Odlomak iz knjige “Maradona mali zeleni” autora Zvonimira Magdića – Amiga.
Ja sam mu, Diegu Armandu Maradoni, prvi nalijepio na čelo denikenovsko – interstelarnu naljepnicu. Točno šest godina prije! Prvi. Gdje je bio taj moj susret treće vrste s ‘malim zelenim’? Gdje? U nekoć carskom Beču. Austrijski su novinari igrali svoju utakmicu godine. Stotz, sa svojim ‘Osterreicherima’ i tada, još uvijek prvak svijeta, Menottijeva Argentina. Prisutnost malog čudovišta već je imala ‘registraturu’.
S Ottom Barićem i njegovim beemveom, na putu za ‘Prater’, svratili smo u glavni stan austrijske državne nogometne momčadi u športskom centru. Otto je tada trenirao Sturm u Grazu. Ja se dobro sjećam igrača Stotza, mišićava, proćelava žutog srednjaka Austrije, a Otto je njegov dobar znanac. I prijatelj. Veli mi Otto Maximale: ‘Dođi, na putu za Beč, idemo do Stotza’. I to nikad neću zaboraviti. Kaže nam Stotz, ljubazan, susretljiv, uz pivicu: “Bio sam prije tjedan dana u Londonu. Gledao sam Argentince. I vidio Maradonu…”Moj skok: Her Stotz, Maradona…zna li?” Plave su oči vodenasto plutale na proljetnom suncu. A onda bljesak. Razvukao je usne; smijeh mu je bio grohot. Iz dubine, nepatvoreni. Očito, bio je ‘obasjan’. Odozgo. “Maradona? Vidio sam Pelea sedamnaest puta; fenomen. Ali ovo, što je ovaj mali Maradona izveo na Wembleyu, u prvih 45 minuta, ne, to nisam nikada vidio. Niemand!” Niemand, onako oštro; soldatski. I sada, vrhunac. Stotz vadi ‘garanciju’. Ni to ne pamtim. Nikada prije.
Sjetio sam se Di Stefana koji mi je jednom rekao: ‘Nikada ne bih mogao garantirati ni za koga. Garantirao sam samo dva puta: za Riala dok sam bio igrač Reala i za Valdeza dok sam bio trener Valencie. Poslije toga nikad više’. A sada, meni i Bariću, čovjek jamči. Svojom vlastitom glavom. Što? “Ako dođete danas poslijepodne na Prater, sami ćete se uvjeriti: Maradona ist wunderbar.” Jurnuli smo u Beč. Potrčali na Prater. Sedamdeset tisuća ljudi. Parada. Austrijiski su športaši godine, junaci dana. Cvijeće, plakete, nagrade. Freulein crvenilom istaknutih obraščića, s ljupkim kušlecima. Pljesak koji jenjava.
Sreo sam i kolegu Zlatara. Na tvrdim smo debrecinkama, s hrenom. Uf! S nama je i Blagoje Vidinić, Skopljanac, vratar, rimsko olimpijsko zlato, sedamdesete izbornik Maroka; u SR NJemačkoj ’74.,’zelenih leoparda’ Zaira. Sada, na ovoj bečkoj paradi, predstavnik ‘Coque Sportif’. On opskrbljuje i Argentince. Veli mi Zlatar: “Ovi sada luduju, što će biti kad istrči Diego!” Pero ga zna. On ga je vidio prvi, (ja sam prvi za njega čuo od Rudolfa Kralja) još onda, kad je ušao, prije Mundiala ’78. u krug izbornika. I u pohranjenim zapisima dijeli malome sve moguće pohvalnice.
I točno: čim je Maradona istrčao na Prater – ‘ludnica’. Argentinci i Austrijanci, na centru, a lopta? Nema je. Tko će po nju? Jasno, najmlađi: Maradona. Austrijanci su bili jaki, sa svojim ‘strancima’: Kreutz, Parits, Pezzey, sa svojim asovima: Prohaska, Konzilia. U tehniciranju prije početka, sjajni. Veli mi Barić: “To je ona visoka tehnika s kojom su nas, nekada, (Puschner – op.a.) učili nogometu”. Klimam glavom, ali sav sam u Maradoni, koji trči do klupe, uz atletsku stazu, po loptu. I – prasak stadiona. Diego je zgrabio loptu, izmjenio korak, udario je nekako neobično, izmislio malu vragoliju, prodao prvi štos; ljudi su ustali. A lopta krotka, stajala je na čistoj točki centra. Velika je predstava počela – prije predstave! Sve poslije toga je san! Pet argentinskih komada, briljantna kombinatorika. tri gola Diega Maradone. Ne znam gdje je onaj momak, lijevo krilo, Ischia. Sjajan. Mislim u sebi: Zebec!! Duga koraka, lakonog, brz. Pucač. S Diegom na lijevoj strani: ‘napast božja’.
Menotti i njegovi gaučosi
U sljedećen nastavku članak koji je Amigo nakon utakmice Austrije i Argentine 21.5. osamdesete poslao svom uredniku u SN (Sportske Novosti).
