{"id":17,"date":"2011-03-06T07:07:57","date_gmt":"2011-03-06T07:07:57","guid":{"rendered":"http:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/?p=17"},"modified":"2011-03-07T08:09:09","modified_gmt":"2011-03-07T08:09:09","slug":"kolumbijska-prica","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/2011\/03\/06\/kolumbijska-prica\/","title":{"rendered":"Kolumbijska pri\u010da"},"content":{"rendered":"
Aus Kolumbien<\/div>\n
\"\"<\/span><\/div>\n
<\/span><\/div>\n
Baba Jaga? Noup. Ovo gore vam je moja prababa. Izraz lica indicira na koga smo ja i stara nam\u010dori. Pogled bi nazvao mje\u0161ancem sivog sokola i lukave babe. Maria “Madrecita” (“maj\u010dica” na \u0161panskom) Ignacia Herrero, indijanka il tri frtalj indijanka (kao i uvijek, podaci o mojoj obitelji su nepouzdani), uglavnom ona je razlog \u0161to mi je deda bio “zmazan”, zbog ne\u010diste, indijanske krvi izgubio je nasljedstvo. Uglavnom \u017eena okotila 14 djece. A njen mu\u017eek, moj pradeda\u00a0Neftali Forero Montoya ( Hibru junajted espanjol) borio se za vrijeme nekog 100 dnevnog kolumbijskog rata, naravno za “krivu” stranu. On ubijen, ogromna farma spaljena, a prababa ostala sama s \u010doporom djece. Umrla \u017eena kad se moja mama rodila. Dakle za sve one koji vole TV Kalendar, anno domini 1938. Zaslu\u017ena je za to da se mogu barem donekle nazivati indijancem, ili kako bi moja kolonizatoromrziteljska a tri\u010detvrt kolonizatorska (puna je ovih kontradikcija, tak se pjeni i na \u017eidove a \u017eidovka je koliko i indijanka…) matera rekla, ona nam daje pravo da se nazivamo Amerikancima. Pradeda je dakle razlog za \u017eidovizam. Njegovi preci su bili me\u0111u onim \u0161panjolskim \u017eidovima koji su nakon protjerivanja islamisti\u010dkih fundamentalista iz maurske Granade dobili mogu\u0107nost nakon renesansnih peripetija potra\u017eit sre\u0107u u Novom Svijetu ili se suo\u010diti sa gnjevom katoli\u010dke crikve. Svi znamo kak to ide sa Spanish Inquisition<\/a>.\u00a0Gorke li ili slatke ironije to \u017eidovstvo se izgubilo u svemu osim u preno\u0161enju imena Neftali iz generacije u generaciju, dodu\u0161e neki bi adolfisti mogli prstom upirati na nov\u010dane peripetije koje pokazuju da je materijalizam igrao veliku ulogu u obiteljskoj dinamici, a krajnje rasipanje bogatstva moglo bi poslu\u017eiti kao dokaz da nema para kad vi\u0161e nisi obrezan, no otom potom. Ve\u0107ina te kolumbijske obitelji ionako je ve\u0107 davno kvislin\u0161ki prigrlila katoli\u010dku crkvu koju \u0107e potom neki njihovi potomci u dvadesetom stolje\u0107u veselo odbaciti i neki za to gotovo platiti glavom.<\/div>\n
<\/span><\/div>\n
Moja obitelj je oduvijek bila dobar izvor za pri\u010de uz vatricu. Hmmm, kad sam zadnji put pri\u010dao uz vatricu? Fire walk with me? Al zato sam za \u0161kolsku zada\u0107nicu iz francuskog “Ma famille” dobio 1 i preporuku da odem \u0161kolskom psihologu. \u017dena je tvrdila da la\u017eem, a ja samo istinu napisao, mama i tata se ne vole, brat mi je nedavno skoro skviknuo od droge, poku\u0161ao samoubojstvo, sestra umire od raka. I \u0161ta sad, obitelj ko svaka druga. Volimo se, mrzimo se, pla\u0107emo, smijemo se…Al ne ona meni jedan i da sam poreme\u0107en.<\/div>\n
<\/div>\n
Dakle Lucila i Velimir, iliti “Lula” i “Rajko”, bili su jedni od pionira multikulti pokreta u na\u0161im krajevima (starci su se sparili na postdiplomskom 1960 i neke u Hagu), a moja u\u017ea obitelj s obje strane rasprostrla se u postkolonijalnoj ekonomsko-edukativnoj seobi po SAD-u, Kanadi, UK-ju, \u0160vedskoj, Italiji, \u0160panjolskoj, Maleziji. Dakle tu ra\u010dunam samo brati\u0107e, stri\u010deve i tete. Pri\u010du so\u010dnijom \u010dine brojne skandalozne i neprovjerene epizode. S mamine strane tu ima samoubojstava, misterioznih nestanaka, propadanja bogate obitelji u markezovskom stilu. Tatina strana pri\u010de je puno prozai\u010dnija, klasi\u010dna gasterbajterska pri\u010da, samo kaj niko nije oti\u0161ao u Nem\u010diju, nego su tu zemlja Kengura i Stiega Larsona, jaki igra\u010di u board igrici “Hrvatska Dijaspora”. Onda jo\u0161 moj buraz i seka sa svojom dozom smrti, pomlatka, nesretnih brakova, ludila, ludnica, tuge i propasti. Ako se svemu pridoda i pitanje predaka; mije\u0161anje \u017eidovske, hispanske, indijanske i slavenske krvi, te na\u0161 obiteljski talent za pretjerivanje, la\u017ei (svjesne i nesvjesne) i pre\u0161u\u0107ivanje, dobijemo jedno fino varivo za neki alternativni ljetopis Popa Dukljanina.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Ovo je slika s nekakve ve\u010dere 1971. Colombia, Meksiko, nemam pojma. Mislim da je u to doba stari ve\u0107 krenuo sa svojim poslovnim usponom kojeg je pratio ljubavni pad. Ukratko; Ured za planiranje, Dow Chemical-Texas, prostitucija, ljubav u krizi, povratak u Jugu, direktor Ina Petrokema, pa nekakav ministri\u0107 RH, (politike se bojao tak da nije ba\u0161 partijao, ali nije ba\u0161 pokazao mramorna muda u tom svijetu), pa Ujedinjeni narodi, misti\u010dna najbeskorisnija i najskuplja organizacija na svijetu, prvo u gostima kod danas megapopularnog Gadafija, s kojim se stari upoznao, i od kojeg \u00a0je stari pobjegao glavom bez dolara. Iako je pla\u0107a koju je tam imao bila dovoljna za sponzoriranje \u017eivota na dva kontinenta plus navike razuzdanog Balkanca, tata je proro\u010dki te davne 1983. izjavio, ovdje \u0107e biti sranja, ovaj tip je lud, prislu\u0161kuju me, jugo ambasada se sam bavi \u0161vercom porni\u0107a i viskija, ovaj svijet nije normalan, kidam nalijevo… Onda je slijedio novi futilni UN mandat u domovini jo\u0161 jednog osobenjaka- krvopije- manijaka, Roberta Gabriela Mugabea, kojeg bi ja nazval “Nigger Stalin”, \u00a0u meni dragom Zimbabweu<\/a>. A na kraju se 1990. u meni fascinantnom naletu kroatofilije vratio slu\u0161ati Stop the War in Croatia u Zagrebu. Svoju karijeru \u0107e zavr\u0161iti debljanjem u fotelji pomo\u0107nika ministra financija u Ra\u010danovoj vladi sa vrhuncem kada je na prilogu u Dnevniku sa sastanka vlade na Plitvicama usnimljen kako spava usred ne\u010dije govorancije.<\/div>\n
Usmenu predaju o sre\u0107i i zaljubljenosti \u010duo sam samo od majke. Moja svjedo\u010danstva su puna deranja, ni trunkica po\u0161tovanja (tata), samopo\u0161tovanja (mama). Tek pred tatinu smrt, kada mu je tiranski karakter zbog propadanja mo\u017edanog tkiva evoluirao u neku varijantu zlo\u010destog 130 kila te\u0161kog beba\u010da, do\u0161lo je do neke nove topline. Zajedno su buljili u telku, pusto\u0161ili plac s uvijek razuzdanim nov\u010danikom mog starog i na kraju \u010distili njegovu kakicu skupa sa mnom s poda. To je bilo nekak lijepo i osloba\u0111aju\u0107e..<\/div>\n
\ufeff<\/div>\n
\"\"<\/span><\/div>\n
Ovo je druga prababa. Ova nema ba\u0161 ni\u0161ta indijansko. Galjega. Ili ti \u017eena iz Galicije.\u00a0Ascension Dulcei de Arias. Jo\u0161 malo aristokratske krvi. Njena obitelj imala je ogromno imanje u pokrajini Boyaca. Ne\u0161to ko \u010detvrt Rvacke. No, stara Ascension bila je i predstavnik onih izroda obitelji s integritetom i principima. Nakon \u0161to su roditelji, konzervativni konzervativci,\u00a0zbog pristupanja liberalima\u00a0izbacili iz ku\u0107e i razba\u0161tinili svog sina, njenog brata, ona je iz solidarnosti i protesta napustila roditeljsko ognji\u0161te. Onda je u Bogoti osnovala pekaru Panaderia de Sana Antonio, pekaru koja je uskoro mutirala u najve\u0107i lanac pekara u Bogoti po\u010detkom 20 st. Kad su joj starci umrli dobila je vlasni\u010dki list za ono pregolemo imanje. Spalila ga je. Piromanka.<\/div>\n
Kad je moj deda obljubio moju baku prababa mu je prepustila vo\u0111enje pekare. A deda je kao i mnogi mu\u0161karci u toj obitelji usro motku. Na kraju je prodao pekaru nekom Talijanu. Ali kulinarski snobizam uslijed barokne obiteljske trpeze koja se svako jutro sastojala od \u0161ezdeset\u0161est (tak su se ukleli) vrsta peciva, moja majka je uspje\u0161no (uz pomo\u0107 kratkog razdoblja monetarnog obilja u obitelji kojeg smo pro\u017eivljavali tijekom boravka u Zim-Bab-ve-u) prenijela na mene.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Deda Neftali (\u017eidov\u010dina, Hebrew United) i Baba Maria Francisca Benito Arias (galicijska repka, Marija Lurdska). Deda je dakle popu\u0161io ve\u0107 na ro\u0111enju. A nije ni po\u017eivio ba\u0161 dugo, srce je eksplodiralo sa pedeset godina. \u00a0Zbog indijanstvom inficirane matere izgubio je ve\u0107inu nasljedstva, red veli\u010dine pola Rvacke (i on…), al se poslije bogato udao. Pekara, ovo ono, nekoliko ku\u0107ica u Bogoti, farme na kojima crnci il indijanci il mje\u0161anci il bijelci il ko ve\u0107 rade ko crnci, i tak. Haj lajf. Al deda je bio gud gaj. Barem po maminim pri\u010dama. Ja ga nisam upoznao. Volio je farmu, orhideje, konje, klopu, ples, prirodu, svoju decu. Progresivan neki tip. Bog \u0107e znati kak se spand\u017eao s mojom Babom koja je bila totalno suprotan lik. Odgojena u trulom i strogom \u010dasnosestrinskom katoli\u010dkom duhu i razma\u017eena gomilom para koje steko\u0161e moja prababa i njen mu\u017e (o njemu ni\u0161 ne znam). Baba nije imala vremena za klince, nego se brinula za to da bude lijepa. O dje\u010durliji su se brinule dadilje. Odnosi sa mu\u0161kom djecom su bili jo\u0161 nekakvi, al sa k\u0107erima je sve \u0161kripalo. Ovo u rukama im je prvo dete. Ili drugo? Cecilia Forero Benito, poznatija kao Tita, ro\u0111ena 1930\u00a0imala je nakratko brata blizanca koji je umro pri porodu. Danas je uz mamu jedina \u017eivu\u0107a jedinka obitelji Forero.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Mama, Manoni i Nacho. Manoni je bila najmla\u0111a sestra. A prva je umrla. Odrastala je kako je obiteljsko bogatstvo propadalo i na kraju je zavr\u0161ila kao taksistica u Bogoti. Nacho, ro\u0111en 1935, pravim hispano imenom Jose Ignacio, bio je pravi grubijan. Najstariji brat. Popularan kod \u017eena, ali ne onih u svojoj obitelji. Mama ga se bojala,a on ju je tuko dok su bili mali, a kasnije samo vrije\u0111ao. Jednoga dana napravio je klinca nekoj curi s kojom nije imao u planu \u017eivjeti hepili ever after. A onda je njen \u0107ale do\u010dekao negdje Nacha i ispalio mu metak u le\u0111a. Nacho je ve\u0107inu \u017eivota proveo u SAD-u (L.A., Miami) kao poluinvalid zbog onog osvetni\u010dkog metka. Ali je uvijek imao \u017eena \u00a0oko sebe. Ak se ne varam u SAD-u zara\u0111ivao je ko urar.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Mama s 15 godina. Nekak mi je nevjerojatno da je davnih 960-ih sa 20 i sitno oti\u0161la ko neka ju\u017enoameri\u010dka sufra\u017eetkinja sama u Europu na postdiiplomski iz socijalnog rada i sa snovima povratka u Colombiu i ispravljanja nepravdi, a na kraju je zavr\u0161ila s tatom. A onda se tako lako predala \u017eivotu doma\u010dice u Jugi, prvo sretne, onda i nesretne majke i pratilje. Tu i tamo radila je kao prevoditelj, u \u0161koli stranih jezika kao izvorni govornik, i volontirala ne\u0161to po kampovima za izbjeglice za vrijeme rata, radila korekture za neke urnebesne prijevode s hrvatskog na \u0161panjolski. Spojila je u sebi \u00a0prezir prema konzervativnom odgoju, s konzervativnim odgojem. Znala je da ne voli katoli\u010dku crkvu, licemjerje i ostalo \u0161to joj je obiteljski i \u010dasnosestrinski odgoj nametnuo, ali nije znala izmaknuti tradicionalnim tabuima i putem podsvijesti prenijela je na sebe i potomke neke tekovine katoli\u010dkog i tradicionalnog odgoja; deifikaciju mu\u0161kih potomaka, seksualnost kao tabu, obsesivnu pristojnost komunikacije…, no na kraju svega najvi\u0161e je sebi zakomplicirala \u017eivot time \u0161to se betonizirala za mog starog bez obzira na dvadeset godina \u017eivota punog odurnih sva\u0111a, pri\u010danja o odlasku, razvodu i tome sli\u010dnom. Ali nekako je uvijek prevagnuo manjak muda i isprika da ne odlazi zbog djece… Na kraju pri\u010de bila je sretna \u0161to se mogla brinuti za starog kad je nakon ne\u010deg s mozgom (tak to ka\u017eu doktori koji nemaju pojma kaj mu je bilo) postao prete\u0161ki beba\u010d kojeg treba prematat uz pomo\u0107 solidne dizalice, i \u0161to je s njim izgurala svoj \u017eivot kak su ju i nau\u010dili da treba, till death do us part. It’s a sed and bjutiful vrld. Kak bi rekao stari frend Roberto Benigni<\/a>.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Tali- Iliti Neftali Forero, mamin najmla\u0111i brat. Svoje kolumbijske stri\u010deve i tete, i njihove potomke, s par izuzetaka upoznao sam samo kao balavac. Zadnji put posjetio sam Colombiu sa \u0161est godina i odonda su se naravno moja sje\u0107anja rasplinula u oblaku uranjene demencije. Tek sva\u0111e i tu\u010de s Eduardom, brati\u0107em, Talijevim sinom, bude neku \u00a0mutnu sliku.\u00a0Brati\u0107 je u me\u0111uvremenu izu\u010dio neku \u010dudnu kiparsko dizajnersku struku u \u0160panjolskoj i nedavno se vratio u Colombiu. Sestri\u010dne koja danas nekaj ful apstraktno dela na nekoj antropolo\u0161koj katedri u Rimu se uop\u0107e ne sje\u0107am. O Taliju nisam ba\u0161 bog zna \u0161to \u010duo. Uglavnom znam da se udaljio od ostatka obitelji kad se nakon babine smrti rasprodavala svakojaka imovina. Tko nas hom-bre zavadi. Pare. Eto velim vam ja, \u017didovi. Kako i pristoji kvarnoj obitelji svi su se fino poklali oko prodaje raznoraznih nekretnina, neki su se na kraju pomirili, Tali ba\u0161 i ne. Ina\u010de je \u00a0predavao nekaj na agronomskom faksu u Bogoti i skoro su ga koknuli kao istaknutog ljevi\u010dara za vrijeme politi\u010dkih borbi ljevice i desnice. U Colombiji se naravno kao i u svakoj nepo\u0161tenoj latinoameri\u010dkoj dr\u017eavi od hladnoga rata kokalo politi\u010dke nepodobnike sve u sedamanaest. Mnogi Talijevi drugovi, kako se ljevi\u010darenje \u00a0u Colombiji pokazalo kao gubitni\u010dka opcija, su kako bi rekao stari Chao Manu, Desaparecidos, iliti nestali. Mama mi je nekaj pri\u010dala kak je Tali slu\u010dajno bio na nekoj farmi neg\u0111e kad su se provodile \u010distke pa se tamo pritajio dok vazduh nije bio \u010dist.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Eduardo “Lalo” Forero, Cecilia “Tita” Forero, kasnije Sganga i Nacho.<\/div>\n
Titino vjen\u010danje. Lalo je bio neki zgubidan poput mene. Nikad nije zavr\u0161io pravo, i na kraju je \u017eivio od preprodaje rukotvorina. Imao je i jednu trgovinu raznoraznim artefaktima selja\u010dkog i domoroda\u010dkog \u017eivlja. Ni o njemu ne znam bog zna \u0161to. Dvoje djece, meni dosta nepoznate dvije sestri\u010dne. Jedna je zavr\u0161ila biologiju i bavi se biljkama u pra\u0161umi, a druga svako malo \u0161alje neke pateti\u010dne mejlove. Al djeluje drago. Obje \u017eive u Kolumbiji imaju neke mu\u017eeve i muku mu\u010de sa egzistencijom. Stalno posu\u0111uju pare od ostatka obitelji i onda to ne vrate. \u00a0A i njihovog \u0107a\u0107u kolko sam sku\u017eio svi krive za beskorisnu po\u0161to-poto rasprodaju trule obiteljske imovine.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Tita i Mario Sganga, Francesco i Anamaria ili Cristina?<\/div>\n
I mamina starija sestra je slijedila stope svoje majke. Bila je profesionalna supruga. Dakle udala se u dobru obitelj. Prava sicilijanska famiglia. Il su bili u mafiji il su bili diplomati. Zio Mario bio je ovo drugo pa je bio konzul u Njujorku, \u0160vicarskoj i kaj ja znam di jo\u0161. Nekak bi ih klasificirao kao glamuroznu varijantu moje obitelji. Bilo je puno para, ali i puno nesre\u0107e, stalno su se seljakali po globusu i djeca su mrzila to neprestano izbjegli\u0161tvo jer su stalno gubila prijatelje. Francesco, ovaj mali na slici bio je skroz neprilago\u0111en. O njemu kolaju raznorazne pri\u010de, da u \u0160vicarskoj nije izlazio iz podzemnog bunkera koji je konzulat imao za slu\u010daj atomskog rata, da je skoro ubio moju bra\u0107u voze\u0107i svoju Alfu po Jadranskoj magistrali, da se i\u0161ao objesiti pred mojom bakom koja ga je zatekla pa ju je onda strefio schlag \u00a0i tako ju je spremio u grob, da je jo\u0161 \u017eiv i da je \u010dlan ljevi\u010darske gerilje, da je jo\u0161 \u017eiv i da ne radi ni\u0161 negdje u Kolombiji. Ono \u0161to je sigurno da mu se trag gubi s babinom smr\u0107u. Njegove sestre, Anamariu i Cristin<\/a>u sam najbolje upoznao od cjelokupne rodbine sa mamine strane. Anamaria je tipi\u010dna Talijanka koja pri\u010da glasno i previ\u0161e i obsesivna je oko svoje djece. A Cristina mi je pak uvijek bila jako draga. Cristi je radila kao ratni izvjestitelj u El Salvadoru, kasnije provela godine i godine u raznim NGO-ima, desetak godina u Amnestyu u Nizozemskoj i jo\u0161 neko vrijeme u Torture watchu u Londonu. Zadnji put smo se vidjeli na sprovodu moje seke. Nevjerojatna je riznica znanja o svjetskim aerodromima, kao i uspje\u0161ni biznis brati\u0107 s tatine strane Mark, tako da su oni u pol \u010detiri ujutro nakon carmina prepri\u010davali koji aerodrom ima dobar bazen, restoran… \u0160to kroz Amnesty, \u0161to kroz Torture watch i u doba dok je radila ko ratni izvjestitelj za AP proputovala je valjda 200 zemalja, a tak je \u017eivjela i u djetinjstvu. Nakon 25 godina fanati\u010dnog rada u resoru ljudskih prava samo komentira da \u0107e raditi to i dalje, ali da je izgubila iluzije da se i\u0161ta mijenja na bolje, kak ona veli, stvari samo promijene oblik. Nakon \u0161to je napustila Nizozemsku di je na\u0161la i drugog mu\u017ea, zbog po njoj najrasisti\u010dkije zemlje na svijetu (ona je naravno nau\u010dila nizozemski, ali je imala naglasak, u du\u0107anu u njenom kvartu nisu joj odgovarali na njen nizozemski, i jo\u0161 ima sto tome sli\u010dnih i gorih pri\u010da iz obiteljskog (njenog mu\u017ea) i ostalog Dutch svijeta), iz Londona je oti\u0161la jer joj je dosta bilo gradova i sad zavr\u0161ava doktorat iz antropologije na Siciliji di se s tim Nizozemcem bacila na brigu oko maslina i zemljoradnju. Ako se vratimo na tetu, Cecilia, “Tita” je zahvaljuju\u0107i Marievim parama otkupila ve\u0107inu jedine preostale obiteljske farme u Kolumbiji, “Floreste”. I jo\u0161 si je kupila stan u Bogoti. Sad tamo \u017eivi i nema vi\u0161e namjere putovati igdje. Podsje\u0107a me na mog tatu kad \u010dujem pri\u010du kako se pravi da je invalidna i da nemre hodati kad negdje treba stajati u redu.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Dubravko, Nata\u0161a i Josip. Moj stric sa tatine strane danas je jedini preostali Rajkovi\u0107 od dedine loze na hrvatskom tlu. U Kolumbiji nije nikad bio, pa \u0107emo ga presko\u010diti. Ili ne skroz. Kad smo ve\u0107 na gelenderu.hr pa recimo da je on jedini u mojoj obitelji koji je imao virus tr\u010danja. Ko tinej\u0111er i kasnije tr\u010dao je od Karlovca do Jaske i natrag, a dok je studirao u Zagrebu tr\u010dao je Puntijarku dobro ispod pola sata.<\/div>\n
Buraz i sestra su imali svoj dodir s Colombiom. Pogotovo sestra. Ona je u Caliu \u017eivjela nekih 3-4 godine. Rodila tamo jedno dijete, spavala s no\u017eem pod jastukom u strahu od otmice i zlih ljudi, a na kraju je tamo i najverojatnije pokupila rak. Naime, kad je po nekoji put u svom \u017eivotu tamo zavr\u0161ila u ludari, jo\u0161 uvijek je dojila, a dali su joj neke lijekove koji navodno uzrokuju rak dojke ak doji\u0161. Danas su iza nje ostali Damjan koji jako li\u010di na strica Dubravka i Rea ro\u0111ena u Caliu i poreme\u0107eni \u0161ogi Alojz.<\/div>\n
Buraz Josip je pak danas daleko u svom svijetu, na jugu \u0160panjolske. Tam je u predivnoj Andaluziji prona\u0161ao svoj neprilago\u0111eni nemir i vodi hotel\u010di\u0107<\/a>. Brat je neiscrpno vrelo alternativne povijesti svega od zagreba\u010dkih kvartova, novoga vala, svjetskog udru\u017eenja anarhista, stru\u010dnjak za uzgoj najbizarnijih biljaka i vrelo okultnih pri\u010da. Radio je na poslovima koji se kre\u0107u od Trokutovog antikvarijata u Dioklecijanovoj, nekakvog polulegalnog zoolo\u0161kog vrta u \u0160panjolskoj, \u0161verca pse\u0107e hrane iz Andore, ribe iz Portugala, opijata iz Maruekosa, uzgoja cvije\u0107a u Zimbabveu i \u0160panjolskoj i \u00a0recimo jo\u0161 borbama pijetlova. Naravno da mu je pijetao ispao dosta lo\u0161 borac kad ga je hranio s nekakvom gan\u0111astom smjesom. Razveden je, ima dvoje klinaca, i najbolji je kuhar u obitelji. Iako sam ko klinac mislio da sam ja najve\u0107i talent za laganje u obitelji, ispalo je da me burke \u0161i\u0161a sto na sat, njegove nevjerojatne pripovijesti mje\u0161avine su Crowleya, Freye Stark, Mame Leone, Stiega Larsona i Big Fisha, uz ritmove Thomasa Mapfuma i Laurie Anderson. Kolumbiju ne voli i smatra ju usranom, prodanom zemljom (naslijedio obiteljske sna\u017ene anti ju-es sentimente) i navodno ju je vi\u0161e puta posje\u0107ivao dok je bio zaposlen u hotelu u Dominikanskoj republici. Razumijemo se slabo, ili nikako, a ponekad i nekako. Komplicirano je to. Meni je uvijek bila fora pri\u010da, “puni krug”, kako je moj buraz u jednom trenutku \u017eivio u Granadi, di su na\u0161i 10 X pra-deda\/baba \u017eivjeli prije 500 godina, oni \u017eidovi protjerani iz \u0160panjolske. \u010cak je i navodno tamo u nekim arhivima na\u0161ao neke zapise o svemu tome.<\/div>\n
\"\"<\/a><\/div>\n
Tata, Manoni i njeni klinci. Eto i moj stari se veselo glupira negdje u Kolumbiji. Manoni je dakle ona bogotanska taksistica koja je umrla jako mlada. Kako to nekako \u010desto bude, njena djeca odrasla u relativnoj neima\u0161tini pokazala su se puno gladnija materijalnog uspjeha od ostatka relativno zbrinutih potomaka. Tako je Francisco Jose danas vlasnik nekakve aviokompanije i ful uspje\u0161an me\u0161etar. On je ujedno i jedini od brati\u0107a koji je imao para da posjeti Rvacku. \u0160oping; \u0160ukerova majica, Ivani\u0161evi\u0107, \u017eene, muzika, droga, alkohol. \u00a0\u0160ifra uspje\u0161ni balkan biznismen. \u00a0Njegova sestra Maria Carolina je isto tak gladna para ali njen biznis s umjetninama ne ide tako dobro. Tre\u0107i sin, najmla\u0111i Pablo Andres, skupo zra\u010di kosti rade\u0107i u nekoj kanadskoj nuklearci.<\/div>\n
\"\"<\/span><\/div>\n
Mi u Americi. Mama je zasad bila na\u0161 jedini posjetitelj iz domaje. I u pozne dane ne boji se putovat. Usput je svratila i do Kolumbije di je prona\u0161la ove fotke iz obiteljskog albuma. <\/span><\/div>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Aus Kolumbien Baba Jaga? Noup. Ovo gore vam je moja prababa. Izraz lica indicira na koga smo ja i stara nam\u010dori. Pogled bi nazvao mje\u0161ancem sivog sokola i lukave babe. Maria “Madrecita” (“maj\u010dica” na \u0161panskom) Ignacia Herrero, indijanka il tri … Continue reading →<\/span><\/a><\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"footnotes":""},"categories":[1],"tags":[],"class_list":["post-17","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-uncategorized"],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/17","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=17"}],"version-history":[{"count":36,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/17\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":162,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/17\/revisions\/162"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=17"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=17"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/blogeri.gelender.hr\/kravoje\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=17"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}