PRLE, TIHI I EDDIE – POVRATAK OTPISANIH

Nema staze Mrak kombinacije koja nije bila brutalna. Čak i ako je neka bila možda malo lakša (čitaj: bez prestrmih uzbrdica i nizbrdica), došla bi navečer nakon jutarnjeg kola ili bi pružala nekoliko naizgled sličnih varijanata, koje bi na kraju i odlučile pobjednika. Zapravo mi se čini da mi je Mrak kombinacija, ako ne najdraže (jer draga mi je JGL, dragi su mi trekinzi…), a onda sigurno najuzbudljivije natjecanje zbog ambijenta u kojem se događa i zbog velike intenzivnosti u kratkom vremenskom razmaku. U stvari, početkom svake godine (od 2008. na ovamo) ne živim život, već u pravom smislu riječi živim Mrak kombinaciju!

Hm, zašto ovo pišem?!? Jer je sedmo kolo MK 4, što se dogodilo 2.2.2011. definitivno najbrutalnije do sada (copyright by Letz-Go) i teško da to ijedna buduća staza može nadmašiti. Bješe mi to jedna od najboljih i najzabavnijih, ako ne i najuzbudljivija kratka utrka koju sam ikada trčao/hodao i zato želim iza nje ostaviti pisani trag, a ne prepustiti je sjećanjima koja s godinama blijede i usmenoj predaji koja iskrivljuje, iako su te intenzivne 62 minute teško zaboravljive. Čim su staze objavljene, ova se isticala težinom, ali bilo je to neko tamo sedmo kolo, no ispalo je da upravo ono odlučuje o medaljama, a ispostavilo se u međuvremenu, čak i o prvom mjestu.

Već satima prije starta bio sam luuuuuuuud (što mogu potvrditi oni koji su se sa mnom dovezli na start), što zbog neispavanosti poradi ranog ustajanja, što zbog umora od jutarnje utrke, što od brutalnosti i uzbuđenja koja nam predstoje, što zbog činjenice da mi profil ne odgovara jer nisam baš vješt na ekstremnim nizbrdicama, što zbog presudnosti utrke u kojoj mogu osigurati ukupnu pobjedu ili definitivno izgubiti priliku za istu, ili pak, ostati u igri za prvo zlato koje se nudi jer nema Markice, dakle, jedinstvena prilika.

Start kasni po običaju, a nervoza na mostiću kod prvog zavoja Sljemenske ceste je velika jer odmah od starta slijedi dvjestometarski šprint po cesti za hvatanje pozicija na uskoj stazi broj 19, a onda što brži dolazak na prvi stup gdje će se oko cvikalice stvoriti prava gužva, a ako se u nju upadne sporošću ili nekom orijentacijskom greškom na usponu, odu vodeći daleko naprijed…

Eksplozivac Juvica po običaju prvi ulazi u usko grlo. Ja sam odmah iza njega, no na mjestu gdje treba skrenuti prema stupu on prozuji ravno, a cijela horda krene prvim brutalnim usponom u nebo. Budući da se stup u mraku ne vidi, gađamo ga na slijepo pa najprije Chappy, za njim i ja te još neki ljudi, izlazimo dvadesetak metara previše udesno. Dobro je, drugi sam, ne gubim vrijeme u redu i krećem na prvi ekstremni spust koji će trajati oko tri minute. Na početku čak postoji i stazica, ali ona se ubrzo gubi i spust postaje baš na divljaka, kroz lišće, stvrdnutu zemlju, grmlje, granje šikaru, uz zadnjih sto metara najveće strmine, kao u ciljnoj ravnini slaloma. Još na početku spusta prestiže me Sablja, a prije nego što sam ugledao parking pao sam već dva puta, a jednom mi je grana skinula lampu s glave. Prema samom parkingu spuštam se kroz jarak, više po guzici, nego na nogama, a Letz-go u svom tom ludilu i bunilu uspijeva dobaciti da je sanjkanje zabranjeno. Na parkingu s lijeve strane ispada netko tko mi izgleda kao Eddie, Terz slika, Vukodlak mi dobacuje da sam četvrti, što je odlično s obzirom na moju očajnu nespretnost, a nekako uspijem pozdraviti Andreu i Stelu. Odmor u vidu asfaltiranog, ravnog i betlehemovski osvjetljenog parkinga trajao je tek nekoliko sekundi, a onda kreće drugi, ovaj puta puno duži, put u nebo prema Baćunskom vrhu. Chappy je otišao lijevo direktnim putem, desnim putem vodi Sablja, a između mene i njega je onaj lik u nizozemskom dresu koji me neodoljivo podsjeća na Eddieja, ali ni s dva metra razdaljine ne mogu biti siguran pa pitam. Naravno, to je Eddie.

Iako me taj užasni uspon ubija, vodeći se prema rezultatima zadnja tri kola, uvjeren sam da ću ih do vrha prestići, ali kita marinova! Sablji je hodanje po žestokim uzbrdicama top disciplina, a Eddie potrči nekoliko koraka svaki put kad mu se približim i tako sve do vrha. Svjestan je da mu je ovo zadnja šansa da ostane u igri za medalju i zato daje maksimum. Iza nas dugačka zmija lampi, ali nisu tako guste kao što bi se moglo očekivati jer su teške uzbrdice i nizbrdice učinile svoje i prorijedile grupu.

Pri vrhu, gdje se teren malo izravnao, pokušavam trčkarati, ali jedva vučem noge i pitam se kako ću dalje trčati tamo gdje će trebati. Kod cvikalice s lijeve strane ispadaju Chappy i Vođa, koji zajedno sa Sabljom i Eddiejem cvikaju netom prije mene, sva petorica unutar desetak sekundi. Fucking unbelievable! Već sljedećeg trenutka noge nabrijane adrenalinom su k’o nove i jurimo po prekrasnom hrptu Baćunskog brega. Svježi Chappy, nelojalna konkurencija jer nije nastupao ujutro, bježi naprijed, a Vođa predvodi kolonu u kojoj ga slijedimo Eddie, Sablja i ja. Na kraju prvog kratkog uspona prestižem Sablju, a onda i Vođu i Eddieja, znajući da se ne smijem vući za njima jer ako zajedno dođemo do četvrtog stupa, protiv orijentacista naviklih na divlje spustove nemam šanse. No, Vođa koristi jednu mini kraticu i opet je ispred nas, ali ubrzo opet vraćam vodeće mjesto u toj grupi. Kakvo neracionalno razmišljanje i gubljenje snage, kao da zauzimamo pozicije za finiš, a nismo još ni na polovici utrke. Nisam bio na čelu kolone niti stotinjak metara, kad me na zadnjem usponu prije spusta prema Baćunskom sedlu pretrčava Eddie, ali prehodavam ga već u sljedećim sekundama. Na spust ulazim doslovno na glavu i čudim se što me Eddie ne prestiže, a Vođa i Sablja su zaostali dvadesetak metara. S Baćunskog sedla započinje zadnji duži uspon u utrci, treći put u nebo. Negdje na polovici Eddie pita ima li još puno jer je  slomljen, a ni ja nisam ništa bolji. Vučemo se u bakica modu, no lampe iza nas nam se srećom ne približavaju. Eddie na vrhu cvika prvi i kreće nizbrdo. Pitam ga je li pogledao kompas, bojeći se da ću krenuti krivo i previše udesno prema markuševečkom makadamu, ali ipak ga ne slijedim jer po meni ide previše lijevo pa ispadam na Bikču pedesetak metara ispod bicikističke četrnaestice, kojom namjeravam do Blizneca i Stare pile. Tada započinje mojih samotnih desetak minuta, gdje me u mrklom mraku i magli pere paranoja jesam li na pravom putu, iako svi objekti, zavoji, staze na koje nailazim kazuju da jesam. Odjednom sam sam. Kao da više nije utrka. Nikog ne ganjam. Nitko me ne ganja. Chappy, Eddie i Vođa otišli su direktno na potok, a ja jedini okolo. Jedna je lampa iza mene, ali daleko. Rekonstrukcija je pokazala da je to bio Sablja. Ne želim se uljuljkati u lagodni tempo jer se nemam s kime ganjati, nego se tjeram maksimalno zbog toga što je čovjek kad ostane sam sklon opuštanju, a i znam da se ovdje odlučuje utrka. Siguran sam da je moja okolna varijanta dobra, ali samo ako je maksimalno otrčim. S makadama se četrnaesticom dižem na cestu i jurim nizbrdo prema skretanju za Adolfovac. Na donjoj cesti vidim dvije lampe. Odlično! Moja varijanta je bolja. Evo me na Leusteku s kojeg krećem prema četvrtom stupu. Hodam čak i blage uzbrdice jer stvarno više ne mogu. Tješi me jedino što je preda mnom možda još samo tri minute uzbrdice i onaj divljački spust za kraj. Chappy je manje od pola minute ispred, Eddie i Vođa oko pola minute iza. S biciklističke četvorke krećem prema stupu, a budući da se ne vidi, idem za Chappyjem koji ponovo ne pogađa direktno, već izlazimo dvadesetak metara previše ulijevo, kroz grane i šipražje. Vraćajući se na četvorku mimoilazim se s Eddiejem i Vođom, a Eddie uspijeva dobaciti da je to što sam se našao ispred njih pravo presenečenje. Chappy odmah s četvorke kreće kratiti na Leusteka, ja trčim po četvorci čak i blago uzbrdo do prvog zavoja, a Vožd i Eddie mi se približavaju po dijagonali.

I tada počinje meni najuzbudljiviji dio bilo koje utrke ikada – jebeniji od absajlanja sa Zira ili sletanja s istog na Cresu, veslanja po brzacima i buri, velebitskih samotnih noći – tih pet najintenzivnijih minuta, tristo sekundi u kojima veći dio vremena uopće nisam znao gdje sam. Najprije sam se po još jednoj bolesnoj strmini spustio na Leustek, otišao pedesetak metara udesno nizbrdo i skrenuo lijevo direktno prema pilani, no kako zbog brzine i teškog terena nijednom nisam uspio podići pogled ne bih li ugledao svjetla pilane i korigirao smjer, upadao sam u rupe, gustu šikaru, padao i dizao se ne znam koliko puta, u bunilu sam s lijeva vidio Chappyjevu lampu, od brzine se nisam uspio ni okrenuti i provjeriti gdje su Vođa i Eddie, no čulo se da mi je jedan od njih dvojice na leđima. Doslovno sam pokušavao izvući živu glavu ili barem ostati nepolomljen, izbjegavajući jarke koji su izbijali iz mraka tamo gdje ih nisam očekivao, da bih opet na guzici ispao na cestu kod drvene ograde, tristotinjak metara iznad Pilane zajedno s Eddiejem. Istovremeno smo preskočili ogradu, ali on je ranije krenuo nizbrdo među šipražje i tu sam znao da je bitka izgubljena. U brzini sam još razmišljao ne bih li izveo neki bolesni potez na glavu i tako izbio ispred njega, no znao sam da ne smijem riskirati i zbuksati se u neku rupu ili zapeti u raslinju jer je Vođa bio preblizu, a ako me i on dobije, onda se šanse za pobjedu jako smanjuju. Tako sam krenuo za Eddiejem, koji je još uspio i pasti, ali svejedno ispasti na cestu prije mene i odfiniširati u cilj.

Definitivno najbolja utrka ikada, adrenalin me, unatoč umoru, nabijenim kvadricepsima i izgrebanosti držao high barem još pola sata nakon utrke, tako da sam, presvlačeći se kod auta, urlikao i usmjeravao ljude prema cilju. Znam da je ovakva staza opasna po zdravlje, ali jednom je trebalo i ovo doživjeti… Tko je sudjelovao i naganjao se, ovo nikad neće zaboraviti! Još i dva dana kasnije kvadricepsi bole kao poslije dugih trekinga, a noge su pune masnica i ogrebotina…

Sablja je otrčao svoju najbolju utrku ovogodišnje Kombe, očito mu pašu bolesnoće, ali unatoč njemi i Chappyjevoj pobjedi, priča kola je Eddie. Nakon tri katastrofalna nastupa koji su ga s uvjerljivog prvog mjesta doveli u poziciju čovjeka za kojeg je malo tko vjerovao da će uhvatiti medalju, ne samo da je medalju osigurao (tek četvrti čovjek s medaljom u četiri godine Mrak kombinacije), nego je cijelu ligu ostavio u neizvjesnosti do zadnjeg kola, a sebi osigurao priliku da se s velo realnim šansama bori i za ukupnu pobjedu. Takav povratak iz pepela može ostvariti samo dugogodišnji sportaš kao što je Numero Diez! Preko fudbala i orijentacije do Mrak kombinacije! Vidimo se u zadnjem kolu – pritisak do neba!!!