Jednom fotkom sa prošlogodišnje Kirgistan avanture!

From Cres to Nerezine via Valun, Lubenice, Miholaščica, Ustrine, Loze, Osor & Televrin. Ispalo je malo manje od 70 kilometrof sa dve i tristo visinaca što je i više nego dovoljno za jednu jesensku Gelender Cafe trek avanturu po otocima.

Team: Joško – trek, Krešo – logistika

Štirovača – udahni što više zraka, napij se vode i pogledaj oko sebe.

Na Šatorini je dan prije nas bila hajkerica iz Češke! Na Ograđenik smo se penjali trek varijantom sa boka, kroz klekovinu, a spuštali “trail” varijantom prema Premužički. Na Premužički sam se stoput popiknuo. Pogled sa Zečjaka će se pamtiti. Sa Kite lagani jogging do Štirovače. Jesenski dan je bio kao proljetni.

Par foto trenutaka: Gelender Cafe / Rivijera Velebit

Prošlo je već više od dvadeset godina otkako sam upoznao Jezersko. Danima i mjesecima sam tamo boravio, a osim redovitog pentranja po okolnim vrhovima, upijao sam i priče o alpinizmu. Drejc mi je svojim pričama otvorio prozor u novi svijet, a pročitao sam i sve knjige sa polica u Šenkovoj kmetiji. Ovih dana često mi se jutrima javlja osjećaj tog vremena, slike, pogledi i mir koji preplavljuje Jezersko. U to vrijeme jedini smisao mog života bio je odlazak u Jezersko, a jesen u Jezerskom najljepše doba godine.

Nejc Zaplotnik, Aleš Kunaver, Andrej Štremfelj, Stane Belak – Šrauf, Viki Grošelj, Luka Karničar i Stipe Božić bili su tema skoro svih razgovora na terasi Češke koče. Satima sam znao sjediti na toj terasi sa pogledom prema Velikoj Babi i Rinkama. Par ovih rečenica je zapravo moj mali uvod u web stranicu Aleša Kunavera – pionira slovenskog i svjetskog modernog penjanja i začetnika himalajskih ekspedicija sa prostora bivše države.

Ponovno javljanje na blogu nakon pauze od par mjeseci. Mislio sam napisati neku mini sagu nakon povratke iz Švedske i trekanja po Sareku, ali ostavio sam to za zimske mjesece uz topli čaj i kekse. Vjerovatno će u to vrijeme na blog upasti i riport sa zadnje Že100ke trek avanture.

Na uprić smo krenuli iz Modrića prema Libinju. Na Libinju uzimamo desnu varijantu – smjer Dušice, koje Joško sanja još od ljeta kada ih je neplanirano promašio i došao na Sveto brdo prek Vlaškog grada. Vlaški je za ljeto možda i bolja opcija jer ima vode, dok kod Dušica treba ipak malo skrenuti s puta da bi se pronašao izvor. Vrijeme je bilo prekrasno, cijeli dan bez vjetra/bure koja je tri dana puhala ko luda i stala baš to jutro kad smo mi došli u okolicu Modrića. Na vrhu nas je dočekalo više proljetno nego jesensko vrijeme. Sa vrha smo otišli do Vlaškog grada, pa na Ivine vodice i spustili se do Lekinih njiva. Nismo išli kroz kanjon male, nego stazom pored kanjona koja ide do Jukića iznad Selina. Od Jukića se ne treba spuštati u Seline jer postoji staza do Reljana kroz koje se ispadne na magistralu nekih dva kilometra od Modrića.