Priča o strasti
Krajem prošle godine sam se u Beču našao sa svojom kolegicom iz Zagreba i otišli smo na pivu. Pričamo o poslu i ostalim sitnicama, kao što je vrijeme izvan posla. Tako sam spomenuo moj sportski život i sportska iskustva. Impresionirale su ju priče o završenim polumaratonima, maratonima i IronManu. No, postoji nešto što ju je impresioniralo puno više. Pričao sam joj o Jutarnjoj Gelender ligi, o Mrak kombi i o Blatersi. Na kraju mog monologa mi je rekla:
Divno je čuti da imaš takvu strast. Već dugo nisam osjetila takvu energiju i entuzijazam, zavidim ti na tome.
To je nešto o čemu nisam razmišljao. Drago mi je da je to primjetila i osvijestila kod mene.
Nakon te priče, našao sam način da ostanem u Zagrebu dan duže i priuštim si dvostruku poslasticu u jednom danu: Jutarnju Gelender Ligu i Mrak Kombinaciju.
Izbor staze i konzultacije
Dugo nisam lutao po Medvednici, nisam bio na “malim notjnim treninzima”. Nakon pogleda na kartu, ostalo je pitanje, kako doći od Tustog brega do Cera, a da se ne posjeti Tigrovo oko? U pomoć je priskočio Kiki sa svojom varijantom. Obzirom da nisam imao bolju ideju, prihvatio sam njegov savjet. Staze su brutalne, možda prebrutalne za jednu poslijepodnevnu utrku u zimsko doba, usred radnog tjedna?
Stanje na terenu
Došlo je mnogo natjecatelja, mnogo poznatih lica. Iako, očekivao sam da će biti i više ljudi, nego na jutarnjoj utrci. Imao sam stalnu pratnju, dugačak svjetleći red ispred i iza mene. Kao na nekakvom proštenju. Prolaskom kroz poznate krajeve naviru sjećanja s prošlogodišnjih utrka. Sjećanje na staze, ljude, vremenske uvjete. Nakon laganog zagrijavanja do Bikčevićeve staze, počinje strmi uspon na Tusti breg, po stazi koju ranije nisam znao, ali se sjećam da sam tamo već bio i da su mi ljudi dolazili sa suprotne strane. Ovaj puta sam na pravoj strani. Slijedi prilično nekontrolirani spust sa Cera, nakon kojeg su me dostizali oni koji su bili ispred mene, a ja sam dostizao one koji su bili iza mene. Promatrajući ovo logički, reklo bi se da sam nešto pobrkao, ali sve je moguće u mraku Medvednice. Nakon Starog mlina slijedi novi uspon. Brutalno strm i brutalno dugačak. Prisjećam se nekih ranijih takvih uzbrdica, prisjećam se uspona na Cer s druge strane, a tada je bilo i snijega. Nakon što smo nekoliko puta prešli cestu, sada trčimo u dobrom tempu prema bolnici Brestovac. Nakon ovih napora, ali i u grupi od desetak trkača, ne djeluje nimalo sablasno. Do Cera dolazimo u većoj grupi i tu dolazi do osipanja. Primjetio sam da neki natjecatelji koriste GPS u aktivnom modu, što nije zabranjeno, ali mi je nekako “fun killer”. Do izražaja dolazi moja sporost na strmom spustu. Grupa se razvlači, mnogi me prestižu i ostajem prilično sam. Zaostajanje se povećava na “putu u nebo”. Upravo sam se divio kojom su brzinom neki prošli pored mene.
Nakon Plave pećine počinje povoljan dio za mene. Prilično ravno s laganom nizbrdicom. Tu se pametno odlučujem pratiti Mirelu, a ne muško društvo, te na nekom raskrižju skrećemo desno dolje, a ne lijevo gore. Taj potez mi donosi dovoljno vremena da prestignem većinu trkača iz svoje grupe s kojom sam dosao do Cera (bilo nas je dvanaestak; LetzGo, Lacko, Ovca, …). Još ću spomenuti da sam u mnogim dijelovima utrke znao samo okvirno gdje se nalazim (pogotovo između Cera i Plave pećine). Kartu nisam vadio, jer je bilo lakše pratiti svjetlosni trag, nego sam mudrovati.
Također, nakon sveg napora i umora uzrokovanih opakom uzbrdicom, bio sam začuđen kakvom sam brzinom i lakoćom trčao od Plave pećine do cilja.
Na kraju sam završio 41. od 68 natjecatelja. Konkurencija je opaka.
Distance: 12.460 m
Time: 1:49:57
Avg pace: 08:50
Avg HR: 151
Max HR: 166
Rezultati:
MK VI – 2.kolo, REZE
