km. Jedina nagrada osim natjecateljske medalje koju dobiju svi u\u010desnici je plaketica za 3. i 2. mjesto i medvje\u0111a glava, od ne\u010deg ve\u0107 napravljena za pobjedu. Jedino se za rekord staze mo\u017ee dobiti 500 baksa. 10:01 rekord. Dakle treba ispod 10 sati otr\u010dati 100km sa 4600 visinske za to bogatstvo.<\/span><\/div>\n

<\/div>\n
Nakon prijava valja se nakrkat zdjele integralne tjestenine i malo prou\u010dit stazu. Da, znam da jo\u0161 nisam pri\u010dao puno o stazi, ali tako sam ju i pripremio. Kad sam jedne ljetne ve\u010deri shvatio da ne idem na Grand Raid du Pyrynees, jer bum u to vrijeme ve\u0107 bio u Americi, poku\u0161ao sam kao i uvijek utopiti tugu u surfanju. I tako surfaju\u0107i na jednom valu prona\u0111oh ovu trku kao surogat. Jedino kaj sam provjerio prije prijave bilo je koliko ima asfalta, 6 km na sto? Prodano. Visinska (cca 4600m) bila je u meni nerazumljivim stopama koje sam lako prera\u010dunao pomo\u0107u gugla, ali stalno zaboravljao. I to je to. Do dan nakon utrke nisam ni\u0161 prou\u010davao, osim jednog ovla\u0161 pogleda na profil staze koji je ionako najavljivao stalno gore-dolje tramakanje po vir\u0111inijskim bregima. A onda sam procjenjuju\u0107i na koju okrepnu da po\u0161aljem svoju spasonosnu vre\u0107icu sku\u017eio da je staza sva sfrkana, puna ma\u0161nica koje te vode na neka mjesta i do tri puta. Ovo je naravno olak\u0161alo \u017eivot organizatoru, ali i meni pri odabiru okrepne stanice. Kennedy ridge pojavljuje se na 28 i 49 milja i to bi trebalo biti idealno mjesto.<\/span><\/div>\n
<\/div>\n

<\/p>\n

<\/a><\/div>\n
<\/a><\/div>\n
<\/div>\n
<\/div>\n
Standardno pra\u017enjenje u WC-u koji je jedino po koli\u010dini toaletnog papira iznad razine nekog hrvatskog provincijalnog kenjali\u0161ta. Standardno za ovaj dio SAD-a sve je tro\u0161no i dosta prljavo.<\/span><\/div>\n
Prokenjao sam brifing, ali Ana me obavje\u0161tava o detaljima koje \u0107u odmah zaboraviti. Jedino kaj sam zapamtio je da \u0107e nam oznake biti male crvene zastavice kaj u Americi koriste geodete i njima sli\u010dni, i da \u0107e biti jo\u0161 i crvenih ekolo\u0161ki prijateljskih kre\u010d crvenih strelica. Minuta do starta. Gu\u017eve nema. Sada startamo mi i 50 kilometra\u0161i.<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
<\/a><\/div>\n
Palimo lampe, skidam se u kratku U.P.R.I. majicu i u 6:01 kre\u0107em na put. Nakon starta sam debelo u drugoj polovici trka\u010da, oko mene ime sva\u010dega, neke nabrijane \u017eenske, neki obrijani triatlonasti\u010dni mu\u0161karci, neke \u010di\u010de. Prvi kilometar po asfaltu, a onda skre\u0107emo na prvi puteljak. Ovdje odmah prelazim grupu trapavih Amera koji su usporili ko da nikad nisu po mraku bili sami u \u0161umi. Skaku\u0107em po zemljano-korjenitom-s pokojim kamenom puti\u0107u i susti\u017eem idu\u0107u grupu koja se opet trapavo vu\u010de uzbrdo. Preusko je za prestizanje, a i ovi su ve\u0107 malo br\u017ei i pomo\u0107i \u0107e mi da se ne zaletim. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Kad ono na prvoj ravnoj i glatkoj dionici trubi mi par koje sam ostavio u pro\u0161loj grupi. To the left. Ko da smo na XC biciklisti\u010dkoj trci upozoravaju me di \u0107e me presti\u0107i. Iz njihove spike spoznajem da je on trenirao nju i da ju ko fol tempira i s lampicom joj osvjetljuje put. \u017denska ve\u0107 rikava i jedva me presti\u017ee i nikako nemre pratit svog frajera koji je standardno debilni forser. OK, po njihovim brojevima (crnim) vidim da su na 50 km, ali svejedno \u017eenska rikava na tre\u0107em kilometru\u2026 Debili. I \u0161abarakandi, \u010dim su na jednoj kratkoj nizbrdici opet po\u010deli korijeni i kamen\u010di\u0107i \u017eenska jo\u0161 usporava i tu ju ja isfrustrirano presti\u017eem. I onda susti\u017eem njenog kita koji tr\u010di na za\u010delju one grupice. To za\u010delje kolone je puno zahvalnije od solo lebdjenja po mraku jer ipak sve te lampice ispred omogu\u0107uju sigurniji korak. I tak sam odlu\u010dio da \u0107u malo brijat s ovom grupicom koja uglavnom lagano tr\u010dkara na uzbrdicama, brzo hoda na strmijim dijelovima i dosta ubrzava na rijetkim ravnicama. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Do prve okrepe imamo 4.43 milje, nema oznaka, milje mi ni\u0161 ne zna\u010de i zbunjuju me, ali sve je uglavnom uzbrdo tak da se odlu\u010dujem maksimalno \u0161tedit. Nakon par minuta jedan od vode\u0107ih iz grupice se popikava na kamenu, malo se sronda niz mra\u010dnu padinu i tu se grupa dijeli na pola. Tu genijalac preda mnom sku\u017ei da je ostavio trebu za sobom, no kako je cijeli drugi dio vlaki\u0107a zadr\u017ean zbog dedice u provaliji treba nas zadihano sti\u017ee, a debil\u010dina ju \u0161armantno sam hrabri da zapne. I onda kratka ravnica i debili me opet presti\u017eu. I kad sam ve\u0107 vidio kako ih guram sa staze, treba se popikne preko kamen\u010di\u0107a i ja ju elegantno pro\u0111em, a frajer se samo zadere kao jesi OK, ona promumlja, A-ha, ali odmah po\u010dne opet dahtati i zaostajati. Sirotica. Sad mi je dopizdio ovaj drugi dio vlaki\u0107a u kojem su se zdru\u017eili najtrapaviji, tak da ih na povremenim pro\u0161irenjima presti\u017eem jednog po jednog, i na mo\u017eda najstrmijem dijelu izbijam na \u010delo kolone i opet se uvjeravam koliko je mra\u010dnije kad si solo. <\/span><\/div>\n
Odlu\u010dujem uloviti onaj prednji vlaki\u0107 da bi se malo bolje prosvijetlio pa ovu uzbrdicu malo ja\u010de rokam i taman na kraju sustignem kraj grupice. Sad mi ve\u0107 i adrenalin proradi jer se staza malo zaravnala i ba\u0161 je onako zabavna tehni\u010dka sa preskakivanjem korijena i pokojeg kamena koji viri iz maj\u010dice zemlje. Tak da polako presti\u017eem i ve\u0107inu ovog vlaki\u0107a i dolazim do idu\u0107eg strmog dijela. Tu dosta usporavam i na svoj u\u017eas shva\u0107am da me \u010ditavo vrijeme poku\u0161ava dr\u017eati onaj idiot za kojim lipsa treba. Ne samo to, nego me sad on opet prelazi. Ma bravo. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Polako se razdanjuje, razaznaje se raznobojno li\u0161\u0107e, duh mi je negdje na Sljemenu izme\u0111u \u0161estog stupa i vrha. Are you there?! Kreten\u010dina se opet dere za trebom koja ve\u0107 dobrano zaostaje. Nit ju \u010dujem , nit vidim. Vidi ga sad staje sa strane i \u010deka ju. Posljednji put prelazim debil\u010dinu i sad ve\u0107 pomi\u0161ljam na ga\u0161enje lampe. Temperaturica se podigla, ve\u0107 se znojim, ali prekrasno je tr\u010dkarati, \u010dak i u Americi. Malo prije okrepe susti\u017eem jo\u0161 jednog de\u010dka koji me podsje\u0107a na standardne hrvatske zaletava\u010de sa isprikom. Obja\u0161njava mi mudro kak se pazi da ne ide prebrzo, jer jo\u0161 nije ni pola staze, (ima crveni broj zna\u010di 100 km, o kakvih pola staze pri\u010da\u0161 prijatelju?), a te\u0161ko di\u0161e i mu\u010di se. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
\n\n\n\n\n
<\/a><\/td>\n<\/tr>\n
ana na lijepom dijelu staze, vidi se i zastavica za ozna\u010davanje staze- ove fotke kradem jer ih mo\u0161 naru\u010dit po 35$ komad, haljo???<\/p>\n<\/td>\n<\/tr>\n<\/tbody>\n<\/table>\n

A ni\u0161. Jo\u0161 malo cupkanja, ga\u0161enje lampe, jo\u0161 jedno prestizanje i evo me na okrepi. Tu u sebe ulijevam \u010da\u0161u Gatorade-a, i jednu vode. Gladan nisam al odlu\u010dujem na prvoj nizbrdici preventivno po\u017edrokati gel\u010dinu. Hidraciju redovno provodim sisanjem teku\u0107eg sadr\u017eaja (GU\/nuun-iso-elektroliti koji nisu slatki, ali zato imaju genijalno svojstvo da neodoljivo podsje\u0107aju na deterd\u017eent). Sada se razdanilo dovoljno da mogu u\u017eivati u najjebenijoj nizbrdici na trci, dosta kamenja, serpentine, zemljica, ma divota. Prelazim jo\u0161 jednog krakatog de\u010dka i onda sam dugo sam, sve dok pred kraj provalije ne presti\u017eem nekog trijatlonasti\u010dnog tipa koji se doslovno oprezno \u0161e\u0107e preko kamen\u010duga. Mislim se il je puko il je totalna pap\u010dina. Ostavljam ga sa svojim mislim o superiornoj tehnici i naravno ni minutu kasnije pri rezanju jedne serpentine zapinjem za drvo i skoro izvodim ronjenje. Fora.<\/span><\/div>\n

<\/div>\n
Sad se opet penjemo prema kontroli. Sunce je iza\u0161lo, temperatura je ugodna, crveno li\u0161\u0107e, lagani uspon. Predobro. Malo prije kontrole presti\u017eem jo\u0161 jednog mladi\u0107a s crnim brojem- dakle 50 km. Mislim si kak izgleda ko Davor Roce. Veselo me pozdravlja. E da, moj Roce, di mi to sada tr\u010dimo\u2026<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Na kontroli opet stajem i lo\u010dem dvije \u010da\u0161e vode i dvije Gatoradea i jo\u0161 se polijevam, \u017ederem lubenicu, a Roce me za to vrijeme sti\u017ee i presti\u017ee, a taman kad odlazim sa okrepne ugledam i pap\u010dinu kak ubrzano pristi\u017ee. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Sad slijedi povr\u0161inski najgori dio trke, skoro tri kilometra asfalta blago uzbrdo. Ak tr\u010di\u0161 pored ceste stupa\u0161 po \u017eirevima i em nije lijepo vjevericama uni\u0161tavati \u017eireve, em nije to ba\u0161 udobno i stalno imam osje\u0107aj da \u0107u se prekobicnuti. A ni\u0161, idem na cestu. I dok sam se tako deset puta prebacivao s \u017eirovite trave na cestu i obrnuto pored mene je projurio onaj triatlonasti\u010dni geek u \u017eutom dvodijelnom kostimi\u0107u s izbrijanim no\u017eurdama i ogromnim garminom na zape\u0161\u0107u di si svakih deset sekundi kontrolira tempo, puls, kadencu koraka i rastezanje \u010dmara. Jo\u0161 me kao veselo pozdravlja da mi poka\u017ee kako mu je lagano. U\u017eivam u svojim fa\u0161istoidnim, antitriatlonskim mislima i malo poja\u010davam tempo iz gu\u0161ta, pratim \u017eutoga samo da bi osjetio gu\u0161t utrkivanja, tako jedno dve-tri minute, a onda se prisje\u0107am da ovo jo\u0161 nije trka, tek smo pro\u0161li 12 milja (na svakoj okrepnoj stanici pi\u0161e kolko smo pro\u0161li i kolko jo\u0161 fali), i popu\u0161tam tempo taman kad triatlonko prelazi Roceta. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Asfaltu nikako da do\u0111e kraj, kad ono. Naglo skretanje. Duga relativno strma nizbrdica na dosadnom pra\u0161njavom makadamu  <\/span>Roce ubrzava i uskoro susti\u017ee Triatlonka koji \u010duva svoje kvadre. Ja malo rezervirano slijedim. Kad presti\u017eem Triatlonka, on mi govori \u201eThere you go big man!\u201c Kaj mu sad to zna\u010di. Dal misli kak sam previsok za tr\u010danje? Dal se sprda. A bo\u2026<\/span><\/div>\n
Susti\u017eem Roceta i zapo\u010dinjem najintezivniju konverzaciju na trci. <\/span><\/div>\n
Kako se osje\u0107a\u0161? Super. A ti? I ja. Onda mi obja\u0161njava kako ga brine kaj jo\u0161 uvijek nismo nikoga sreli kako se penje ovim putem kak bi ovdje trebali prolaziti oni koji se vra\u0107aju sa idu\u0107e okrepe. Boji se da smo se mo\u017eda izgubili. Ne ku\u017eim zakaj, s obzirom da prolazimo crvene zastavice svako malo, al valjda Roce zna. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Uskoro uzbrdo pored nas protr\u010dava vode\u0107i na 50 km. Stvarno impresivno izgleda i leti uzbrdo tempom kojim se mi spu\u0161tamo. Pa fino, sad \u0107u vidjeti i koji sam u trci. Prolaze jo\u0161 nekoliko 50 kmaca i onda evo i prvog sa 100-tke. Isto ima ruksak s camelbackom na le\u0111ima, pozdravlja nas sa Hi Fellas, i pi\u010di dalje laganim trkom. Pamtim mjesto da vidim kolko kasnim za njim. Par minuta kasnije sre\u0107em i drugog sa 100-tke, ali onda do okrepne nikoga. Jebote pa tre\u0107i sam. Nije lo\u0161e. Na okrepi po prvi put moram tankati dvolitreni mijeh, i dok tankam strelovito kroz okrepu prolazi Triatlonko i bez da je i\u0161ta uzeo silovito pi\u010di uzbrdo. Mislim ovaj ima da pukne. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Sad je temperatura iznad 20. Zona u kojoj ja ve\u0107 tradicionalno rikavam na dugim utrkama. A preda mnom duga uzbrdica od dobrih 4-5 km. I ni\u0161 krenem ja polako, pro\u0111em ono mjesto sa zaostatkom od 11 minuta za vode\u0107im, krajcam se sa svojim omiljenim parom, debil\u010dina i treba. Sad izgledaju OK i ujedna\u010denije, tr\u010dim ja uzbrdo i mislim si. Ovo je prebrzo. Ufff. A ak skroz pustim na ovoj uzbrdici ona triatlon\u010dina \u0107e mi napravit veliku razliku, a nakon makadama izlazimo na cestu di \u0107e on letit. Ma, da pustim. Ma ne\u0107u. I tako se ubijam uzbrdo, a nikako da sustignem \u017eutog T-ca, ma barem tolko da ga vidim u daljini. Pa ovaj me ubio mislim si. Taman kad sam malo priko\u010dio na preko polovice uspona i ugegao se u neki samo malo prebrzi tempo, evo ti njega u daljini. Sti\u017eem ga. Malo po malo. I na kraju uspona jo\u0161 sti\u017eemo dvojicu kosookih Amera sa 50 km, jedan se prilijepi za mene do kraja uspona i opet me podsje\u0107a na Hrvate, gleda moj broj i pita me na kojoj sam trci. 100km, a-ha. I pu\u0161ta me da se odgegam. <\/span><\/div>\n
Na kraju uspona kratka nizbrdica prije asfalta i tu presti\u017eem Triatlonka i nasmijem mu se, a on divnog li \u010duda za Amera, ima iskreno ga\u0111enje na licu. Prekrasno. Na asfaltu o\u010dekujem njegov novi napad i kad za\u010dujem korake iza sebe mislim si evo ga opet. I tak opet idem po \u017eiropolju pored asfalta, kad ono prelazi me onaj kosooki, a pogledam iza sebe, a Triatlonko daleko iza. Puko si buraz\u2026<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
I evo okrepe. Red lubenice, red Gatorade-a koji mi se ve\u0107 gadi, red vode. Nakon stanice saspem jo\u0161 koji gel u sebe, nizbrdica, kamenje po uskoj stazici kad ono, jaooooo!!! Uffff!!! Kako mi se kenja! Taman sam po\u010deo prestizati pu\u017eeve s polumaratona koji su ovdje imali svoj jedini okret. I ni\u0161, di da se pokenjam. Di medvjedi kenjaju. Tra\u017eim neko malo skrovitije mjesto da me ba\u0161 ne promatra cijela ekipa koju sam pro\u0161ao, a da ne moram oti\u0107 sto metara od staze. Ali ni\u0161ta. Rijetka crnogori\u010dna \u0161uma, sve se vidi. UFFFFF. A ni\u0161. Idemo kenjat odmah pored. Tak se naguzim i evo prolaze curke koje sam tek pro\u0161ao i raste\u017eu osmjeh. Kao da dijele moj u\u017eitak. Olak\u0161anje. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Opet sustizanje curki, pa razmi\u0161ljam kak \u0107u ovdje onom triatlonku natu\u0107 jo\u0161 barem pet minuta bez obzira na drek-pauzu i dolazim do novog strmog uspona, onu biv\u0161u nizbrdicu di sam se upoznao s Triatlonkom. E, sad ve\u0107 ku\u017eim da je stvarno vru\u0107e, prognoza je bila 25-27, a na kraju je bilo i 30. Ovdje brzo hodam najstrmije dijelove, prelazim jo\u0161 neke polumaratonce, trpam prvu tortiljicu, jo\u0161 gelova, presti\u017eem na\u0161eg Amera, Kevina s polumaratona, koji nezadovoljno gugu\u0107e kako je zga\u017een.<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
17.09 milja. Nova okrepna, sad ve\u0107 \u0161kicam \u0161to ima za mezit, tra\u017eim juhu pogledom, al ni\u0161ta. Gomila degutantnih slatki\u0161a, ne\u0161 malo vo\u0107a, i sendvi\u010di puretine u spu\u017evi koju Ameri od milja zovu kruh. Fuuuj. Jo\u0161 malo pijem. I idem dalje, a Triatlonku ni traga. Puteljak je opet krasan, borova \u0161umica, penjem se prema najvi\u0161oj to\u010dci trke na nemam pojma kolko metara n.v. i stvarno u\u017eivam. Odjednom prolazim totalno kameniti dio staze, pa neko kamenje obraslo mahovinom, malo vu\u010de na Risnjak. A onda izlaz na nekakav \u0161iroki put, polu makadam i tu peglanje ravno. Sre\u0107em prve sa 50 km i mislim si di su moji sa stotke\u2026<\/p>\n

<\/span><\/span><\/div>\n

 <\/span>Okrepna. Tu sam samo kratko i tu dok tankam novu litru i pol na le\u0111a spazim po prvi put vagu za kontrolu te\u017eine. Al niko me ne tjera na nju i ja nakon par kri\u0161aka lubenice nastavljam. 100-tka se ne vra\u0107a nego ide dalje.  <\/span>Prolazim jedan bus iz Tko to tamo peva napu\u0161ten na ovom makadamu usred ni\u010dega, \u010dudnog li uto\u010di\u0161ta za medvjede. Navodno ova \u0161uma (George Washington National Forest) vrvi crnim medekima. \u017divi bili pa vidjeli. Sa dosadnog makadama skre\u0107em na simpati\u010dni puteljak koji se odjednom naglo strmoglavljuje. Poku\u0161avam u triatlonskoj maniri \u010duvati kvadricepse i sisati \u0161to vi\u0161e teku\u0107ine. Spu\u0161tanje traje dugo i podsje\u0107a me na trajanje mog studiranja. A onda po\u010dnem razmi\u0161ljat o radnoj dozvoli, Ani, juhi. Joj, ja bi juhicu! Ali kita labudova. Na okrepi Kennedy’s ridge, di je i moja Zip-Loc vre\u0107ica na patent nema supe. Isti drek kao i svugdje, plus kuhani krumpir. Aj dobro, uzmem krumpir sa malo soli i nastavim odurnim \u0161irokim makadamom. I sada slijedi apsolutno najgori dio staze. 17 kilometara konstantnog blagog uspona po makadamu. Prvo ide ekstra \u0161iroki makadam. Onda okrepna di tankam za idu\u0107ih 8.7 milja malo manjeg makadama. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Po\u010dinjem se baviti matematikom, 8.7 milja, kolko je to kilometara, 13, 14?. Jebote usahnut \u0107u. Moram pit, a gadi mi se ve\u0107 ovaj Gu-Gatorade mix. Bljuv. Isuse kak mi je te\u0161ko. Svjestan sam da moram pit al odvratno mi sjedaju izotoni\u010dne spla\u010dine, ja bi mineralnu, al toga nema u ameri\u010dkim butigama. I sad gledam ja na sat, pro\u0161ao sam pola staze a pro\u0161lo je malo manje od \u0161est sati. Moj primarni cilj, a to je 100 km za ispod 14 h, norma za sve velike utrke na 100 milja u Americi, izgledao je lako dohvatljiv. Mogu puknut ko krava, hodat. Uffff, ma idem ja malo hodat. I po\u010dinjem sa 7 minuta tr\u010danja, tri hodanja\u2026 Pa gledam na sat i ne vjerujem, jo\u0161 uvijek se penjem, jo\u0161 uvijek se nisam izgubio jer sre\u0107em glupe crvene zastavice, a nikad kraja, pro\u0161lo je vi\u0161e od sat vremena od one okrepe a ja se jo\u0161 penjem. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Sunce je upeklo, na makadamu nigdje sjene. Ma odurno. I \u0161ta \u0107u ja nego pomalo. Opet malo hodam, malo tr\u010dim. A onda se izravna, i nastavljam sa istom rutinom, i ubijam se. Odjednom pored mene prozuji u suprotnom smjeru neki stri\u010dek i ka\u017ee \u201eLooking good\u201c. Debilu, ne da ne izgledam dobro nego sigurno izgledam ko nevesela le\u0161ina, glupi Amerikanci i njihovi povici, Looking great,good ili Good job! Svi ludi od entuzijazma. Ma daj di je okrepa? Sad sku\u017eim da se vra\u0107am prema onoj kontroli kod Busa ni na nebu ni na zemlji i razmi\u0161ljam si jel sam ja ne\u0161to fulao? Da li sam morao negdje skrenuti? Zar se ne moram ja vratiti na onaj Kennedy’s Ridge opet, a to je na suprotnoj strani. Bah. Pro\u0111em bus i evo ga okrepa. Fala isuseku.<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
I sad mi kao i na svakoj okrepi nude da mi oni napune mijeh, ali isto tako niti na jednoj okrepi nisu znali pravilno vratiti zatvara\u010d na Source-ovom mijehu. Ameri\u2026 I onda me \u010di\u010da zamoli da stanem na vagu. 160 lbs. Izgubio si 10. To je 5 posto te\u017eine, \u0161to \u0107emo s tobom? Gledam si tipa i ne vjerujem. Koja zemlja! Ne mo\u017ee\u0161 se ni ubit od tr\u010danja. Jebe\u0161 takvu slobodu i prvi amandman. Pijem genijalnu miso juhicu koju mi je u me\u0111uvremenu servirala njegova kompanjonka i br\u017ee bolje sla\u017eem kak sam na vaganju imao lampu i jaknicu koju nosim sa sobom (a i nije bila tak stra\u0161na la\u017e s obzirom da sam se ne znaju\u0107i mogu\u0107e posljedice vagao u pamu\u010dnoj trenirki-pid\u017eami koju sam skinuo pred start i ostavio\u2026). Ajde dobro, pustit \u0107emo te, ali mora\u0161 biti jako dobar i stalno piti\u2026 <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Tip mi cijelo vrijeme jo\u0161 tepa looking good<\/em>, iako obojica znamo da pri\u010da pizdarije, i ispituje me kak mi se svi\u0111a staza. Kad sam ispljuvao zadnjih 15 km veselo me obavje\u0161tava da slijedi njegov omiljeni dio staze koji je on trasirao. I dok ja ispijam drugu \u0161alicu juhice i poku\u0161avam ne strovalit se u neku stolicu da me prokleta kilo-policija na sve\u017ee, na okrepu sti\u017ee neka koka. Ima neki \u010dudan zeleni broj, a okrepari joj entuzijasti\u010dno objavljuju kak je prva \u0161tafetarka. A ni\u0161 idem ja. Prvi dio puta do idu\u0107e okrepe udaljene sedam milja je 2 i pol kilometara ful strmog spusta. Nekakvo korijenje, pijesak, fora stazica, al meni je zlo. Poku\u0161avam proizvest ne\u0161to nalik tr\u010danju, ali uglavnom razmi\u0161ljam o tome kak bi bilo divno da me onaj kilofa\u0161ist diskvalificiro i da se sad vozim doma. Di je moj dom? Bu-hu-hu! Di sam ja? Ufff. Stalno o\u010dekujem onu \u0161tafetarku da me pre\u0111e, ali naravno da je ona trapava kao i ve\u0107ina Amera i ne sti\u017ee usprkos moje \u010das hodam \u010das posr\u010dem savladavanje strmine. No, kad se stvar izravnala slijedilo je 10 kilometara ravnice, najdu\u017ea takva dionica na trci. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
I sad tu bi se moglo dobiti puno vremena. Zato je super to kaj ja uglavnom hodam. Prokleto sunce me \u017eeli dokraj\u010dit, usahli potoci me ne inspiriraju, da barem imam neku hrvatsku jugonostalgi\u010dnu mjuzu za slu\u0161anje\u2026 I evo ga, \u0161tafetarka me susti\u017ee. Mi\u010dem svoje odumiru\u0107e truplo sa puti\u0107a, kad ono, ovo nije ista treba\u2026Metamorfoza? No samo sto metara kasnije, ova \u010dudna \u017eenica zastaje na nekakvom drvcu i staje pored staze i propu\u0161ta me. Kaj ova brije? Ja nekako cupkam i opet poku\u0161avam tr\u010dat. Na prelascima preko mnogobrojnih potoka joj radim ludu razliku, ali na ravnim pje\u0161\u010danim dijelovima \u017eenska me opet sti\u017ee, pa opet presti\u017ee. No, prelasci preko balvana i tome sli\u010dne prepreke na ovoj dionici zbunjuju ovu \u010dudnu heroinu i trebulja ponovno staje i nekaj prtlja po ruksaku tak da ju ja opet prelazim. Kaj je ovo. Di je neki normalan trka\u010d sa moje staze da me pre\u0111e. Ja se vu\u010dem ve\u0107 skoro dvajst kilometara, a jo\u0161 nema nikoga. Kakva jadna konkurencija. I eto dok se ja tako vu\u010dem odjednom primijetim da sam po\u010deo lagano hodat i da mi se to \u010dini kao fini tempo. \u0160etnja. S noge na nogu. I nakon jo\u0161 kojih 15 minuta presti\u017ee me ona prva \u0161tafetarka koja je iskoristila prestanak stra\u0161nog tehni\u010dki zahtjevnog terena da po\u010dne tr\u010dati ko manijak. A onda par minuta za njom i ona druga ekscentri\u010dna teta me prelazi uz pateti\u010dne rije\u010di ohrabrenja. Keep going. Ma mr\u0161. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Jo\u0161 pola sata se \u0161e\u0107em uz kratke pauze od po minutu tr\u010danja. I poku\u0161avam piti odurni Gu. Osje\u0107am kak mi se noge hlade, pogled na sat mi govori da moj cilj od 14 sati postaje ugro\u017een. Ma ba\u0161 me briga. Kad ono, evo okrepa, i sad si mislim, ak me opet va\u017eu bu me svezali. Kaj da napravim. Brzo smi\u0161ljam pravu balkansku smicalicu. Tanko kamenje u d\u017eepove i tenisice. Hmmmm. Ne, ovdje nema vage. A ni\u0161. Bum to ostavio za idu\u0107u kontrolu. Sada odlu\u010dujem probati pepsi, i taj otrov mi se \u010dini kao eliksir za \u017eeludac. Napokon mi sine da bi bilo zgodno ponijeti i \u0161aku leda sa sobom i staviti jednu \u0161aku pod kapicu. Na silu u sebe trpam ostatak hrane, neke gelove i jednu tortilju kontaminiranu alumijskom folijom. I vid vraga, malo mi je bolje. Opet po\u010dinjem tr\u010dati. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Slijedi 3 i pol milje lagane uzbrdice po \u0161irokom pra\u0161njavom makadamu na kojem svako malo pored mene pro\u0111e \u0161ugavi ameri\u010dki terenac i pokrije me pra\u0161inom ko da sam izumrli labinjonski rudar. Fuuuj. Al tr\u010dim, i bolje mi je. Superi\u0161ka. Putem skupljam adekvatno kamenje za varanje vaga\u010da i veselim se svojoj lukavosti. Glupi Ameri. Tako utr\u010davam u okrepnu. A ovi, ba\u0161 super izgleda\u0161, kaj ima, ja uzimam ostatak klope iz drop baga, pijem kolu, punim camelback coca colom razrije\u0111enom s malo vode, nekaj \u017ederem, al frajeri ne pokazuju nikakve namjere da me va\u017eu. Pih. Kaj sad. A ni\u0161 kad ne mogu varati onda se moram opet baviti matematikom. Sad sam na 49.71 milja. Kolko je ono milja trka? 64 i pol ? Onda imam jo\u0161 15 milja? Polumaraton. Poprvi put se raspitujem za zaostatak prema drugoplasiranom, 32 minute…vje\u010dnost. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Jo\u0161 3 sata i sitno da idem ispod 14. Izvedivo. Valjda. Sam kaj me opet \u010deka 8 milja uzbrdice po onom strmom puti\u0107u kojim sam se spu\u0161tao do Kennedys ridga prvi put, i onda moram opet do\u0107i do \u010di\u010de vaga\u010da iz epizode vaga me nije voljela. Uzbrdo, sunce, fuuuj, al koka kolja i ono hodanje za oporavak u\u010dinili su \u010dudo i ja lagano tr\u010dkaram sve osim najstrmijih uzbrdica. Po prvi put u trci u\u017eivam u onom tako poznatom ultra zenu. Tr\u010dkaram nekom ameri\u010dkom vukojebinom po zvizdanu, si\u0161em odurnu koka-kolju iz mijeha, riga mi se od hrane pa vi\u0161e ni\u0161 ne jedem, ali osje\u0107am se sretno, slobodno i ispunjeno. Zen, Satori i fri\u0161ki bi\u0161evski pomidori. Divota. Nakon kri\u017eanja gdje se uklju\u010dujem na stazu kalvarija kojom sam se prvi put penjao do vaga\u010da, sre\u0107em i nekakvog \u0161epaju\u0107eg sirotanovi\u0107a. On se po prvi put penje. Halo? Ma sam idem gore pa \u0107u odustat\u2026<\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Ostavljam ga da guta pra\u0161inu i tak primje\u0107ujem kak sam se popeo na greben i vi\u0161e nije tak vru\u0107e, \u010dak je i sunce bli\u017ee zalasku, gledam na sat, na koji sam zaboravio, bezuspje\u0161no se bavim matematikom, kad ono preda mnom. Medek. Medo. Crni. Nekakav po mjeri \u010dovjeka. Mo\u017eda metar visok. Nao\u010dit. I da upozoravali su nas da je podru\u010dje puno medvjeda, logo trke je indijanska \u017evrljotina mede, al evo i njega. I kad je on mene sku\u017eio kako mu se nesigurno pribli\u017eavam, otr\u010di on ko metak. Fijuuu, ko da je u medolovu. Malo me deprimirala njegova brzina, ali ubrzo po tre\u0107i put prolazim onaj \u010dudan napu\u0161teni bus i valja mi se pripremiti za vaga-stanicu. Plosnati kamen\u010di\u0107 u svaku tenisicu. Neprimjetni kamen\u010di\u0107i u svaki d\u017eep\u2026 I tako dotr\u010dim ja a kamenje me \u017eulja, kad ono, looking great. O\u0161 pit o\u0161 \u017ederat. Nema vaganja. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
A ni\u0161, izgleda da ne\u0107u nikog prevariti danas. Ostala je samo jedna \u0161alica miso juhice koju halapljivo ispijam, i onda radim jednu svinjariju. Pose\u017eem za nekakvim gula\u0161om, nostalgi\u010dno se prisje\u0107aju\u0107i kako mi je pasalo meso u kanjonu Paklenice na pustolovnoj utrci prije xy godina. Jo\u0161 umjesto koka-kolje to\u010dim Gatorade, i tako neizvagan i izmesaren kre\u0107em prema cilju. Kolko milja do 64 i pol\u2026? 9, aj dobro. Onom drugoplasiranomsam skinuo 7 minuta.I dalje neizvedivo. <\/span><\/p>\n

I tako, sad mi se odmah po\u010dne rigat od tog gula\u0161 variva i meseka, gatorade mi je isto oduran i samo tr\u010dim da pro\u0111e to mu\u010denje, a kad ono neki beagle se zatr\u010di prema meni i laje i kesi se. Ma mr\u0161 d\u017eukelo. Neki istetovirani Amer pored svog terenca mi se iskesi i ja sku\u017eim da tu zavr\u0161ava neki makdam, tr\u010dim dalje putem, put mi je sve \u010dudniji, nema glupih zastavica, dve-tri-pet minuta, nekakva makija po\u010dinje, a u klitoris, izgubio sam se. I ni\u0161 pani\u010dno se vra\u0107am istim putem, razmi\u0161ljam kak sam ko zna kad krivo skrenuo, psujem onog Tetovirka i bigla, i evo njih opet, sad je bigl zavezan, tetovirko i njegova dru\u017eina se smiju i piju pivu. I da evo i oznaka. Jedno deset zastavica koje vjerojatno nisam vidio od glupog zalaze\u0107eg sunca. Mir. Mir Marko. Pro\u0161lo je najvi\u0161e deset minuta. Malo sam o\u010dajan jer mi se riga od onog gula\u0161a, jer mi se kameniti put u kojem sa u\u017eivao kad sam se penjao u suprotnom smjeru \u010dini neprelazan. Al polako se vra\u0107am k sebi, ili \u0107emu ve\u0107. Uglavnom opet tr\u010dim i mislim si da ipak nisu velike vjerojatnosti da me neko stigao, a ako i je bum ga stigao na zadnjoj tehni\u010dkoj nizbrdici. Noge sam super sa\u010duvao, kvadri tek malo zapinju. Pro\u0161lo je skoro 12 sati, sve je prekrasno tr\u010dim prema zadnjoj okrepi i sad mi se slu\u0161a ne\u0161to agresivno, neki metal za fini\u0161.<\/span><\/div>\n

<\/div>\n
Na zadnjoj okrepi opet se tankam magi\u010dnom koka-koljom, i dobivam informaciju kako ima malo manje od 4 i pol milja do cilja. Naravno matematika me iznevjerila i umjesto 64 i pol ispada da je stotka 62,84 milje. Super, zna\u010di imam jo\u0161 manje do cilja. Sve je nizbrdo, sunce zalazi, jedan, dva, polije\u0107emo. Sada po\u010dinjem tr\u010dati ko sumanut. Ko da sam na spusta\u0161koj dionici neke kratke planinske trke. Ovo je zen. Noge me slu\u0161aju. Hop-hop-hop. \u0160uma je predivna, polako se smra\u010duje, pomi\u0161ljam kako mi je drago da se ne spu\u0161tam po ovakvom terenu po mraku. Hop hop. Jebote tr\u010dim ko manijak, a nikad kraja. Kolko je to 4.4 milja? Jesam krivo skrenuo, ma ne, evo zastavica, hop-hop-medo. Opet. Ovaj put nisam stigao ni zastati a medo se pristojno  <\/span>strelovito maknuo sa puta da me propusti. Mnogo dobro vaspitana zver. <\/span><\/div>\n
<\/div>\n
Hop-hop-hop-tvor. Tvor? Ovog sam se totalno upla\u0161io. Onaj pravi diznijevski crno bijeli tvor. Digao rep i \u010dmarom cilja u mom pravcu, a ja ni par metara od njega. Pa stanem i pri\u010dekam koju sekundicu, a Tvorko se indignirano od\u0161eta desetak metara od puta. Hop-hop-nikad kraja, vidi turistkinja, dobar znak. O \u010dudnoj vir\u0111inijskoj outdoor kulturi (za razliku od Colorada di se svi bave sportom u Vir\u0111iniji je odlazak u prirodu ne\u0161to \u0161to podrazumijeva auto, ro\u0161tilj i pi\u0161tolje za lov) dovoljno govori da je ovo ujedno bila i tek tre\u0107a osoba koju sam sreo u \u010ditavom parku prirode na nekom od puteva. Sva\u0161ta. Hop-hop. Daj svr\u0161i ve\u0107 jednom. Eno jezero. Di je ta cesta. Uff, par kratkih uzbrdica, po zadnji put kratko hodam, ali onda kre\u0107em u zavr\u0161ni sprint, izlazim na cestu, gledam na sat i dobivam onaj debilni samonatjecateljski poriv da probam i\u0107i ispod 13 sati. Sada tr\u010dim najbr\u017ee na cijeloj trci, tr\u0107-tr\u0107, evo organizatorke- talijanke koja je ko Ana do\u0161la na PhD iz biologije u Ameriku i onda je jo\u0161 i ostala, tr\u0107-tr\u0107, \u017eenska se totalno ne uklapa me\u0111u amerikance, uop\u0107e me ne bodri, i eno cilja, tamo su i Ana i Kevin\u2026Sprint. Gotovo.<\/span><\/div>\n
<\/a><\/div>\n
<\/div>\n
<\/a><\/div>\n

<\/p>\n

<\/a><\/div>\n

<\/p>\n

<\/a><\/div>\n
<\/div>\n
U cilju malo pripovedanja sa pobjednikom koji je sponzorirani Montrailov trka\u010d koji tr\u010di 100 milere, upoznaje nas sa nekim tipom iz okolice DC-a s kojim se mo\u017eemo dogovarati za tr\u010danje. Odurna, ameri\u010dka podgrijana smrznuta klopa. Totalni bljuv. Progla\u0161enja nema, organizator ti samo do\u0111e i veli da javi\u0161 kad odlazi\u0161 da ti da plaketicu kao priznanje. \u010cak i ja koji stalno serem protiv progla\u0161anja mislim da je ovo gruba diskriminacija prema natjecateljskom karakteru same trke. Al ba\u0161 me briga. Zen me dr\u017ei jo\u0161 kratko vrijeme, a onda po prvi put u \u017eivotu nakon trke poprimam karakternu crtu legendarnog hrvatskog bljuvo-trekera Igora Verbnjaka. Onaj gula\u0161 u umaku od koka-kolje i gejtorejda, sa malo gu-a i nuuna, prijeti erupcijom. Idemo doma. U autu se osje\u0107am ko da sam na liniji Prizna-\u017digljen kad pu\u0161e olujno Jugo. Al ipak ne rigam. Nemam \u017euljeva, malo me boli ahilova, napravio sam si gadne ojede sa svojim kratkim hla\u010dicama u onom jurcanju od zadnje okrepe do cilja, al do jaja. Jo\u0161 je i Ana zavr\u0161ila bez bljuvanja i na\u0161la nekog fora vir\u0111inijskog \u017eohara za svoju kolekciju. Super je to tr\u010danje, bez obzira na to gdje sam kad tr\u010dim, osje\u0107aj je ko da sam doma.  <\/span>   <\/span> <\/span> <\/span> <\/span> <\/span> <\/span> <\/span>  <\/span>  <\/span><\/span><\/div>\n
<\/div>\n
<\/div>\n
<\/div>\n
<\/div>\n
    <\/span><\/span><\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Vir\u0111inija, zemlja gdje je pi\u0161tolj svetinja i gdje ponosni mu\u0161karci ulaze u svoje barove kao da su i dalje na divljem zapadu, al bome to mogu raditi i u Wallmartu koji je ne\u0161 ko na\u0161 Superkonzum. Pre\u0111e\u0161 tu imaginarnu crtu … Continue reading →<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-10","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/10","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=10"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/10\/revisions"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=10"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=10"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=10"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}