POTATO HEAD

Još davno sam rekao da bi tenis propao kad bi prvih dvadeset igrača bilo atraktivno kao Ljubičić The Krumpiroglavi, pri čemu ne mislim na njegovu igru itself, nego na njegovu cjelokupnu pojavu. Mislim, sve ok, on je vaistinu pravi gospodin na terenu i izvan njega, ima beckhend za koji bi ja prodao familiju, ali daj malo popizdi, baci reket, vrišti, psuj i bokserom u glavu… I aman taman kad sam pomislio da je gotovo s njim, frajer u Indian Wellsu mrkne drugog i trećeg igrača na svijetu (Nole i Rafa Gluplji Od Šerafa), tj. trojicu (pri čemu nijedan od njih nije Troicki) iz TOP 10 (ako Roddick trenutno i nije među deset, sigurno tamo spada). Nevjerojatno!!! Volio bih da nije, ali ipak vjerujem da je to labuđi pjev našeg Potato Heada te sam ga stoga odlučio na ovaj način opjevati, a nadam se da će ovo netko i uglazbiti, pače i ubaletiti u maniri ni više ni manje nego Labuđeg jezera…
No, bez obzira na svu neatraktivnost i (prividni) nedostatak strasti u igri, Potato Headu je sve bilo oprošteno kad je 2005. u Davis Cup obračunu kod OK Kit Karsona preslušao najprije velikog Andrea, a onda i Roddicka, s tim da je u intermezzu u paru s Ančićem razvalio najbolji par svijeta, dva brata uboga, blizance Bryan. Poslije toga Hrvatska se prošetala do Davisova pokala i to se desilo jedanput te nikad više neće, a osvojio je i deset turnira, što nikako nije zanemarivo!
I zato, živio nam naš Potato Head-The Legend!