FINALE…

Dokaz koliko sam bio napaljen je što sam propustio cijelo prvo poluvrijeme misleći da je utakmica u šest. Bilo mi nekako svejedno, a onda me razljutilo što su me raspizdili oni glupi suci. Ok, Francuzi su stvarno dobri, Lino je radio pizdarije s Horvatom na desnom vanjskom (ako ne može Metličić, gdje mu je Buntić), s Balićem na klupi u odlučujućim trenucima (ali tu ne znamo šta se s njim zbivalo) najveća pizdarija: sa Špremom na krilu, a čovjek ne igra cijelo prvenstvo. Za svaki njegov promašaj kriv je Lino, ali Lino je bio: olimpijski pobjednik, svjetski prvak, dvostruki svjetski viceprvak, europski viceprvak u samo 6 godina – od Portugala i svjetskog naslova prošlo je samo šest godina i zato Lino – svaka čast!
I srebro je veliki uspjeh. Iz nekoliko razloga. Teško je igrati doma, a mi smo odigrali bez kiksa. Velika je stvar kad domaća momčad stigne do finala. Dvorane su pune do kraja. Velika je stvar u nečemu biti drugi na svijetu. I velika je stvar doslovno se prošetati do finala, suvereno, a ne provlačiti se, bez pomoći sudaca.
A suci… Većina sudi loše jer ne znaju. Mislim da ni ovi danas ne znaju. Mi smo već nakon utakmice sa Španjolcima trebali uputiti službeni prosvjed pa nek se vidi da znamo šta nam rade unatoč +10! Koliko dobro moramo organizirati prvenstvo, koliko dvorana trebamo izgraditi, kome se u IHF-u moramo ulizivati ili koliko moramo platiti da imamo pošteno suđenje doma? Šta me danas raspizdilo? Dođem kod frenda lijepo gledat utakmicu, mirno, opušteno, ali vraga – već na početku svakom laiku očigledna greška – vodimo 13:11, Alilović brani, imali bismo napad za tri razlike, a suci sude nepostojeći sedmerac! Baš svinjski i smećarski! I naravno, Francuzi zabiju tri zaredom. Ne kažem da ne bi ionako, ali fini vjetar u leđa. Ubrzo nakon toga nepostojeći sedmerac uz sumnjivo isključenje, jedino u drugom poluvremenu. Malo čudno za finale. E tad su naši trebali izvršiti maksimalni pritisak na suce, uključujući i Linu, čak i pod cijenu njegovog isključenja, maksimalno napaliti dvoranu pa da vidimo kako bi se sudilo do kraja. No, to nije sve. Francuzi igraju najbolju obranu na prvenstvu, brzu i oštru, uvijek malo ispod granice isključenja, no Karabatić ga je u drugom poluvremenu zaslužio dvaput: jednom Metličića laktom u vrat, drugi put Balića rukom u lice (da suci imalo vjeruju svojim odlukama, Balića bi odmah isključili za ono unošenje Crnom Batiću u lice) – jasno mi je da je Karabatić najbolji igrač na svijetu i da ima kredit, jasno mi je da su suci dobili naputak da nema domaćinskog suđenja, ali situacija je čista – vidio si, dosudi, nitko im ne bi ni “a” rekao. I šlag na tortu – Šprem leži u francuskom šestercu, lopta je vani, suci dopuštaju da golman izvede loptu, a Francuzi pokušavaju zabiti…
Užas – lošost, neznanje, katastrofa…