Ako već mora biti, neka bude u jesen, neka kiše budu te koje će oplakati moj svijet, a magle prohladnih jutara beskraj kome ću predati svoj posljednji dah. Neka vjetar bude taj konačni zvuk koji ću čuti kad utihne koračnica moga srca i koji će me ispratiti duž staze kojom koraci ne odzvanjaju niti ostavljaju tragove. I sve što sam ikada bio, što sam ikada želio, za što sam pomalo, kradomice ili ne, umirao i živio, sve što se ikada slilo kroz moje rijeke sjećanja i ostavilo neki trag u svemiru moga čuđenja i radoznalosti, neka utihne i posrami se pred tim konačnim pogledom u oblacima naborano nebo. I dok moji kapci gase posljednje boje, a bedemi i utvrde moga svijeta pucaju, ruše se i obrušavaju u ambis tišine, neka nitko ne zadrhti niti se plaši jer to ja, napokon, otkrivam umire li to svijet u meni ili ja u svijetu. Da, ako već mora biti, neka bude upravo tako, s prirodom, bez osvrtanja, bez žaljenja. Želim sačuvati vrisak za rođenje, jer cijeli sam život učio kako utihnuti u sebi, kako pomiriti tu infinitezimalnu vjerojatnost svoga postojanja sa beskonačnošću svemira u sebi. Kroz smijeh, suze, dobre i ružne trenutke uvijek sam tražio one rijetke i skrivene sitnice kojima bih objasnio i dosegnuo granice sebe, znajući da ću tek na samom kraju učiniti korak kojem se niti svim svojim zemaljskim koracima nisam mogao približiti. I sa kraja, znam, tek su dvije mogućnosti. Ili ću zakoračiti u sasvim novi početak ili će ova prolaznost i izvjesnost kraja moga svijeta dobiti zasluženi smisao. Za one što ostaju i možda osjete nešto poput tuge gledajući krhku ljusku onoga što sam nekada bio – bez žaljenja molim vas, pokušajte. Tuga je tek gorki osjećaj praznine i smeta dok je ne ispunimo nečim novim. Ako ne znate kako da me pamtite kroz smijeh i vedre trenutke onda nikada nisam ni bio dio vas i samo produžite dalje bez ljutnje, bez zastajkivanja. I kada se desi, ma kamo me vodilo dalje, nedostajat će mi najviše upravo ta jesen jer nešto je sasvim jesenje uklesano u temelje moga svijeta i u sve što sam ikada volio i za čime čeznuo… no, to nije bilo moje nasljedstvo da ga ostavljam. Tek kaleidoskop u mome oku. Tek to i ništa više.
Obrušila se kiša večeras na noćni mir i dok bezbroj neumornih kapi svira svoju koračnicu duž gradskih ulica, napokon uspijevam srediti svoje razasute dojmove ovogodišnje Traverse. Čini mi se, svakim danom sve više, da je ponekad ono što je skriveno i naslućeno najljepši dekor određenim trenucima naših života, a vidjeti ono bitno zapravo daleko više no vidjeti sve. Traversa je, u toj neobičnoj misli, prošla bez nekog posebnog traga u meni. Bezbroj slika koje sam već imao, iz brojnih susreta i rastanaka, u subotu se tek spojilo u jednu dugu nit i ništa više. Pomalo nezainteresirano, kao da krate vrijeme do tko zna čega, moji su koraci prošli kroz ta 47 kilometra i ostali prazni. Osim početka, na kome sam odsutno odslušao uobičajene pritužbe na formu, i par kratkih trenutaka do odvojka za Lipu, trčao sam sam, većinu vremena razmišljajući o tom dijeliću koji nedostaje. Možda zbog toga što sam prvo tri puta prošao Blatersu, za mene je Traversa ponavljanje ponavljanja, iako ni malo ne sumnjam kako će već sljedeća Blatersa donijeti neke sasvim nove uspomene i izazove. Vračajući se na početnu misao, ako sam već u tim hladnim noćima vidio sve bitno na toj stazi, što bi dan, uostalom, i mogao novo donijeti? Sada mi je to sasvim jasno, no ljudsko je nadanje često iracionalna pojava u svijetu, pa sam tako i ja morao pokušati. S druge strane, nije sve posebno niti tu da ostavi traga na nama, znam. I ova kiša večeras, ma koliko zavodljiva i osvježavajuća bila, sutra će već ustuknuti pred sunčevim zrakama. No, kad bi u tu kišu stavili dodir ili poljubac pred dugi rastanak na nekom zlosutno praznom kolodvoru na kraju svijeta to bi već bila sasvim drugačija priča, zar ne? Te bi kapi dugo ostale sačuvane, netaknute…
KT1 – KT2
KT3 – KT4
KT4 – KT5
KT6 – KT7
KT7 – KT8
KT12 – KT13
KT15
Blatersa je podvig. Po bilo kojem vremenu. To je činjenica. U nekom idealnom slučaju to je 47km sa 1700m uspona, no mnoge, sad već kuloarske legende, toj cifri znale su pridodati još podosta tog. Vrijeme je u noći ćudljivo, a tijelo nakon dugog dana očekuje miran san, a ne cjelonoćno bauljanje blatnim stazama Medvednice. No Blatersa je vjerojatno jedna od rijetkih trka za koju vrijedi da što su uvjeti lošiji, to je doživljaj intenzivniji. Pa, krenimo onda kroz kratki vodič za Blatersu… 🙂 Prije no što se pojavite na startu puni adrenalina i želje, razmislite malo o danu uoči trke. Radove na kući, cijepanje drva i sl. rabote odgodite za neki drugi dan kad nemate u planu budni hodati cijelu noć. Ako stignete, odspavajte popodne kratko – dobro će vam doći. Start Blaterse je kasno, pa možda netko dođe u napast odgoditi izdašnu večeru za, recimo, 22:00, no ne zaboravite da vam organizam u to vrijeme više ne funkcionira kao u podne i da vas ta varijanta vjerojatno neće usrećiti kao što ste očekivali. Slojevita obleka na Blatersi je zakon, a ne izbor. Ako se zabundate i zakuhate u prvih sat vremena borit ćete se sa hladnoćom i više no sa kilometrima. Ako se pretanko obučete opet ste na istom. Radije u ruksak ubacite koji komad viška, dobro će doći ako zatreba. Na početku nemojte krenuti bezglavo za nekom bijesnom grupom ako za to niste spremni. Do Tornja je 16km, što je tek trećina staze i bit će vremena za glupiranje do Zeline. Radije svojim tempom dok se ne naviknete na mrak. Smand karta, kompas. Bilo bi lijepo da svatko ima. Mobitel obavezno. Planina, čak i naša Medvednica, nikad nije za podcijenjivanje. Ako negdje odustanete i spustite se u grad obavezno se javite da vas se u cilju ne čeka i pita gdje ste. Hrana i piće po izboru, noć je duga, a ako naiđete na neku otvorenu kavanu vjerojatno niste na dobrom putu. U nastavku slijedi opis staze. Netko će možda imati drugačiju varijantu, ali ova je nekako najsigurnija i najjednostavnija za prolazak, po mom osobnom mišljenju. 
