Jörgerbad

Četvrtak je. Danas je vjerski praznik (Christi Himmelfahrt, uzašašće ili Spasovo) u Austriji i ne radi se. Prilika da nadoknadim plivački trening koji sam propustio u utorak. Dan je oblačan, a prognozirana je kiša.
Razmišljam da je pravo vrijeme da odem testirati neoprensko odijelo (eng. wetsuit) i da se priviknem na plivanje u njemu. Nekako sam “krivnju” za neuspjeh u Saalfeldenu (half distance triatlon) prebacio na nesnalaženje u plivanju s neoprenskim odijelom. Nabavio sam 2XU C:2 COMP2 wetsuit (Style Code: MW1579c). Morao sam uložiti dosta truda na nađem pravu veličinu. Trebao bih ga testirati u realnim uvjetima, a to je u ovom slučaju Dunavski kanal, mjesto gdje ću za deset dana imati natjecanje. Osjećam nekakvu nelagodu od odlaska na kanal. Ne sviđa mi se mutna voda, s nelagodom pomišljam da će mi ta voda ulaziti u uši, usta, da bi trebao gledati u mutno, biti sam, bez ikoga na obali i tako se zabavljati barem 50 minuta.

Mjenjam plan i odlazim u 17. bezirk (okrug). Ovaj puta putujem s autobusom i tramvajem, umjesto s U-bahnom (podzemnom željeznicom), a put traje manje od 30 minuta. Dolazim na Jörgerbad, simpatičan bazen, koji svojom unutrašnjošću podsjeća na Amalienbad. Odmah nakon ulaska primjećujem veliku gužvu u bazenu. Kao što sam spomenuo, praznik je, oblačno i očekuje se kiša i nema ništa čudno u tome da su ljudi otišli na bazen. Mirno prihvaćam da će današnji trening biti igra. 🙂
Na bazenu je puno tamnoputih austrijanaca. Sami austrijanci na službenom webu navode da u publici ima i austrijanaca. 🙂 Multikulturalnost je divna stvar, dok ima resursa i prostora, ali kad je gužva, uvijek se nađe neki kriterij po kojem nećemo nekoga voljeti. Prolazim pored bazena, promatram ljude, gledam što sve ima u ovoj građevini i vidim da je vanjski bazen otvoren. 😀
Bazen je prazan. Krećem s treningom. Prvi kilometar radim tehničke vježbe, onda ubacujem kratku pauzu, pijem tekućinu po prvi puta u svojim plivačkim treninzima. Psihički se spremam za drugi dio treninga. Cilj je preplivati 2 km u komadu. Dobiti dojam kako će to biti na Trumer triathlonu, barem ovako, bez neoprena. U bazen tek povremeno dođu i drugi plivači, ali potpuno neometano plivam u svojoj traci. Cijela traka, samo za mene. To se ne događa često. 🙂
Problem koji se pojavljuje je dosada. Mislim na brojanje “krugova”, mislim na pokrete tijela, ali svejedno je dosadno.
Prvi (tehnički) kilometar sam preplivao za 40 minuta, kasnije mi za dva kilometra treba “samo” 45 minuta, ali to je vrijeme gdje stalno gledam dno bazena, povremeno dio neba, dok udišem. Nekako sam nesiguran da sam 2km preplivao za “samo” 45 minuta. Ili sam krivo brojao krugove ili 25 minuta koliko računam za kilometar nije 25 minuta, nego 22,5. Brojanje krugova i mjerenje vremena mi je također problem, ali neka to i bude najveći problem. Bitno da mogu plivati i da sam sretan. 🙂

Druga opcija za današnji dan je bila biciklistički maraton – Schwechater Radmarathon 2011. To je 118 km dugačka utrka. Htio sam ići na taj maraton, da nabijem malo biciklističkih kilometara, koji će mi također trebati, ali me je kolega Christopf H. odgovorio od te ideje. On je biciklist i kaže da on i njegovi iz kluba izbjegavaju tu utrku. Kaže da se ovisno o vremenu skupi 400 do 500 biciklista i da su česti padovi. Kaže da dođu mnogi biciklisti koji ne znaju voziti u grupi. Zanimljivo. Nisam ni znao da za to treba neko znanje. Netko je rekao: Znam da ništa ne znam.
🙂