Istra 100 milja 2016 – ukratko

Četvrta Istra u tri godine, zadnje tri u kontra smjeru od prve, dakle iz Labina. Prva iz Umaga do Koromačnog možda mi je i najdraža, vjerovatno zato kaj je prva, ali ima tu još niz aduta koji bi prevagnuli na stranu te prve legendarne stomajle u Istri. Vrijeme leti, dani prolaze, neke nove trke dolaze, pa se u našem ultraškom trek kružoku sve više priča o nadolazećem Velebitu, iako su meni Istarski gušti još uvijek u glavi i tijelu. Istra me drži do kraja ljeta sigurno, ako ne i duže, možda tamo do jeseni i zakuhavanja atmosfere pred Mrak kombu.

Pa kako najavih, evo ukratko par crtica ovogodišnje stomajle u Istri:

Prvi puta sam se na startu ugurao u prvu trećinu i izbjegao gužvu – hopa! Prolaz na Plominu 20min, a prolaz na Bodaju 40min bolji od prošle godine. Oprez! Kratko zadržavanje u Plominu i prolaz na Planiku (50k) za točno 8h. Skoro cijelo vrijeme od Plomina do Brgudca brijem sa Alenom Vukovićem i zajedno vrtimo kratke krize u noći od Poklona do Brgudca. Pol sata meni loše pa pol sata njemu i tako naizmjence, a kad je svanulo krize su prošle i nisu se pojavile sve do Motovuna. Kolci i Sever bili su isto dio društva sve do Buzeta. Buzet prolaz oko 100min bolji od prošle godine. Buzet – Hum prošao za manje od 2 sata, a prošle godine uz onu kišurinu trebalo mi je skoro 3 sata. Stotka na Humu uz odličan prolaz, a i super se osjećam jer sam u Buzetu pojeo duplu maneštru sa rižom i pohancima.
Hum – Oprtalj je sajho kiler staza: đombaste nizbrice, vijuganje oko brane, glonđe, potoci, blatne livade i tri zahebana uspona koja sam ove godine pogodio u zvizdan na plus 25! Na Botonegi sam srel Mukkija i nismo se odvajali sve do cilja. U Motovunu sam se skoro srušil u nesvjest od vrućine, ali sam na vrijeme zgibal na uspon u Oprtalj koji me vratio u život. 🙂
U Oprtalj smo došli tak oporavljeni i sviježi da nas je ekipa malo čudno gledala, a slično je bilo i dalje u Grožnjanu i Bujama. Prije Grožnjana smo sreli vesele i dobro raspoložene Štumsije…Iako smo na zadnjoj šniti rekli da ne dolazimo više na te hebene livade i nasipe prije Umaga, duboko u sebi znal sam da brbljamo bezveze i da smo za godinu dana opet u busu Umag – Labin, ako Paliska ne uvede neku čarter liniju do starta.

Prije starta rekoh da mi je svejedno u kojem ću vremenu proći stazu, ono četvrti puta, laganini ili ne, svejedno, samo da dođem do cilja. Ali kad rejs starta sve se promjeni, barem je kod mene tak i svi planovi padnu u vodu jer se prepustim stazi i svom tijelu u pokretu. Od početka do kraja izmjenjuju se razmišljanje i osluškivanje tijela sa totalnim zenom i prazninom u glavi i tijelu. Super mi je ta kombinacija samokontrole i zena, ne smiješ previše pasti u zen, ali ni izgubiti samokontrolu. 😉