VELEBIT 14/2016.

Ne znam kad sam zadnji put pisao o Velebitu, jučer mi nekako spontano došla odluka, a krivac su najvjerojatnije uspomene. Onda se još nadodaju Golub (Tihomir) i iVsha i sad ne mogu ne napisati…

Ipak mi je ovo bio deseti treking/trail na mitskoj/svetoj planini i deveti završeni. Odustajanja, a pogotovo bezrazložna kao ono 2007. ( http://www.adventure-sport.net/Zemlja/Trekking/Sumrak-Bogova-ili-Kraljevstvo-Najbjednijih.html ), nikad se ne prežale i zauvijek se pamte, ali su ujedno i dobra škola jer da nisam odustao tada, učinio bih to ove subote.

Iako sam već višestruko drljao o tome, ne mogu ne podsjetiti se 2004. godine i prvog nastupa, ma šta nastupa?!? – prvog susreta s Velebitom i, naravno, odmah na 140+ stazu od Starigrada do Senja! Nikada, ni prije niti poslije nisam osjećao toliki strah, uzbuđenje i respekt za neku utrku jer blage veze nisam imao kuda idem i što me očekuje. Olakotna okolnost bila je što sam bio s Markom u timu, a noć prije starta koju sam proveo u sobi s njim i Boženom pamtim po rijetkim epizodama sna prošaranim noćnim morama…

Ove godine nešto potpuno suprotno. Tjedan prije utrke uopće ne znam hoću li nastupiti, a ako da, dvojbena je dužina. Odluka je donijeta tek zadnjih dana, a ako je mjerač (pozitivne) napetosti i mješavine predutrčne anksioznosti i ustreptalosti prije dvanaest godina bio na vrhuncu, sada je bio na nuli. Epic je otkazan, 99% staze znam, forma je nikakva, kilaža opterećujuća, uobičajena priprema izostala, u tranzicijskoj vreći tek su jedne čarape, a nema mineralne – njušim epic, ali fjasko!

Budući da sam ove godine na Pjeskarici trčao zajedno s Golubom, pobjednikom iz 2004. u paru s Horvatičekom, a obavili smo i brzinsku foto sesiju, zajedno smo se prisjetili trenutka otprije dvanaest godina kad su njih dvojica, spuštajući se sa Stapa i zveckajući štapovima, kod Tatekove kolibe stigli Marka i mene i odjezdili u pobjedu. Ah, uspomene… Zato mi je žao što i Ferro, apsolutni pobjednik te utrke nije u subotu bio na stazi, a bio je prijavljen… I ne „samo“ Ferro – Saša Horvat, Tomo Novaković, Miko bez koga ne bih završio utrku, Pale, Peco, Verb (treće mjesto!), Žana na tranziciji u B.O., uglavnom, tona ljudi, a nikad se ne mogu svi nabrojiti…

Žao mi je i što godinu dana ranije nisam nastupio na premijernom izdanju, ali to je za mene tada bila tolika apstrakcija tako da mi nije bilo ni u primisli. Da me Marko nije pozvao u tim, tko zna bih li poludio za trekingom i Velebitom i bih li se bavio tim najljepšim „sportom“ na svijetu…

No, dobro, više ne gazi ’86., nego 2016. Osim što mi je deseti Velebit, dobih volju nešto napisati jer mi je to bila jedna od ili možda i najteža treking utrka u životu. Bilo je dužih, i vremenski i kilometarski, ali ovdje se dogodila nesretna kombinacija nespremnosti i velike vrućine na relativno maloj nadmorskoj visini gdje je pripeka učinila svoje, a što, recimo, ne bi smetalo na hrptu između dva najviša velebitska vrha, pa čak ni na Rujnu jer visoravan prođeš za 45 minuta do sat vremena, dok smo od Vlaškog grada do Alana neprestano bili izloženi suncu tri i pol do šest sati, ovisno o brzini. No, budući da se vrijeme u drugom dijelu dana, kako bi rekao Jadomir Toma Ašković, skurvalo, ovo mi je prva utrka u životu u kojoj mi je drugi dio bio puno lakši od prvog.

I premda sam se ovdje, uključujući Terre incognite, trkao više od deset puta te recikliranu i dobrim dijelom nelijepu stazu s obzirom na sve ono što Velebit nudi, Šimun je uspio pronaći barem jedan dio na kojem nikad nisam bio, a to je uspon iz kanjona Velike Paklenice pod Anića kuk te produžetak do Jurlina. Već na toj prvoj uzbrdici bio sam maksimalno mokar, a još nije bilo ni sedam sati. Božena i Bandi na okrepi kod doma još jednom su me vratili u 2004., a Danka mi je već na Ivinim vodicama rekla da izgledam kao da me krava sažvakala. Od Vlaškog grada do Alana to nije bilo utrkivanje neko puko preživljavanje uz žicanje vode (Marin i specijalac iz Golubove ekipe), a u život su me vratili tek Alan i Ante te malo i povratak u hlad nakon četiri sata žege. Uglavnom, cijeli makadam, spust na Bunovac i sedam kilometara ceste na kraju isplatilo se doslovno odraditi radi staze po istočnom rubu kanjona od Anića kuka do Borisovog doma, prekrasnog uspona uz kanjon do Ivinih Vodica, staze od kraja makadama do Dušica i uspona na Sveto brdo, meni možda i najljepšeg dijela od Svetog brda preko Sijaseta do Čičine doline, greben od Malovana do Vaganskog vrha i sve dalje do Buljme te završni spust kroz šumu od Stražbenice do Velikog Rujna, koji se, nakon godina i godina zgarišta nakon požara, konačno zazelenio onom najljepšom, djevičanski zelenom bojom.

I tak, ne? Bez obzira što većina kaže da samo jurcamo i ništa ne vidimo i bez obzira što su u pravu, oni rijetki trenuci kad dignem glavu i činjenica da, makar i samo petnaestak minuta, trčim uskom stazicom od podnožja Svetog brda do Čičine doline, čine me sretnim.

Nikako ne smijem zaboraviti čestitati svim pobjednicima, onima s medaljama oko vrata ili bez, nebitno je, Marku Protu na prvoj velebitskoj pobjedi, zahvaliti Sanji i Periću koji su stalnim pritiskanjem postigli da ranije budem gotov, a još puno, puno više zahvaliti ljudima na okrepama te dečkima i curama iz Gorske službe spašavanja koji su u svakom trenutku bili na usluzi i preko svojih zaduženja.

I tak drugi put… Jasno je da ovaj tekst nije dostojan mitske planine, on je ionako tek rezultat skribomanije jednog mazohista koji je o Velebitu ispisao stranice i stranice, kao i pokušaja da se sve ovo ne zaboravi u bespućima sve zaboravnijeg mozga. Ionako se pisati ne mora, ali – trekati se mora. Čak i ako je trail.

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.

8 Responses to VELEBIT 14/2016.

  1. mukki says:

    Kul.
    Bonus bodovi za ITD Band referencu 🙂

  2. batica says:

    Ne mogu vjerovat’, koji si 80’s nerd 😀 😀 😀

  3. iVsha says:

    Bravo lepi, nije lako krčkati se u ekspres loncu koji je bio Velebit ove godine. Neki su u cilju izgledali kao da su završili Maraton des Sables, koji je ove godine bio kvalifikacijska utrka za Velebit 🙂

  4. Konjina says:

    Maraton des Sabljes 😀 😉

  5. p.o.s. says:

    Čuj ovog kojna :))

  6. batica says:

    MaraDron des Sabljes!

  7. Konjina says:

    😀 😀 😀 do jajčkov 😉

Comments are closed.