SEKS U ŠKOLI

Zdravo, dragi i predragi prijatelji, ljubitelji opskurnih i još opskurnijih sportova! Saznah jučer za aferu rušenja stabala na Dubravkinu putu te se odlučih uvjeriti u isto on the face of the place. Prije toga, dok sam po enti put u čekaonici vabio uputnicu (i tamo susreo treking instituciju u Hrvata, poznatog srčera za ekstraterestrijalnom inteligencijom), pao mi pod ruke onaj smiješni selonačelnikov list “zagreb.hr”, koji službeno izlazi danas, no uvijek se pojavi koji dan ranije. U donjem kutu šeste stranice, naoko savamatsu beznačajni člančić što ga prenosim u cijelosti (valda me ne budu tuzili, ne?) pod naslovom “Opasna stabla na Dubravkinom putu”: “Lani je na Dubravkinom putu bilo 15 samoizvaljivanja stabala i samo je sreća spasila prolaznike. Budući da se tu grade sportski tereni i šetnica od gotovo dva kilometra, Hrvatske šume čine sve da se samoizvaljivanja ne bi dogodila kad radovi završe i krenu prvi šetači. Uklonit će se 272 opasna stabla.” Hm, hm, hm… Koji debil uopće izmisli imenicu samoizvaljivanje ili samoizvala?!?
“Jezikoslovac velik ja sam,
Pun sam teških provala.
Jedna od mojih žešćih
Bješe samoizvala!”
Pazi! Samo je sreća spasila prolaznike! Oni dovijeka mogu i trebaju zahvaljivati sudbini, sreći i gospođici Providnost što živi ostaše! A Hrvatske šume čine SVE da to prestane biti pitanje sreće!!! Živjele Hrvatske šume jer one ukloniše OPASNA stabla. Još će ispasti da stabla nisu opasna samo zbog svojih čestih i čudnih afiniteta prema samoizvaljivanju, nego su i odgovorna za silovanja, pljačke i otimačine po Zagrebu. Prije nego što završe u peći ili kao namještaj, treba ih ispitati! Neka priznaju svoja zlodjela! I nek priznaju što više! Ima li neriješenih slučajeva ubojstava? Pokoje pripišite nesretnom stablu br. 112 s Dubravkina puta jer da je mirovalo na svom mjestu, namjesto lutalo po gradu s podlim nakanama, sad bi bilo propisno ukorijenjeno i ne bi samoizvalom prijetilo nedužnim šetačima (pasa) kojih je manje nego, recimo, na Leusteku ili Bikčevićevoj stazi na Sljemenu. Znači li to da i tamo treba ukloniti sva OPASNA stabla? Nema brige, tamo se to ionako radi, jedino što se žrtve ne mjere u stotinama, nego u desecima, a možda i stotinama tisuća.
I ne budi lijen (ionako sam na bolovanju), odoh ja čekirati što se tamo dogodilo. Boga mi, pravo groblje! I ne samo groblje stabala, nego su za teška vozila morali i okretišta napraviti, ali ajde, kaže da će sve nanovo urediti. Vjerojatno i hoće. Budući da se radi o centru grada, puno izloženijem jamranju građana, na mjestu porušenog drveća posađene su mladice, što na Sljemenu nije slučaj, Husaga i prijatelji, za razliku od Sljemena, nisu se sprejem potpisivali po stablima, a sigurno će pokupiti sve kante i smeće koje na Sljemenu uredno ostavljaju. Sve u svemu, i nije tako loše. Sljedećih nekoliko godina šetači će ljeti uživati u podnevnom suncu jer spasonosnog hlada baš i neće biti.
No, nije to ništa prema onom što nas čeka na Sljemenu, a to je nova žičara. Kako u “zagreb.hr” kaže naša mila sugrađanka Ria: “Žičara je dio tradicije odlaska Zagrepčana na Sljeme. Vozeči se njome neki su se upoznali i sprijateljili.” Joj, kak je to super! Istina, trebamo žičaru, a kaj bu ispalo od toga, teško nama! Kol’ko će šume porušiti postavljajući 27 stupova (stara je imala 13), nitko ne zna, a najveći pokolj prijeti na vrhu jer se gornja stanica želi premjestiti na vrh (tako je teško prehodati onih 200 metara do vrha – jadni skijaši – ako već neće moći autom gore, barem iskrcajte njihove debele guze na vrhu!), što znači još puno, puno rušenja plus međustanica kod Brestovca.
I sve bi se to još podnijelo kad bismo izbjegli tunel kroz Sljeme i Tangentu, Tangensu ili kako se već ne zovu sve te prebolesne ideje…