Ponovno javljanje na blogu nakon pauze od par mjeseci. Mislio sam napisati neku mini sagu nakon povratke iz Švedske i trekanja po Sareku, ali ostavio sam to za zimske mjesece uz topli čaj i kekse. Vjerovatno će u to vrijeme na blog upasti i riport sa zadnje Že100ke trek avanture.
Na uprić smo krenuli iz Modrića prema Libinju. Na Libinju uzimamo desnu varijantu – smjer Dušice, koje Joško sanja još od ljeta kada ih je neplanirano promašio i došao na Sveto brdo prek Vlaškog grada. Vlaški je za ljeto možda i bolja opcija jer ima vode, dok kod Dušica treba ipak malo skrenuti s puta da bi se pronašao izvor. Vrijeme je bilo prekrasno, cijeli dan bez vjetra/bure koja je tri dana puhala ko luda i stala baš to jutro kad smo mi došli u okolicu Modrića. Na vrhu nas je dočekalo više proljetno nego jesensko vrijeme. Sa vrha smo otišli do Vlaškog grada, pa na Ivine vodice i spustili se do Lekinih njiva. Nismo išli kroz kanjon male, nego stazom pored kanjona koja ide do Jukića iznad Selina. Od Jukića se ne treba spuštati u Seline jer postoji staza do Reljana kroz koje se ispadne na magistralu nekih dva kilometra od Modrića.
Zaboravil buš do zime i čaja sve kaj se (nije) dešavalo po Žumbiju 🙂
i to je moguće 🙂