Istarske halucinacije

Prva brija sa halucinacijama desila se negdje ispod grebena Sisola, na onom makadamu po kojem nikako stići do kraja i konrolne točke. Tamo sam već lagano brijao u glavi, doduše povremeno jer me razbuđivao prekrasan pogled u vedroj noći prema moru i otocima. U nekom trenutku projurila je GSS ekipa koja se na kraju utaborila kod KT Sisol (kraj makadama) i zakurila logorsku vatru. Na onom grdom spustu u Plomin nisam se baš nauživao halova jer je trebalo biti oprezan, pa čak i kad smo izletili na zadnji makadam koji je totalni trash od staze. Ne znam jel veće sranje ići gorem tim makadamom (old Učka trekovi) ili spuštat se dolje prema Plominu.

Nakon Plomina počinje akcija – uspon na Standar, legendarni vrh Labinjonskog planinarskog puta. Čim smo krenuli na uspon koji je trajao beskonačno dugo počelo se spavati u hodu. Nevjerovatna je brija spavati i sanjati otvorenih očiju i još k tome trekati po kmici. Mislim da drugačije ne bi ni mogao jer da sjediš ili ležiš vjerovatno bi zaspao, a to nije brija stotki. 😉
Na tom usponu prema Standaru čak me povremeno uhvatila i ljutnja jer nikako stići do vrha, a već sam dvaput bio gore i znam taj uspon. Najveća brija je pratiti zastavice, jer kao pratiš ih pa se onda isključiš u svojim halovima i nakon nekog vremena se na trenutak razbudiš i kao gledaš di je zastavica, a mogao si u tom razmaku onak elegantno fulati stazu. Novi halovi koje sam doživio na tom usponu i koji me pratiše sve do kraja su pogledi u kamenje i kamenčiće na stazi. Sve to kamnje poprimalo je čudne oblike i dešavala su se totalna priviđenja, od životinja i ljudi pa sve do nekih nepovezanih stvari, a kaj je najbolje svaki put kod halova ti još više otvoriš oči kao da vidiš jer je to zapravo TO! A nije!
Najduže halucinacije imao sam od Gondolića do Oštrog i to sve začinjeno jutarnjim izlaskom sunca i pogledom na mirno more – prekrasno jutro prekrasnih boja, toplo i bez oblačka na nebu. Trajalo je to sat do dva sigurno. Nigdje nikoga oko mene, ni ispred ni iza, totalna tišina, eventualno čujem jutarnji pjev ptica i hodam onim prekrasnim single trekom do vrha Oštri.
Hodanje, spavanje, sanjanje, halucinacije, otvorene oči…i tak sve do Skitače…a onda odjednom cilj!

Zaključak: ako želiš halucinacije onda ideš na stomajlericu koja starta kasno popodne ili navečer jer te hvataju dvije noći. Druga varijanta u kojoj možeš ne halucinirat je stomajlerica sa startom rano ujutro. Iako, na Pirinejima smo startali rano ujutro i upali u drugu noć sa teškim halovima! 😉

Istra Trek & Trail