NAJLJEPŠI CILJ U HRVATSKOJ!!!

Start: Rizvanuša. Cilj: Visočica – Velebit (1609 m n/v). Što? Planinska utrka. Koliko? 14-tak km (12 km makadama, 2 km planinarskog puta). Doživljaj? Neprocjenjiv (odavno izlizana fora, no boljeg izraza nema). Makadam je taman – uzbrdo, nizbrdo, ravno i na kraju nagrada – dva kilometra krepavanja po planinarskoj stati do vrha – najprije kroz šumu, a onda po čistini – i na vrhu – LU-DI-LO!!! Jedna od rijetkih utrka, a možda i jedina gdje sam i ja u cilju vrištao – definitivno najljepši cilj u Hrvatskoj – pogled koji obara – more i otoci s jedne, nepregledna i šumovita Lika s druge, a Velebit na sve strane. Onima koji su bili zauvijek ostaje u sjećanju. Vi koji se niste pojavili, ne propustite priliku sljedeće godine!
Još jednom se pokazalo da su najbolje poluunderground utrke koje iz ljubavi prema svom kraju i trčanju organizira skupina entuzijasta – utrke sa srcem. I vjerojatno jedina utrka u Hrvatskoj s koje su baš svi, pa čak i oni koji mrze planinarenje poput ona zadnja dva kilometra, otišli prezadovoljni. A one koji zbog toga sljedeće godine neće doći, zamijenit će pet puta više onih koji će doći zbog naših priča. Kaže Mile da će utrka sljedeće godine biti još bolja. To je nemoguće jer ne postoji bolje od savršenog.
No, da ne bih bio optužen za patetiku, za kraj nešto sasvim drugo. Kako sam se htio kazniti za loše trčanje (iako sam bio prvi u kategoriji najjadnijoj od svih – M35) i zato što me deru žene 🙂 (čak 3), odlučio sam otrčati natrag do Rizvanuše, a ne vratiti se kombijem kao sav normalan svijet. Iako donji dio makadama vrvi od upozorenja da se ne skreće s glavnog puta poradi mina, u gornjem dijelu toga nema, pa sam odlučio sijeći serpentine kroz šumu. U donjem dijelu, dok sam se pitao jesam li normalan, uhvati me nužda i zamislim si tragikomičnu situaciju kako tijekom obavljanja iste pogibam od mine, pa odlučih trpjeti do Rizvan Cityja, ne toliko zbog straha od mina, nego zato što bi trkači desetljećima umirali od smijeha pričajući priču o meni koji sam poginuo dok sam nuždirao, a utrka bi se mogla zvati Memorijal Seronje…

This entry was posted in Uncategorized. Bookmark the permalink.