Put do Korzike odlučili smo razdjeliti na 2 dana jer trajekti u vrijeme predsezone idu samo jednom dnevno, a većinom je to rano ujutro. Prespavali smo u Pisi koja je nekih 15km od Livorna iz kojeg smo hvatali jutarnji trajekt za Bastiu. Ogroman trajekt, pun šarolike ekipe: bajkeri, trekeri, motorbajkeri, nou lajferi, moderni hipiji i naravno ekipa iz dostave sa kombijima i kamionima. Trajekt vozi oko 4 sata, a već negdje na pola puta izvirili su bijeli vrhovi prekrasne Korzike. Iako je ovo mediteran i kasno proljeće snijega još uvijek ima na višim vrhovima. Najveći vrh Korzike je Monte Cinto (2706m), a cijelo trek igralište ima valjda više od 50 vrhova i “vrhića” iznad dvije tisuće metara.
U Bastiu smo stigli oko podneva i odmah po silasku sa trajekta otišli trekat na Monte Stello 1307m (Corsican:Monte Stellu) najveći vrh sjevernog dijela otoka Cap Corse (Corsican: Capicorsu). Na Korzici imaju svoju spiku tako da su sva imena na francuskom zašarana sprejem ili ih uopće nema, a sve je napisano njihovim jezikom koji se od francuskog razlikuje najčešće samo po jednom slovu, ali glavno da nije francuski. 🙂
Trek na Monte Stellu bio je pravi prvi dodir sa Korzikom i privikavanje na žegu, jaru i pripeku. Kako je taj cijeli sjeverni dio uz obalu, trek je nešto slično kao usponi na Učku sa morske strane, ali bez ijednog drveta, samo nisko raslinje, makija i klekovina. Meni je to izgledalo ko neka kombinacija Učke i Velebita. Krenuli smo iz nekog lijepog zaseoka na nekih 300m nadmorske visine pa smo do vrha imali nešto više od 1000 metara uspona. Na vrhu predivan pogled na sve strane, plavetnilo mediterana i cijeli sjeverni dio otoka, a prema jugu veliki dio nacionalnog parka sa svojim bijelim vrhovima.
Predvečer smo se uputili u Casamaccioli, selo gdje smo uzeli apartman. Taj dio di smo bili smješteni je posebna priča. Skup od nekoliko sela i zaseoka ispod Monte Cinta od kojih je glavna baza Calacuccia, a da bi se došlo do tih sela moraš proći petnaestak kilometara stare uske ceste kroz prekrasan i impresivan kanjon. Po svim tim mjestima i selima, a slično je i na cijelom otoku, životinje su slobodne i same briju posvuda. Divlje svinje, ovce, krave, konji, peseki…nitko na uzici, vrvici ili u ograđenom prostoru, svi su slobodni. Guštera ima na svakom koraku, a na jednom treku smo čak naletili i na lisicu koja je došla do nas, pozdravila i otišla cool u svom smjeru. 🙂
Pogled iz sobe:
Nastavlja se…