One livade između Buja i Umaga su beskonačne, uspavljujuće i hladne…i da, to je tam di sam malo zapel prošle godine. Ove godine sam tam krujzal/tetural u laganim halovima i razmišljal o smislu stomajlerica. 😉 Možda kad je dan to sve izgleda drugačije, pogotovo kad nema halova od nespavanja druge noći i kad te neko lagano sunce zagrijava. Baš taj cijeli dio od Oprtlja, kad misliš da si kao tu negdje blizu cilja je varka, kao nema uspona, kao sve je tu negdje i kao sve bi to trebalo brzo proći, ali nikad kraja, kao da se stalno udaljuju svijetla Umaga.
Fala svima koji su me zbrinuli u nedjeljno jutro…deke, prtljaga, kombi prevoz, hotel, topli tuš, švedski doručak i ručak, vlakić u umagu, pivica, prevoz za zg…
Suhi, doček u cilju je bio epic, a atmosfera pirinejska! 😉
Tvoja epska stomajlerica. nakon ove, ništa te više ne može obeshrabriti …