Brineš hoćeš li me ponovno izgubiti i hoće li dani zamesti tih par rijetkih tragova što moje stope otisnu u ovoj zajedničkoj stvarnosti, znam.  Volio bih ti obećati da se to neće dogoditi, no ne znam kako niti s kojim pravom. Ako imam sreće, s kojom se – usput – mogu tek, opijen željom, teturajući sudariti, i ja samog sebe sretnem tek u tih par sekundi jedne srijede u mjesecu. Sva ostala jutra, sva ostala buđenja, su tek način da vrijeme proguram kroz svoje žile. I ne znam zašto, kada već sve tako ustrajno i neizbježno odranja valovima minulih dana, baš na pragu mene stane i ustukne. No ne zaboravi, mi smo se “bratimili pogledima” još u davnim i zaboravljenim životima i teško da ću još nekoga sresti tko će shvatiti taj krhki svijet što ljubomorno čuvam duboko u sebi, taj beskraj slika i uzdaha ispisan najfinijim perom Njenih pogleda, zgrčen u jednoj jedinoj blistavoj kapi rose,  i razumijeti, šutke, što mi Ona sve znači. Nisam tu da žalim, to nikako. Svi mi imamo svoju “zlatnu šansu”. Pokušaj samo cijeli mjesec sažeti u dvije, možda tri sekunde i ne pomisliti na Antića: “Reka bi mogla da bude okean, ako se zgrči. Toliko ima u sebi ogromne, večite vode.” Jednom kad se odvažiš vjerovati u svoje najluđe i najdivnije snove to malo zrnce vremena lako prevagne sva čuda svijeta. Znaš li, recimo, da se suncokreti ponekad zacrvene? Ili da postoje brodovi što, zakačeni za nebo, plove zelenim ravnicama? Niti ja nisam znao… ali vidiš, za Nju je to najprirodnija stvar na ovome svijetu. I tako… Ti  i ja ćemo se uvijek naći u nekom od tih romantičarskih pogleda na život i svijet i to je, eto, ta najbliža stvar obećanju koju ti mogu dati. Što budući dani kriju ne mogu znati, ali me svejedno plaše. Suviše je to mašte i slobode za ovakav svijet…