Prošlo je gotovo godinu dana od kad sam počela trčati trail i orijentaciju u Inov-8icama. Prošlo je 9 mjeseci od kad sam počela koristiti GPS sat.
Prošlo je točno 100 dana od kad sam prestala piti kavu.

Kava.
Kavu sam počela piti dosta kasno, tek na četvrtoj godini faksa. Razlog je bio utilitaran, jedino me kava mogla održati budnom tijekom učenja i gro literature. Nisam neki ljubitelj poroka; ne pušim, ne štujem sakralno i rijetko se opijam. Plan je bio zadržati kavu do kraja diplome. Nakon diplome, na skidanje s kave nisam bila naš nabrijana, kao i svaki ovisnik. Nisam nikad bila na razini da ne mogu započeti dan bez kave, ali bilo je faza kad bih pila 3 šalice na dan bez neke velike potrebe, just for “pleasure”.

U skidanju sam si pomogla velikim količinama čaja od nima i povremeno s čajem od mente. U ovih 100 dana nisam popila ni jednu šalicu kave, ali jesam popila 1 crni čaj i 5 coca-cola, dominantno nakon nekih trka i tijekom jedne svadbe. U coli ima kofeina, pa ne mogu reći da nije bilo ni malo kofeina ili teina u tom periodu. No kako skidanje s kave nema za otegotnu okolnost samo potrebu za kofeinom, nego i za ritualom, a često je taj ritual dosta društvene naravi, htjela sam naći način da se nosim s tim dijelom okolnosti. Ispijanje kave, unatoč tome što je kofein svojevrsna droga ili stimulans, jest jako društveno prihvaćeno. Čak do te mjere da sam dobila dosta začudnih, a povremeno i negativih komentara na moj pokušaj skidanja s kofeina. Iznimno malo ljudi je uputilo koji znak podrške. Naručivanje čaja u bircevima pojednostavljuje cijelu stvar. Što se tiče samog procesa skidanja – prvih 10-15 dana je bilo satkano od glavobolja. I to cjelodnevnih. Aspirini ne pomažu. Ne osjećam potrebu za kavom direktno, nego indirektno, preko glavobolje koje stvaraju potrebu za kavom jer “osjećam” da će mi jedino kava olakšati. Funny business. Kasniji period je varirao od lakoće nošenja sa skidanjem do ponovnih cjelodnevnih glavobolja tijekom dana s promjenom vremena. Svejedno mi je zove li se to meteoropatija ili umišljaj, efekt sam dobila. Unatoč tome što je prvi dan srpnja, ljeto kao da još nije počelo, a i ova je godina dosad prepuna promjena vremena. Još uvijek nisam odlučila hoću li se i dalje držati podalje od kave. Benefit je da ne moram razmišljati imam li kave (i stevije) doma. A i kavu nikad nisam posebno voljela okusom (samo mirisom), pa sam pošteđena tog okusa koji moram maskirati sladilima. Mana je nošenje s glavoboljama kad god se neki oblak pomisli nasukati nad Zagrebom. We’ll see.

Sat za na trčanje 😉

Dok sam se intenzivno bavila fotografijom, nikad nisam naglasak stavljala na tehnologiju. Bilo mi je jasno da je to sve sporedni alat (fotoaparat, stakla, monitori, hardovi, RAM, kartice…), a glavna igra je svjetlo. Dakle, zapravo sam se bavila svjetlom. I mrakom. Kasnije me obuzeo Mrak, pa je originalna igra svjetlo/mrak pala u drugi plan. No nikad se nije radilo o fotoaparatu. To je uvijek bilo pomagalo. Slično vrijedi i za GPS sat. Ne trčiš zbog sata, nego sat imaš zbog trčanja. No s obzirom na to da je jedan takav satić uletio u moj život (thanks, B.) u periodu kad mi se nije trčalo ni treniralo niti sam imala ikakav cilj, osim možda jednog dana Traverse, zapravo sam se vratila trčanju i treniranju zbog sata. Dosta je pomogao pri praćenju programa i napretka. A i napokon sam prestala ručno ucrtavati rute (endomondo), pa se i drastično smanjilo vrijeme koje je potrebno za unos podataka. I to unatoč tome što sad koristim i endomondo (koji nema trail trčanje) i garmin connect (koji nema orijentaciju) za praćenje treninga. A mogla sam si lakše zadavati ciljeve; tjedne, mjesečne… Iako su se neki preporodili kad su prestali koristiti sat, meni je krenulo sa satom. A uspjela sam otrčati i svoju prvu ultru – Traversu – bez nekih posljedica. Čak ni muskulfiber i ni malo boli u koljenu. Tek žuljevi. Sušta suprotnost prošlom pokušaju, kad nisam imala ni jedan žulj, ni osjećala glad, ni žeđ, ni vrućinu, ni umor… samo sve veću bol u koljenu. Ovaj put sam dobila iskustvo koje sam i htjela – a htjela sam guštati u toj trci, a ne egomanijački neodustajati. Ovaj put sam guštala unatoč tome što sam dan prije trke zaradila krvave žuljeve na obje pete. I sve mi je ostalo u prekrasnom sjećanju: od laganini uspona, Lovelosovog bodrenja uz “evo, striko ti da bombon” ;), do trčanja nizbrdo s Ćurom i Hutijem, uz laganini teme iz sociologije, prava, antropologije te razmjena preporuka knjiga, pa sve do pametnog odabira spusta u Zelinu preko 48ice, kroz šumu, u hladovini… Sve u superdruštvu Vanje. Traversa je prva ultra za poželjeti. Čak i bez kave. 😉 Zbog spomenutih žuljeva sam do vrha išla u tenisicama koje su malo podfutranije na peti, no od gelendera do cilja sam trčala u inov-8icama. I to mi je bila odlična odluka. Genijalne tenisice za trčanje nizbrdo, po bilokojem terenu.

Inov-8 tenisice.
U usporedbi s većinom trkača, nemam puno tenisica. U usporedbi s većinom trkača, ni ne trčim puno. U najjačim mjesecima popnem se na 120km mjesečno čistog trčanja, no uglavnom sam na pola kilometraže od tog. Zadnjih godinu dana prosječno sam imala 12km orijentacijskog trčanja mjesečno, najviše 27km, najmanje 0km (ljetni mjesec, prije GPS sata). I svega +100tinjak km planinarenja zadnjih godinu dana (gojze su out, sve u tenisicama, raznim). Dakle, nije baš da nešto puno trošim tenisice, a niti mi ih treba jako puno. Imam dosta asicsica (od ljetnih do GTX), i jedne inov-8ice. Točnije, Inov-8 X-Talon 212 (from Sport LAB, fkors). Na nasipu sam u asicsicama. Orijentaciju trčim isključivo u Inov-8icama i ne mogu si zamisliti da moram trčati u bilokojim tenisicama s lošijim gripom od ovog. A ovaj je fenomenalan. Mogu na prste jedne ruke nabrojati koliko puta sam proklizala u njima, a trčalo se po snijegu, ledu, blatu, strmom-van-pameti, kamenju, mokrom kamenju, suhom lišću… Primijećujem da baš taj model vole i drugi orijentacisti. Ripne su goleme, iako je sami potplat zapravo tanak. Da sad ne ispadne da su savršene, moram dodati neke stvari. Prva zamjerka nije vezana za inovejtice, nego zato moje tanašno a dugačko stopalo (arahnodaktiliju imam i na nožnim prstima). I u kombinaciji s ovim tenisicama mog broja po dužini stopala, u širini imam dosta prostora. Rješavala sam to debljim čarapama ili čak duplim čarapama. Radije da mi je malo toplije, nego da mi noga pleše u tenisici po širini dok trčim po strmoj izohipsi. Druga zamjerka je malo slabiji i osjetljiviji mesh, tj. općenito platneni dio tenisice. Orijentacijsko trčanje uključuje puno zabijanja granja u tenisice, koje, ako imaju slabiji mesh, bivaju lako probodene. A i prije se počnu cufati tak. S druge strane, zaštitni dio na vrhu tenisice, kod prstiju je odličan, i ne sjećam se da sam se ikad mlatnula negdje, a da me zaboljelo. Nice. Ripne su se tek sad, nakon godinu dana, počele ozbiljnije trošiti, i to na prednjem, najširem dijelu, gdje i najviše gazim (čak i nizbrdo). (Fotkanje neuglancanih tenisica za opakiji i realniji dojam).
Zanimljivo je da sam u njima prvi put trčala po bračkom kamenju, na Vanka Regule trail trci savršeno pogođenog naziva From heaven to hell and back. Iako kažu da to načelno nije tenisica za taj teren, s čim se slažem, no moram priznati da su me te debele ripne držale podalje od tvrdoće kamena te koljena nisu boljela, a proklizavanja nije bilo. A odlično su držale i za ovogodišnju pustolovku PLAC, svih 50ak km otočkog trekinga, MTBa, MTB-orijentacije, gradske orijentacije itd.
I jednom kad ripne odu u mirovinu… Uf.
Uz tenisice koristim i, igrom slučaja, opet inov-8 trkačke gamaše. Najbolji dio ovih gamaša jest ovaj dio koji drži gumice koje idu ispod potplata. Naime, taj dio ima čičak s unutarnje strane i jednom kad gumica pukne (no pun intended), vrlo lako se zamijeni s novima. Osobno, koristim najobičnije gumice “za zimnicu, pekmez i to”. Dvije-tri obično izdrže nekoliko treninga. Lako ih ponijeti za promjenu, ako baš sve puknu, a to mi se još nije dogodilo.

Jako sam happy s njima, nema kamenčića, zemlje, granja i ostalog što voli upadati u tenisice. A nosim ih čak i na trening na nasipu, tamo kamenčići osobito vole uletavati.
Nema iritacije, samo trening. 🙂